Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Čovjek koji je buljio u ekran

Polubog

Nezaustavljivi Rob Gronkowski odlučio je otići u penziju. Falit će mi

Rob Gronkowski je najdominantniji hvatač čiju sam karijeru pratio od njenog početka. Bilo je hvatača koji su ostvarili bolje karijere. Larry Fitzgerald je nenadmašno trčao rute, Calvin Johnson kontrolirao zračne duele, Julio Jones oduševljavao svojim iskazima atletske nadmoći, a Marvin Harrison ubijao uz aut liniju. Svi su ostvarili fantastične Hall of Fame karijere, pokupili individualne nagrade i ušli u legendu. Kad su bili u formi, kad su igrali neozlijeđeni ili bili upareni sa sposobnim, a često i s nesposobnim bacačima, protivnici su morali žrtvovati puno toga kako bi ih zaustavili ili makar usporili.

Roba Gronkowskog nisu mogli usporiti. Kada je bio zdrav, bio je nezaustavljiv.

To, nažalost, nije bilo često. Gronk je izgledao kao od brda odvaljen, ali to brdo bilo je načeto erozijom, izjedeno, spremno raspući se u bilo kojem trenutku. U svojih devet godina karijere samo je kroz prve dvije odigrao svih 16 utakmica u sezoni, a čak je i tada znao tjednima vući sitne ozljede koje su ga sprječavale da pokaže kompletni arsenal. Lista njegovih ozljeda dugačka je kao kose Disneyevih princeza i jasno oslikava koliko je tijelo ovog stasitog čovjeka patilo.

Gotovo da nema ozljede koju nije prebolio — hernija diska (x2), ozljeda ligamenta kuka, fraktura ruke (x2), fraktura kralješka, potres mozga (x3), potrgani križni i medijalni ligamenti, istegnuće zadnje lože, nagnječenje plućnog krila, ozljeda bedrenog mišića, istegnuće gležnja i kronični problemi s leđima koji su se periodično pojavljivali kroz karijeru, osobito u posljednjoj godini. Nakon devet sezona patnje najbolji tight end svih vremena odlučio je otići u penziju. Robu Gronkowskom je samo 29 godina i njegova karijera je gotova.

Prerano. Prerano smo ostali bez čovjeka čija je igra bila oplemenjena posebnom vrstom magije. Poetski novinarski tekstovi obično su posvećeni igračima koji su igrali s puno finese, koji su na terenu izgledali poput brbljavog planinskog potoka, lakši od zraka, svilenkasti i neuhvatljivi. Magija Roba Gronkowskog bila je, u svojoj suštini, animalna. Nije kod njega bilo ni gracioznosti ni vizije. Igrao je kao sila prirode. No, u toj igri bilo je nečeg neobično ljudskog, nečeg neobuzdano veselog. Gronk nije bio tajfun, ni tsunami, ni Godzilla. Na terenu je izgledao više kao kakav bernardinac ili mastif, sretan i zaigran, ali i nevjerojatno krupan, okretan i, kada situacija zatraži, spreman ugristi.

Gronk je bio najveći mismatch u footballu. Bilo je tight endova koji su ponaosob imali mekanije ruke poput Tonyja Gonzaleza, bilo je onih koji su bolje trčali rute, poput Ozzieja Newsoma, zatim onih koji su bolje koristili svoje tijelo da bi se ogradili, poput Antonija Gatesa ili onih poput Shannona Sharpea koji su bolje blokirali, ali nitko od tih legendi, niti jedan od njih, nije kombinirao sve četiri karakteristike u jednom tijelu.

Bio je najvažniji igrač Patsa u taktičkom smislu, važniji čak i od Toma Bradyja, koliko god to blasfemično zvučalo

Kada bi Gronk stao na teren, suparnički defenzivni koordinatori morali su birati koji će aspekt njegove igre zatvoriti, ali nisu mogli zatvoriti sve. Mogli ste ga pokriti linebackerom, ali Gronk je bio previše brz da se ne bi oslobodio nakon svega tri-četiri metra. Mogli ste na njega zalijepiti nickel cornera, ali bilo koja visoka lopta bila je lagan plijen za 198 centimetara visokog momka iz Pittsburgha. Mogli ste pokraj njega staviti čistog cornera, ali Gronk bi ga zagradio svojim 122 kilograma teškim tijelom, primio kratku loptu i onda odvukao jadnika sljedećih šest-sedam metara kao krpenu lutku. Da stvar bude gora, Gronk je mogao bilo koga od ovih likova izblokirati na point of attacku i otvoriti prostor za probijače Patriotsa što je dodatno stvaralo pritisak na suparničke obrane.

Gledati ga kako kažnjava greške bio je privilegij. Bilo da je igrao uparen s Wesom Welkerom, Julianom Edelmanom, Dannyem Woodheadom, Deionom Branchom, Martellusom Bennetom ili odvratnim ubojicom i sjajnim trkačem streak rute Aaronom Hernandezom, Gronk je dominirao. Bio je najvažniji igrač Patsa u taktičkom smislu, važniji čak i od Toma Bradyja, koliko god to blasfemično zvučalo.

Njegova svestranost omogućavala je Billu Bellichicku da drastično varira svoje napade ne samo iz utakmice u utakmicu, nego iz četvrtine u četvrtinu. Patsi su uvijek bili jako maštoviti sa svojim formacijama i akcijama, a Gronk im je omogućio da tu maštovitost podignu na višu razinu. Razvio je sjajnu kemiju s Bradyjem koji je Gronka znao tretirati i kao primarno napadačko oružje, ali i kao ispušni ventil. Mnoge akcije Patsa koje su bile osuđene na propast, završile bi tako da bi Brady bacio visoku loptu u Gronkovom smjeru, a ovaj bi je uhvatio. A kada bi je uhvatio, nastali bi problemi.

Njegovu čitavu karijeru najbolje opisuje akcija s kraja 2011. Brady iz pocketa baca loptu na out rutu prema Gronku, ali lopta nije najbolje bačena i odlazi previše u stranu. Stasiti tight end se oslobađa pratnje, baca se i nekako hvata loptu u padu, držeći je čvrsto na prsima dok se kotrlja po travi. No Gronk se tu ne zaustavlja. Pridiže se na noge i trči prema aut liniji dok ga progoni za dvije glave niži DB Washington Redskinsa DeJon Gomes. Gomes se baca na Gronka kao lav na bizona i zariva svoje kandže u leđa igrača Patriotsa, ali Gronk ne staje. Uskoro mu u pomoć stiže safety Reed Doughty koji juri prema Gronku i iz suprotnog smjera se zabija u njegovo tijelo.

Gotovo je, misle svi. Gronk je zaustavljen.

Dvojica momaka potežu ga prema aut liniji, spremni oboriti ga na tlo i zabiti svoje očnjake u tight enda. Ali Gronk ne staje. Ruši prvo jednog, pa drugog i trči, trči uz aut liniju. Josh Wilson mu se baca u noge i usporava ga, ali Gronk nastavlja dalje, posrćući, i na kraju pada 10 jardi pred end zonom. Akcija koja je Patsima trebala donijeti deset donijela je 40 jardi, sve na mišiće jednog čovjeka.

Postoje samo dvojica sportaša koje sam gledao u karijeri, a koja su imala takvu sposobnost dominacije. Ni jedan ni drugi nisu najbolji u svojim sportovima, ali kada su bili na vrhuncu izgledali su nezaustavljivo. Jedan je bio Mike Tyson. Drugi je bio Shaquille O’Neal. Nisu bili najinteligentniji igrači, nisu bili najgraciozniji, ali su na vrhuncu svojih karijera dominirali. Tyson se raspao mentalno, zbog osobnih problema koji su kasnije doveli i do problema sa zakonom, a Shaqa su pojele lijenost*, hrana i godine koje su na kraju urodile ozljedama. Gronk je ušao u ligu ozlijeđen i mučio se s ozljedama čitav život. Već par sezona nije bio onaj pravi. Bilo je teško gledati kako se pati kroz svoju posljednju sezonu. Bio je sjena samog sebe, spreman da se ugasi.

* Phil Jackson je izrijekom potvrdio kako je Shaq bio jedini igrač kojeg je trenirao, a koji nije bio radnik. Što samo pokazuje koliko je brutalno talentiran bio.

Čak i takav, zabljesnuo je kada je bilo najvažnije. U AFC Championshipu, u finišu regularnog dijela utakmice, uhvatio je loptu uz aut liniju kada mu je Brady, kao u starim danima, bacio lob uz molitvu da ga Gronk uhvati. Potom je u produžetku uhvatio još jednu na dig ruti i dogurao Patse na deset jardi od end zone i pomogao im dokopati se Super Bowla. A onda je u najvećoj utakmici sezone zgrabio loptu par jardi od end zone u četvrtoj četvrtini, unatoč tome što je bio udvojen. Patsi su iz te situacije zabili jedini TD na utakmici, a Gronk je po treći put u karijeri osvojio naslov.

Ukoliko morate završiti karijeru prerano, lijepo ju je završiti kao pobjednik. Igrao je pet puta u Pro Bowlu, bio je četiri puta član najbolje ekipe lige, te je jedne sezone uhvatio najviše touchdowna u ligi. Zabijao je TD na svakih 6,6 hvatanja, te je zabijao 0,69 TD-a po utakmici (broj na koji će zajebanciji i tulumarenju sklon Gronk zasigurno biti ponosan). Po tim je brojkama treći na vječnoj listi svih hvatača, a kada bi iz računice izbacili tužnu 2018. sezonu bio bi prvi. Što i matematički potvrđuje koliko je dominantan bio.

Gronk odlazi ne kao najbolji tight end svih vremena jer mu je karijera bila prekratka i iskasapljena ozljedama, ali odlazi kao najkompletniji tight end; zapravo, kao jedan od najkompletnijih igrača svih vremena. Odlazi kao igrač kojeg sam uživao gledati, koji je uništavao suparnike kao malu djecu, koji je dominirao sa smješkom na ustima. Gronk je bio polubog. Gronk je bio spektakl. Gronk je…

Uostalom, Gronk je sam sebe nehotice najbolje opisao. Yo soy fiesta! Užasno će mi faliti.