Miris hladnoće je u zraku. Kućom se razliježe svilenkasta tišina. Prolazi ponoć. Uzbuđenje i radost te prožimaju. Vrijeme je za odmatanje poklona. Ne, ne pričam o Božiću, ne budite blesavi. Pričam o početku nove NBA sezone. Nema ničeg boljeg od tog prvog, svježeg dana. Stari grijesi su izbrisani, stari uspjesi arhivirani. Sve je moguće. Na papiru.
U stvarnosti, stvari su drugačije. Paritet koji se pojavio u ligi u zadnje tri godine povećao je broj legitimnih pretendenata na naslov, ali to je još uvijek ekskluzivna skupina kojoj pripada pet do šest momčadi uz još dvije do tri koje imaju šansu ako im se baš sve poklopi, a druge iznerede ozljede. Ostali navijači, koji pokrivaju dvije trećine lige, ulaze u sezonu s nadom da će se njihova mlada jezgra razvijati nabolje, što je iznimno uzbudljiva pozicija u kojoj se možete nalaziti, ili s tupilom koje sa sobom donosi borba za play-in i svijest da je osrednjost apsolutni plafon vaše ekipe. Navijači Chicago Bullsa, među koje se brojim otkako sam počeo pratiti NBA prije više od 30 godina, spadaju u tu skupinu.
Beznađe mediokritetstva bilo je čest gost u Chicagu otkako je Derrick Rose ozlijedio koljeno u doigravanju protiv Philadelphije. Kostur te momčadi prošao je još dvaput prvu rundu doigravanja zahvaljujući Joakimu Noahu, Luolu Dengu i Jimmyju Butleru, ali već tada je bilo jasno da su Bullsi osuđeni na osrednjost. U zadnjih 10 godina samo su jednom imali više od 50 pobjeda, dok su triput išli ispod 30 — dvaput zato jer su zaposlili najgoreg trenera u povijesti franšize Jima Boylena. Bullsi su u njegove dvije sezone izgledali kao totalni kuršlus od momčadi, izgubljeno i jadno, dok su u ostalim sezonama igrali kompetentnu i neuzbudljivu košarku. Imali su mali bljesak prije dvije godine kad su tijekom prve polovice sezone bili na čelu Istoka, ali Lonzo Ball se ozlijedio, više nisu mogli igrati tranziciju i survali su se do šestog mjesta.
Osrednji kao i uvijek. I premda možemo izdvojiti puno krivaca za osrednjost koja je uz rijetke oscilacije prožimala klub od odlaska Michaela Jordana naovamo, simbol za nju je samo jedan. Barem u mojim očima.
Zach LaVine je dobar igrač, ali osrednja zvijezda. Ovoj franšizi treba bolji broj 1
To je Zach LaVine, koji je tako savršeno utjelovljuje.
Glupo bi bilo LaVinea nazvati osrednjim igračem. Čovjek je dvostruki All-Star, osvajač olimpijskog zlata, izvrstan zakucavač, solidan šuter i s trice i s poludistance, dobar finišer oko obruča i dobar dribler, efikasan scorer koji je u zadnjih pet godina svake sezone bio u top 20 po poenima po utakmici, uključujući jedan top 7 finiš. LaVine nije osrednji igrač. Nikako. On je osrednja zvijezda.
Njegov najveći krimen je to što se u devet godina karijere, od kojih je šest proveo u Chicagu, nije razvio u nositelja momčadi. Pokušavao je to biti — bolje rečeno, Bullsi su ga u to pokušali pretvoriti. Šaltali su ga iz jedne uloge u drugu. Bio je slasher, pa je bio polivalentni scorer, pa je pokušao malo igrati primarnog playa, pa je igrao sekundarnog playa, pa se opet pretvorio u scorera. No, u svim tim šaranjima zapanjujuće je koliko se malo promijenio njegov set vještina. Usporedite li njegove brojke — bilo klasične bilo napredne, bilo one koje prate od kud šutirate, kako šutirate i koliko ste efikasni — velikih oscilacija nema. LaVine je konstanta. Konstanta koja ne čini razliku.
Djelomično je to i zbog konteksta momčadi. Većinu karijere odigrao je u ekipama koje su bile i loše posložene i loše vođene, ali ono što je dokazao u njima je da nije tzv. floor raiser, da ne može vući momčad do neke pristojne razine. Jednom kad je u ekipu došao DeMar DeRozan praktički se sam, iako to nitko od njega nije tražio, prešaltao u ulogu druge violine. Istini za volju, DeRozan je tu prvu polusezonu, dok je Ball bio zdrav pa i malo kasnije, odigrao na MVP razini, što je jedan od razloga za to što su Bullsi bili uspješni, ali jednom kada se DeMar vratio na svoj uobičajeni nivo, LaVine nije napravio ništa da preuzme primat u ekipi. Ni po ulozi na parketu, ni izvan njega.
Prije nekoliko godina mnogi su uspoređivali njega i Devina Bookera. Bili su jako slični i po učinku na parketu, i po stilu igre, i po beznadnosti momčadi. No, Booker je povukao svoju momčad u balonu u Orlandu, dobio Chrisa Paula za suigrača i eksplodirao. Bullsi možda nisu mogli parirati tome, ali doveli su i Nikolu Vučevića i DeRozana i ništa. Ni makac. Njih trojica zajedno na parketu bili su ogromno razočaranje, a dio odgovornosti ide na LaVineovu dušu. Dok je Booker napravio skok i legitimno vodio Sunse do NBA finala te završio u prvoj petorki lige, LaVine je ostao rubni All-Star koji je dosad u karijeri odigrao samo četiri playoff utakmice.
S obzirom na kolosalno razočarenje rezultatima koje je proizvela osovina DeRozan – Vučević – LaVine, čiji je net rating lani bio -0,4, a preklani -1,1 što dokazuje koliko su loš fit zajedno, postavlja se pitanje zašto je generalni menadžer Artūras Karnišovas i dalje uvjeren da ova ekipa ima nešto za ponuditi osim osrednjosti. Prošle je sezone zadržao istu ekipu od sezonu ranije propovijedajući kontinuitet kao bazu uspjeha, ali Bullsi su se urušili u play-in utakmici protiv Heata nakon što su završili regularnu sezonu ispod 50 posto pobjeda.
Jasno je da je Karnišovasu bilo teško priznati pogrešku koju je napravio dovođenjem Vučevića — pogotovo kad uzmemo u obzir da Wendell Carter Jr., koji je otišao u tom tradeu, izgleda odlično, da Franz Wagner kojeg je Orlando birao pickom koji su mu Bullsi poslali izgleda još bolje, i da je Lauri Markkanen, koji je Bullse napustio nešto kasnije kao kolateralna žrtva tog tradea, lani odigrao sezonu na All-Star razini. Ali brate, dokazi su veliki. Još se može razumijeti zadržavanje jezgre za lanjsku sezonu, ali za ovu? Nakon što se dokazalo da ne funkcioniraju bez Balla, da se previše njihovih vještina podudara, da nisu komplementarni igrači, Karnišovas je morao biti agresivniji.
Navijačka baza prošla je kroz bezbroj rebuildinga od Jordanove ere naovamo. Osim kratkog perioda u kojem je stasala Roseova generacija, svaki je ostavio neugodan okus u ustima. Ne gorak, nego bezvezan, mlak, bezukusan. Tako i ovaj. Dobar dio bi, vjerujem, radije još jednom urušio ekipu i krenuo na novu izgradnju momčadi i živio u nadi nego u osrednjosti. Ne i Karnišovas, koji i dalje vjeruje u ovaj projekt unatoč svim dokazima. Vidjet ćemo koliko dugo.
Vučević je ovog ljeta potpisao produljenje ugovora na tri godine za pristojnih 60 milijuna, što ga čini iznimno trejdabilnim, DeRozan je tu do kraja sezone, dok je LaVine na ugovoru do 2027., kad ima player option. Karnišovas bi već oko veljače mogao donijeti veliku odluku: zadržati jezgru do kraja sezone, ići all-in s ovom ekipom, ili pak trejdati DeRozana, a na ljeto možda Vučevića i LaVinea i ostaviti ekipu u rukama Cobyja Whitea, Ayea Dosunmua, Patricka Williamsa (koji treba tek potpisati novi ugovor, a momak navodno traži preko 20 milijuna po sezoni) i možda Alexa Carusa. Njihov lanjski pick prve runde Dalen Terry i daljen nije spreman igrati NBA košarku što je zabrinjavajuće, ali tu smo gdje jesmo.
Tu gdje smo s Bullsima bili i prije. U kraljevstvu Meha. U carstvu osrednjosti.
Navijači će zasad biti prisiljeni dati LaVineu novu šansu. Znamo da je dobar, volimo ga takvog kakav jest, ali he’s not him. Na proljeće će navršiti 29. i iluzorno je očekivati nekakve iskorake u njegovoj igri, pogotovo ako uzmemo u obzir da ih baš i nije bilo tijekom protekle četiri godine. Ne bljesnu li Bullsi u ovoj sezoni, ne konsolidira se momčad do kraja s Whiteom u ulozi Lonza Balla (izgledao je jako dobro u predsezoni), to će biti jasan znak za promjene.
Zach LaVine je dobar igrač, ali osrednja zvijezda. Ovoj franšizi treba bolji broj 1. LaVineu treba ekipa u kojoj će ući u ulogu drugog ili trećeg igrača i napasti prsten. Uskoro će to postati očigledno. Vrime je.
