Klišeji postoje zato što su istiniti, što je samo po sebi klišej, što ga čini istinitim. Sport ih je pun, uvelike zato što je repetativan, ovisan o obrascima koji se iz godine u godinu ponavljaju, varirajući taman dovoljno da zauvijek ostane zanimljiv, poput dobre jazz stvari ili 15-minutne kraut rock pjesme.
Jedan od najčešće korištenih klišeja je onaj o velikim ekipama koje pobjeđuju čak i kada igraju loše. Nakon što su Eaglesi prošle nedjelje svladali Cardinalse, on mi se vrtio kroz glavu u neprestanom i iritantnom loopu. Bila je to najlošija utakmica koju je jedina neporažena ekipa lige ove sezone odigrala.
Nije izgledalo tako na početku kada je momčad iz Philadelphije, bodrena gomilom svojih navijača koji su okupirali Phoenix i nadglasali domaćine, povela 14-0 odmah na startu utakmice nakon dva impresivna drivea, od kojih je drugi trajao 16 akcija i prešao 87 jarda samo da bi Jalen Hurts utrčao u end zonu sa metra udaljenosti. No, koliko god taj drive bio impresivan, on je nagovijestio probleme s kojim se Eaglesi dosad nisu susretali.
U drugoj četvrtini njihov je potentni napad izgubio na svojoj šarolikosti i nije je više povratio. Na to su uvelike utjecale ozljede linijaša Jasona Kelcea i Landona Dickersona, što je uvelike otupilo njihovu oštricu u run igri, koja više nije uspijevala kreirati rupe na LOS-u i dolaziti do druge razine obrane, niti kreirati čisti pocket za Hurtsa na njihovim akcijama u kojima je primarni read, igrač kojeg prvog čekate da se otvori, trčao rutu dulju od 15 jarda. Odjednom su Eaglesi počeli igrati neinspiriran, horizontalni football; Hurts je podsjetio na svoje mane koje su lani bile toliko očite da su mnogi navijači očekivali da će krajem sezone Phila birati novog quarterbacka na draftu, a pritisak koji je Arizona kreirala rezultirao je sa svega 6,6 jardi po bacanju, daleko najmanje ove sezone.
Trenutno je jasno da su materijal za Super Bowl, ali i dalje bih Eaglese rangirao malo ispod Chiefsa i Billsa
Cardsi su konstantno visili u backfieldu svojih gostiju, Zach Allen i Byron Murphy radili su ogromni nered, a fantastični Isaiah Simmons, koji još uvijek nije ni na 80 posto svojeg potencijala, zatvarao je sve rupe oko tackleova. Obrana Cardinalsa upisala je dva sacka, šest QB hitova i ogromnih šest obaranja za gubitak jarda, što je rezultiralo uranjenim ispucavanjima i ubijanjem ritma utakmice.
To se odrazilo i na Philinu obranu, koja je dominantno započela dvoboj da bi podbacila u finišu. Cardsi na otvaranju utakmice nisu mogli ništa, ispucavajući loptu za loptom, samo da bi postigli poene u četirima od posljednjih pet napada, koristeći kako umor, tako i koridore koje je široko postavljena linija ostavljala ‘na izvol’te’. Bila je to utakmica u kojoj su Eaglesi u konačnici pobijedili zato što je Cameron Dicker, kicker kojeg su potpisali tog tjedna, pogodio field goal za pobjedu, dok je Matt Ammendola, kicker kojeg su Cardsi potpisali tog tjedna, promašio field goal za izjednačenje. Obrana Cardinalsa mogla je i ranije riješiti utakmicu; Hurts je bacio dvije lopte koje su morale biti presječene, i danas bismo Eaglese ipak gledali nešto drugačije.
No, velike momčadi pobjeđuju i kad igraju loše.
Utakmica protiv Cardsa tako nam je dala odgovor na pitanje jesu li Eaglesi ozbiljna ekipa, ali još uvijek tražimo odgovor na pitanje koliko su ozbiljna. Kad momčad starta u sezonu s pet pobjeda, morate je respektirati, ali i Cardinalsi su lani počeli godinu omjerom 5-0, pa ih nitko ni tada ni sada nije smatrao ozbiljnim kandidatom za naslov. Nemojte me krivo shvatiti, Eaglesi su bolja ekipa od lanjskih Cardsa, i po kvaliteti igrača i po sistemu igre. Glavni trener Nick Sirriani i ofenzivni koordinator Shane Steichen, koji zajedno nemaju 80 godina, osmislili su iznimno polivalentan napad koji ne spada ni u jednu od dominantnih ofenzivnih škola već iz svake krade po nešto.
Phila je pokazala spremnost da vrti akcije iz 10, 11, 12, 21, 22 i čak 13 personala* (pobjednički drive protiv Cardsa ostvaren je prvenstveno u 13, pri čemu su trojicom tight endova kompenzirali ozljede na OL-u) i miješa apsolutno sve moguće koncepte u igri. Kako bi ekipa mogla funkcionirati na taj način, morate imati dvije stvari: broj 1 je kompetentna ofenzivna linija koja može dobivati bitku u rovovima i na snagu i na brzinu; broj 2 je inteligentan quarterback. Kad su zdravi, Eaglesi imaju oboje.
*Prvi broj govori koliko se running backova nalazi na terenu, dok drugi govori isto za tight endove.
Ofenzivna linija Eaglesa bila je prvi i primarni razlog zbog kojeg su dosad bili dobri. Impresivna je bila bjihova sposobnost da kreiraju rupe između tackleova za Milesa Sandersa, koji je znatno napredovao u odnosu na lanjsku sezonu u primjeni strpljenja i traženju prostora koji mu kreiraju suigrači, i istovremeno pullaju guardove i kreiraju off-tackle koridore za probijanje Hurtsa, tražeći kontakt niz teren s linebackerima i safetyjima. Ta će sposobnost sljedećih tjedana biti dobrano testirana, s obzirom na sve sitne i krupne ozljede koje su ih zadesile, ali OL je možda i jedina pozicija na kojoj su Eaglesi uistinu široki.
Zahvaljujući tako dobro uspostavljenoj igri probijanja, napad Eaglesa može se granati kao stablo guste krošnje. Ako je ofenzivna linija njegov korijen, njegovo deblo je Hurts kao čovjek na kojem počiva glavnina tereta. Momak koji ima i u glavi i u nogama predstavlja quarterbacka kakvog u Gradu bratske ljubavi ljudi nisu vidjeli od Michaela Vicka, spreman raniti suparničke obrane i nogama i rukom. Upravo ta dualnost i njega kao QB-a i čitavog napada stvara glavobolje ofenzivnim koordinatorima.
Eaglesi su dosad pobjeđivali trčeći kroz sredinu terena, igrajući play action, bacajući srednje i duge lopte na A.J. Browna i DeVontu Smitha, crossing rute na Queza Watkinsa i kratke na Dallasa Goederta, koji bi mogao završiti sezonu kao kralj jarda nakon hvatanja. Obrane se obično fokusiraju na oduzimanje jedne stvari ili jednog igrača, ali kod Eaglesa se to dosad pokazalo nemogućim jer su toliko fleksibilni i toliko stabilni na svim pozicijama u napadu. Ne čudi stoga što su trenutno drugi u ligi po jardima, sedmi po dodavanju i četvrti po probijanju, jedini u ligi u top 10 u svim kategorijama uz Detroit Lionse (koji su tu dogurali zahvaljujući jednoj od najoriginalnijih run shema desetljeća).
Obrana? I ona je u top 10 i u obrani dodavanja i u obrani probijanja. Samo Billsi i Ninersi mogu se pohvaliti istim. Doduše, ako ćemo ozbiljno, sve sam manje uvjeren u dugoročnu kvalitetu njihove defanzivne jedinice. Eaglesi igraju sa modificiranim pristupom wide-9 u kojem je dosta akcija s dvojicom linebackera na obje strane linije koji pass rushaju iz stojećeg položaja, ali sve više i više ih suparnički napadi tjeraju da igraju u nešto konzervativnijim nickel i dime paketima. Kad uspijevaju doći do quarterbacka, jasno se vidi koliko ta obrana može biti potentna, ali problemi nastaju onda kad zapnu. To bi se, doduše, moglo reći za bilo koju obranu lige, ali Eaglesi svakako imaju rupa koje se mogu eksploatirati, pogotovo u secondaryju i niz teren.
Srećom pa je pass rush do sad funkcionirao besprijekorno, stvarajući 17 sackova uz pritisak na 28 posto suparničkih akcija, što je dosta impresivno s obzirom na to da blitzaju samo četvrtinu vremena i nemaju nijednog igrača koji bi sam radio pritisak, već to rade timski. Moraju poboljšati tackleanje koje je u zadnje dvije utakmice bilo dosta loše i moliti se na koljenima da ih ne zadese ozljede. Tri ili četiri mogle bi im rasturiti sezonu. Eaglesi na svim pozicijama imaju jako dobre igrače, osim možda na safetyju i nickel corneru, ali su prokleto tanki. Bit će jako zanimljivo vidjeti kako se tijekom sezone nose s ozljedama i mogu li nastaviti igrati ovako zanimljiv football jednom kad ih suparnici počnu nešto jasnije čitati.
Trenutno je jasno da su materijal za Super Bowl, ali i dalje bih Eaglese rangirao malo ispod Chiefsa i Billsa. Što je, onako, poprilično dobro za ekipu koja je prošlu sezonu završila s jednakim brojem upitnika i uskličnika.
