“MVP, MVP, MVP”, orilo se sinoć Wells Fargo Centerom u Philadelphiji, ali pokliči nisu bili namijenjeni jednom od igrača Sixersa. Steph Curry je odvukao svoj karambol od momčadi do pobjede 107:96, zabivši 49 poena uz samo 28 šutova, čime je ostavio Warriorse u utrci za 10. mjesto na Zapadu. Navijači koji su spremni napasti svakoga, skinuti glavu čak i Djedu Mrazu, odali su Curryju jedno od najvećih priznanja u karijeri — dobiti ovacije od takve publike ne može baš svatko.
Pogotovo ih nije lako zaraditi protiv ove momčadi. Premda su izgubili utakmicu, premda je jučer tuđi igrač dobio ovacije, premda još uvijek postoji doza skepse prema Sixersima, nema sumnje kako se radi o ekipi koja ima legitimne šanse napasti naslov. Konačno.
Istina, mislili smo to za Sixerse i prije dvije sezone kada su dogurali do 51 pobjede i trećeg mjesta na Istoku, ali tada je bilo jasno da su Toronto, Milwaukee i Golden State bolje do drastično bolje momčadi. Ove sezone… Možda bismo pričali drugačije da su svi najbolji igrači lige zdravi, ali s obzirom na trenutno stanje stvari Sixersi izgledaju kao ekipa koja ima jednake šanse dogurati do naslova kako i većina ostalih contendera. Dio razloga za to su ozljede LeBrona Jamesa i Anthonyja Davisa i pitanje ulaska Lakersa u formu do doigravanja, sve žive ozljede među Netsima, ozljeda Jamala Murraya, problemi s tankim rosterom Clippersa i Bucksa te skepsa u playoff kvalitetu Sunsa i Jazza. No, dio razloga za njihov uzlet u poretku je unutarnji rast pod trenerom za kojeg sam mislio da mu je prošao rok.
Sixersi su već nekoliko godina najzanimljivija momčad u hipsterskim NBA krugovima. Uvelike zato što su konstruirani drastično drugačije od trenda — imaju teškaškog centra koji može potegnuti s trice, ali glavninu štete radi sa dunker’s spota, imaju beka visokog poput krila koji ne može pucati, imaju all-round preplaćeno krilo čiji šut drastično oscilira i hrpetinu solidnih igrača koji moraju ostvariti svoj potencijal. Imali su Jimmyja Butlera na kratko vrijeme, imali su Markellea Fultza od kojeg nisu dobili ništa, imali su JJ Reddicka kojeg su pustili da ode. Imali su drugačiji šmek od ostalih. Imaju ga još uvijek. No, Doc Rivers ga je konačno uspio ukrotiti i od njega kreirati ukusno jelo, nešto što Brettu Brownu nikako nije uspijevalo.
Ovo je konačno momčad koja ima glavu i rep. Sixersi izgledaju kao ekipa koja ima više od pet posto šansi doći do naslova
Glavni faktori za napredak bili su rješavanje odnosa Simmons-Embiid, promjena uloge Tobiasu Harrisu i dovlačenje elitnog off-ball šutera.
Rivers je de facto zamijenio Simmonsove i Harrisove uloge u napadu, bar u jednom segmentu. Ben je zadržao svoju ulogu primarnog razigravača s perimetra, čovjeka koji pokreće čitav napad i kreira lagane situacije za suigrače zahvaljujući vrhunskom pregledu igre, ali njegov scorerski učinak je još više gurnut u drugi plan. Simmons je odličan realizator iz blizine, ali Sixersima takav strijelac nije potreban pošto na istom dijelu terena imaju Embiida. Umjesto da napada obruč i zgušnjava reket, Simmons ovih dana puno više obitava na perimetru gdje u igri bez lopte postavlja puno off-ball screenova, odvlači obranu fingiranjem ulaza i stvara prostor za cutove suigrača ili pak odigrava hi-lo akcije s Embiidom.
Simmons je tako gurnut u ulogu tzv. glue guya, samo što on to može raditi bolje nego 99 posto glue guyeva u povijesti lige zahvaljujući već spomenutoj sposobnosti razigravanja. Tom naizgled minornom promjenom Rivers je okrenuo sve ono što je Brown radio lani kada je pokušavao uspostaviti rotacije u kojima istovremeno nema Embiida i Simmonsa. Lani su njih dvojica provodila 20 minuta zajedno na parketu, ove godine provode osam minuta više. Stvar je još izraženija kad im priključite Harrisa — lani su bili 15 minuta, a ove godine 25 minuta zajedno na parketu.
Harris je dobio zeleno svjetlo, te je osokoljen dolaskom trenera pod kojim je odigrao najbolju polusezonu u karijeri opet počeo trpati kao u Clippersima. Prekomandiran u ulogu drugog strijelca počeo je uzimati hrpetinu mid-range šuteva i trica. Trica mu je narasla s 37 na 41 posto, ali još impresivnije je to što su mu pull-up šutovi porasli s 39 na 46 posto, što ga je od okej strijelca pretvorilo u sjajnog suigrača Embiidu, budući mu se ne petlja u posao. Njegov ugovor je i dalje previsok za ono što nudi na terenu, ali više ne izgleda kao daleko najgori ugovor u ligi.
Koliko je njihov međuodnos bolji može se vidjeti golim okom, ali da ga se izraziti i brojkama. Najjednostavnije oruđe za to je net rating — višak (ili manjak) poena koji igrači stvaraju za ekipu na 100 posjeda kada su zajedno na terenu. Lani je on za ovaj trojac iznosio +1,5, ove sezone je na +14,5. Simmons i Embiid su lani bili na +0,6, ove sezone su na +14,9. Od “Ovi momci ne mogu igrati zajedno” prešli su na razinu “Ovi momci šamaraju ligu” . I ne radi se o slučajnosti, bar ne u okviru ove sezone. Otkako se Embiid vratio, dvojac i dalje igra slično bar što se statistike tiče — njihov net rating u šest utakmica koliko su odigrali nakon povratka iznosi +14,7. Nema ludih oscilacija.
Trojcu je svakako pomoglo što su u ekipu uključili Setha Curryja. Njegova sposobnost da stvara poene bez lopte je nešto što Sixersi nisu imali otkako je Redick napustio momčad, a koliko je takav igrač važan za ekipu koja napad zasniva na osovini Simmons-Embiid vidi se golim okom.
Geometrija napada je lani bila ružna i iščašena, dok je ove sezone skladna da skladnija ne može biti. Opet igraju iz 4-1 i 5-0 setova koji se povremeno mijenjaju u 3-2 kada krenu u izradu šuta s poludistance za Harrisa. Curryjevo trčanje s jednog kraja terena na drugi i ogromna prijetnja s trice koju predstavlja zahvaljujući šutu od 41 posto uvelike otežavaju suparničkim obranama i da se postave i konzerviraju energiju, i da pomažu na Embiidu. Lani ste na parketu imali barem dvojicu ili trojicu igrača od kojih je mogla doći pomoć, ovih dana imate maksimalno jednoga kojeg možete pustiti što čitav napad čini ubojitim. Premda je ritam igre sličan kao lani, protok lopte je brži i samim time Sixersi trpaju lakše nego prijašnjih godina.
Sve ovo ne bi bilo moguće da Joel Embiid ne igra basket na MVP razini.
Prije ozljede bio je prvi kandidat za nagradu, i koliko god volio Nikolu Jokića (beskonačno više od Embiida), moram priznati da bi vjerojatno to ostao da nije bilo ozljede U napadu je konačno postao sila kakvu smo čekali, igrač koji je sposoban odraditi 35 minuta na visokoj razini bez da ostane bez daha i da se vuče po terenu u određenim situacijama, odmarajući se. Embiidov talent nikada nije bio problem, fizička sprema jest i ove sezone je taj minus otklonjen. Čišćenje reketa otvorilo mu je prostor za dominaciju, a sam Embiid je napredovao što se tiče razigravanja iz udvajanja.
S obzirom na to da mu je ovo tek peta NBA sezona, moguće je vidjeti budućnost u kojoj će Kamerunac još više napredovati, pogotovo ako ga ozljede zaobiđu. Zdravlje, fizička sprema i momčadski kontekst koji ga neće kočiti su ključ njegove dominacije. A ove je sezone pokazao da može biti dominantan. Njegovim povratkom Phila se ekspresno vratila na vrh Istoka (ozljede Netsa su također pomogle), ali treba vidjeti može li ondje i ostati.
Jer ostatak ekipe mimo ove četvorke je… pa nije loš, samo je nekako nekompletan. Definitivno nedostaje još jedan čisti plej. George Hill je zbog toga došao u Philu, ali on je više tweener čija je primarna sposobnost šut, a ne razigravanje.
Shake Milton i Tyrese Maxey su bili božesačuvaj u tom segmentu. Radi se o dvojici korisnih igrača koji će biti bolji s godinama, prvenstveno Maxey,ali koji sada ne mogu odrađivati tu ulogu i koji su još nezreli za velike stvari. Matisse Thybulle je možda i najbolji jedan-na-jedan perimeter defenzivac lige, ali ne možeš ga držati na parketu jer je u napadu potpuno beskoristan. Da je sjediniti njega i Setha u jednog igrača to bi bila zvijer, ovako Sixersi moraju pažljivo balansirati njihove minute ovisno o matchupu, što je prava šteta. S Tyhbulleom uz Embiida i Simmonsa imaju šansu biti najbolja obrana u ligi, s Curryjem imaju šansu biti najbolji napad, ali nikako ne mogu biti oboje.
Danny Green je, pak, digao tricu u odnosu na lani, ali mu je obrana pala. Dwight Howard je Dwight Howard i u playoffu će igrati isključivo ovisno o matchupovima. Furkan Korkmaz igra toplo-hladno i na njega se ne možete osloniti. Mike Scott je potpuno propao. Isaiah Joe neće biti dio rotacije u playoffu budu li svi zdravi, baš kao ni prekaljeni veteran Anthony Tolliver, kojeg su dovukli za osiguranje na visokim pozicijama. Sve u svemu, “not great, not terrible”, što bi rekao Anatolij Dijatlov u seriji Černobil.
Phila je svoju ozbiljnost potvrdila prije ovog poraza od veličanstvenog Curryja (u kojem nije bilo ni Harrisa ni Simmonsa) kada je u četiri utakmice upisala isto toliko pobjeda skinuvši Mavse, Clipperse i Netse. Još je 15 utakmica prije kraja regularne sezone i nalazi se u sjajnoj situaciji da osigura prednost domaćeg terena s obzirom na prednost ispred Bucksa i probleme s ozljedama u Brooklynu, ali pravi test ove ekipe doći će u doigravanju. Zabrinjava pad Curryjeve šuterske forme u posljednjih desetak utakmica; zabrinjava Harrisova ozljeda koljena, iako iz momčadi poručuju kako nije ništa ozbiljno; zabrinjava nedostatak dubine na određenim pozicijama. No, u odnosu na prošlu i prijašnje sezone ovo je mila majka. Ovo je konačno momčad koja ima glavu i rep.
Bi li Sixersi bili bolji da su uspjeli trejdati Simmonsa za Jamesa Hardena, nešto zbog čega se Rocketse ne čereči dovoljno? Nesumnjivo. No, i ovako izgledaju kao ekipa koja ima više od pet posto šansi doći do naslova. Što je u ovako neizvjesnoj, ozljedama i covidom isprekidanoj sezoni velika stvar. Sve što ostaje je saznati jesi li problemi riješeni zasvagda, ili samo za regularnu sezonu.
Pravi test slijedi u playoffu.
