Čarobno kraljevstvo opet se uzdiglo. Ne mislim na zabavni park u okolici Orlanda gdje se proizvodi buduća nostalgija koju korporacija Disney iz dana u dan koristi kako bi namirila svoju pohlepu na kakvoj bi im i Disneyjevi zlikovci pozavidjeli. Mislim na njihovu košarkašku momčad* koja nakon dugo, dugo vremena ima pravo nositi ime Magic. Ona također proizvodi buduću nostalgiju koju obitelj DeVos iz dana u dan koristi kako bi namirila svoju pohlepu i financirala svoje političke ciljeve, ali nećemo sad o tome — jer puno je lakše pisati o košarci kad čovjek ne razmišlja o zahrđaloj strani medalje.
Proteklih 12 godina bilo je sve, samo ne magično. Nakon što je iz ekipe otišao Dwight Howard, čija su leđa bila u tek nešto boljem stanju od leđa trenera Stana Van Gundyja u koja je Howard zabio nož tražeći potajno od uprave njegovu smjenu, Orlando je upao u kolotečinu opetovane izgradnje momčadi u kakvu često upadaju ekipe koje se ne nalaze na primamljivim tržištima poput Los Angelesa ili Miamija. Bez mogućnosti da privuče slobodne igrače, Magic se okrenuo draftu na kojem je birao uglavnom loše, radeći greške u koracima, trejdajući za krivo osoblje. U 12 godina imao je jednu jedinu sezonu s preko 50 posto pobjeda i dva nastupa u playoffu* te jednako toliko playoff pobjeda. Promijenio je sedmoricu trenera, draftao 11 igrača u lutriji (od kojih su šestorica još na rosteru, petorica birana u zadnje tri godine) i oscilirao između mediokritetstva i negledljivosti.
*Drugi je došao u korona-sezoni kad je Orlando skupio 33 pobjede iz 73 utakmice, što je bilo dovoljno za osmo mjesto na tablici jer je Istok bezobrazno tankirao, pa nitko od Hornetsa, Wizardsa, Bullsa, Knicksa, Pistonsa, Hawksa i Cavsa nije imao više od 25 pobjeda. Sljedeće sezone uveden je play-in. Slučajnost?
Čini se da su ti dani iza nas.
Magic igra obranu energijom koja podsjeća na mlade punkere u svojoj prvoj šutki
Izgradnja novog Orlanda počela je prije dvije i pol godine kad je trejdan Nikola Vučević u Chicago Bullse. Zauzvrat je došao mladi centar Wendell Carter, koji se nije uspio nametnuti u Chicagu, te pick prve runde koji je potrošen na Franza Wagnera. Godinu kasnije Magic je dobio prvi pick na draftu i izabrao Paola Banchera. Njih dvojica trenutno su osovina koji pogoni mladu ekipu; Orlando je na drugom mjestu Istoka, jednu pobjedu udaljen od vrha lige. Njima dvojici je 21, odnosno 22 godine. Mnogi su očekivali Orlandov iskorak, ali čak ni najoptimističniji navijači nisu se mogli nadati da će, s obzirom na mladost stožernih igrača, igrati ovako dobru i ovako zrelu košarku, košarku koja im je već donijela pobjede nad Bucksima, Nuggetsima i Celticsima, redom najvećim favoritima za osvajanje naslova.
Magic je u napadu i dalje jako sirova ekipa. Napad prolazi kroz oscilacije u formi tipične za mlade ekipe, pogotovo one čiji playmakeri još nisu stasali. Organizacija igre u punim napadima izgleda čas odlično, čas se u popunosti raspada, ali to su dječje boljke kakve smo mogli očekivati.
Spacing momčadi je i dalje najveći problem. Individualni pomaci u igri Jalena Suggsa i Banchera kompromitirani su Wagnerovim očajnim šuterskim ulaskom u sezonu. Jamahl Mosley je — što planski, što prisilno zbog Carterove ozljede — pazio da na parketu ima u najmanju ruku dvojicu ne-šutera, ali ni to nije pomoglo. Magic je i dalje pri dnu lige po šuterskom učinku i po broju trica, ali dojam je da su igrači bolje raspoređeni, što omogućuje Wagneru i Bancheru da pokazuju malo svoje magije.
A ona je već sad potentna i puna potencijala za budućnost. Ne odluči li se Magic na nekakav trade, bojim se da će njih dvojica morati na svoja leđa preuzeti pun teret organizacije igre. To je šteta, jer imam dojam da bi Wagneru puno više odgovarala uloga sekundarnog kreatora i nekakve Katice za sve, dok bi Banchero trebao biti primarni egzekutor koji može poentirati na različite načine iz različitih pozicija.
Imam dojam da bi ih uparivanje s kvalitetnim playmakerom dodatno otključalo, ali njega na rosteru nema. Markelle Fultz je koristan igrač uvelike zbog toga što je iznimno pažljiv s loptom, ali nekako sumnjam da će se u 25. godini života pretvoriti u punokrvnog razigravača. Rookie Anthony Black bio je iz brojnih razloga pun pogodak, ali njegov playmaking je i na sveučilištu Arkansas bio manjkav, a isto vrijedi i za Colea Anthonyja, koji je jako dobar play u tranziciji, ali u punom napadu nema ni pregled igre ni dodavačke instinkte, koje bi s godinama mogao razviti. Možda me Black ili Anthony demantiraju, ali nekako mi se čini da Orlando u budućnosti čeka jedan ozbiljan trejd. Hoće li to biti već ove godine ili za sezonu ili dvije, nije nevažno zbog Bancherova i Wagnerova razvoja, ali nije najbitnija stvar za ovu franšizu.
Napad ionako nije ono što je momčadi donijelo sedam pobjeda zaredom. Magic pobjeđuje obranom. Magic je defenzivna elita, druga najbolja obrambena momčad lige po defenzivnom rejtingu, ali zanimljivom je čini to što je do tog statusa došla na neuobičajen način.
Timberwolvesi, trenutno prva obrambena ekipa lige, stvari rade na standardan način — obrana na perimetru je solidna, Rudy Gobert je defenzivni bog zbog kojeg dopuštaju najmanje šuteva na obruču u ligi, limitiraju broj trica iz kuta i izlaze na svaki šut. Standard. Magic je drugačija ekipa. Magic je momčad koja dopušta puno trica iz kuta, puno šutova na obruču, momčad koja je slabašna u zatvaranju tranzicije, ali je opet uspješna. Razlog za to je voljni moment i pristup, ali i defenzivna shema. U Orlandu su te stvari su ionako neodvojive: bez voljnog momenta nema sheme, bez sheme voljni moment je uludo utrošena energija.
Kad je zasjeo na mjesto glavnog trenera nakon što je Steve Clifford, frustriran odlaskom Vučevića i Aarona Gordona dao otkaz, Mosley je u ekipu usadio sveučilišni duh, što je razumljivo s obzirom na mladost ekipe. Magic od svih momčadi u ligi najmanje podsjeća na skupinu profesionalaca. Svlačionica je ujedinjena i puna samopouzdanja — pa čak bih rekao i kurčevitosti tako tipične za mlade 20-godišnjake. Mosley je tu energiju — o kojoj izvještava svaki novinar koji posjeti Orlando, jer je iznimno atipična za generalno fragmentirane NBA svlačionice u kojima se uvijek formiraju klike — kanalizirao u koherentno izdanje na parketu, na kojem igrači igraju jedan za drugoga.
U Orlandu se ponose obavljanjem prljavog posla koji zapada i najveće zvijezde momčadi. To će se možda promijeniti kako individualne ambicije igrača budu rasle, ali zasad ne moraju o tome brinuti. Zasad Mosleyjeve motivacijske taktike pale — u njihovoj dvorani za vježbanje postoji zvono u koje se udara svaki put kad netko napravi dobru defenzivnu akciju, ili se baci na živu loptu, ili iznudi faul u napadu. To je kreiralo gotovo pa Pavlovljev refleks u njegovoj ekipi, u kojoj se svi pokušavaju defenzivno dokazati, u kojoj nema švercera, u kojoj postoji samo ludilo.
Magic igra obranu energijom koja podsjeća na mlade punkere u svojoj prvoj šutki. Udovi lete na sve strane, ulijeće se u linije dodavanja, baca se za 50-50 loptama kao na piciginu, suparnicima se ne daje ni pedlja slobodnog prostora. Rijetke su obrane koje je gušt gledati radi estetike; obrane su uglavnom utilitarne, tek tu i tamo se pojave defenzive poput ICE obrane Toma Thibodeaua s Joakim Noahom i Luolom Dengom ili funnell obrane Gregga Popovicha s Timom Duncanom, za koje se može reći da su lijepe, a ova Orlandova obrana polako ulazi u tu kategoriju. Ona je plod dugogodišnje taktike izgradnje i razvoja momčadi.
Orlando već nekoliko sezona preferira visinu, odnosno krakatost u biranju igrača. Bez obzira na to uzeli uspješne igrače poput Wagnera i Banchera, projekte poput Suggsa i Blacka, ili promašaje poput Moa Bambe i Chume Okekea, jasno je vidljivo da sportski direktor Jeff Weltmann voli visoke, snažne i dugoruke igrače u odnosu na prosjek na poziciji. To je Orlandu omogućilo da u rotaciji ima devetoricu igrača koji pokrivaju jako puno terena lateralnim kretanjem, odnosno da dugim rukama ometaju i protok lopte i zračni prostor iz kojeg se ona lansira. Visina im, pak, omogućuje da kontroliraju defenzivni skok bez obzira na to tko se nalazio na terenu.
Kad to uparimo s neprestanim kretanjem i rotacijom defenzivnih shema koje zbunjuju suparnika, jasno je zašto je Magic tako dobar.
Jedan od razloga za to što smo u zadnjih osam godina vidjeli iznimnu šutersku proliferaciju je matematika. Šut za trio vrijedi više od šuta za dva. Šutirati 33 posto trice je kao šutirati 50 posto dvice — ergo šut za tri je bolji (osim šuta na obruču, jer je tamo postotak lige preko 60 posto). Matematika ide i u drugom smjeru. Ispalite li vi 100 lopti po susretu, a suparnici ispale 90, onda možete i lošije šutirati i svejedno pobjeđivati.
Magic radi upravo to. Njegova je obrana dobra jer limitira broj suparničkih posjeda. To radi limitiranjem ofenzivnog skoka (najmanje u ligi) i suparničkim izgubljenim loptama (prvi u ligi). Orlando tijekom utakmice generira nekakvih 100 posjeda — iako je 26. u ligi po broju šutova iz igre, drugi je po broju slobodnih bacanja — dok suparnicima dopušta 94 posjeda koji završe šutom, po čemu je najbolji u ligi. Ta se razlika ne čini velikom, ali kad uzmemo u obzir da Magic u prosjeku pobjeđuje s pet poena prednosti, jasno je koliko je krucijalna.
Nije samo njihova duljina i aktivnost razlog za to što je Orlando tako uspješan u obrani. Dio zasluga pripada i trenerskom stožeru.
Magic dosta mijenja svoju obranu ovisno o suparniku i u trenutku u utakmici, ali neke stvari su konstanta. Gotovo svaki posjed započinje s ogromnim odmakom od najlošijeg suparničkog šutera, pogotovo kad suparnici igraju sa petoricom igrača izvan linije trice, što im omogućuje da imaju jednog lutajućeg defenzivca koji pokušava uletjeti u linije dodavanja i uzeti loptu.
Imaju jako puno predrotacija koje su dovedene do visokog stupnja ispoliranosti, agresivni su na lopti jer znaju da će ih ekipa pokriti ako izgube korak, a zbog stalnog uskakanja u linije dodavanja forsiraju užasno puno izolacija, što omogućuje njihovim najboljim defanzivcima — Suggsu koji doživljava renesansu igrajuči kao pola-košarkaš pola-linebacker, Blacku koji pokriva bekove iako ima 201 cenat visine i koji je SJAJAN na close-outovima, te konačno zaliječenom Jonathanu Isaacu koji guši suparnike poput Alexa Carusa koji je popio napitak za brzi rast* — da pokažu što znaju. A znaju puno.
*Isaac je i dalje na restrikciji minutaže te igra 14 minuta po utakmici, ali kada bismo njegove prosjeke projicirali na 36 minuta, imao bi 2,4 ukradene i 3,3 blokade, što je apsurdno dobro. Nitko u povijesti lige nije imao jednu ukradenu i blokadu i pol u 14 minuta.
Premda je za očekivati da će Magic padati, budući da su neke brojke neodržive, posebno što se defenzivnog skoka tiče, ne bi me začudilo kada bi ostao na ovoj razini. Valja uzeti u obzir da su u Orlandu sve ovo napravili bez Cartera, koji se ozlijedio u petoj utakmici sezone, još jednog sjajnog defenzivnog igrača s kojim bi mogli više igrati drop obranu, te Fultza, koji bi zasigurno pomogao i u napadu. Goga Bitadze je jako dobro zamijenio Cartera, a Fultzova ozljeda dala je minutažu Blacku, ali jednom kad se vrate rotacija će biti još dublja. Rotacija je užasno važna za Magic jer konstantne rotacije omogućuju igranje obrane ‘gas do daske’, budući da su svi svježi — nitko u ekipi ne igra više od 32 minute po utakmici, a samo Banchero i Wagner igraju više od 30. Tako da nisam baš siguran da će Magic osjetno pasti.
Lošiji je od Phile, Bostona i Milwaukeeja, to nije sporno, ali sa svim ostalim ekipama na Istoku Orlando se itekako može pošajbati za prednost domaćeg terena u doigravanju, zaobiđu li ga ozljede Banchera i F. Wagnera. “Imamo još puno toga u spremniku. Ovo je tek početak”, izjavio je nedavno Cole Anthony. Apsolutno mu vjerujem.
