Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Čovjek koji je buljio u ekran

Odanost i sloboda u NBA-u

Razumijevanje free agencyja s navijačke, ali i igračke strane

Indiana Pacersi nalaze se na raskrižju. Nakon što su nekoliko sezona pokušavali oformiti momčad koja ima bar tračak nade osvojiti naslov, sada se nalaze na prekretnici – odraditi još jednu sezonu koja će najvjerojatnije rezultirati ispadanjem u prvom krugu doigravanja ili udovoljiti željama svog jedinog superstara i poslati ga na Zapadnu obalu u zamjenu za paket mladih igrača i pickova koji će ih kroz tri četiri sezone staviti u poziciju u kojoj su se nalazili prije par godina.

Tada su imali ekipu sastavljenu od Roya Hibberta, možda i najboljeg rim protectora lige, pouzdanog pleja Georgea Hilla, sjajnog obrambenog beka Lancea Stephensona, iskusnog veterana Davida Westa i mlade zvijezde u usponu Paula Georgea. Bila je to momčad koja je iskoristila ozljedu Derricka Rosea i propast Chicago Bullsa te dvije godine za redom dogurala do finala Istoka, u kojem se definitivno nisu osramotili. Dapače, u te su dvije godine momčad Miami Heata, sastavljenu od osovine LeBron – Wade – Bosh, momčad koja je trebala osvojiti ne jedan, ne dva, ne tri naslova, odveli u šest, odnosno sedam utakmica tijekom kojih se dogodio i jedan od najslavnijih trenutaka u povijesti lige*.

* E, ovako se piše klikbejt naslov. Net.hr, zaposlite me. Za one kojima se ne da klikat na video radi se, naravno, o Lanceovom puhanju u LeBronovo uho.

Nije to bila momčad koja može napasti naslov, Spursi, Thunder i Heat su bili prejaki tih godina, ali kroz draft, trejdove i razvoj igrača stvorili su solidnu jezgru koju je trebalo nadograđivati. No, Pacersima se u par sezona dogodio niz najgorih stvari koji se mogao dogoditi – George se ozlijedio, Hibbert i Stephenson su brzinski propali, West je ostario, Raptorsi, Wizardsi i Celticsi su stasali, LeBron je ostao LeBron, a Indiana je svedena na ekipu koja može birati između mediokritetsvta ili rebuilidinga. Larry Bird, čovjek koji je u mnogome izgradio prvu ozbiljnu ekipu Pacersa od dana Jermainea O’Neala i Rona Artesta, njušeći ovu situaciju je odstupio s mjesta predsjednika košarkaških operacija. Slutio je što će se dogoditi.

Dogodilo se neizbježno. Paul George je najavio da će na ljeto 2018. pokupiti prnje i napustiti Indianapolis i to vjerojatno kako bi zaigrao za Los Angeles Lakerse. Pacersi su praktički ucijenjeni. Samo priznanje ruši njegovu cijenu – ostale momčadi koje bi možda trejdale vrijedne pickove i igrače za njega znaju da bi ga dobili za samo jednu sezonu tijekom koje bi ga trebali nagovoriti da ostane*, dok Lakersi znaju da ne trebaju slati ništa za njega – ove godine neće konkurirati za naslov ni na koji način, a 2018. će im George doći i sam bez da žrtvuju ikakvu vrijednost koju imaju u ekipi.

* Cleveland je jedna od rijetkih ekipa koje bi to pokušale, ali morala bi pronaći trećeg partnera. Sumnjam da će im uspjeti složiti nekakav paket do drafta s obzirom da ih je prije par sati napustio GM David Griffin.

Navijači su ljuti na Georgea. Ljuti su jer odlazi. Ljuti su jer je stavio franšizu pred zid. Nije prvi. Prije šest godina nešto slično je izveo Carmelo Anthony i Denver ga je poslao u New York praktički za siću. Nešto slično je pokušao napraviti Dwight Howard nakon neuspješnog puča nad trenerom Stanom Van Gundyjem, što mu je i par mjeseci kasnije uspjelo kada je poslan u Lakerse. Ako vam se ova praksa gadi, sjetite se da je malo zvijezda u zadnjih 15 godina koje nisu pokušale kombinirati svoj zvjezdani status i ugovor koji se ističe da bi ucijenili svoje momčadi. Kobe je napravio nešto slično 2007. kada je umalo završio u Chicagu, no Bullsi su trade na kraju odbili; Bryant je i dalje zahtijevao trade, ali se smirio kada mu je Jerry West u momčad doveo Paua i još dva naslova.

Premda ovakve ucjene navijači dočekuju na nož, najgore je prošao dvojac koji nije pokušao ucijenjivati nego se po isteku ugovora pokupio iz svojih klubova i tako ih ostavio bez ikakve kompenzacije. Oklahoma je znala da će KD vjerojatno otići, ali nadale se kako će ljubav prema plavom dresu ipak presuditi. Nije, Durant je otišao u najjaču ekipu lige i na sebe navukao bijes milijuna. Što je, naravno, mala beba u usporedbi s LeBronom koji bar nije gospodski poput Duranta nazvao svoju momčad i kao čovjek ih obavijestio da odlazi, nego je dječji i odurno, kao tinejdžer koji traži pažnju, svoju odluku objavio u TV specijalu. Još je Chris Dinosaur Bosh bio najpošteniji kad je svojim Torontljanima rekao da ide ća, pa su ga mogli sign and tradeati i dobiti bar nekakvu vrijednost za to što su ga odgojili kao igrača.

Čitava praksa igračkog zahtijevanja navijačima se čini ljigava, ali činjenica je kako je fanovima puno više stalo do klubova i do odanosti od samih igrača koji basket percipiraju kao svoj posao, koliko god bio emotivan, i koji jako dobro znaju da klubovi nemaju nikakvu odanost prema njima. Ozlijediš se, padnu ti brojke, ostariš – šupirat će te dok si rekao Hakeem. Koji karijeru nije završio u Rocketsima. Kao što je ni Patrick Ewing nije završio u Knicksima. Kao što je ni Robert Parish ni Dave Cowens karijeru nisu završili u Celticsima. Kad smo kod Kelta, valja se sjetiti da se Paul Pierce pošteno nalutao nakon odlaska iz Bostona, baš kao i Gary Payton nakon što su ga Sonicsi trejdali. Portland se riješio Billa Waltona nakon što nije uspio zaliječiti stopalo, George Gervin je poslan iz Spursa u Bullse nakon 14 godina, a Shawn Kemp je šupiran iz SuperSonicsa nakon što im je pomogao dogurati do finala. Odanost je rijetka biljka u NBA ligi.

Zašto bi i bila česta? Kada bacimo pogled na vlasničke i radno-pravne odnose unutar lige, ili na odnose unutar bilo koje od velikih američkih liga, vidjet ćemo kako se basnoslovno preplaćeni sportaši kolju s apsurdno bogatim vlasnicima za svaki jebeni cent. Ta dinamika posebno dolazi do izražaja u godinama tijekom kojih ističu ugovori između sindikata igrača i samih liga, kada se prijeti štrajkom i lockoutom, kada se revidiraju poslovne prakse i kada sve izgleda kao da se bogataši svađaju s aristokracijom na balu oko toga tko će pojesti sedmu fetu torte, dok rulja pred vratima dvorca fascinirano gleda u njih i miluje svoje prazne trbuhe.

Praktički od ulaska u ligu pa do svoje devete godine staža igrači neće imati pravo potpuno slobodno odlučivati o svojoj budućnosti

“Nevjerojatna koncentracija gotovine omogućila je nekolicini osoba i institucija da nametnu određenim izrazima ljudske zaigranosti neprikladnu te stoga mučnu ozbiljnost. Pri tome ne mislim samo na umjetničke torte od pijeska, već i na druge dječje igre – trčanje, skakanje, hvatanje, bacanje. Ili plesanje. Ili pjevanje pjesama”, napisao je Kurt Vonnegut u predgovoru Modrobradog, jednom od njegovih potcjenjenijih romana u kojem piše o apstraktnom slikarstvu. Njegove se riječi definitivno mogu primjeniti ne samo na košarku nego na čitav profesionalni sport (uz nemoćno priznanje kako je upravo lova umjetnicima, bar kad je sport u pitanju, omogućila da dosegnu vrhunac svog izraza). Razumijem ja zakone ponude i potražnje, bar donekle – ali jebemu Karla Marxa, Adama Smitha i Johna Maynarda Keynesa, kako god okreneš mi je nepravedno da basketar godišnje mlate 5 milijuna nekih novaca, dok učitelji, doktori, smetlari, pekari i krojači zarađuju milijune i milijune i milijune manje.

Svejedno, kada na tapet dođe okršaj između vlasnika i basketara, uvijek se nađem na strani umjetnika, koliko god bili preplaćeni. O bogatstvu vlasnika uopće ne želim razgovarati, to je tek tema za tekst koji veze nema s košarkom, ali čak i ako eliminiramo činjenicu da su se okoristili sustavom koji im omogućuje da se nakesaju tolikom količinom para valja priznati – vlasnici su what a bunch of bastards. Ne mislim pri tome na njihove ljudske osobine, nego na povijesni i aktualni odnos prema igračima.

Sportaši u SAD-u nisu vezani za svoje momčadi samo izrazito restriktivnim ugovorima, nego i po nizu pravila utkanim u tkivo lige. Praktički od ulaska u ligu pa do svoje devete godine staža igrači neće imati pravo potpuno slobodno odlučivati o svojoj budućnosti. Za to im je više nego pristojno kompenzirano, ali devet godina je dobar komad života tijekom kojeg netko drugi određuje gdje ćete igrati, gdje ćete živjeti, i sve to mogu promijeniti jednom jedinom odlukom. Stoga ne treba čuditi kada igrači krenu ucjenjivati svoje ekipe i na taj se način boriti za nedostatak slobode.

Da stvar bude bolja, ovakav je odnos bio još naglašeniji u povijesti. Tijekom svog vrhunca MLB je vlasnicima donosio stotine milijuna dolara u današnjem novcu, ali samo su rijetki igrači uistinu živjeli od baseballa te je većina obavljala nekakav normalan posao kada je sezona završila. Postupno se to mijenjalo i plaće su se povećavale, no igrači su i dalje imali veliku prepreku – tzv. reserve clause. Bila je to klauzula koja se nalazila u ugovoru svakog igrača, ne samo u MLB-u, koja je klubovima garantirala da zadrže prava na čovjeka čak i kada mu ugovor istekne. Jedini način da ne igrate više za istu momčad bio je ili da vas tradeaju ili da odete u penziju.

Takav princip bio je na snazi od 1903. sve do 1969., kada je igrač Cardinalsa Curt Flood saznao da su ga njegovi trejdali u Philadelphiju usprkos tome što mu je istekao ugovor. Flood je tražio pravdu kod komesara lige Bowiea Kuhna, ali ovaj ga je škartao kao Charles Barkley zdravu hranu. Flooda je to malčice napizdilo pa je tužio ligu i Kuhna za kršenje anti-trust zakona i kršenje 13. amandmana. Bitka za slobodu igrača i free agency nije bila riješena ekspresno – Floodova tužba došla je skroz do Vrhovnog suda 1972. te je – odbijena. Glasovanjem 5 naprema 3 suci su odlučili kako sport nije biznis te je stoga izuzet od anti-trust zakona, ali ona 3 suca koja su glasovala u korist igrača nisu se baš slagala s tom konstatacijom. Tri godine kasnije arbitar Peter Seitz preokrenuo je ovu odluku jer, jebiga, pothvat koji vlasnicima klubova donosi kamione para jest biznis, makar sport bio u njegovoj srži. Njegova odluka udarila je temelje modernom free agencyju. Vlasnici su se bunili ispočetka jer su znali kako će ne samo ostati bez igrača koje su draftali, već će plaće igrača narasti. Mnogi su mislili kako će to biti propast baseballa, ali to se nije dogodilo – porasle su cijene karata i na kraju su sve platili navijači, kao što je to lijepo sumirao legendarni bacač Bill Spaceman Lee.

Bez odluke o ukidanju reserve clause ne bi bilo ludila kakvom svjedočimo svake godine kada neka liga okonča natjecanje. Ne bi bilo slobodnih igrača, cap space bi izgubio na važnosti, a momčadi bi godinama i godinama u svojim ekipama mogli imati iste igrače. Oklahoma bi i dan-danas imala Duranta, Hardena, Ibaku i Wesa, ali s druge strane Lakersi npr. nikada ne bi mogli upariti Shaqa i Kobeja. Neki će reći kako su tada lige bile bolje, ali ja bih rekao kako su samo bile drugačije. Stvarala se veća povezanost između navijača i igrača, ali isto tako su loše momčadi dulje ostajale lošije, dok su dobre dominirale godinama, sve nauštrb slobode samih igrača.

NBA je čekao još 13 godina nakom MLB-a da bi svojim igračima osigurao free agency. Tek 1988. godine imali smo prvi slučaj da je neki igrač po isteku ugovora mogao napustiti svoju momčad. Bio je to sada nepravedno zaboravljeni Tom Chambers koji je na kraju balade napustio svoje Sonicse, prešao u Sunse i udario temelje cirkusu koji gledamo svakog ljeta.

Lako je napizditi se na Paula Georgea jer želi napustiti Pacerse. Da sam nekim nesretnim slučajem i sam fan Indiane, vjerojatno bih bjesnio i ljutio se i zazivao pravdu i pitao se gdje je nestala odanost. U stvarnosti je nikada nije ni bilo. Jer ne možete odanošću nazivati nešto što je nametnuto. Bez obzira što mislili o free agencyu, o prelascima igrača, o Georgeu, Melu, Howardu, Durantu i LeBronu – a vjerujte mi, razumijem i jednu i drugu stranu argumenta – bitno je uvijek prisjetiti se kako njihove odluke nisu donesene u vakuumu i kako ograničavanje takvih odluka nije samo rješenje unutar jedne sportske lige već sa sobon nosi puno veće političke i povijesne konotacije.