Čovjek koji je buljio u ekran

Ples za Jednoga

The Last Dance nije priča o košarci, ali kao zabavna reklama rastura

Proteklih tjedana živio sam u 1990-ima. Ne onim pravim koje sam proživio kao dijete, punim straha, dosade, rata i neimaštine, već u onakvima kakve su trebale biti.

Devedesete su, što se pop kulture tiče, jedna od najzanimljivijih dekada. Desetljeće u kojem je bilo sasvim normalno da se mainstream i alternativa isprepliću, da postmoderna i moderna egzistiraju bok uz bok, desetljeće koje je etabliralo rap i r’n’b kao popularne žanrove, u kojoj su Nirvana i Britney Spears bili na vrhovima top lista, u kojem su na prvom mjestu Hit Depoa bili i Radiohead i Toni Braxton, koji je izrodio post rock i IDM, u kojem su nezavisni filmovi poput Clerksa i Pulp Fictiona došli do masovne publike i u kojem je televizija preko Twin Peaksa, Seinfelda, Sopranosa i South Parka polako počela mijenjati smjer i dobijati na kredibilitetu. Bilo je to desetljeće šarenila u kojem su se trendovi rađali i umirali, prepuštajući prostor nečemu novom i drugačijem.

Bilo je to desetljeće koje nam je dalo Jugoplastiku, Zinedina Zidanea, Dennisa Bergkampa, Ajax, Hakeema Olajuwona i Shaquillea O’Neala, Andrea Agassija i Petea Samprasa, Tigera Woodsa, Gorana Ivaniševića, početke Janice i Ivice, Francusku ’98, ali i Jean-Marca Bosmana i njegovo pravilo koje je zauvijek promijenilo nogomet. U NBA ligi bilo je to desetljeće Chicago Bullsa. Desetljeće Michaela Jordana s kojim smo proveli proteklih pet tjedana, teleportirani u te lude, šarene, zabavne, sveobuhvatne 1990-e.

The Last Dance nije priča o košarci. U njoj je basket sporedna stvar.

Bullsi nisu samo Jordan. Svoditi ovakvu skupinu talenata na okvir za briljantnost jednog čovjeka, koliko god bio briljantan, nije pošteno

Ne ulazi ona u seciranje uspjeha Bullsa, u objašnjavanje kako su lomili suparnike full court pressom, koje su postavke triangle napada i kakva se košarka igrala tada u odnosu na danas. The Last Dance nije u svom punom smislu dokumentarac, to je nešto što bi se najlakše moglo nazvati entertainmentaryjem, ‘zabavnomentarcem’ u kojemu se povijesna građa koristi kako bi se ispričao unaprijed zadan narativ.

Premda krajnja točka narativa jest istinita, jer Michael Jordan jest najveći, a za mene i najbolji košarkaš svih vremena, sam način ispredanja priče zaobilazi sve rukavce koji tu krajnju točku ne potenciraju i naglašavaju. The Last Dance prezentira basket na način razumljiv današnjoj publici koja kolektivne sportove individualizira i koja sve češće navija za igrače, a ne za momčadi. Što nije čudno, s obzirom na to da su dvojica Jordanovih poslovnih suradnika bili izvršni producenti serijala i što je redatelju Jasonu Hehiru bilo potrebno Jordanovo odobrenje kako bi snimio film, odnosno što je Jordanovo prisustvo u filmu uvjetovano kontrolom nad sadržajem.

Unatoč tome što The Last Dance nije film o basketu, što su u njemu zaobiđene uloge glavnih suigrača i unatoč tome što nismo dobili uvid u razloge zašto su Bullsi bili jedna od najvećih ekipa svih vremena, radi se o uspješnom projektu jer je ostvario tri cilja — uspio nas je zabaviti i zaokupiti u sportom najsiromašnijem periodu u zadnjih 120 godina, vratio je u prošlo vrijeme ljude koji su ga već proživjeli te je revitalizirao interes za Jordana među mlađim generacijama koje nisu imale priliku doživjeti njegovu igračku ni kulturnu veličinu.

Postavimo li ga u takve okvire, kao nekakav križanac između skupe reklame i zabavne priče, dokumentarac apsolutno rastura.

Jedina prava zamjerka koja mu se može uputiti je što možda premalo stavlja naglasak na tu fascinantnu posljednju sezonu u kojoj Jordan i Bullsi nisu više bili gladni mladi lavovi, već umorne, ostarjele ranjene lavice na kraju svoje vladavine koje lutaju savanom u potrazi za gazelom koju moraju pojesti, inače će umrijeti. Zamjerka ide i na račun hajpa kojeg su stvorili tijekom prijašnjih tjedana obećavajući dosad neviđene scene kojih je bilo relativno malo, svakako manje od najavljivanog. Zamjerka ide i Netflixu i ESPN-u koji su autore gurnuli pred gotov čin promjenom datuma prikazivanja, pa je montaža zadnje epizode odrađena preko Zooma što je poremetilo konstrukciju čitave priče.

No, to je manje više to. Ovo je vrhunska hagiografija Michaela Jordana.

Zapravo, čak je i ne možemo nazvati hagiografijom jer, premda uzdiže njegova dostignuća do svetačkih visina, istodobno mudro prikazuje i njegove loše strane — od opsesivog kockanja do bullyjinga suigrača, nešto što je najčešće isključeno iz uradaka ovakvog tipa. Nisu to nepoznate stvari, te gotovo pa sociopatske crte Jordanove ličnosti odavno su prisutne u javnoj domeni još otkako je Sam Smith objavio legendarnu knjigu Jordan Rules, u kojoj je MJ portretiran slično kao što je portretiran u dokumentarcu — kao beskompromisni prvak, kao šupak svemira, kao opsesivni kladioničar, kao ovisnik o kompetitivnosti koji unatoč svim svojim, pozitivnim i negativnim, neljudskim i nadljudskim osobinama povremeno pokazuje čovječnost.

U knjizi je to ilustrirano trenutkom kada Jordan prije utakmice priča s djevojčicom kojoj je dijagnosticiran rak samo da bi, po njenom odlasku iz svlačionice, počeo plakati i pričati kako to nije pošteno, dok je u serijalu ta emocija najviše izašla na vidjelo nakon osvajanja četvrtog naslova na Dan očeva, kada Jordan leži na podu svlačionice i jeca — ne od sreće zbog osvojenog naslova, nego iz očaja, iz mjesta duboke tuge što naslov ne može podijeliti s ubijenim ocem. Upravo su takvi detalji uzdigli dokumentarac iz mora sličnih, barem za mene.

Prikazana je Jordanova izoliranost od stvarnog svijeta u trenutku kada leži u hotelskoj sobi jer mu slava onemogućuje da ode bilo kamo, što je početkom 1990-ih, u predinternetsko doba, bio pakao dosade. Postoje priče kako je Jordan u to vrijeme zvao dućane kako bi ostali raditi poslije radnog vremena te bi on sam lutao prolazima samoposluge i kupovao namirnice, nešto što nije mogao raditi po danu.

Prikazana je i njegova usamljenost — umjesto s prijateljima najviše je vremena provodio sa svojim 15 do 30 godina starijim zaštitarima od kojih dvojica — Gus Lett koji je Jordanu pred kraj predstavljao očinsku figuru i John Michael Wozniak* koji je izgledao kao križanac Joe Exotica i Carlosa Valderamme — zaslužuju svoj dokumenatarac, pošto tijekom svojih karijera nisu samo čuvali najvećeg košarkaša svih vremena, nego su radili u Odjelu za narkotike čikaške policije, što je u 1970-ima i 1980-ima bio poprilično zajeban posao.

*Lettova bolest i posljedična smrt opisani su u dokumentarcu, dok je Wozniak preminuo od raka debelog crijeva četiri mjeseca prije nego što je serijal emitiran.

Prikazana je i Jordanova kulerština, lakoća kojom je upravljao situacijama. Vjerojatno najupečatljivija scena u nekoliko posljednjih epizoda ostaje ona kada Jordan u svlačionici, kao najveći karizmatik svemira, maše palicom i dimi debelu kubanku dok priča o tome kako je lako lajat kad vodiš, ali da pravi trash talking kreće kada je na semaforu 0:0.

Bez takvih trenutaka ovo je jedna obična i razvučena priča u moru sličnih, ali upravo takvi detalji daju joj na važnosti. The Last Dance je svakako profitirao zbog okolnosti prikazivanja — nekako sumnjam da bi se ovakva prašina podigla da je emitiranje krenulo za vrijeme NBA finala — što mu je malo prenapuhalo važnost, ali to nije nužno loše. Svi mi koji smo gledali Jordana znamo koliko je tih godina bio veći od života i drago mi je da sam opet mogao iskustiti te trenutke koji su, naravno, samo pokrenuli lavinu nostalgije u kojoj sam živio zadnjih tjedana.

No, koliko god The Last Dance bio zabavan i kvalitetan, nadam se da će jednog dana netko odlučiti napraviti pravi basketarski dokumentarac, film o momčadi. Momčadi koja je u periodu od 1988. do 1998. igrala tri konferencijska polufinala, dva konferencijska finala i šest finala lige, upisujući nikad manje od 47 pobjeda u sezoni, brutalizirajući protivnike presingom, tranzicijom i metodičnim half-court napadom, igrajući čas kao divovska, mišićava momčad, čas kao gotovo pa moderna small-ball ekipa.

Bullsi nisu samo Jordan. Bullsi su Scottie Pippen kao jedan od top 10 igrača lige. Bullsi su Dennis Rodman, najbolji skakač svih vremena. Bullsi su Horace Grant, četverostruki član najbolje defenzivne petorke lige. Bullsi su Bill Cartwright, čangrizavi stari centar koji je bio All-Star prije ozljede stopala. Bullsi su BJ Armstrong, 12. najbolji tricaš po postotku ubačaja svih vremena. Bullsi su Steve Kerr, prvi najbolji tricaš po postotku ubačaja svih vremena. Bullsi su Luc Longley, prvi Australac u NBA ligi. Bullsi su Ron Harper, rabijantni defenzivac koji je prije ozljede bio rubni All-Star u Clippersima i Cavsima. Bullsi su Toni Kukoč, u svoje vrijeme najbolji europski igrač.

Svoditi ovakvu skupinu talenata na okvir za briljantnost jednog čovjeka, koliko god bio briljantan, nije pošteno. Jer Chicago je bio ekipa, i ta ekipa zaslužuje svoj film. Ovaj put ga nije dobila. The Last Dance zbog toga ne može, barem za mene, imati status kultnog benda iz 1990-ih koji pomiče granice. Umjesto toga, on je bend iz 2020. koji kopira devedesete, retro mašina koja nas hrani nostalgijom.