Poskočio sam malo u stolcu, nestrpljivo čekao detalje razmjene, pootvarao sve statističke profile tadašnjeg bacača Denver Broncosa i blesavo se smiješio. Bearsi, baš kao i sve momčadi iz Chicaga tih dana, nisu imali sklonost raditi velike poteze, ni izmjenama ni u free agencyu. Jerry Angelo, generalni menadžer Chicaga tih godina, bio je poznat kao wunderkind koji je izgradio momčad koja se u kratkom roku našla u Super Bowlu. Premda je izgubila od Coltsa u floridskom monsunu i tako podarila Peytonu Manningu njegov prvi Super Bowl prsten, momčad je imala potencijala nastaviti nizati uspjehe.

Fantastični par linebackera Brian Urlacher i Lance Briggs bio je kao skrojen za modificiranu obranu Tampa-2 trenera Lovieja Smitha – momci su trčali kao budale, pokrivali ogroman dio terena i udarali žešće od Ivana Drage u četvrtom Rockyu. Charles ‘Peanut’ Tillman i Nathan Vasher bili su jedan od najboljih parova lige na poziciji cornerbacka, a mladi Tommie Harris i Tank Johnson držali su sredinu defenzivne linije sa svojih tristotinjak kila žive vage, koja se uza sve to iznimno brzo kretala. Bila je to momčad sazdana na obrani i special teamovima, za koje je te sezone po prvi puta zaigrao najbolji returner svih vremena Devin Hester, no koja je imala i solidne opcije u napadu. Thomas Jones je odradio drugu uzastopnu sezonu s preko 1.200 jardi, njegova rezerva Cedric Benson pokazivao je da može i bolje ako dobije prostora, Bernard Berrian i Mushin Muhammad bili su kompetentni hvatači, a jedina pozicija na kojoj je bilo pregršt upitnika bila je pozicija quarterbacka.

Rex Grossman je odveo Bearse do Super Bowla, ali on ga je i izgubio. Sexy Rexy jednostavno nije bio dovoljno dobar, što je pokazao i naredne godine kada je brzo izgubio startni posao i prepustio ga ostarjelom Brianu Grieseu, koji je pokušao izvesti svoju najbolju imitaciju Clinta Eastwooda, ali bezuspješno. Bearsi su od ekipe koja je imala omjer 13-3 i igrala u Super Bowlu postali momčad koja se srozala na 7-9 i propustila doigravanje.

Nakon još jedne sezone gole prosječnosti, pritisak na Angela se povećao.i napravio je ono što nije imao običaj raditi – povukao je potez. Dao je svog prvog QB-a Kylea Ortona, koji nije mogao baciti loptu dulje od 20 jardi kao što nije mogao ni pustiti brk, dva picka prve runde i jedan treće u zamjenu za Jaya Cutlera i pick pete runde.

Chicago je zahvatilo uzbuđenje. Kostur Super Bowl ekipe je ostao na okupu usprkos tome što je dobar dio igrača ili otišao ili propao (Harris i Johnson, Vasher, Benson i Jones, Berrian i Muhammad), a Angelo je imao još uvijek dovoljno prostora pod salary capom i dovoljno pickova na draftu da u par godina izgradi Super Bowl momčad. Uvjet za njenu izgradnju bio je jasan – Jay Cutler je morao izrasti u elitnog QB-a.

Momak kojem su i nemilosrdni Matt Stone i Trey Parker iz South Parka priznali, na svoj način, kako će možda jednog dana biti sjajan tada je imao svega 25 godina, prvi Pro Bowl za sobom, top u ruci i hrpu prostora za napredak. Jedini razlog zašto su ga Broncosi prodali bilo je nezadovoljstvo – potpisali su novog trenera Josha McDanielsa, koji je pokušao iz svojih Patriotsa dovući Matta Cassela nakon što je ovaj u odsustvu Toma Bradyja skoro uveo Patse u playoff, što je beskrajno raspizdilo Cutlera jer “što sad oni imaju dovoditi novog QB-a kad sam ja upravo igrao u Pro Bowlu, koji kurac?!”. Odnos između McDanielsa i Cutlera se odmah ukiselio, a uprava Broncosa je nevoljko stala iza novog trenera i riješila se čovjeka kojeg su mnogi vidjeli kao nasljednika Johna Elwaya. Cutler je te godine bacio za preko 4.500 jardi i 25 touchdowna, a to su brojke koje se nisu viđale često, osobito ne 2009. godine.

Ne čudi što su navijači Chicaga bili uzbuđeni. Na njihovu žalost, to je ostala Cutlerova najbolja godina u karijeri.

Zašto momak iz Santa Clausa u Indiani nije, poput pravog Djeda Mraza, dao poklon navijačima Bearsa kojeg priželjkuju od 1985., zašto ih nije nijednom doveo ni blizu do trofeja? Zanimljiva je to priča, čiji se najgori trenuci nikako ne mogu pripisati samo bacaču s topovskom rukom.

Glupo je onus krivnje za neuspjehe Bearsa staviti na Cutlerova leđa. Možemo li za neravni zid kriviti ciglu ili je veća krivica ipak na zidaru?

Premda ovo nije znanstveno dokazano, usudio bih se reći kako morate, ako želite imati šanse za osvajanje Super Bowla, imati makar dvije elitne jedinice u momčadi, dok ostale moraju biti ili kompetentne ili tek nešto slabije od prosjeka.

Jedinice u momčadi bih podijelio na horizontalni napad, vertikalni napad i napad probijanjem u ofenzivnom dijelu ekipe, te na pass rush, run stop i coverage u obrani. Način na koji jedinice možete učiniti elitnima je jednostavan – kroz gomilanje igračke kvalitete i kroz izabiranje ispravne taktike i strategije koje će te kvalitete implementirati na terenu. Usprkos tome što ova podjela nije uobičajena u NFL-u, gdje se i dalje najviše priča o pozicijama a ne o njihovoj funkciji i interakciji, određene stvari su ispravno percipirane u očima publike, a jedna od njih je očita – QB je najvažnija pozicija u momčadi. Ne postoji jedan igrač koji svojom igrom može učiniti dvije, a možda čak i tri jedinice momčadi NFL elitom. Također, ne postoji igrač koji svojom igrom može soriti ekipu u gnoj.

Problem s Bearsima je što se nikada tijekom Cutlerove ere nije dogodilo da kombiniraju elitizam jedne jedinice s kompetencijom druge. Način na koji su brodili kroz osam godina, koliko je Sumorni Jay proveo u Chicagu, tjera me na onaj kiseli, suludi smijeh čovjeka koji je doživio totalku na autu tri dana nakon što je otplatio kredit.

Bearsima su se tijekom sezona dogodile dvije ključne stvari koje su ih spriječile da postanu igrači na nacionalnoj sceni, usprkos tome što su imali dobru bazu za građenje ozbiljne momčadi. Prva je što su debelo zaostali u svim taktičkim segmentima. Druga je što nisu uspjeli draftirati talent, odraditi kvalitetan free agency i prilagoditi se zahtjevima salary capa. Treća ključna stvar je ona koja nije njihova krivica, ali čini se da ih je zadesila u kritičnim trenucima, i to jačim intenzitetom nego većinu franšiza. Govorim, naravno, o ozljedama.

Kada govorimo o taktičkim manama, valja reći kako se u posljednjih sedam-osam godina duh NFL-a jako promijenio u odnosu na 2000-te. Nova pravila omogućila su bacačima da redovito prelaze 5.000 jardi po sezoni; otvorila su u potpunosti horizontalni napad, uništivši utjecaj hard hitting safetyja u sredini terena, a taktički razvoj s obje strane lopte učinio je neupotrebljivima određene filozofije igre koje su dugo godina dominirale ligom. Obrana Tampa-2, koju je godinama forsirao Lovie Smith, jedan od gurua tog sistema, bila je jedna od njih. Usprkos tome što je imao savršene igrače za igranje Tampe – prvenstveno Briana Urlachera, čija je sposobnost da se s pozicije središnjeg linebackera u sustavu 4-3 vrati unatrag i pokrije golem komad terena bila nenadmašna u čitavoj ligi – obrana se trebala promijeniti. Nije. Ostala je u istom kalupu koji su drugi stručnjaci pročitali; i dalje vrlo dobra zbog individualne kvalitete igrača, ali ne do kraja iskorištena.

Dok je obrana odrađivala svoje kao možda ne elitna, ali i dalje jako, jako, jako dobra, napad se raspadao. Kroz prve četiri Cutlerove godine čovjek je više vremena proveo ležeći na tlu nego stojeći na dvije noge. Ofenzivna linija nije mogla nikoga pokriti, zbog čega je Cutler neprestano bacao loptu iz trka – radio je to najbolje u ligi jer je imao najjaču ruku, no to je rezultiralo stvaranjem loših navika, nekonzistentnom igrom, ozljedama i presječenim loptama. Cutler tada nije imao ni kvalitetne hvatače, pa se Lovie Smith, u maniru najvećeg kretena, posvetio pretvaranju Devina Hestera u wide recivera, smanjujući mu istodobno ulogu u return igri u kojoj je bio najbolji u povijesti svemira. Njegov potez je bio neshvatljiv. Zamislite da su The Who nakon smrti Keitha Moona rekli Peteu Townshendu da se ostavi gitare i uhvati palica zato jer im je trebao bubnjar, a gitarista će već naći jer ih ima na bacanje.

Kako bi sanirali napad, Angelo i njegovi nasljednici potrošili su sve moguće resurse na tu stranu lopte. Draftirali su i potpisivali slobodne igrače i uskoro stvorili možda ne sjajnu, ali svakako solidnu jedinicu. Ofenzivna je linija davala Cutleru dovoljno vremena da pronađe sve solidnije hvatače. Johnny Knox je izgledao da bi mogao biti zvijezda do brutalne ozljede koja ga je mogla ostaviti paraliziranim (ovo gledajte na vlastitu odgovornost, jedna od najgorih ozljeda koje sam vidio uživo), ali njega je nagodinu naslijedio Brandon Marshall, pa se tu našao Alshon Jeffrey, pa Martellus Bennet. Matt Forte je izrastao u jednog od najpouzdanijih probijača lige, a jedini koji se nije razvijao paralelno s napadom, djelomično zato jer su Bearsi gotovo svake godine mijenjali sustav igre, bio je Jay Cutler. Njegova stagnacija bila je zabrinjavajuća i opravdano kritizirana, ali nije on bio glavni razlog zašto Chicago nije mogao napraviti ozbiljan rezultat koliko god su to mediji, od lokalnih do nacionalnih, prodavali.

Razlog je bio taj što se tijekom sezona u kojima se napad Bearsa pokušavao podići na optimalnu razinu kurca nije ulagalo u obranu. Taman u trenutku kada su sve tri napadačke jedinice Bearsa bile jako blizu elitnog statusa, obrana je potonula ne na ispodprosječnu, nego na povijesno lošu razinu jer godinama fundus igrača nije obnavljan na pravi način. Ekipa koja je godinama, i sad debelo karikiram, primala 12 poena a zabijala njih 10, postala je ekipa koja zabija 30, a prima 40 po utakmici.

Kada uza sve to uzmemo u obzir da su Chicago zadesile neke uistinu bizarne ozljede, uključujući i tri Cutlerove u ključnim trenucima, često pred sam finiš sezone, glupo je da je onus krivnje za neuspjehe Bearsa kroz posljednjih osam godina stavljen na leđa čovjeka kojeg su Bearsi nekidan otpustili.

Razlog za pogrešnu percepciju neuspjeha je jednostavan – Cutler je iznimno antipatičan igrač. On je čovjek koji će nonšalantno zafitiljiti bombu niz teren, dopustiti da bude presječena i nakon toga izgledati kao da ga nije briga. On će se duriti, žaliti, izgledati nezainteresirano, vikati na suigrače, biti hladan kada bi se trebao veseliti, ukratko izluđivati navijače svojim ponašanjem. Nije jedini Pedro u sportu. Takvih igrača ima masu. Russell Westbrook u Oklahomi. James Harden u Rocketsima. Cristiano Ronaldo u Portugalu*. Stvarni razlozi su znatno kompleksniji. Možemo li za neravni zid kriviti ciglu ili je veća krivica ipak na zidaru?

*Svi redom drastično bolji i drastično uspješniji od Cutlera, ali to nije bitno. Teret poraza je na njihovim leđima ako se pita navijače, bez obzira što apsolutno sve analize pokazuju kako takva razmišljanja ne da nisu blizu istine, nego teško mogu biti dalja od nje.

Cutlerova era u Bearsima je gotova. U međuvremenu su svi igrači iz Super Bowl momčadi otišli ili u druge klubove ili u penziju, promijenila su se dva trenera i generalni menadžer, promijenio se niz igrača koji su dovedeni i nakon Super Bowla, ekipa još nije pronašla ni filozofiju ni kulturu, a rezultati su sve slabiji i slabiji. Chicago se, nakon samo jednog pojavljivanja u doigravanju u osam godina Cutlerove vladavine, odlučio riješiti topnika iz Santa Clausa.

Cutler će napustiti Chicago kao čovjek koji drži gotovo sve rekorde u povijesti franšize, i one pozitivne i one negativne. Njegov omjer pobjeda i poraza je 51-51, a usudio bih se reći kako je Cutler bio upravo takav igrač – iznimno atipičan i čudan, ali na kraju balade prosječan. Mediokritetski. Ne možemo reći da je bio loš, ali definitivno se nije razvio u zvijezdu kao što je to prognozirao Randy Marsh. Ne treba mu to zamjeriti, uvjeti su radili protiv njega.

Cutleru preostaje da završi karijeru s možda još jednim solidnim ugovorom. New York Jetsi su najbliži potpisivanju ćudljivog QB-a, a po svemu što smo gledali od Jetsa u zadnjih 10 godina oni se čine kao idealna momčad za njega. Bearsima preostaje da se konačno bace na pravi rebuilding, znajući kako se gradi momčad. Ne smiju više posezati za ad hoc rješenjima*. Ovaj puta na rosteru nemaju QB-a koji bi mogao postati slavan, pa ne moraju žrtvovati čitavu momčad kako bi njemu olakšali posao i pri tom sjebati i njega i sve što se sjebati da. Nadam se kako će izgraditi ekipu vrijednu gledanja, ali znam kako će to trajati i trajati.

* Potpisivanje Mikea Glennona u free agencyu je takvo. No, da se tolerirati jer će Glennon vjerojatno odigrati sezonu ili dvije dok Bearsi ne draftaju QB-a budućnosti.

Jay Cutler je trebao ubrzati taj proces. Nije uspio. Ne zamjeram mu ništa. Bio je žrtva nekompetencije, lošeg razvoja momčadi, nerazumijevanja i donekle vlastite nonšalancije. Nakon osam godina Bearsi su slobodni od njega i on od Bearsa. Kao nakon svakog prekida dugogodišnje veze osjećaji su pomiješani, ali jedno je sigurno – ovo je dobro za obje strane.