Čovjek koji je buljio u ekran

Portland je zaslužio playoff

Lanjski finalisti Zapada konačno su pronašli svoju formu. Ni trenutak prekasno

Kada treća momčad Zapada, franšiza s 53 pobjede, dogura do konferencijskog finala, to ne bi trebalo čuditi nikoga. No, prošle je godine veliki broj NBA fanova bio pomalo iznenađen time što su Portland Trail Blazers dogurali do finala na Zapadu.

Percepcija među narodom je bila da su Blazersi, unatoč impresivnom učinku u regularnoj sezoni, momčad s velikim brojem mana. Njihova je obrana bila prosječna, tricu su branili slabo i nikako, nisu bili bogznakako precizni s vanjskih pozicija, klupa nije uspijevala obraniti prednost koju bi stvorili starteri i izvan prve trojice igrača nisu imali čovjeka na kojeg su se mogli osloniti. Za boga miloga, Al-Farouq Aminu je igrao skoro 30 minuta po utakmici, onda znate koja je ura.

Unatoč tome, Blazersi su prvo izbacili Thunder i dvojac Russell Westbrook -Paul George u samo pet utakmica, da bi u drugoj rundi nokautirali Denver u seriji na sedam dvoboja koja je uključivala i legendarni dvoboj s četiri produžetka kada je Rodney Hood zabio osam poena u 50 sekundi i tako opravdao svoj trejd iz Clevelanda. Jasno, u četiri utakmice su ih napeglali Warriorsi, koji u tom trenutku nisu imali toliko problema s ozljedama, ali ostao je dojam kako Blazersi imaju jezgru oko koje se isplati graditi ozbiljna momčad, jezgru koja garantira kako će godinama biti playoff ekipa na moćnom Zapadu.

A 365 dana kasnije, priča se potpuno okrenula.

Nije da je igra besprijekorna, daleko od toga. No, to je mila majka prema onome što smo gledali na početku sezone. Ovo je playoff momčad

S omjerom 29-37, s postotkom pobjeda od 43 posto, s neuvjerljivom igrom, Blazersi su dogurali do korona-pauze kao razočaranje sezone, kao ekipa čije su šanse da uđe u doigravanje ravne nuli. U ljetu u kojem je dobar dio ekipa u potpunosti promijenio svoj identitet, Blazersi su zapravo izgubili malo toga — od kvalitetnih igrača otišao je Seth Curry koji je ionako bio neiskorišten u Portlandu, Meyers Leonard i Moe Harkless zamijenjeni su Hassanom Whitesideom, Evan Turner je de facto zamijenjen Trevorom Arizom, a na tržištu su se dokopali Marija Hezonje i nešto kasnije napola uskrslog Carmela Anthonyja. Unatoč izmjenama u rosteru identitet momčadi se nije promijenio, glavne zvijezde su ostale u ekipi, nije otišao niti jedan igrač za kojim bi navijači lili suze.*

*Da su koristili Curryja na način na koji ga koriste Mavsi, to bi bila druga priča. Njegova minutaža je trebala biti znatno veća jer je vanjski šut bio faktor koji je Portlandu bolno nedostajao kako bi otključao prodornost Damiana Lillarda i CJ MCColluma, ali trener Terry Stotts je pokazao određenu dozu oklijevanja u formiranju petorki s trojicom niskih igrača, pogotovo kada uzmemo u obzir da su i Curry i Lillard minusi u obrani.

Umjesto da i ove godine mirno dođu do playoff mjesta i smjeste se negdje između treće i sedme pozicije na Zapadu, Blazersi su kiksali. Ozljeda Jusufa Nurkića prošlog proljeća izbacila je momčad iz ravnoteže, ali imali su dovoljno vremena da se pripreme na igru bez njega. Uostalom, dogurali su do finala Zapada bez The Bosnian Beasta. Whiteside ga je pristojno zamijenio, koliko je to bio u mogućnosti. Zamijenio ga je što se tiče egzekucije i efikasnosti, zamijenio ga je u potpunosti u defenzivnom i ofenzivnom skoku, čak ga je uspio i donekle zamijeniti u obrani, iako su Whitesideove obrambene brojke prenapuhane jer ima loše instinkte i prečesto se kocka kako bi nabijao blokade.

Nije ga uspio zamijeniti u najvažnijoj stvari i zato je momčad patila praktički od početka.

Naime, Terry Stotts je u Portlandu oformio flow ofenzivni sistem baziran na kretanju igrača i lopte — fluidan, moderan sustav kakav danas koristi velik broj ekipa u ligi. Većina Stottsovih akcija kreće iz horns setova u kojima postavljač bloka često završava s loptom koju nakon toga mora distribuirati. Takav ulazak u akcije omogućuje C.J. McCollumu i Damianu Lillardu ili da pronađu relativno rano rupu u suparničkoj obrani, ili da stvore nekakvu mini-prednost koju će kasnije eksploatirati.

Kada je Nurkić bio na terenu, on je pomagao obojici da ostvare tu prednost pravovremenom distribucijom lopte — Jusuf je vrlo dobar dodavač i hiper-inteligentan čitač obrana te solidan dribler za svoju staturu — pogotovo u situacijama kada ostali igrači na parketu, poput već spomenutog Aminua, nisu svojim renomeom mogli raširiti reket. Imati takvog distributera anuliralo je veliki dio Portlandovih problema. No, u ovoj sezoni Nurkića je zamijenio Whiteside koji je, unatoč svim nabrojenim vrlinama od maloprije, veliki balvan što se tiče čitanja igre.

Da stvar bude gora, i ostatak momčadi je bio sastavljen od igrača koji ili nisu imali nikakav interes prosljeđivati loptu, ili za to nisu bili sposobni.

Hezonja je igrao očajno kao startno krilo, zbog čega je u ekipu doveden Melo koji nikada nije bio oličenje timskog igrača. Blago rečeno. Hood je imao ulogu catch-and-shoot egzekutora i nju je odrađivao jako dobro pa nije bilo smisla da prosljeđuje loptu, a isto vrijedi i za Garyja Trenta, pa i Arizu u rijetkim utakmicama u kojima mu se dalo igrati. Anfernee Simmons je pokazao da je premlad i preloš da bi pomogao u punom napadu, a Zach Collins se ozlijedio na trećoj utakmici u sezoni i nije ga bilo čitave godine.

S tankom rotacijom i izbačeni iz svog standardnog napada Blazersi su lutali od nemila do nedraga, iako su Lillard i McCollum ostali isti igrači od lani te bi vjerojatno bili eliminirani iz bubblea da Damian nije jedan od najtalentiranijih ofenzivnih igrača lige u zadnjih 10 godina i da nije odigrao seriju od šest utakmica krajem siječnja, kada je zabijao u prosjeku 45 poena po utakmici i kada su Blazersi dobili pet od šest dvoboja, što je ujedno bio i jedini ovogodišnji niz vrijedan spomena. Na taj način su se pozicionirali za natjecanje u Orlandu uz realne šanse da doguraju do devetog mjesta i osiguraju play-in poziciju i dvoboj s Memphisom.

Kako sada stvari stoje, lako je moguće da će Blazersi biti privilegirana momčad u tom okršaju, odnosno da će završiti regularnu sezonu kao osma ekipa Zapada, što se prije par mjeseci činilo nemogućim. Na putu do Orlanda su izgubili Arizu koji je odbio igrati te Hooda koji se ozlijedio, ali su zato dobili Collinsa i, što je najvažnije, Nurkića, koji je riješio ogroman dio problema u organizaciji igre. Odjednom su Blazersi počeli igrati (uglavnom) dobru košarku. McCollum je postao nešto rasterećeniji nego prije, Lillard je dobio sjajnog partnera u pick igri — pogotovo u pick’n’popu, budući da mu je Nurkić otvarao velik prostor blokirajući primarnog čuvara svojim ogromnim tijelom, nakon čega bi Lillard ostajao jedan-na-jedan sa suparničkim centrom, spreman produžiti loptu Nurkiću da nastavi napad ili potegne tricu, što je ove sezone pokušao ukomponirati u svoj arsenal.

Njegovo prisustvo otključalo je i druge suigrače zbog načina na koji su se obrane morale prilagoditi novopronađenoj tečnosti Portlandova napada — dok su do jučer mogli komotno igrati straight up obranu, sada su čuvari konstantno prisiljeni varati sa spot-up šuterom. To je pomoglo Trentu koji je ubijao kroz prvih pet utakmica u Orlandu; pomoglo je Melu, pa čak i Collinsu i McCollumu da trpaju iza linije. Zahvaljujući otključanom potencijalu i Lillardovoj briljantnosti, Blazersi su druga najbolja tricaška momčad u balonu i po postignutim tricama i po postotku ubačaja, te su drugi po postignutim poenima.

Obrana je ostala u problemima, ali napad se uistinu podigao, i to osjetno.

Nije da je igra besprijekorna, daleko od toga. Nurkić je imao kolosalnih problema s realizacijom iz blizine. Whiteside, koliko god mirno prihvatio novu ulogu, što je izuzetno pohvalno za momka koji si je umislio da je max player dok je igrao u Miamiju, i dalje nije uklopljen u ekipu kako treba. Kada promaše dva-tri napada, opet se počinju oslanjati na soliranje kroz Lillardovu izolaciju, McCollumovo divljanje ili Melove post-up kerefeke na krilu. No, to je mila majka prema onome što smo gledali na početku sezone. Ovo je playoff momčad.

Dokazala je to pobijedivši tragičare Grizzliese, Rocketse, Nuggetse i Sixerse (koji su, mora se reći, igrali bez Bena Simmonsa i Joela Embiida). Izgubili su od Celticsa s četiri razlike i od Clippersa s pet, što je urodilo poprilično stupidnim Instagram ratom Lillarda iGeorgea koji je, srećom po moje moždane stanice, brzo okončan. Bili su dobri. Ne sjajni, ne besprijekorni, ne Phoenix Suns. Bili su dobri. I to je sasvim dovoljno, zasad.

Potvrdili su to u najzabavnijoj utakmici nakon restarta sezone, okršaju s Mavericksima koji se odigrao taman dok sam pisao ovu kolumnu.

Bio je to revolveraški obračun u kojem su Mavsi gađali tricu 46 posto, u kojoj je Kristaps Porziņģis pokazao zašto bi mogao biti sjajan partner Luki Dončiću u godinama koje dolaze, u kojoj je Maxi Kleber još jednom istaknuo kandidaturu za veću minutažu. Bio je to obračun u kojem su Mavsi dali sve od sebe jer im je pobjeda davala šansu da se dokopaju šestog mjesta na ljestvici i tako izbjegnu Clipperse u prvoj rundi.

Bio je to obračun koji su Blazersi morali dobiti jer bi im se porazom šanse za play in utakmicu srezale na nulu, obračun u kojem je McCollum odigrao svoju daleko najgoru utakmicu sezone — 2/14 iz igre, osam poena (tek drugi put u sezoni ispod 10) — samo da bi se iskupio zabivši oba slobodnjaka za pobjedu. Obračun u kojem Trent nije mogao pogoditi more, u kojem se Hezonja, koji je opet počeo pokazivati znakove kvalitete te je izborio mjesto u rotaciji, previše puta pogubio u obrani, u kojem je Nurkić promašio četiri zicera.

Bio je to obračun u kojem se ukazao Sv. Damian Lillard, spasitelj Portlanda, čovjek koji je u finišu odbijao promašiti, čemu svjedoči i najluđi šut utakmice. Kada nikoga od njegovih nije išlo, tip je zabio 61 poen i tako postao tek drugi čovjek u povijesti lige koji je u jednoj sezoni triputa+ zabio 60+ poena. Drugi je Wilt Chamberlain. Spasio je momčad krajem siječnja svojim brutalnim nizom, izvukao ju je i sinoć u Orlandu.

Like i said, i ain’t coming here to waste my time”, izjavio je nakon utakmice.

Referirao se na pregovore prije bubblea kada se razmatralo hoće li ekipe izvan osmog mjesta imati šanse igrati u playoffu. Danas, nakon pobjede nad Mavsima i još jednog Memphisova poraza, Portland ima priliku biti na tom osmom mjestu. Potrebna mu je pobjeda protiv Netsa koji igraju bez valjda desetorice igrača i koji znaju da su sigurno sedmi na Istoku. S obzirom na ono što su pokazali dosad u Orlandu, na iskorak u odnosu na regularnu sezonu i s obzirom na briljantnu Lillardovu igru, Blazersi zaslužuju to osmo mjesto i šansu da već u prvoj rundi zagorčaju, bar malo, život Lakersima. Lanjski finalisti Zapada konačno su pronašli svoju formu. Ni trenutak prekasno.