Čovjek koji je buljio u ekran

Osvetnici iz Chapel Hilla

Kako su se Tar Heelsi iskupili za lanjski poraz i uzeli NCAA naslov

Ne postoji puno poslova u kojima se godišnji trud naplati ili ispari u svega nekoliko minuta. Košarka je jedan od njih. Prošla sezona trenera Roya Williamsa i njegovih North Carolina Tar Heelsa stala je u još manji vremenski okvir, u nekoliko sekundi.

Kris Jenkins digao se sa distance, šutnuo i sa zvukom sirene pogodio tricu za pobjedu Villanove. Nije to bio šut za pobjedu u nekoj izvankonferencijskoj utakmici sredinom prosinca, niti je to bio šut za pobjedu u velikom unutarkonferencijskom rivalstvu. To je bio šut koji je Villanovi donio drugu titulu u povijesti sveučilišta. To je bio šut koji je čitavu sezonu Tar Heelsa bacio u bunar, kao da nije ni postojala. U NCAA-u, ligi sa daleko najviše momčadi, pobjednici se pamte.

Porazi bole. Uvijek, za svakog pravog sportaša, ali na koledžu posebno. U profesionalnim vodama niste prisiljeni riješiti se igrača koji su stasali s ekipom godinama osim ako to ne želite, na sveučilištu je to nužnost. Likovi diplomiraju i pokupe se s kampusa. Tar Heelsi su ostali bez dvojice koji su nosili momčad – svog sjajnog razigravača Marcusa Paigea i čovjeka koji je često udarao ritam momčadi, Bricea Johnsona. Njih dvojica nisu bili u Chapel Hillu kada je sezona počela. Dobili su svoje diplome i otisnuli se u svijet. Paige u D-League, Brice u Clipperse. Nisu dobili priliku osvetiti bolni lanjski poraz.

No, glavnina momčadi jest. Rijedak je slučaj u modernoj sveučilišnoj košarci da ekipe dugo ostanu na okupu. Najtalentiraniji freshmani odlaze nakon samo godine dana koju moraju odraditi žele li u NBA, ali sve češće se događa da i sophomorei i juniori odlepršaju iz eksploatatorskog NCAA sustava u svijet prekriven parketima na kojima možete zaraditi neku pinku. Srećom za Tar Heelse, koji baš i nisu odradili najbolju regrutersku sezonu u povijesti*, većina ekipe im se vratila. Napaljena, nabrijana,s gorčinom poraza iz velikog finala u ustima, spremna za osvetu poput Arnolda Schwarzeneggera ili Liama Neesona kada im otmu kćer.

*Samo je Tony Bradley odigrao kroz sezonu nešto veću ulogu u momčadi, a sa 14 minuta po utakmici ne možemo reći da je nosio momčad na svojim širokim leđima.

Postoji izraz u američkom sportu da igrate za ime na prednjoj strani dresa, a ne ono na stražnjoj. Isto vrijedi i za navijanje, bar u sveučilišnom sportu. Ne možete biti fanovi igrača kao što su LeBron ili Kobe ili Durant zato jer takvi na faksu ostaju samo jednu godinu. No, sasvim je sigurno da je drugačije navijati za ekipe koje izgube 7-10 igrača svake godine, kao što je Caliparijev Kentucky, koji gotovo svake sezone regrutira najbolje momke iz srednje škole, one koji imaju federe u nogama i turbo pogone na otvorenom terenu i koji će otići u NBA, ili za neka druga sveučilišta koja polako razvijaju svoje igrače da bi oni bljesnuli u svojoj trećoj ili četvrtoj godini. Tar Heelsi su obično bili kombinacija ovo dvoje, ali ove im se sezone potrefila momčad sastavljena od ljudi koji su polako stasali unutar škole i na njihova su se imena navijači navikli, a samim time su se i više za njih vezali.

Najbolji primjer takvog razvoja je Kennedy Meeks, visoki i korpulentni centar koji je u svojoj freshman godini bio, pa, nema druge riječi za to, debeo. Ništa loše u tome, naravno, ali teško da možete dominirati košarkom na bilo kojem nivou ako izgledate kao da ste za doručak smazali pola kulena i četiri tople kifle iz pekare u kvartu. Roy Williams je prepoznao da u Meeksu ima kvalitetnog igrača, ali i čovjeka koji je lijen, koji se ne pazi, na kojega treba vikati, ali treba mu pružiti i jako puno podrške. Kenny je pod njegovim vodstvom izgubio 30 kila, prestao igrati mekano, prestao biti igrač koji je bio vodonoša prvo Jamesu Michaelu McAdoou a nakon toga Briceu Johnsonu, i koji se razvio u centra koji je kroz sezonu imao gotovo double-double prosjek. Godinu je okrunio nezaustavljivom predstavom u polufinalu, gdje je praktički uništio Oregon u reketu. Nije bio jedini čiji je razvoj bio polagan i koji je tek pred kraj svoje sveučilišne karijere postao igrač za velike stvari.

Isaiah Hicks se od prestrašenog freshmana razvio u zvijer na otvorenom terenu, jurišnika koji završava sjajno u tranziciji, zakucava kao da mu život ovisi o tome i koji je lani bio najbolji šesti igrač ACC konferencije. Justin Jackson se od čovjeka koji nije mogao pogoditi živi zid sastavljen od Shaqa i Charlesa Barkleya s pola metra razvio u all-round scorera koji trpa i oko koša i s distance i koji bi lako mogao biti izabran krajem prve runde NBA drafta. Theo Pinson je od igrača koji minute dobiva na kapaljku postao čovjek koji veže momčad, pravi glue guy koji obavlja sav prljavi posao za ekipu i koji je opušta van terena što je pokazao ulijećući nepozvan na press konferencije opet, i opet i opet. Nate Britt je ostao ono što je i bio – dinamo s klupe, combo bek koji može razbiti ritam, unijeti živost u tranzicijski napad i malo poremetiti suparnike. Na kraju priče tu je i Joel Berry II, čovjek koji je dvije godine proveo u sjeni zvijezde kampusa Marcusa Paigea, strpljivo čekao svoju šansu, i ove godine konačno pokazao od čega je sazdan.

Košarka je takva – godišnji se trud naplati ili ispari u svega nekoliko minuta. Prošle godine su bol osjetili Tar Heelsi. Ove godine bila je to Gonzaga

Berry je okrunio sezonu sjajnom utakmicom u velikom finalu protiv Gonzage, ukrcavši 22 poena usprkos ozljedi gležnjeva koja ga je mučila tijekom čitavog March Madnessa. U jednom od rijetkih okršaja dvije prvorangirane momčadi u svom dijelu ždrijeba* ne možemo reći da smo gledali prvoklasni dvoboj, ali smo gledali bar jednu prvoklasnu predstavu.

*Samo jednom se dogodilo da sve četiri prvorangirane ekipe uđu u Final Four – 2008., kada su Kansas, Memphis, North Carolina i UCLA uletjeli u završnicu. Zapravo, češće smo gledali ekipe postavljene od drugog do četvrtog mjesta (55 puta) nego prvorangirane ekipe (52 puta) u Final Fouru.

Berry je iskoristio taktiziranje trenera Gonzage Marka Fewa, koji je svog najboljeg defenzivca Nigela Williams-Gossa maknuo s prirodne pozicije pleja i cross-matchao s najboljim ofenzivcem UNC-a Justinom Johnsonom, kojeg je Williams-Goss uspio naizgled uštopati. Naizgled. Upravo ta odluka prelomila je utakmicu.

Fewov potez zaustavio je tranziciju Tar Heelsa, njihovo najubojitije oružje u napadu, i odvukao utakmicu u blato u kojem se Gonzaga na papiru trebala bolje snaći. Kada uzmemo u obzir da su Zagsi imali jednu od rijetkih visokih linija u zemlji, sa Jonathanom Williamsom i Przemekom Karnowskim, koja ne samo da je uštopala nego i nadjačala centre UNC-a u skok igri, pravo je čudo što Bulldogsi nisu trijumfirali u velikom finalu. Nisu računali na iskustvo i uigranost North Caroline i činjenicu da su sada na rosteru imali šest igrača koji mogu prelomiti dvoboj. U velikom finalu to je bio Joel Berry.

Plejmejker Tar Heelsa iskoristio je činjenicu da ga ne čuva najbolji suparnički defenzivac te je krenuo trpati s distance i tako za jednu večer pretvorio UNC iz tranzicijske u half-court momčad. Naravno, treba reći kako mu je u tome pomogao i suludi sudački kriterij, koji je uništio svu ljepotu velikog finala s 52 dosuđena slobodna bacanja (26 komada po ekipi, bar su to lijepo i pravilno raspodijelili). Upravo su slobodnjaci omogućili Justinu Johnsonu da i dalje bude efikasan – Williams-Goss ga je zaustavio na šutu za tri od 0-9 a ovaj je svejedno utrpao 16 koševa. Konstantna obrana najaktivnijeg napadača Tar Heelsa iscrpila je Williams-Gossa i na kraju jednostavno nije mogao potegnuti na drugom kraju terena, naročito u završnici koja je pripala Tar Heelsima.

Usprkos porazu valja čestitati Gonzagi. Bit će zaboravljeni, baš kao što će biti zaboravljena i lanjska momčad North Caroline. Bilo je puno pitanja o kvaliteti Bulldogsa pred početak March Madnessa. Iako su statistički gledano bili daleko najbolja momčad čitavog NCAA, mnogi su im zamjerali slabašan raspored – čitave su sezone odigrali dvije ozbiljne utakmice, još tamo u studenom i prosincu kada su na guzove svladali Floridu i Arizonu. Mora se priznati kako im se i u Madnessu poklopio ždrijeb, budući da je nabrijani Xavier izbacio sve favorite iz njihovog dijela ždrijeba prije nego su ih Zagsi razmontirali sa 24 razlike, tako da je UNC bio daleko najbolja ekipa s kojom su se susreli.

Odgovorili su na pitanja mogu li. Mogli su. Držali su se veći dio utakmice. No, košarka je takva – godišnji se trud naplati ili ispari u svega nekoliko minuta. Prošle godine su bol osjetili Tar Heelsi. Ove godine bila je to Gonzaga. Baš kao i UNC-u, neki će im igrači otići. Većina će ostati. Možda Bulldogsi sljedeće sezone budu kidali mrežice i slavili naslov prvaka.

Ove godine ta čast je pripala North Carolina Tar Heelsima. Uzeli su svoj šesti naslov u povijesti i tako preskočili omrznuti Duke. Samo dva sveučilišta imaju više trijumfa od njih. Učinili su to na način koji je godinama bio neuobičajen u NCAA-u, s ekipom sastavljenom od imena koja su navijači slušali godinama. Iskupili su se za lanjski poraz, osvetili svoje suigrače koji su napustili momčad, i prepustili se zasluženom slavlju. Baš kao što su Arnie i Liam vratili svoje kćeri kućama, tako su oni vratili trofej u Chapel Hill.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.