Mom tati je 57 godina. Nakon niza operacija na leđima više ne može raditi kao prije. Pada mu to jako teško, budući da čitav život radi. Mama se svako malo ljuti na njega jer uzima alat, pokušava raditi, napreže se, a bolovi ga rasturaju. Za ljude koji su navikli raditi, koji vole raditi, teško je sjesti sa strane s 57 godina života i prihvatiti činjenicu da tijelo više ne može, bar ne kao prije. Svi volimo biti korisni. Osjećaj vlastite vrijednosti nam je uronjen u to što radimo, iako ne bi trebao biti.

Nitko to ne otkrije ranije od vrhunskih sportaša. Njihov pravi rad, posebno u Americi, počne negdje u srednjoj školi kada prvi put počnu osjećati pritisak – roditelja, prijatelja, navijača, okoline. Najjači opstanu, upuste se u tu avanturu, dođu do krova svijeta, ego im raste, postanu mjerljivo ponajbolji u svom poslu* i onda negdje u 30-ima njihovoj pustolovini dođe kraj.

*Tko među nama može objektivno reći da spada među 500 najboljih radnika u svojoj branši? Ničija kvaliteta nije toliko mjerljiva kao ona sportaša.

Teško je pomiriti se s time da više ne možete, osobito u poslu koji vam neprekidno hrani ego. Tijelo je neumoljiv protivnik i njegovo starenje čini sportaše znatno lošijima sve dok ih konačno ne otjera u penziju. Postoji tek nekoliko izuzetaka od ovog pravila.

Jedna od njih je Vince Carter.

Nekadašnji kralj visina idućeg će siječnja proslaviti svoj 41. rođendan. Većina ljudi iz drafta 1998., koji su rookie godinu odigrali u sezoni skraćenoj zbog lockouta, svoju je posljednju NBA sezonu odradila prije pet-šest godina. Samo su dvojica iz tog drafta još aktivna – Dirk Nowitzki je i dalje u ljubljenom Dallasu, dok je godinu i pol stariji Vince ove sezone pronašao novu momčad te će pokušati unijeti dozu stabilnosti u rusvaj zvan Sacramento Kings.

Smiješno. Smiješno jer prije desetak godina nisam mislio da ću ikad vidjeti riječi “Vince Carter” i “stabilnost” u istoj rečenici.

Vince Carter nije samo ostario. On je i sazrio. Pretvorio se u novog igrača i moram priznati kako sam svim srcem zavolio ovog novog Vincea

Kada iz jednadžbe maknemo sve obiteljske nasilnike, mahače pištoljima i sociopate, Vince Carter postaje NBA igrač kojeg sam najviše prezirao. Ne mrzio, ne smatrao antipatičnim, baš prezirao. Možete me uvjeravati u ovo ili u ono, ali i dalje smatram kako je Vince bio apsolutno vrijedan tog prezira iz tri snažna razloga.

Prvi je njegova nezainteresirana igra i nonšalantni pristup zbog kojeg nikad nije ostvario svoj puni potencijal. U trenutku kada je Michael Jordan odlazio u penziju, svi mediji kojima je košarka bila u srcu tražili su njegova nasljednika. Bio je to dobar schtick za prodati magazin – bilo da se radilo o Sports Illustratedu, Slamu ili o Košarci. No, NBA liga i navijači su se potajno nadali kako to nije samo marketinški trik, već da negdje tamo vani uistinu postoji novi Jordan.

Tri su imena odskakala od mora izazivača. Kobe Bryant je svojim talentom, ali još više nevjerojatnom radnom etikom došao najbliže MJ-u, iako ga je na kraju pokopao ego i ta gramziva želja da bude najbolji. Granta Hilla, psihički daleko najspremnijeg za taj izazov, uništile su ozljede. Vince Carter je, vjerovali ili ne, bio fizički najtalentiraniji od spomenutog trojca. Već u svojoj drugoj godini u ligi izgledao je kao jedan od onih aliena iz Space Jama. Mijenjao je smjer tako brzo da se činilo kako su njegovi suparnici zaglibili u seoskoj kaljuži nakon kiše, imao je mekan šut s poludistance na koji se dizao brže od 16-godišnjaka na Sunny Leone, a njegova zakucavanja… Njegova zakucavanja bila su jedan od najčišćih izraza košarkaške poetike, moćna i brutalna, poput proze Charlesa Bukowskog ili stihova Jella Biafre.

Problem s Vinceom je taj što ga nikad nije bilo pretjerano briga. Davao je koliko je morao, koristio je svoj talent bez da ga je oplemenjivao radom, izvlačio se na sitne ozljede, igrao je mekano, u obrani se zalagao manje od Jamesa Hardena 2015., flopao je gdje god je stigao, glumio je žrtvu u svakom kontaktu i većinu utakmica kao da je igrao pod kočnicom. Charles Barkley jednom je izjavio kako Vince nije imao killer instinct kakav je krasio Jordana ili Kobea zato jer je bio predobra osoba, skroman i samozatajan izvan terena; to je svakako moguće, pošto je većini najboljih potrebna ta unutarnja vatra koja vas goni, ali postojalo je nešto u Vinceu što me neizmjerno iritiralo, nekakav neopisivi kukavičluk ugrađen u njegovu igru zbog kojeg i dan-danas mislim kako je nadimak Air Canada ostao neostvaren. Carter je mogao doći blizu Jordanu. Ovako ostaje jedan od top 100 igrača svih vremena još par godina dok ga neki novi klinci ne izguraju iz te pozicije.

Drugi razlog mog prezira je taj što je Vince Carter na terenu uvijek gledao sebe. Svi imamo tu potrebu da damo svoj doprinos. Čak i na školskom, uvijek ćeš u razgovoru nakon tekme onako neprimjetno pokušati ubaciti podsjetnik na tvoju ključnu blokadu, ubačene dvije trice zaredom ili postavljen pick za pobjednički koš. Vince je cijelo vrijeme bio takav igrač. Bilo je to najgore doba košarke kojim su dominirali sebični potrošači poput Kobea, Stephona Marburya, Allena Iversona, Stevea Francisa, legendarnog Rickyja Davisa i Gilberta Arenasa, tako da ne mogu u potpunosti kriviti Vincea što se uklopio u ISO kulturu lige, ali Vince je mogao puno više od toga, puno više nego biti nekakav praznoglavi egzekutor prosječne ekipe.

Njegova sebičnost i nonšalancija išle su toliko daleko da su napadi Raptorsa izgledali statično, da su njegovi suigrači posljedično gubili interes za igru. Najbolje se to vidjelo u doigravanjima u kojima su njegove momčadi izgledale nemušto, nesposobne izvući onu dodatnu dozu energije, što nije čudno kada ih je predvodio čovjek čiji je moto bio nedavanje sve od sebe. Vinceov najveći trenutak u playoffu* bio je revolveraški obračun s Iversonom kada je u trećoj utakmici serije zabio 50 poena, par dana nakon što je AI ubacio 54 u Philadelphiji. Bila je to brutalna serija u kojoj je Carter igrao onako kako bi trebao igrati kroz veći dio vremena, no opet uz brojne oscilacije (u pobjedama je zabijao preko 41 poen po utakmici, u porazima 22 poena, što jasno pokazuje kako je Toronto igrao). Pred sedmu utakmicu Vince je povukao sebi tako svojstven potez i na isti dan pohodio promociju na sveučilištu North Carolina te je kroz prvo poluvrijeme odlučujuće utakmice – u kojoj je promašio šut za pobjedu – izgledao mrtvo i ispuhano, vjerojatno umoran od dva leta koja je tijekom dana obavio.

* Carterove su momčadi kroz doigravanje skupile omjer 39-50 uz šest pobjeda u 17 serija, a kada limitiramo to na Carterove igre u Torontu i Netsima gdje je bio glavni igrač, omjer je 16-25 uz tri pobjede iz osam serija. Jedini prolaz kroz drugu rundu dogodio se u dresu Orlanda, gdje je bio drugi ili treći igrač iza Dwighta Howarda i Rasharda Lewisa.

Carterova sebičnost bila je toliko izražena da su Raptorsi izgledali kao bolja momčad kada ga kroz dulje periode nije bilo na terenu, kao u sezoni 2001./02., kada je jedan od Vinsanityevih suigrača bio suludi Keon Clark*, koji je kasnije izjavio kako je Carter precijenjen i kako je bilo puno lakše igrati bez njega na terenu.

*Clark je nevjerojatan primjer uništenog talenta, ali ne na Carterovski način, zbog nerada i nezalaganja, nego zbog čistog, osobnog ludila. Clark, koji je godinama bio više nego solidan role-player iako je po talentu mogao puno više – što je pokazao nekoliko puta u ključnim utakmicama kada je upisivao double-doubleove – izjavio je kako ni jednu utakmicu nije odigrao trijezan te je priznao da je tijekom poluvremena podmazivao tijelo ne Gatoradeom ili IsoSportom već finim, finim ginom. Clark je nedavno izišao iz zatvora nakon što je odslužio četiri godine (skraćeno s osam) zbog posjedovanja oružja i droge.

Treći i daleko najizraženiji razlog prezira bio je Vinceov odlazak iz Toronta.

Nakon što su godinu ranije Raptorsi zbog niza ozljeda propustili doigravanje te novog smjera u razvoju momčadi koji se posljedično dogodio, Vince je počeo njurgati. Uprava je zaposlila novog trenera Sama Mitchella i novog GM-a Roba Babcocka te naglasila kako nisu opterećeni ulaskom u playoff kroz prve dvije godine, što se Carteru, koji je bio u zenitu karijere, baš nije svidjelo. Problem je što Vince nije samo tražio trade – on je prestao igrati. Njegovo je ponašanje bilo ponašanje malog djeteta kojem ne želite kupiti lizalicu u dućanu, neozbiljno i kmečavo, nedostojno profesionalnog NBA igrača, jedne od najvećih zvijezda čitave lige. Carterovo je igranje preko kurca doseglo nevjerojatne razine – ne sjećam se da sam ikada gledao zvijezdu takve magnitude koja je toliko sabotirala vlastitu momčad. Nakon 20 utakmica muke, Toronto ga se riješio, a zauzvrat nije dobio ništa – ni pickove, ni cap space – što ne treba čuditi, pošto se činilo da će Vince svake sekunde izdahnuti na terenu i da mu je karijera gotova.

Nakon što je prešao u Netse, kočnica je spuštena. Razlika se nije mogla izraziti riječima. Čak ni brojke nisu dovoljne – Vince je sa 16 poena uz 41 posto šuta skočio na 27,5 poena uz 46 posto šuta. S tri skoka na šest. Sa tri asistencije na pet. Počeo se zabijati u reket, izvlačiti faulove, graditi se leđima kod skok igre, spuštati se nisko u obrani. Bila je to pljuska navijačima Raptorsa koji su ga dugo podržavali, organizirali kampanje da ga se zadrži u Torontu, vikali protiv uprave – Carter im se pokenjao u usta. Čovjek koji je praktički stvorio košarku u Kanadi postao je najomraženija osoba u gradu. Povici mržnje s tribina motivirali su Cartera svaki put kad bi došao u grad, naročito u playoff seriji 2007., kada su Netsi dobili Raptorse Chrisa Bosha 4-2 u prvom kolu.

Nedugo nakon trejda Carter je na pitanje je li se dovoljno trudio u prošlosti izjavio: “U prošlosti ne. Bio sam sretan što sam imao talent. Razmazi vas kada možete napraviti mnoge stvari, a da se uopće ne morate truditi. Sada, s obzirom na ozljede i sve što se događalo, moram više raditi, malo sam gladniji”.

Njegovu su izjavu navijači Raptorsa dočekali kao priznanje nebrige, ali sasvim sigurno je razveselila navijače Netsa. Što nas čeka sad kad se ovaj beskrajno talentirani igrač počne truditi, sigurno su pomislili. Ništa. Vinceov bljesak nije trajao dugo, tek jednu polusezonu. Onda se vratio natrag svojim starim navikama. I dalje je bio sjajan, na trenutke opravdavajući svoj nadimak Half-Man, Half-Amazing, ali je i dalje frustrirao svojom mekoćom, lijenošću i nebrigom.

A onda su se posljedice brojnih ozljeda počele manifestirati.

Kao i moj otac kojeg kronično bole leđa, ni Vince Carter više nije mogao raditi kao prije. Za razliku od starog, Carter je oduvijek bio ljenčina i činilo se da mu to neće teško pasti, ali taj trenutak ga je ipak duboko pogodio. Izgledao je pogubljeno, nesposoban oslanjati se više na svoje nevjerojatne fizičke darove. Tražio se neko vrijeme dok su njegovi vršnjaci polako ispadali iz lige, prepuštajući svoja mjesta momcima koji su igrali puno ljepšu i zanimljiviju košarku. Charles Barkley ga je nazvao Half-Man, Half-A-Season, dok ga je Bill Simmons, jedini čovjek s više prezira prema Carteru od mene, prozvao Half-Man, Half-Amazingly Washed Up. Početkom desetljeća nizali su se tekstovi o kraju karijere “nekoć velikog igrača” koji je bezuspješno pokušavao pronaći novi modus operandi i kojeg je samo nekadašnja slava držala u ligi. Jednom kada su Sunsi odbili produljiti njegov ugovor, činilo se da je Carter gotov.

Bio je to trenutak kada sam ga počeo cijeniti.

Ne iz nostalgije, ne zato jer je toliko dugo bio u ligi – još uvijek prezirem Vincea Cartera iz Raptorsa, Netsa i Magica. Zato jer se toliko korjenito promijenio da je postao jako, jako dobar igrač. Nesposobnost da dominira pretvorila ga je iz čovjeka koji igra dosadnu ISO košarku u savršeno uklopljen komadić mašine, u svestranog veterana koji, vidi vraga, kuži basket i koji mora krvavo raditi da bi uopće ostao u ligi. Vince je postao igrač kojeg je užitak gledati.

Poetična i prekrasna zakucavanja su se prorijedila. Počeo je više šutirati s distance. Otkrio je sposobnost razigravanja, postao je pouzdan u spuštanju lopte na blokove do Dirka Nowitzkog, Marca Gasola i Zacha Randolpha. Pronalazio je cuttere, pomagao u organizaciji igre, postao umjetnik dribble handoffa. Radio je male stvari. Igrao je momčadski. Vince Carter nije samo ostario. On je i sazrio. Pretvorio se u novog igrača i moram priznati kako sam svim srcem zavolio ovog novog Vincea. Nisam bio jedini.

Vince Carter nema NBA prsten. Nema ni MVP trofej u karijeri. Osam je puta izabran u All Star momčad te je osvojio zlato s SAD-om na Olimpijskim igrama u Sydneyu. Tako da nije pretjerano kada kažem kako se možda i najveći trenutak njegove karijere, svakako njenog drugog dijela, dogodio 19. studenog 2014., kada se prije gostujuće utakmice njegovih Grizzliesa protiv Raptorsa na velikom ekranu pojavio video kojim je franšiza iz Toronta odala počast davno odbjeglom sinu. Navijači su počeli zviždati, ali kako je video odmicao negodovanje je zamijenilo veselje, radost, povici odobravanja i u konačnici ovacije. Bolna izdaja bila je konačno oproštena. Carter, sa suzama u očima, udario se nekoliko puta u prsa i poslao poljupce tribinama. Odrastanje je konačno bilo gotovo.

Vince Carter će uskoro početi svoju 20. NBA sezonu. U novoj momčadi, s novom ulogom. I dalje, kako sam kaže, mrzi trenirati – ali mora. I dalje želi igrati košarku. Nije je se zasitio. Prestao je biti onaj čovjek koji je donio košarku u Kanadu i onda je oduzeo. Prestao je biti čovjek kojeg ću pamtiti po zakucavanju preko Frederica Weissa, po zakucavanju lakta u All-Staru, ili po izdaji. Postao je osoba koju ću pamtiti po nevjerojatnom razvoju – od čovjeka vrijednog prezira do osobe koju duboko respektiram. Vince Carter je prošle godine dobio nagradu Twymann – Stokes Teammate of The Year koja se dodjeljuje ‘idealnom suigraču’, onom koji pokazuje “nesebičnu igru i posvećenost svojoj momčadi.”

Vince Carter? Stvarno? Wow.

Vince je time za mene postao puno više od igrača, postao je još jedan u nizu simbola osobnog napretka. U trenutku kada ga je tijelo počelo izdavati, pretvorio se u bolju verziju sebe. Sav prezir kojeg sam nekoć imao je ispario. Ostalo je samo poštovanje.