Čovjek koji je buljio u ekran

Oni žele dosegnuti dno

Atlanta Hawks u dugoj potrazi za identitetom

San Antonio Spursi možda nemaju najviše naslova kao Lakersi ili Celticsi, niti su tijekom gradnje svoje šampionske dinastije bili dominantni kao Bullsi. No, po jednoj su stavci možda i najbolja franšiza u povijesti NBA – od 1976., kada su ušli u ligu, samo su četiri puta propustili ući u doigravanje. Uključimo li u priču i njihove ABA godine, dobivamo pet propuštenih playoffa u pedeset godina postojanja. Za usporedbu, Bullsi su propustili 16 doigravanja u 51 godinu, Celticsi 17 u 71, a Lakersi 9 od 69, uključujući četiri propuštena doigravanja u zadnjih 10 godina.

Upravo kroz tih deset godina Spursi su drastično promijenili identitet, ali ih to nije nimalo usporilo. Od ekipe koja je vukla protivnike u blato, igrala sjajnu obranu u sredini reketa i vrtjela spore napade kroz visoki post, oni su postali franšiza koja igra lepršavu, pro-europsku košarku s puno kretanja lopte i baražom s vanjskih pozicija. U tom periodu Spursi nisu propustili niti jedno jedino doigravanje, a time se može pohvaliti samo još jedna franšiza.

Ne, nisu to ni Cavaliersi s LeBronom jer čovjek je otišao. Nisu to ni Warriorsi jer su tek nedavno postali dobri, nisu to ni Bullsi jer su ih pojele ozlijede. To je franšiza koja nikada nije bila ozbiljan konkurent za naslov. Franšiza koja je imala okej rezultate, ali oko koje su se samo njihovi navijači uzbuđivali. Koja je, za razliku od Spursa, samo u rijetkim trenucima kroz tih 10 godina imala jasan identitet.

Ta momčad su Atlanta Hawksi.

Ekipa iz američke Gruzije kroz zadnjih je 10 godina postala utjelovljenje osrednjosti. Uvijek solidni i pouzdani, ali nikada s ozbiljnim šansama da napadnu vrh. Dok se kultura izgradnje momčadi u NBA-u promijenila i fokusirala na građenje ekipe kroz draft i tankiranje, odnosno potpisivanje superstarova i formiranje velikih trojki, Hawksi su konstantno krpali rupe solidnim igračima koji su spadali u top 20-30 igrača lige, ali koji su bili rubni All-Starovi, igrači predodređeni da u najbolju ruku budu druge ili treće opcije u šampionskim ekipama.

Mediokritetstvo Hawksa odvijalo se kroz dvije faze. Prva je započela 2007. draftiranjem Ala Horforda, koji se pridružio momčadi koja je par godina ranije dovela Joea Johnsona u svoje redove, izabrala i izgradila Josha Smitha u kvalitetno tranzicijsko krilo i drugim pickom drafta godinu ranije izabrala Marvina Williamsa, fizički najtalentiranijeg igrača generacije. Pod vodstvom defenzivnog genijalca Mikea Woodsona, trenera koji je pretvorio Detroit Pistonse s Benom Wallaceom u jednu od najimpresivnijih defanzivnih mašina desetljeća, Atlanta je imala puno potencijala za budućnost. Problem je samo što su svi ti igrači na kraju bili, pa, osrednji.

Okej, osrednji je malo gruba riječ, ali definitivno nisu bili spektakularni. Nitko od njih nije izrastao u zvijer koja može sama nositi franšizu poput LeBrona, Duranta, Kobea, pa čak ni Mela, igrača koji su mogli na leđa naprtiti prosječnu momčad i sami je odvesti u playoff, ili dobro uigranu ekipu pretvoriti u favorite za naslov. Redom su to bili momci koji su fini, solidni sistemski igrači koje treba uklopiti u sustav da bi se izvukao njihov maksimum (Horford), divljaci koji bi dobroj momčadi poslužili kao X-faktor (Smith dok nije počeo forsirati šut) i clutch heroji koji bi vam svojim iso vještinama na svaku dobivenu utakmicu izgubili utakmicu i pol, osim ako ih ne biste sistemski zauzdali (Iso Joe). Rijetko takve ekipe mogu konkurirati za naslov, a da bi se to dogodilo trebaju imati izgrađen sustav igre u oba smjera i potpuno jasan identitet. Hawksi to nisu imali. Ni blizu.

Mike Woodson je složio solidnu obranu, nadograđujući svoje tri i pol zvijezde igračima uloga koji su uglavnom bili striktni specijalisti za jako usko područje. U napadu je vladao puno veći kaos, pošto su Hawksi izgledali kao nekakvo SciFi čudovište koje konstantno mijenja svoj izgled ovisno o tome kod koga je lopta – Johnson ih je pretvarao u iso heavy ekipu, Al u metodičnu low post momčad, J-Smoove u tranzicijsku ekipu koja napada obruč, a Starvin’ Marvin, pa, možemo slobodno reći da ni on sam najčešće nije znao što će se dogoditi kada mu lopta završi u rukama. Unatoč brojnim i raznolikim opcijama Hawksi su na terenu izgledali kaotičnije od slika Jacksona Pollocka, bez sustava i bez identiteta. Usprkos tome što je triput zaredom ušao u doigravanje, Mike Woodson je dobio kajlu.

Opterećeni ogromnim ugovorom Joea Johnsona, koji je godinama bio jedan od najbolje plaćenih igrača lige nakon što je potpisao ugovor na šest godina težak 119 milijuna dolara, Hawksi nisu mogli razmontirati svoju momčad ni da su htjeli – osudili su se na osrednjost. Njihov novi trener Larry Drew, promoviran s mjesta asistenta, ništa nije napravio po pitanju stvaranja identiteta, a momčad se zbog nedostatka prostora pod salary capom i konstantnim biranjem izvan lutrije nije mogla pojačati kvalitetnim igračima te se uglavnom oslanjala na bivše zvijezde poput Tracyja McGradyja, iskusne veterane poput Kirka Hinricha i Jamala Crawforda i lutajuće igrače uloga oscilirajuće kvalitete poput Kylea Korvera i Anthonyja Morrowa.

Hawksi su se našli u paklu NBA lige koja nagrađuje isključivo izvrsnost i grozomornost – postali su sinonim za mediokritetstvo. U periodu od sedam godina četiri su puta ispali u prvom, tri puta u drugom kolu doigravanja, bez neke velike perspektive da napreduju. Odlučili su se za još jednu promjenu.

Mike Budenholzer stigao je u Atlantu kao spasitelj. Nakon što je 17 godina sjedio na klupi u San Antoniju pod paskom Gregga Popovicha, mladi padawan postao je spreman da na terenu primjeni znanja svog jedi učitelja. Budenholzer je trebao biti čovjek koji će uobličiti Hawkse u momčad, koji će im konačno dati identitet, koji će ih ustrojiti u borbenu jedinicu od koje treba očekivati velike stvari. U tome je uspio. Problem je što je u tome uspio samo nakratko.

Žele visoke pickove, žele mlade igrače koji imaju potencijal postati zvijezde, žele nadu, žele uzbuđenje. Put će biti dug

NBA je postala čudna liga u kojoj je često važnije ono što se događa izvan terena nego ono na njemu. Salary cap, pickovi na draftu i tempiranje postali su jednako važni kao uigravanje momčadi, forma i treninzi. Od trenutka kada je Al Horford draftan do momenta kada je Budenholzer sjeo na klupu dogodile su se velike promjene – otišao je Joe Johnson, otišao je i Josh Smith. Prostor pod salary capom je oslobođen, ali umjesto njih nije doveden nikakav superstar nego još jedna treća violina šampionske momčadi – Paul Millsap. Mladi Jeff Teague je u međuvremenu stasao u kvalitetnog plejmejkera, DeMarre Carroll je doživio nenadani skok u kvaliteti igre, Lou Williams je stigao iz Phile i postao dobar šesti igrač, a Kyle Korver je namjestio svoju ruku. Hawksi više nisu bili Horford-Smith-Johnson Hawksi koje smo navikli gledati iz sezone u sezonu. Sada su umjesto tri takva igrača imali njih pet. A s pet takvih igrača, kao što su Detroit Pistonsi pokazali sredinom 2000-ih, puno toga se može napraviti ako postoji kvalitetan sistem.

Budenholzer ga je uspio uspostaviti. Konačno su svi ti solidni igrači Atlante dobili okvir koji maksimalizira njihove sposobnosti. Sistem baziran na pick ‘n’ rollu i postavljanju off-ball screenova tjerao je svih pet igrača na parketu da sudjeluju u igri u svakom trenutku, da se nitko ne osjeća kao višak što je ranije bio slučaj, osjetili su se moderni trendovi što se tiče brzine igre, vanjskog šuta i kretanja lopte i Hawksi su ostvarili rezultat koji mogu ostvariti samo ozbiljne ekipe – 60 pobjeda i ulazak u finale Istoka. Jasno, s obzirom na konkurenciju bili su daleko od neke velike šanse za naslov, ali konačno su izgledali kao prava momčad.

A onda se sve raspalo.

Tajming je sve u današnjem NBA-u. Nije bitno samo draftati i potpisati kvalitetne igrače, njih treba zadržati na okupu manipuliranjem salary capom i svim ostalim stvarima. Želite u danom trenutku imati što više igrača u svom zenitu planirate li napasti titulu. Atlanta je u tom segmentu pogriješila. Igrači koji su profitirali od Budenholzerovog sistema počeli su odlaziti iz momčadi. Prvo je ekipu napustio DeMarre Carroll, nakon toga su otišli Jeff Teague, Al Horford i Kyle Korver, a onda je ove godine brod napustio i Paul Millsap. U samo tri godine putem trejdova i free agencyja ostali su bez svih igrača iz startne petorke. Njih petero potpisali su nove ugovore ukupno teške 342 milijuna dolara.

Jako dobar trener sa solidnim i modernim sustavom ne može anulirati nedostatak talenta koliko god on i sustav bili dobri. Atlanta opet nema identitet, ali ovaj put za to nisu krivi strateški, taktički i, ako baš hoćete, nedostatci u filozofiji. Za to je kriv odlazak ljudi kroz koje se sustav može ispoljavati.

Čini se kako je to bio cilj Hawksa. Nakon 10 godina osrednjosti konačno su shvatili što liga radi. Ili dno, ili vrh, od sredine nema kruha. Odlučili su rezati. Zaposlili su vrhunskog kirurga. Travis Schlenk je postao njihov novi GM i direktor basketarskih operacija. Schlenk je proveo zadnjih pet godina kao asistent Bobu Myersu i pomogao mu izgraditi šampionsku ekipu Golden State Warriorsa. Baš kao i Dubsi, i on je odlučio početi praktički od nule. Brzinski se odrekao Dwighta Howarda nakon neuspješnog eksperimenta u Atlanti (još jedno krpanje solidnim igračem koji je prošao zenit), a nakon toga je odlučio ne ponuditi novi ugovor Paulu Millsapu, dopuštajući mu da ode za ništa iz kluba.*

*Na kraju bi se taj potez mogao pokazati dobitnim jer se Millsap sam dogovorio s Nuggetsima za novi ugovor, ali onda se vratio klubu koji drži njegova prava i čini se kako će biti potpisan na novi ugovor kojeg će Hawksi trejdati u Nuggetse, Nuggetsi će trejdati Gallinarija u Clipperse, a Clippersi u Atlantu šalju Jamala Crawforda (kojeg će utopiti bez beda), Diamonda Stonea i Houstonov prvi pick za 2018..

Hawksi su krenuli u potpuni rebuilding, prateći obrasce koje su postavili 76ersi i Celticsi. Već su počeli gomilati pickove te bi mogli imati četiri picka prve runde u sljedeće dvije godine. S druge strane na parket se spremaju poslati šrot momčad predvođenu mladim Dennisom Schroederom, oko kojeg se još uvijek lome koplja hoće li biti kvalitetan igrač ili goli prosjek, te Kentom Bazemoreom, koji će ili živnuti u novoj momčadi, ili će biti isprašen iz ekipe čim se za to ukaže prilika pa neka drugdje grije klupu, jer u tome je realno bolji nego u igranju košarke. Unatoč tome što se Brooklyn Netsi čine nedodirljivim na dnu Istoka, Atlanta Hawksi imaju dovoljno katastrofalnih igrača da im bar malo dahću za vratom. Ili za čime već kada se radi o utrci prema dnu.

To je cilj Hawksa. Oni žele dosegnuti dno. Žele visoke pickove, žele mlade igrače koji imaju potencijal postati zvijezde, žele nadu, žele uzbuđenje. Put će biti dug. Nadam se kako će, bez obzira na rezultate, zadržati Budenholzera na klupi. Nadam se kako će, kroz pet godina rebuildinga, pronaći ono što nisu imali dok su neprestano ulazili u playoff – identitet. Jedno je sigurno – sljedeće godine San Antonio Spursi će ostati jedina ekipa u ligi koja je 10 sezona zaredom ušla u doigravanje. Sumnjam da će navijači Atlante zbog toga pretjerano žaliti.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.