Samo pobjede se pamte, kaže stara izreka, ali većina navijača zna da to nije istina. Postoje posebne pobjede koje ostaju urezane u srca onih koji su dovoljno naivni i glupi da ulažu emocije u nešto što ne mogu kontrolirati. Za mene je to trijumf Jugoplastike nad Barcelonom jer sam s njim počeo pratiti sport, pobjeda istog tog kluba nad Partizanom zbog suza Ede Pezzija, slavlje Hrvatske nad Njemačkom ’98 te najviše od svega Ivaniševićeva pobjeda nad Patom Rafterom kojom je nakon godina i godina bolnih poraza došao do onoga što je toliko dugo želio. No, takve su pobjede rijetke, i kroz 27 godina aktivnog praćenja sporta ne znam bi li se izvukla jedna godišnje u prosjeku. Poraze… poraze pamtim puno bolje.
Možda je to do mene i moje osobnosti. I na osobnom planu puno bolje se sjećam svih onih očajnih, bolnih trenutaka nego uspjeha. Ima nešto u porazima, u načinu na koji peku, na koji svrdlaju, na koji bole, zbog čega tako dugo ostaju s ljudima. Iskusio sam ih i previše. Navijajući za momčadi i ekipe za koje navijam bilo ih je napretek — onih pravih, bolnih, poraza sa zvukom sirene, poraza u ulozi favorita, poraza koji su došli nakon što se činilo da ćemo preokrenuti rezultat, poraza koji vam zgrče utrobu i ne daju vam spavati.
Najljepša stvar kod sporta je ta da vas može natjerati da osjećate ushit, ali isto tako može vam zabiti šaku u trbuh, a nitko tijekom godina nije bio toliko dobar u isporučivanju emocija kao hrvatska nogometna reprezentacija.
Gledao sam prvu utakmicu reprezentacije protiv SAD-a u snimci jer me stari, unatoč protestima bucmastog šestogodišnjak,a potjerao na spavanje i od tada nisam propustio ni jednu jedinu natjecateljsku utakmicu, a bogme ni većinu prijateljskih — što u snimci, što u prijenosu, što uživo. Kroz 28 godina čovjek se mijenja, osobito kada u tom periodu mora napustiti naivnost djetinjstva i bahatost adolescencije, a takva promjena ubija strasti, hobije i zanimacije kao ništa drugo. Ovu nije ubila. Ta neka čudna mješavina strasti, ljubavi i, što je najvažnije, povezanosti i pripadnosti koja je rođena te rujanske večeri 1990. kada su Aljoša Asanović i Ivan Cvjetković potopili jadne Amerikance, preživjela je sve. Imala je što preživjeti.
Ne mislim tu samo na poraze. Reprezentacija je kroz 28 turbulentnih godina odražavala čitavo jedno društvo koje je po mnogočemu ostalo zaglavljeno u blatu prošlosti, koje se pokušavalo osoviti na noge usprkos konstantnim podmetanjima i pogreškama — najčešće od strane izabranih vođa — i koje nikada nije postalo ni sjena one obećane Zapadne Njemačke kojoj su se nadali moj otac i mnogi njegovi prijatelji te 1990. Lomile su se preko njenih leđa političke odluke, žrtvovana je na oltaru privatnih interesa, korištena je za manipulaciju i promidžbu, kao i sve što ima snagu i veličinu.
Nakon poraza od Francuske u finalu Svjetskog prvenstva 2018. nije bilo ni bijesa, ni tuge, ni srama, ni tupila. Osjećao sam duboko zadovoljstvo
Čak su i neki njeni bitni članovi, dojučerašnji heroji, koristili iste metode, kao da su zaboravili kako su i sami bili iskorištavani. Ponekad mi je bilo teško* pomiriti u sebi ljubav prema nečemu što traje 28 godina i zgađenost stvarima koje usporavaju transformaciju u društvo u kakvom želim živjeti, ali ukoliko postoji nešto što morate prihvatiti kao odrasla osoba, onda je to činjenica da svakodnevni život, na žalost, nije crno-bijeli, i ne možete stvari promatrati očima djeteta koje je odraslo na filmovima Arnolda Schwarzeneggera ili Ninja kornjačama ili Zagoru, u kojima su demarkacijske linije između dobra i zla bile debele i jasne. U gotovo svim aspektima postojanja miješaju se stvari koji volite i cijenite i one koje prezirete, a jedini način da povećate broj pozitivnih stvari je da živite u balonu, okruženi ljudima koji razmišljaju na sličan način i s kojima možete graditi život kakvog želite živjeti.
*”Ponekad” je riječ koja zapravo opisuje većinu inkarnacija hrvatske reprezentacije, uključujući i ovu, no sada nije vrijeme govoriti o tome i na bilo koji način umanjivati nevjerojatan uspjeh koji je kruna jedne uistinu fantastične generacije igrača.
Praćenje reprezentacije to onemogućuje jer ona je društvo u malom, sa svim svojim manama i vrlinama. No, postoji jedan neokaljani dio, dio koji nema veze sa svijetom oko nje, zbog kojeg je moja ljubav preživjela ovih 28 godina. To je igra na terenu.
Istini za volju, testirali su me i na tom polju, ali na skroz drugačiji način. Porazi su nosili potpuno drugačiju bol koja sa sobom nije vukla rastrganost nego je, potpuno suprotno, jačala sponu s reprezentacijom kroz nekakav vid sveopće patnje koju je Nick Hornby tako lijepo opisao u svojoj knjizi Fever Pitch. To su porazi o kojima sam pričao, koji su ostali urezani u mene nakon svih ovih godina.
Euro ’96 i meni omiljeni Mathias Sammer koji nas je izbacio iznudivši penal Nikole Jerkana i kasnije zabivši gol za pobjedu u utakmici u kojoj smo bili tako blizu. Remi s Australijom u onom legendarnom okršaju u kojem je Joe Šimunić dobio tri žuta i u kojem smo se povukli u krilo Stipi Pletikosi nakon što smo poveli sve dok nas Harry Kewell nije nokautirao. Tri primljena gola u 10 minuta protiv Meksika u Brazilu, jedan protiv šugavog Ekvadora u Japanu nakon što nam je Meksiko servirao prolaz na pladnju, Jesus Navas u 88. minuti u Poljskoj. Ricardo Quaresma u Francuskoj. Lilian Thuram u Francuskoj. Jugoslavija u Maksimiru. Turska.
Ta sranja su boljela.
Istinski boljela. Rezultati tih poraza za mene su bili, u nepovezanom redoslijedu, udaranje šakom o zid (tinejdžersko doba), suze (dječje doba), bijes, tupilo i u nekoliko navrata sram. Pratim sport jer uživam u ljepoti tjelesnog izraza, u taktici, u nadmudrivanju, ali neke segmente pratim baš zbog toga jer me mogu natjerati da osjećam ekstremne emocije kao rijetko što u životu što nije vezano uz obitelj, prijatelje i djevojke. U tome je hrvatska nogometna reprezentacija neprikosnovena (iako se košarkaši poprilično trude da ih nadmaše).
Nakon poraza od Francuske u finalu Svjetskog prvenstva 2018. nije bilo ni bijesa, ni tuge, ni srama, ni tupila. Postojao je osjećaj ispuhanosti i sućuti dok su svi oni momci plakali na terenu, ali i on je brzo ispario. Dok sam se vraćao kući, okružen svim onim pijanim i veselim ljudima, dok su automobili jurili sa zastavama izvješenim s prozora, dok su baklje dimile u noć, u sebi sam vrtio određene segmente utakmice i osjećao duboko zadovoljstvo. Hrvatska reprezentacija, ta glupa, prokleta, omrznuta, obožavana, luda, najdraža, sjebana, najmoćnija ekipa za koju navijam već 28 godina, osvojila je drugo mjesto na svijetu. Bio je to poraz koji me trebao satrati i ne puštati danima, ali nije bio. Bio je to poraz pun guste, miomirisne zadovoljštine.
Razlog tome ležao je svakako i u načinu na koji je Hrvatska odigrala utakmicu. Ubili smo ih u prvom poluvremenu u kojem su zabili dva pogotka iz spleta nesretnih okolnosti i slučajnosti, ni krivi ni dužni. U drugom djelu su nam napravili ono što su napravili svima — stisnuli se, dali nam da igramo i zabili dva gola u tranziciji, kao majstorski kontraudarač u boksu. Neka su. Ko ih jebe. Prvaci su, zasluženo jer su kroz prvenstvo uz Belgiju pokazali najviše, ali bogami smo bili blizu u finalu.
Hrvatska će u svijetu možda biti upamćena na sličan način kao neke kultne ekipe koje su gubile u finalima svjetskih prvenstava; kao Mađarska 1954. ili Nizozemska 1974., unatoč tome što sa sobom nismo donijeli nikakvu taktičku (r)evoluciju, ali nama to nije bitno. Ostavština ove reprezentacije na domaćem terenu definirat će se kroz sljedećih nekoliko godina u kojima ćemo vidjeti hoće li se ovaj polet i zajedništvo oformljeno u ideološki duboko podijeljenom društvu pretvoriti u nešto konkretno, u zalog za budućnost makar na sportskom planu, jer iluzorno je očekivati da će nešto preokrenuti na socio-ekonomskim područjima.
Ova Hrvatska omogućila nam je da živimo zajedno kroz mjesec dana — možda ne svi, jer uvijek postoje oni koji ne pristaju ni na kakav vid kompromisa — ali velika većina, i to mahom nenogometne publike kojoj je trebalo nešto ovakvo, nešto na što će biti ponosna, nešto što će barem na nekoliko dana otkloniti njene planove da odseli iz države, nešto zbog čega će prestati grintati zbog besperspektivnosti i pokazati koliko stvari zapravo mogu biti dobre. Hoće li ovih mjesec dana ostati samo mjesec dana čistog eskapizma koji je mnogima bio prijeko potreban ili će postati kamen temeljac za kakve-takve, makar i minorne promjene — a one su i u društvu i u nogometu prijeko potrebne — to ćemo tek vidjeti. Bez obzira na to što se dogodilo, kakav utjecaj hrvatska reprezentacija imala na društvo — a njen simbolički i praktični utjecaj se ne može podcjenjivati — onaj igrački, sportski aspekt, lišen socijalne i političke težine, onaj zbog kojeg mi je već 28 godina stalo, ispisao je u meni jednu od najpamtljivijih stranica.
Hrvatski reprezentativci ostvarili su naizgled nemoguće. Upisali su poraz koji je lišen tuge i bijesa. Koji ne ostavlja gorčinu na jeziku. Poraz koji to nije.
