Za 47 godina i ovi će Nuggetsi na sličan način biti zaboravljeni. Vidjet će ljudi, ne uništi li čovječanstvo dotad samo sebe i bude li netko i dalje mario za košarku, kako je Nikola Jokić završio seriju s prosjecima 30-14-7 uz postotke 58-42-84, brojkama koje mogu rame uz rame s onima Tima Duncana i Wilta Chamberlaina i Michaela Jordana i Shaquillea O’Neala. Vidjet će da su Jokić i Jamal Murray u istoj utakmic upisali triple-double i da su s druge strane stajali Bam Adebayo i Jimmy Butler, dok će oni koji se opterećuju trivijom spomenuti kako je tu momčad složio sportski direktor Pat Riley, ali nitko se neće uistinu sjećati tih ekipa. Kako su igrale, kako su disale, što su radile na parketu. Davno prošlo vrijeme.

No, ako jedna od tih preostalih par osoba koje će 47 godina kasnije i dalje biti briga za košarku odluči iskopati snimke utakmica finala 2023., spremljene u nekom arhaičnom, nekompatibilnom video formatu koji prije gledanja treba formatirati u onaj prilagođen 2070. godini, jednom kada se zavali u krevet i krene projicirati utakmice preko implantata direktno u mozak neće vidjeti samo Jokićeve brojke i zajednički triple-double i krunu osvojenu protiv ekipe Pata Rileyja. Nikako.

I Denver je tijekom čitave sezone igrao prateći tu filozofiju. Jugoplastika. Spurs. Nuggets. Sjajni igrači, ali svi u službi momčadi. Ljepota kroz pragmatičnost

Vidjet će momčad. Vidjet će prekrasnu, nesebičnu, na trenutke dominantnu, ali uvijek svrsishodnu košarku. Vidjet će eleganciju koja izvire iz pragmatičnosti. Vidjet će međuigru dijelova koji se sjajno uklapaju. Vidjet će sintezu jedne ideje. Vidjet će momčad. Denver Nuggets će i za 47 godina, projicirani direktno u mozak putem implantata baš kao i danas projicirani posredno u mozak putem TV ekrana, igrati košarku koja zaslužuje biti upamćena.

Čitave sezone su se o rep ekipe trenera Michaela Malonea vješali upitnici. Jesu li stvarno toliko dobri? Je li Jokić precijenjen? Jesu li samo iskoristili sezonu u kojoj su sve ekipe li-la kako bi se dokopali prvog mjesta na Zapadu? Je li Murray dovoljno dobar da bude druga violina? Nisu li Celticsi i Bucksi i Sunsi nakon tradea i Warriorsi jednom kad se poslože i Lakersi jednom kad se poslože i mladi Memphis i Clippersi jednom kad Kawhi Leonard i Paul George zaigraju i Sixersi s OVAKVIM Joelom Embiidom bolje ekipe? Kvragu, čak i pred početak pete i odlučujuće utakmice s Miamijem pitanja su se lijepila za Denverovo krzno: jesu li Nuggetsi istinski favoriti ako su na putu do naslova pobijedili četvrte, sedme i dvaput osme nositelje?

Slušajući takve opservacije teško je ne sjetiti riječi pokojnog Tuste, koji je pjevajući u KUD Idijotima zapomagao “A mi smo ljudi bez muda/ I baš me zato ništa ne iznenađuje/ Glupost je neuništiva”.

Na stranu što je suludo stavljati asterisk pokraj bilo kojeg NBA naslova jer ni jedna momčad do titule nije došla bez hektolitara ispišane krvi i tri-četiri prstohvata sreće; stavljati ga uz ovu ekipu je posebno stupidno.

Nuggetsi su na putu do naslova uzeli regularnu sezonu na Zapadu. U prvom su krugu pobijedili trostrukog defenzivca godine Rudyja Goberta, dvostrukog člana treće najbolje petorke lige Karl-Anthonyja Townsa i budućeg superstara Anthonyja Edwardsa. U drugom su krugu pobijedili lanjskog člana najbolje petorke lige Devina Bookera i jednog od 20 najboljih igrača svih vremena Kevina Duranta. U finalu Zapada svladali su četverostrukog člana prve petorke lige Anthonyja Davisa i prvog ili drugog najboljeg igrača svih vremena LeBrona Jamesa u ekipi koja je nakon All-Star pauze i velikog preslagivanja imala omjer 16-7 (70 posto, projicirano na cijelu sezonu 57-25).

U velikom su finalu dobili šesterostrukog All-Stara Butlera i jednog od konzistentno najboljih defenzivaca lige Adebaya u ekipi koja je igrala tri konferencijska, odnosno dva velika finala u četiri godine i koja je samo sezonu ranije, s gotovo istom ekipom, bila prva momčad Istoka. Asterisk? Ajd nemojte.

Još suludije ga je stavljati uz Denver ako ste u bilo kojem trenutku gledali ovu momčad. Protutnjali su Nuggetsi doigravanjem izgubivši samo četiri utakmice. Zatvarali su tijesne dvoboje pokazujući iznimnu mentalnu čvrstinu. Pronalazili su rješenja za suparničke taktičke zamke, oslanjajući se cijelo vrijeme na nevjerojatan protok lopte i neprestan rad sve petorice igrača. Čitav je njihov napad bio zasnovan na pick ’n’ rollu Murray-Jokić, ali akcija se istovremeno odvijala mimo njega.

Aaron Gordon pokazao je koliko koristan može biti kao cutter bez lopte, i kao finišer na dunker spotu, i kao povremeni rim runner, inteligentno pristajući na ulogu za koju je stvoren. Siledžija u obrani koji čita i preuzima suparnike i koji u napadu koristi mismatcheve te kretanjem stvara prijetnju koja spriječava obranu da pravovremeno pomaže.

Kentavious Caldwell-Pope donio je odličnu obranu na bekovskim pozicijama koja je Denveru omogućila da igra nešto sporiju drop obranu — pošto bekovi nisu mogli ostvariti prednost na prvom koraku, ni reket nije bio toliko izložen i odmah se disalo lakše. Heat je samo jednom u pet utakmica prešao stotku, za što je djelomično i sam kriv zbog očajne realizacije, ali dio zasluga za to ide i na KCP-ovu stranu, a pomogao je i sa par pravovremeno odrađenih trica.

Michael Porter Jr. je iz dvoboja u dvoboj muku mučio s promašajima, sa šutom koji je ispario kao lokva na kolovoškom suncu, pa je opet pronašao način da pomogne, pogotovo u četvrtoj i petoj, neprestanim građenjem skoka i ulazima kojima je opterećivao niže i slabašnije Heatove krilne igrače, a oni nisu znali što bi s njim i Gordonom. Christian Braun je donio puno energije i bio prevaga u trećoj kada je zabio 7/8 šutova. Bruce Brown je donio puno energije i bio prevaga u četvrtoj, u kojoj je zabio 8 /11.

Jeff Green je donio svoje iskustvo i znanje te omogućio Nuggetsima da gotovo bez straha odmore Jokića na 10-15 minuta po utakmici igrajući small-ball. Murray je još jednom pokazao da je čovjek za doigravanje i, premda ga u finalu nije baš išao šut, u većini je utakmica odrađivao toliko posla kroz dribling i pronalaženje suigrača, potvrđujući se kao najbolji igrač današnjice koji još nije igrao u All-Star utakmici.

Na njihovu se čelu, naravno, nalazio Nikola Jokić.

Čovjek koji je stotine i stotine puta potvrdio svoju genijalnost i opet su je neki dovodili u pitanje. Sad ih je konačno ušutkao za sva vremena. Nije da ga je pretjerano briga.

“Uvijek sam više cijenio momčadski uspjeh od individualnih postignuća i sad kad stojim ovdje mogu reći — bio sam u pravu”, riječi su kojima je Toni Kukoč završio svoj govor tijekom primanja u Kuću slavnih, a kad slušate Nikolu Jokića — i, što je još važnije, kad gledate Nikolu Jokića — možete vidjeti kako je i on satkan od iste niti, od iste misli o kojoj je Kukoč pričao. Ne znam je li samo imao sreće što je ušao u takvu ekipu ili ju je on sam oblikovao, ali i Denver je tijekom čitave sezone igrao prateći tu filozofiju. Jugoplastika. Spurs. Nuggets. Sjajni igrači, ali svi u službi momčadi. Ljepota kroz pragmatičnost. Naslovi.

Za 47 godina, ne uništi li čovječanstvo dotad samo sebe, samo rijetki će ih se sjećati, a i u tim sjećanjima bit će slijepljeni za druge iteracije Nuggetsa i druge momčadi, kao stranice kakve stare knjige zaboravljene u nekom vlažnom podrumu. Tako jednostavno mora biti. No, uvijek postoji nada da će netko nekad izvaditi tu knjigu na sunce, odlijepiti stranice, formatirati je iz arhaičnog, nekompatibilnog video formata u onaj prilagođen 2070. godini, zavaliti se u krevet i projicirati utakmice preko implantata direktno u mozak. Ta će osoba, bez ikakve sumnje, 47 godina nakon današnjeg dana postati apostol ovih Denver Nuggetsa. Sjajne su te čudesne brojke Nikole Jokića i triple-doubleovi i omjer 16-4 u playoffu, ali oni su puno više od toga.

Oni su momčad i tako ih trebamo upamtiti.