Četiri tjedna ostala su do kraja regularne NFL sezone, a New England Patriotsi, po običaju, zauzimaju vrh ljestvice svoje divizije. Omjer od 10 pobjeda i dva poraza upućuje na to da se radi o elitnoj momčadi, a s obzirom na raspored utakmica do kraja koji uključuje Chiefse, Bengalse, Billse i Dolphinse, za očekivati je kako će Patsi ovu sezonu završiti sa dva, tri ili četiri poraza, nikako više od toga. Omjer je to koji bi trebao nedvosmisleno i brojčano, ako baš hoćete i objektivno, ilustrirati superiornost. Pobogu, u svojoj povijesti Patsi su više puta osvojili Super Bowl (šest), nego što su imali sezona sa dva ili manje poraza (pet).
No, brojke su rijetko objektivne ili, točnije rečeno, ljudi ih krivo čitaju ukoliko su izvađene izvan konteksta. Patsi su bez ikakve sumnje dobra momčad, ali jesu li ekipa koja povijesno gledano odgovara omjeru pobjeda i poraza kojeg trenutno imaju? Ni blizu.
Dva su faktora koja su najviše utjecala na tako sjajan omjer — obrana i raspored.
Slušali smo svih ovih tjedana kako je obrana kod Patsa povijesno dobra i kada pogledamo sirove brojke ta izjava definitivno stoji. Momci kojima i dalje komandira Bill Belichick, koji već dugo vremena nema defenzivnog koordinatora, dopustili su svega 145 poena ove sezone, odnosno 12,1 poen po utakmici. To je povijesno gledano sjajan rezultat — Patsi su po broju dopuštenih poena po utakmici 30. najbolja ekipa od 1940. naovamo, ali valja uzeti u obzir da je velika većina ekipa koje se nalaze ispred njih igrala u 1940-ima i 1970-ima, erama poznatim po gruboj igri i relativno niskom broju poena. Belichickova obrana je tako daleko najbolja u ovom desetljeću u kojem igraju QB-evi koji prelaze 5.000 jardi i momčadi koje zabijaju 30 poena po utakmici postali normala, a u novom mileniju samo su dvije obrane ispred njih – Steelersi iz 2001. i Bearsi iz 2005.*
*Steelersi su te 2001. ispali u AFC Championship utakmici upravo od Patsa nakon što su upisali 13 pobjeda u sezoni. Bearsi su 2005. uzeli 11 pobjeda i ispali od Panthersa u divizijskoj utakmici, ali godinu kasnije ista je ta obrana nosila ekipu do 13 pobjeda i nastupa u Super Bowlu u kojem su igrali jako dobro, ali em nisu mogli svladati Peytona Manninga, em nisu mogli kompenzirati sve pogreške QB-a Rexa Grossmana. Šmrc.
Brady više nema snagu od loših igrača raditi prosječne i od prosječnih sjajne, a to je ono što Patsima u ovom trenutku treba
Zaustavljati suparnike na 12 poena u modernom footballu koji eksploatira liberalnija pravila, štiteći napad i otvorenu horizontalnu igru, ravno je čudu. Patsi su na suvremenost odgovorili tradicijom — ove sezone igrali su najviše man-to-man obrane u ligi, oslanjajući se na individualne kvalitete svojih igrača te komunikaciju i koheziju koja je stvorena kroz protekle tri sezone kroz koje je jezgra momčadi igrala zajedno. Patsima je obrana čovjek-na-čovjeka omogućila da na sredini terena ostave jednog dubokog safetyja kojemu je primarni cilj bio zaustaviti duboka dodavanja, dok su izbjegavanjem zonske obrane ostali s čovjekom viška u boxu, čime su eliminirali dobar dio RPO akcija, screenova i brzih dodavanja poput slantova i curlova.
Naravno, ne može baš svaka ekipa igrati ovakvu obranu jer će je suparnici pročitati, a Belichick je tome doskočio mijenjanjem defenzivnog fronta (Patsi konstantno mijenjaju izgled obrane te nonšalantno prelaze iz 4-3 u 3-4 te sele linebackere svuda po liniji) i konstantnom rotacijom igrača. New England je ove godine igrao sa 20 različitih igrača u defenzivnoj rotaciji, ovisno o situaciji na terenu, čime su do izražaja ponajprije došle specifične vještine njihovih linebackera Kylea Van Noya, Chasea Winovicha, Dont’ae Hightowera i fantastičnog Jamiea Collinsa koji se ovog ljeta vratio u Boston i odigrao sezonu kojom se istaknuo kao jedan od kandidata za defenzivnog igrača godine.
No, koliko god kvalitetna, statistički moćna, raznovrsna i zanimljiva bila obrana, ne možemo zanemariti da je brojke upisala protiv slabašne konkurencije.
Belichick i društvo imali su dosad daleko najlakši raspored u NFL-u, pri čemu valja naglasiti kako još uvijek nisu igrali uzvratne utakmice protiv svojih divizijskih suparnika Billsa i Dolphinsa. Momčadi protiv kojih su igrali ove sezone zabijale su u prosjeku skromnih 19,35 poena po utakmici, odnosno tri poena manje od prosjeka lige. Jedini napadi protiv kojih su igrali, a koji spadaju u top 10 po postignutim poenima bili su Ravensi (1.), Cowboysi (6.) i Texansi (8.), a dvije od te tri utakmice Patsi su izgubili, dopuštajući pritom 65 poena.
Izuzmemo li te dvije utakmice, obrana New Englanda dopuštala je ništavnih 8 poena po susretu; no, kao što sam naglasio, konkurencija je bila očajna – Eaglesi su, ajde, okej napad, ali Redskinsi, Dolphinsi, Jetsi, Giantsi, pa čak i Billsi i Brownsi spadaju ili u ligaški donji dom ili u njen podrum. Istina, Patsi su izdominirali, te ekipe su u prosjeku su zabijale osam poena manje protiv New Englanda nego protiv ostatka lige, što je ogromna razlika, ali dobra obrana će loš napad učiniti još lošijim nego inače, i upravo tu leži ključ statističke dominacije Patriotsa.
Nema sumnje da se radi o top obrani koja spada u top 3 lige, ali ne radi se o povijesno dominantnoj ekipi, kako se često pričalo prijašnjih tjedana. Dva mobilna QB-a – Deshaun Watson koji se konstantno izvlačio iz pocketa i bacao iz trka i Lamar Jackson koji ih je pregazio svojim probijanjima — razotkrili su određene mane ove obrane koje izlaze na vidjelo u situacijama kada ne uspijevaju brzinski doći do quarterbacka. Sve egzotične formacije, sve izmjene u obrani rađene su sa ciljem da se izmjeni ritam bacača, ali u utakmicama u kojima su bacači uspijeli nametnuti ritam, obrana se ili raspala poput ostarjelog zombija ili došla jako blizu raspadanju. Radi se o izuzetno kvalitetnoj obrani, ali koliko god brojke bile impresivne, ne radi se o jedinici koja može nositi Patse kroz doigravanje bez pomoći napada.
A napad je u problemima.
Generalno gledano, Patsi su imali puno bolju napadačku godinu nego što bi se dalo zaključiti iz senzacionalističkih natpisa srednjestrujaških američkih medija. Šesta su ekipa u ligi po broju postignutih poena koja je igrala protiv niza kompetentnih obrana — Billsi su treća, Ravensi peta, Steelersi šesta, a Boysi osma obrana lige po broju dopuštenih poena, a ni Texansi, Jetsi i Eaglesi nisu neki krš, već se nalaze u sredini tablice u spomenutoj kategoriji. Rijetko su gubili loptu (4. sa 11 TO), napadali su više nego solidno po zraku (8.), te su bili blago iznadprosječni po ukupnim jardima (14.). Ne zvuči grozno. Statistika definitivno ne potvrđuje dojam koji napad Patsa ostavlja iz tjedna u tjedan, a dojam nije dobar.
To je zato jer statistika ovog puta itekako vara. Valja uzeti u obzir to da je za dobar dio poena koje je napad upisao itekako odgovorna obrana i specijalni timovi — bilo direktno sa šest postignutih TD-jeva, bilo indirektno osvajanjem lopte duboko u suparničkoj polovici (Patsi su drugi u ligi sa 29 oduzetih lopti). Napad je funkcionirao dobro kroz prvih osam tjedana, ali postoji izrazito negativan trend u zadnja četiri. Patsi su u prve dvije trećine sezone zabijali 31,5 poen po utakmici, ali u zadnjoj trećini svega 18 poena po utakmici, što je brutalan pad. Takve oscilacije znaju se događati kroz godinu (iako se ne bi smjele događati ozbiljnim ekipama), samo što je problem što ih ne možemo otpisati kao čistu statističku aberaciju, već kao jasan brojčani pokazatelj onoga što se događa na terenu. Dapače, mogli bismo reći kako brojke čak ni ne otkrivaju 100-postotnu istinu.
Pogledajmo samo utakmicu protiv Texansa.
Patsi su zabili 22 poena, naspram Houstonovih 28. Imali su 29 prvih downova naspram suparnikovih 16. Vodili su u jardima probijanjem (145-52), jardima dodavanjem (326-240), kaznenim jardima (60-79), konverziji trećeg downa (9-6) i vremenu posjeda lopte (34:35 naspram 25:25). A opet, ako ste gledali utakmicu dobro znate kako je Bradyjev napad bio kriminalno loš i kako su ih Texansi rasturili poput ukrasnog papira kojim je omotan božićni poklon. Patsi su uljepšali i skor i statistiku u trenutku kada je utakmica, de facto, bila gotova, ali to ne mijenja činjenicu da nisu zabili poena od osme minute prve četvrtine do posljednjih 11 sekundi treće. Bila ih je muka gledati. Ne samo ovog tjedna.
Prijašnjih sezona Patriotsi su upadali u probleme u napadu samo u rijetkim situacijama, obično kada bi ofenzivna linija igrala kriminalno loše dok bi suparnici igrali čvrstu man-to-man obranu i stvarali pritisak sa prednjom četvorkom. Takve su utakmice bile relativno rijetke (iako su se dogodile dva puta u Super Bowlu protiv Giantsa), jer je u modernom NFL-u iznimno teško ispuniti oba kriterija. No, ove sezone problemi koje imaju Patriotsi nisu rijetki, ni sistemski. Oni se manifestiraju prvenstveno jer postoji izraziti deficit talenta na ključnim pozicijama.
Jedini dio napada koji je dobro funkcionirao u posljednja četiri tjedna je ofenzivna linija. Zapravo, bolje bi bilo reći pass protection ofenzivne linije koja je kroz sezonu jako dobro štitila Bradyja, dok je u zadnja četiri tjedna (osim utakmice protiv Houstona) još digla svoju razinu igre. No, u ostalim jedinicama vlada rasulo.
Patsi su ispodprosječna probijačka ekipa. Sony Michel igra slabo (prosjek probijanja mu je pao za čitav jard u odnosu na lanjsku sezonu što je kriminal ravan privatizaciji), ofenzivni linijaši mu ne otvaraju prostor, osjeti se kolosalni nedostatak Roba Gronkowskog u igri probijanja, što automatski utječe i na nešto suženiji odabir taktičkih i formacijskih rješenja, a Rex Burkhead i James White nisu se uspjeli nametnuti kao legitimne RB2 opcije. Dapače, White je po mnogočemu poput tella u pokeru — kada uđe na teren, znate da će Patsi ili ići na screen, ili kreirati nešto kratko u flatu. Zaboga, čovjek je njihov drugi najbolji hvatač.
Što naglašava treću i po mnogočemu najvažniju manu momčadi. Nedostatak receivera.
Patsi su više puta ove sezone pokušavali naći prvo ili bar drugo rješenje. Pokušali su sa Joshom Gordonom nakon solidnih 11 utakmica koje je odradio lani, ali odrekli su ga se jednom kad je ozlijedio koljeno. Dovukli su Antonija Browna nakon čitavog cirkusa u Oaklandu, ali riješili su ga se kada je optužen za silovanje. Probali su skrpati drugog hvatača u agregatu između Brandona Boldena, Jakobija Meyersa i Phillipa Dorsetta, ali nijedn od njih trojice nije pokazao da može biti drugi hvatač u ekipi. Dovukli su na kraju Mohameda Sanua za drugi pick na draftu (što je suluda cijena za čovjeka koji nikad nije imao 1.000 jardi u NFL-u i kojem je 30 godina, ali kad si očajan platit ćeš i više nego treba), a on je zauzvrat odigrao kriminalne četiri utakmice.
Na kraju su postali toliko očajni da su u momčad vratili otpisanog tight enda Bena Watsona, koji je sa 39 godina na leđima de facto treći najkompetentniji hvatač. Julian Edelman ostao je jedini čovjek na kojeg se možete osloniti, ali ni on ne igra na razini na kakvoj može igrati; na kakvoj bi igrao da je uparen sa legitimnim Pro Bowl hvatačem koji bi mu ostavljao lakše matchupove i koji bi sprječavao situacije poput onih u utakmici protiv Texansa tijekom koje je Edelman bio dupliran 70 posto vremena.
To je, čini se, recept protiv Patsa. Pass rush nije čak ni toliko bitan. Igraj čovjeka, zalijepi dvojicu na Edelmana i budi miran jer znaš da nitko, ali ama baš nitko u ekipi, ne može kreirati konzistentnu separaciju od svog čuvara. Man-to-man pojednostavljuje obranu do bola i tako olakšava posao naročito neiskusnim braničima, a kada suparnik nema individualnu kvalitetu da se riješi čuvara, ona može ostaviti bilo koju momčad na nuli.
Nemoć da pronađe otvorenog čovjeka utjecala je i na igru svemogućeg Toma Bradyja.
Kako sezona odmiče tako najbolji QB svih vremena igra sve lošije i lošije, pokazujući frustracije i nemoć. Tijekom utakmice protiv Texansa u prve tri četvrtine je promašio, brat bratu, osam otvorenih dodavanja i to ne za malo. Brady nikad nije imao snažnu ruku niti je mogao kupiti jarde nogama; njegov forte bilo je čitanje obrana, kretanje u pocketu, preciznost i eksploatacija najsitnijeg otvorenog prostora. No, preciznost je isparila zadnjih tjedana i pitanje je može li se vratiti bez pomoći ostatka momčadi.
Lako bi bilo pripisati slabije Bradyjeve igre godinama, čovjek ipak ima 42 na leđima, ali meni se čini kako je ovaj pad jednostavno plod neuigranosti i slabe podrške hvatačke jedinice zbog koje mora bacati izvan ritma, na četvrtu ili petu opciju, što na kraju rezultira padom koncentracije i pogreškama. Brady više nema snagu od loših igrača raditi prosječne i od prosječnih sjajne, a to je ono što Patsima u ovom trenutku treba. Reći da je loš igrač je pretjerano, ali reći da je igrao loše zadnjih par utakmica nije. I nekako sumnjam da to može promjeniti.
Naravno, Patsi su i dalje ekipa sa 10 pobjeda i dva poraza. I dalje su momčad koja ima genijalnog trenera, koja ima zastrašujuću auru i koja zna osvajati naslove. No, ovo je jedna od najmanjkavijih 10-2 ekipa koje sam u životu gledao. Problemi postoje s obje strane lopte, problemi koji se mogu eksploatirati. Patsi su izgubili prvo mjestu u AFC-u, Ravensi izgledaju brutalno, Chiefsi se dižu, a čak im i Billsi prijete oduzimanjem prvog mjesta u diviziji. Otpisati ih bilo bi pogrešno — nitko ne zna osvajati naslove kada su otpisani kao Patriotsi. No, problemi su jasni te se vide i u brojkama, i golim okom. Patriotsi su itekako ranjivi.
Pitanje je samo može li Belichick zavidati te rane do doigravanja ili će ih suparnici, nosnica punih krvi, rastrgati.
