Pelikani su se vinuli u visine NBA lige. Momčad iz New Orleansa*, koja u svojoj kratkoj povijesti nikadanije uspjela oformiti uistinu respektabilnu momčad — unatoč pokušajima izgradnje prvo oko Chrisa Paula, a nakon toga oko Anthonyja Davisa — izgleda spremna nekome zagorčati život. Dapače, s obzirom na to kako su igrali tijekom proteklih mjesec dana, Pelicansi izgledaju bolje od običnog dark horsea; izgledaju kao momčad koja može napasti naslov.
*Pritom mislim na sadašnje Pelse, nekadašnje Hornetse koji su osnovani 2002. kad je momčad napustila Charlotte. U međuvremenu je Charlotte vratila i ime i povijest, dok se povijest NBA košarke u New Orleansu, koja je započela još 1974., i dalje pripisuje franšizi iz Salt Lake Cityja, Utah Jazzu. Boli glava.
U tom su periodu upisali devet pobjeda iz 11 utakmica, obilno koristeći mekani raspored koji im je na megdan uglavnom izvlačio ili levate ili ekipe propisno iskasapljene ozljedama. Unatoč tome, ne treba u potpunosti obezvrijediti ono što su Pelsi u tom periodu napravili, samo malo skalirati doživljaj. Stvar je u tome da nisu samo pobjeđivali, oni su dominirali. U posljednjih 11 utakmica samo su Boston Celtics imali bolji net rating od njihovih 12,0.* Obrana se dodatno učvrstila, defenzivne rotacije postale čišće i preciznije, tranzicijski napad učinkovitiji i eksplozivniji, a čak je i njihova startna petorka Valančiūnas-McCollum-Ingram-Williamson-Jones, koja je čitave godine muku mučila sa sinergijom, konačno proigrala i okrenula negativni net rating u +16,9 u navedenom periodu. Unatoč malenom uzorku to zaslužuje pozornost.
*Ovo nije šuplja priča, čisto da se zna. Proširimo li period na 2024., Pelsi su i dalje drugi po net ratingu, samo što nisu baš toliko dominantni. Radi se o 38 utakmica. Nije malo.
Košarka je timska igra, a Pelicansi u posljednje vrijeme uistinu igraju kao tim, kao organizam u kojem svaki organ odrađuje svoju funkciju točno onako kako treba
Uvelike zato što je vidljiv golim okom. Neću vas lagati da su Pelsi definitivno otkrili sistem unutar kojeg mogu upariti Jonasa Valančiūnasa i CJ-a McColluma sa Zionom Williamsonom i Brandonom Ingramom, jer nisu — ti igrači ne predstavljaju prirodan fit, više oduzimaju jedni od drugih nego što dodaju, i ne čudi to što su tijekom sezone imali više uspjeha raspareni nego spojeni, ali Pelsima ni ne treba struktura unutar koje će igrati sjajno kroz dulji niz minuta zato jer ne ovise samo o svojim starterima. Njihova vrijednost leži o dubini kakvu nema niti jedna ekipa u ligi osim možda Oklahome, zbog čega New Orleans redovito stvara razliku kad na parketu ima miks igrača.
Izbaci iz početne petorke Ziona i zamijeni ga Treyom Murphyjem? Imaš ekipu s nevjerojatnim protokom lopte koja gađa tricu preko 45 posto. Makni McColluma, stavi Ziona na playa i ubaci Dysona Danielsa? Imaš ekipu koja luđački napada obruč, ubacuje preko 60 posto svojih šutova i ima ofenzivni rejting preko 135. Makni sve osim Ziona, šibni ga na peticu, stavi uz njega Najija Marshalla, Larryja Nancea, Murphyja i Josea Alvarada i imaš ekipu kojoj nitko ne može zabiti i koja je spremna dobru obranu pretvoriti u lagane poene iz tranzicije.
Pelicansi su momčad fleksibilnosti. Willie Green se do sada nije pokazao kao najbolji taktičar lige, i dalje zna biti prerigidan s rotacijama i previše čekati na prilagodbe, alio sam izbor igrača gura trenera prema petorkama koje samim svojim postojanjem mogu razbiti suparnikov ritam. Oni su košarkaški ekvivalent Oda iz Deep Space 9, shapeshifteri koji neprestanim permutacijama mogu poprimati stotine oblika. Igrali s visokom ili niskom petorkom, s defenzivno ili ofenzivno orijentiranom rotacijom, na parketu uvijek imaju bar dvojicu igrača koji znaju s loptom, zbog čega njihova košarka uvijek izgleda smisleno i odrješito.
Dvojac koji ekipi daje najupečatljiviji šmek je čudesni par Ingram — Zion. Građeni kao komičarski dvojac iz nijemih filmova — jedan tanašan, smiren, povučen, a drugi krupan, eksplozivan, ekstrovertiran — Zion i Ingram konačno su počeli pronalaziti kemiju koja im je dugo izmicala, što je i razumljivo kad uzmemo u obzir da su i jedan i drugi najbolji s loptom u rukama. Pelsi su tome doskočili time što ih koriste na drugačije načine.
Ingram sve rjeđe i rjeđe inicira napade na vrhu trice, iako je u tome i dalje izvrstan, ali njegov pravi forte je kad u napade ulazi s loptom na desnom laktu ili na samom nailu. Zbog svoje sposobnosti da s visokim postotkom šutira s poludistance, i licem prema košu i iz okreta, obrane generalno imaju problema s branjenjem ovakve inicijacije akcije jer su svjesne da je Ingram prijetnja čim primi loptu. Samim tim obrane su stavljene izvan ravnoteže, pogotovo kad uzmemo u obzir da niti jedan defenzivni sistem u ligi nije građen kako bi primarno čuvao poludistancu.
Ingram je iz tih pozicija spreman izgraditi si bilo izolaciju protiv slabijih čuvara laganim izvlačenjem na krilo i kreacijom kroz dribling, bilo otvoren šut za sebe, ali ono u čemu je najviše napredovao je prepoznavanje rupa u suparničkim rotacijama i građenje otvorenih šutova za suigrače. Ako ga duplirate ili ako pogriješite u pružanju pomoći, Ingram će pronaći ili nekog od milijardu šutera koje Pelicansi imaju na rosteru, ili Valančiūnasa na dunker spotu, ili Ziona koji jako često radi cut iz suprotnog kornera. Ingram je zadnje tri sezone na šest asista po utakmici, ali ove godine imam dojam da je još kreativniji i da je konačno prokužio kako pomagati i suigračima s kojima prijašnjih sezona nije dobro surađivao.
Zion je tako preuzeo ulogu inicijatora s vrha trice, što ima smisla s obzirom na to da se radi o igraču koji je, kad je u formi, možda i najdirektniji igrač u ligi. Williamson je prije naglog izrasta u pubertetu igrao playa u školi, a zadržao je velik dio finese iz djetinjstva unatoč brutalnim fizikalijama koje je razvio. Eksplozivnost koju posjeduje s obzirom na svoju masu, i koja se uvelike vratila nakon što je zaliječio ozljede i skinuo dobar dio prekomjerne kilaže, svakako je najupečatljiviji aspekt njegove igre. No, mene podjednako impresionira i njegov precizan, viška riješen dribling, kao i mekani dodir oko obruča koji mu omogućuje da poentira na različite načine, ne samo kroz sirovu snagu.
Zionov povratak u formu kojemu od sredine veljače naovamo svjedočimo dao je Pelsima još jednu dimenziju.
Sjajno je gledati ga, pogotovo s takozvanim niskim postavama (iako one nikad nisu istinski niske kad je New Orleans u pitanju), kako šalta uloge iz napada u napad, kako igra pick ’n’ roll s bekovima koji mu otvaraju koridore za juriš prema obruču, ili kako ih odbija kad prepozna mismatch i jednostavno se sjuri prema visokom u dropu koji obično nema šanse zaustaviti ga, jer je on Zion jebeni Williamson i nema boga da ćete ga usporiti jednom kad uhvati zalet. Izađete li na njega u pokušaju da ga usporite na sredini reketa, opet ćete platiti kaznu jer Williamson je, baš kao i Ingram, iznimno podcijenjen play koji je sposoban i izbaciti loptu na tricu i podvaliti je za zakucavanje.
Kreacija ove dvojice posebno je došla do izražaja jer suigrači zabijaju više nego ikad. Murphy je nakon očajnog siječnja vratio šutersku formu te je u zadnjih 10 utakmica (izuzmemo li 0-9 katastrofu protiv Pistonsa u zadnjoj) gađao preko 48 posto iza linije. Nance trpa čitave godine, Marshall također, Alvarado i Jordan Hawkins gađaju oko prosjeka lige, a na McCollumove snajperske sposobnosti ne treba trošiti riječi — čovjek je u 11 godina karijere na prosjeku od 40 posto šuta. Kad u to ubrojimo i šut specijalca Matta Ryana koji je blizu 50 posto te činjenicu da je Herb Jones naučio pogađati s distance nakon dvije sezone mučenja, ne čudi što su Pelsi u top 5 lige po postotku šuta za tri.
Zbog toga što suparnici moraju respektirati tricaše, Williamson i Ingram imaju više prostora na ulazima/na poludistanci. Zbog toga što suparnici moraju respektirati Willamsona i Ingrama na ulazima/na poludistanci, njihovi tricaši češće ostaju sami na trici i/ili imaju više prostora napadati closeout, što McCollum savršeno radi.
Košarka je timska igra, a Pelicansi u posljednje vrijeme uistinu igraju kao tim, kao organizam u kojem svaki organ odrađuje svoju funkciju točno onako kako treba.
To je još vidljivije u obrani koja je omogućila ekipi da bude uspješna i prije nego što su pronašli potpunu napadačku sinergiju. Pelicansi su sposobni pratiti suparnike i kad igraju s tradicionalnim postavama i kad se šaltaju u otvorenije 5-out niske petorke, opet zbog svoje polivalentnosti. Valančiūnas možda nije pokretan i skočan kao najbolji sidruni lige, ali zbog svoje visine i korpulentnosti može pokrivati p’n’r i u dropu i na visini screena, gdje vam treba par minuta samo kako biste ga zaobišli, oslanjajući se na pomoć svojih suigrača koji su sposobni pokriti ga dok se ne vrati natrag u poziciju.
No, Pelsi su još bolji kad uđu u neku od svojih niskih postava, kod kojih se svi mogu bjesomučno switchati bez da suparniku ponude nekakav mismatch. Čak i Alvarado, jedini igrač na rosteru kojem nedostaje visine, može biti napast kad ostane na visokim igračima zbog svojih brzih ruku, lateralnog kretanja i ‘čivava pristupa’, kako bih ga nazvao. Čovjek je dosadniji od strica koji vas na nekom obiteljskom okupljanju uhvati pilati o svojim potomcima i bolestima.
Pelicansima pomaže to što na rosteru imaju Jonesa, idealnog jedan-na-jedan krilnog defenzivca, vjerojatno drugog najboljeg u ligi*, kojeg možete parkirati na najboljeg suparničkog kreatora i odahnuti jer znate da će odraditi posao. Jones ima sve — brzinu, inteligenciju, motor koji se ne gasi, brze ruke, komunikacijske vještine — pa ne čudi to što su Pelicansi nedavno čitavu stranicu na svom webu posvetili njegovoj kandidaturi za izbor u prvu defenzivnu petorku lige. No, on nije jedini. I Alvarado i Daniels sposobni su igrati odličnu obranu jedan-na-jedan, a njihovo usporavanje igrača s loptom ključ je igre Pelicansa.
*Priznajem, pristran sam, Alex Caruso u srcu.
Bez elitnog zatvarača reketa filozofija njihove obrane je spriječiti penetraciju na point of attacku, a to rade jako dobro. U tome im pomažu i dugačke ruke svih igrača koje ometaju protok lopte i rezultiraju velikim brojem ukradenih (treći u ligi), što pomaže njihovu tranzicijskom napadu. Mobilnost koju posjeduju njihova krila omogućuje im da uvijek imaju pomoć pri suparničkom p’n’r-u ili izolaciji — bilo na laktu, bilo na nailu — jer znaju kako će igrač koji pruža pomoć biti dovoljno brz da se vrati na svog čovjeka i bar zasmeta na šutu. Nance je tu bio iznimno koristan kao nekakva vrsta small ball centra koji komandira obranom, a u posljednje vrijeme dobili su Ziona kao blokera koji opet leti zrakom kao na koledžu i lijepi spektakularne banane poput one na Vítu Krejčiju koju se isplati pogledati i nekoliko puta.
Ovako koncipirana ekipa ima šansu skinuti svakoga, ali pravi test za nju tek dolazi. U preostalih 11 utakmica igrat će protiv samo dviju ekipa koje su na ispod 50 posto pobjeda, a u sljedeće tri čeka ih Oklahoma, Boston i Milwaukee, protiv kojih će zasigurno biti bez Ingrama koji ima kontuziju koljena i trebao bi preskočiti sljedeća dva tjedna. Taj niz će pokazati jesu li Pelicansi tek dark horse koji svima može pomrsiti račune, ili su ekipa na koju ozbiljno treba računati na izjednačenom Zapadu.
Riječ pelikan dolazi od starogrčkog πέλεκυς (pélekus) što znači sjekira, a ova momčad je sposobna raskasapiti suparnike. Kad su Pelicansi zdravi, na papiru imaju sve: igrača koji je MVP kalibar, drugu i treću violinu i multifunkcionalnu obranu. Volio bih da igraju malo brže, volio bih da se i više vidi Greenov pečat, ali to je stvarno sitničarenje. Nadam se da će pokazati kako ovaj niz nije slučajnost ili puko nabijanje slabijih ekipa.
Nema puno momčadi u čijoj košarci više guštam od ovih ludih Pelikana.
