Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Čovjek koji je buljio u ekran

Poezija defenzive

Bearsi su razbili najbolju momčad lige. Što se događa u Chicagu?

33, 34, 35, 38, 33, 23, 39, 29, 35, 36, 54, 30, 6.

Ne radi se o nikakvom logičkom nizu u kojem posljednja šestica strši kao Yao Ming među svojim sunarodnjacima. Ostavite penkala, vi ljubitelji sudokua, ovaj niz ne traži rješavanje. Radi se, jednostavno je, o broju poena koje je momčad Los Angeles Ramsa postigla ove sezone iz tjedna u tjedan.

Najbolja momčad lige, barem ako se mene pita, trpala je redom ekipe na koje je naišla. Sve do prošle nedjelje najmanje su Ramsi zabili u šestom tjednu protiv Denver Broncosa na stadionu Mile High u utakmici u kojoj je Jared Goff čak pet puta oboren za gubitak jardi zahvaljujući tandemu Von Miller-Bradley Chubb, koji je tijekom tog dvoboja izgledao kao par heelova iz zlatnih dana WWF-a bacajući ljude naokolo kao krpene lutke. Broncosi unatoč pritisku na QB-a nisu uspjeli pobijediti — Todd Gurley je osvojio 208 jardi po zemlji i pregazio Denverova nadanja. No, njihova obrana je unatoč porazu imala na što biti ponosna. Ograničiti ovaj napad Ramsa na manje od 25 poena bilo je ravno čudu.

Pogonjeni sistemom koji se naizgled čini jednostavan, s bazičnim setupom iz kojeg izvire stotine kompleksnih varijacija osmišljenom da olakša posao neiskusnom Goffu, a istodobno zbuni suparnike, Ramsi su uspjevali maksimalizirati svoj napadački talent koji je pozamašan. Na Gurleyevu genijalnost nije potrebno trošiti riječi — radi se o najkompletnijem running backu koji se pojavio u ligi od Raya Ricea ili čak LaDainiana Tomlinsona — ali svakako valja naglasiti kako mu u njegovim napadačkim eskapadama pomaže izuzetna ofenzivna linija koja na lijevoj strani ubija suparnike zajedničkim radom Andrewa Withwortha i Rodgera Saffolda te stvara ogromni prostor za probijanja, dok John Sullivan, Austin Blythe i Rob Havenstein, redom iznadprosječni igrači na svojim pozicijama, odlično drže prostor za eventualni cut back. Njihova je međuigra osnova gotovo svih akcija Ramsa — bilo po zemlji, bili kroz zrak.

Kada imate tako talentiranu jedinicu, sve drugo je bonus. No, Ramsi osim Gurleya i linijaša imaju i Brandina Cooksa koji je već četiri godine jedan od top hvatača lige, Roberta Woodsa koji je uvijek bio solidna druga opcija na hvatačkoj poziciji da bi ove sezone eksplodirao i već sad prešao 1000 jardi, te Coopera Kuppa koji svojom okretnošću i snagom stvara ogromne mismatch probleme za suparnike. Napad Ramsa je krcat zvijezdama.

Zvijezde su prošle nedjelje prizemljene.

Šest poena. Posljednji broj u našem nizu, onaj koji iskače, koji strši, koji zapanjuje. Toliko je moćni napad Los Angeles Ramsa zabio na hladnom Soldier Fieldu. Niska temperatura bila je jedna od izlika za loše izdanje napada momčadi iz Kalifornije. Kuppovo odsustvo bila je druga. Udarac u glavu koji je Sullivana izbacio iz stroja bila je treća. Retrogradni Merkur bila je četvrta. Zajebajem se. Nemam pojma što je retrogradni Merkur, al’ vidim da se ljudi žale na njega. Lijepo je okačiti svoje probleme o nebesa.

Neki od navijača Ramsa okačili su ih o spomenute izlike, ali činjenica je jedna — Chicago Bears su ih zgazili.

U Chicagu ljudi ne dolaze gledati napad. Chicago je grad obrana

Ne znam jesu li Bearsi skinuli ovakav skalp u proteklih 11 godina otkako su zadnji put igrali u Super Bowlu. Bilo je sjajnih pobjeda protiv rivala Green Bay Packersa, tu i tamo bi svladali blage favorite; Charles Tillman, Brian Urlacher, Devin Hester, Matt Forte, Alshon Jefferey, Brandon Marshall, Kevin Knox i Julius Peppers bi tu i tamo odigrali briljantne utakmice, ali ništa, NIŠTA se kroz tih 11 godina nije moglo mjeriti s nedjeljnim trijumfom nad Ramsima, bar što se regularne sezone tiče.

Bearsi su tijekom dekade prerasli iz iznenadne Super Bowl momčadi u povremenu playoff ekipu da bi, zbog groznih trenerskih i kadrovskih odluka, godinama oscilirali između rebuildinga7-9 bullshita. Čini se kako je toj eri konačno došao kraj, a trijumf nad Ramsima trebao bi biti konačna potvrda da je kalvarija, bar za neko vrijeme, došla kraju.

Na čelu narodnog preporoda u Chicagu nalazi se Matt Nagy. Trener koji je iskustvo stekao kao ofenzivni koordinator u Kansas City Chiefsima donio je novu kulturu unutar franšize. Nakon niza trenera koji su ili bili nesposobni za posao ili su bili toliko začahureni u ustaljene forme razmišljanja, Bearsi su konačno pronašli mladog, modernog stručnjaka koji shvaća koliko se football promijenio u proteklih 10 godina. Nagy je brzo preuzeo kontrolu nad momčadi, delegirajući sve aspekte upravljanja timom specijalistima čime je ograničio svoju moć, ali je istovremeno osigurao da će ljudi koji se najbolje razumiju u određena područja igre biti maksimalno iskorišteni. Nagy se sam prihvatio ofenzivnog playcallinga, donoseći u napadački segment igre prijeko potrebnu kreativu koja je bila odsutna valjda od 1980-ih.

Bearsi su odjednom počeli igrati uzbudljiv football pun jet sweepova, tight end screenova na centru i nebalansiranih formacija, koristeći svoj kadar na najbolji mogući način. Prošlog tjedna zabili su touchdown probijanjem defenzivnog linijaša. Protiv Ramsa zabili su touchdown hvatanjem ofenzivnog linijaša. S Bearsima nikada ne znate što slijedi.

Pod Nagyevim vodstvom Mitchell Trubisky je počeo izrastati ne samo u kompetentnog quarterbacka (utakmici protiv Ramsa unatoč), nego u čovjeka koji povremeno može riješiti pokoju utakmicu. Unatoč tome što nema preciznosti na dubokim loptama, Trubisky je pokazao izrazitu sposobnost da čita prvu opciju, baca iz trka i, što je najvažnije, svojim kretanjem anulira najslabiji segment momčadi — ofenzivnu liniju. Trubisky je postao najbolji scrambler lige, bolji čak i od Cama Newtona, a njegova sposobnost da pronađe prostor niz teren nakon što se akcija raspadne u nekoliko je utakmica iščupala Bearse iz jako škakljivih situacija. Trubisky ima puno mana od kojih se neke mogu sanirati, dok su neke, bojim se, tu da ostanu, ali donio je puno uzbuđenja i puno nade franšizi koja već godinama traži zvijezdu na najvažnijoj poziciji u footballu.

Njegov je razvoj pospješen ne samo Nagyevim imaginativnim planom, nego i oružjem koje je oko njega okupljeno. Tijekom sezone dovukli su Treya Burtona, ključnog Philly Special igrača iz Super Bowla, da bude prijetnja u red zoni s pozicije tight enda. U momčad je stigao i brzonogi Taylor Gabriel koji je odradio par solidnih sezona za Atlantu na poziciji slota, a prvi hvatač postao je Allen Robinson koji je čitavu prošlu sezonu bio ozlijeđen i nije do kraja ispunio očekivanja, ali je svakako poboljšanje u odnosu na Kendalla Wrighta koji je lani bio prvi hvatač momčadi. Kendall inače ove sezone uopće nije u ligi, toliko o tome. Bearsi su uz dovođenje praktički trojice hvatača na draftu izabrali i Anthonyja Millera — visokog, jako brzog hvatača koji još uvijek mora učiti, ali koji se polako razvija u pravu prijetnju u end zoni.

No, svi oni zajedno ove sezone nisu bili vrijedni kao Tarik Cohen. Još jedan u nizu igrača koji su dobili nadimak The Human Joystick svakog tjedna pokazuje zašto je tome tako. Cohenove promjene smjera kao da su ispale iz video-igara. Sićušni running back mekanih ruku jednako je upotrebljiv kad probija kroz blokove, leti okolo tackleova ili prima loptu u flatu ili na screen akcijama. Njegova sposobnost da u trenutak okrene polje i izvrti čitavu obranu na pola kvadrata bila je ključna za Bearse, a mogućnost da ga postave bilo na running backa, bilo u slot, bilo na wide-out poziciju tjerala je suparničke defenzivne koordinatore na brojne prilagodbe koje su Bearsi često eksploatirali. Uparen sa snažnim, prototipičnim probijačem Jordanom Howardom koji je ove sezone ipak doživio pad u kvaliteti svoje igre, Cohen je bio glavno oružje više nego kompetentnog napada Bearsa.

No, u Chicagu ljudi ne dolaze gledati napad. Chicago je grad obrana.

Kao što su brojni gradovi na američkom Srednjem Zapadu imali težak posao prilagoditi se na smrt američke industrije i tranziciju iz sekundarnog u tercijarne i kvartarne sektore gospodarstva, tako su i njihove momčadi, mahom građene da repliciraju radnički identitet samih gradova, imale problem prilagoditi se na uvjete u sportovima koji su tijekom proteklih godina zbog promjena pravila mahom otežavali igru obranama. Premda Chicago nije teško prošao kroz takvu tranziciju kao npr. Detroit koji se pretvorio u grad dugova, njegovi Bearsi jesu.

Ekipa koja je kroz povijest osvojila devet naslova njih čak osam uzela je prije Super Bowl ere. Tijekom svih tih godina samo je jedno ime koje se našlo ispod centra odzvanjalo — Sid Luckman jedini je quarterback čije ime nekog vraga znači u povijesti NFL-a, a kojeg je momčad proizvela tijekom 96 godina svog postojanja. S druge strane lopte uniformu Bearsa obuklo je toliko sjajnih igrača da bi njihova imena ispunila čitavu ovu kolumnu.

Prije 11 godina, kada su zadnji put ušli u Super Bowl, Bearsi su bili pogonjeni svojom obranom. U međuvremenu se promijenila paradigma, promijenila su se i pravila, i obrane su prestale biti ravnopravne napadima. Imati dobru obranu ključno je za osvajanje naslova, ali ne možete više samo na račun obrane doći daleko. Nitko to bolje ne zna od Chicaga.

Srećom pa Bearsi ove sezone imaju kompetentan napad koji može iskoristiti prilike koje im obrana ponudi. A ponudila im je toliko toga.

Bearsi su ove sezone treći po dopuštenim jardima, prvi po dopuštenim prvim downovima, drugi u obrani probijanja i treći po dopuštenim poenima. No, ono što je najvažnije — prvi su po oduzetim loptama. Kroz 14 utakmica kreirali su 34 izgubljene lopte, čak šest više od drugoplasiranih Brownsa. Bearsi su na taj način ubijali suparnički ritam, davali napadu skraćeno polje i zabijali poene. Destrukcija koju je tijekom ove sezone kreirala jedinica defenzivnog koordinatora Vica Fangija došla je do svog vrhunca upravo protiv Ramsa. Oduzeli su tri lopte presijecanjem, zabili dva poena kroz safety i u nekoliko navrata dali napadu šansu da brzo zabije poene. Bili su veličanstveni.

Njihova bazična 3-4 obrana podjednako je zasnovana na snazi i brzini, s dobrim balansom na sve tri razine igre i s Pro Bowl kalibrom igrača u svim linijama. Na defenzivnoj liniji to je Akiem Hicks, grdosija od čovjeka, div, titan, kiklop. Hicks je širok, Hicks je jak, Hicks odbacuje suparnike od sebe, kreira rupe u ofenzivnim linijama i zaustavlja probijanja koristeći velik raspon ruku. Hicks ima 196 centimetara i 150 kilograma. Svaki gram korišten je da bi razbio suparnike. Njegove brojke neće nikoga zadiviti; osim što je triput suparnicima izbio loptu za fumble, sve ostalo je bilo u razinama normale za jednog iznadprosječnog igrača. No, Hicks je unatoč tome bio ključni igrač, možda i najbitniji igrač čitave obrane. On je tu da obavi prljavi posao, da omogući drugima da se istaknu, da učini pass rush efikasnim. Kada uparite igrača poput Hicksa s vrhunskim pass rusherom, tada nastaju problemi za suparnike. Srećom pa Bearsi imaju jednog od najboljih u ligi.

Khalil Mack igrao je kao grčki bog. Golem, brz i iznimno inteligentan, ulijetao je u suparnički backfield, glodao kosti quarterbackovima i obarao running backove čim bi primili loptu. Kreirao je fumbleove, presijecao lopte, povlačio se u pokrivanje dodavanja, rušio ljude kao čunjeve na kuglanju. Ozljeda ga je malo usporila sredinom sezone, zbog čega je propustio dvije utakmice, te odigrao utakmicu i pol načet i ozlijeđen, ali unatoč tome trenutno je drugi kandidat za defenzivnog igrača godine, odmah iza veličanstvenog Aarona Donalda. Nakon što je čitavu karijeru igrao isključivo na lijevom vanjskom linebackeru, Fangio ga je počeo premještati po linijama, stavljajući ga često i na desnu stranu kako bi iskoristio prednosti nad suparničkim linijašima.

Njegova briljantna igra suigračima je znatno olakšala posao. Čak i prosječni defenzivci poput Aarona Lyncha i Leonarda Floyda uspijevali su doći do quarterbacka zato što je Mack bio dupliran, a znatno je profitirao i Roquan Smith, rookie koji je s pozicije middle linebackera upisao čak četiri sacka, od čega je dvaput neometan došao do suparničkog bacača jer su svi linijaši bili okupirani ostatkom Chicagovih pass rushera. No, nitko nije profitirao toliko kao Kyle Fuller i Eddie Jackson.

Fuller i dalje nije top cornerback kojeg možete ostaviti jedan-na-jedan sa suparnikom, ali u zonskoj obrani kakvu Bearsi preferiraju, kada zna da iznad sebe ima podršku safetya, Fuller može igrati nešto riskantnije, ulijetati pred suparnika i kockati se. No, Fuller se ne kocka kao i svi, Fuller se kocka kao čovjek koji je pred utakmicu dobio tip od nekih sumnjivih likova. Sposobnost kojom čita QB-a i koristi pogreške nastale zbog pritiska Macka i društva ove je sezone bila na visokoj razini. Fuller je trenutno izjednačen na čelu lige po broju presječenih lopti, a jedina kolosalna pogreška koju je napravio bila je ispuštena lopta u finišu utakmice prvog tjedna protiv Packersa koja bi Bearsima donijela pobjedu u tom susretu.

Sve lopte koje nije uspijevao presjeći Fuller kupio bi njegov partner Jackson, koji uglavnom pokriva duge rute koje pretrče Fullera. Lanjski pick četvrte runde odradio je solidnu, ni po čemu spektakularnu prvu sezonu u kojoj se isprofilirao kao kvalitetna opcija na poziciji safetya, ali ove je godine pokazao kako može biti izuzetan hibridni igrač, dovoljno snažan da zatvori probijanja, a opet mobilan da pokrije dugačka dodavanja. Jackson je ove sezone presjekao pet lopti od čega je dvije vratio za touchdown, ali ono na što može biti ponosan je to što su Bearsi jedna od najboljih ekipa po dopuštenim jardima na dugačkim loptama. Ako planirate zafitiljiti jednu niz teren, velika je šansa da će je presjeći ili Fuller ili Jackson, ili netko od ostatka secondarya — bio to Prince Amukamara, Bryce Callahan ili sjajni strong safety Adrian Amos koji je ipak više zadužen za zaustavljanje probijanja.

Bearsi su tijekom nekoliko utakmica pokazali snagu ove jedinice — isprašili su Cardinalse, satrali Jetse, očitali lekciju Vikingsima. No, niti jedna od tih momčadi nije nastradala tako gadno, tako bolno, tako glasno kao Ramsi. Bila je to poezija defenzive u doba kada su obrane odavno izašle iz mode. Zaustavili su Gurleya na de facto nuli, uništili su ga. Ubili su Goffa u pojam, zatvorivši mu duge rute. Presingom su stvorili tri oduzete lopte i safety. Hvatačima nisu dali pedlja, nisu im dali disati. Bilo ih je prekrasno gledati. Pokazali su kako defenzivne jedinice najbolje izgledaju kada funkcioniraju kao stroj, sa svakim zupčanikom precizno podešenim da paše u utore drugog, kada svaki igrač koristi dobru igru svog kolege da bi i sam dobro igrao.

Bearsima je trebalo takvo gaženje Ramsa. Trebalo im je nakon bizarnog poraza od New York Giantsa koji su pretrpjeli u produžetku nakon povratka iz teškog ponora, kad Trubisky nije bio na čelu napada. Bio je to još jedan u nizu čudnih poraza koji su ove sezone zadesili Bearse — izgubili su od Miamija u produžetku nakon promašenog field goala, popušili su od Patriotsa u utakmici u kojoj su bili u najmanju ruku ravnopravni i izgubili dobivenu utakmicu protiv Packersa zahvaljujući spletu lošeg playcallinga i individualnih pogrešaka. Radili su stvari koje rade 7-9 bullshit momčadi. Ovakva pobjeda malo je gurnula te mane na stranu, iako one i dalje postoje. Da ne postoje, Bearsi bi sada bili na omjeru 13-0 ili 12-1 i put do Super Bowla vodio bi kroz hladni Chicago, a hladnoća uvijek pomaže defenzivnim momčadima.

Ovako će Bearsi, trenutno na 9-4, najvjerojatnije završiti kao treća ili četvrta momčad NFC-a i za prolaz dalje morat će se boriti ili u toploj Kaliforniji protiv Ramsa ili u onoj prokletoj dvorani Saintsa u kojoj Drew Brees izgleda nepobjedivo. Šanse im nisu sjajne. No, sama činjenica da ulaze u playoff i da mogu prirediti spektakl kakav su priredili prošle nedjelje na Soldier Fieldu melem je na duševne rane svakog navijača Bearsa koji se tijekom prošlog desetljeća morao nositi s razočaranjima i, što je još gore, ravnodušjem. Ti su dani, barem zasad, gotovi.

Da, Bearsi su se vratili u grad, još jednom nošeni na širokim ramenima svoje obrane.