Slučajno sam gledao jako puno utakmica Kristapsa Porziņģisa prije nego što je izašao na draft; u tri godine koje je proveo u Sevilli nekako se uvijek poklopilo da upravo ja na Areni radim te dvoboje. Nisam bio nešto ludo impresioniran. Imao je solidnu tehniku šuta, ali je isto tako izvana promašivao kao na traci. Imao je solidan okret na lijevom bloku prema osnovnoj crti i njime je često izbacivao igrače iz ravnoteže, ali ništa više od toga. Znao se pravovremeno otpustiti iz pick ’n’ rolla, ali bio je toliko mršav da su ga i bekovi bez problema odnosili. Vidjelo se da ima štofa za solidnu NBA karijeru, ali potrošiti četvrti pick na njega kad su u igri bili Mario Hezonja, Stanley Johnson i Justise Winslow? To mi nije imalo nimalo smisla.

Naravno, bio sam u krivu. Porziņģis je već u svojoj prvoj sezoni pokazao koliko unikatan igrač može biti.

Porziņģis je dobio nagradu za igrača tjedna u NBA-u, a od mene dobiva jednu drugu — neslužbenu, ali puno važniju. Onu za najveći mismatch u doigravanju

Premda su i Victor Wembanyama i Chet Holmgren ove sezone pokazali sličnu mobilnost i vještinu s loptom na apsurdnu visinu, Porziņģis je bio prvi, originalni jednorog. Centarska se pozicija već počela mijenjati kad je on ušao u ligu — djelomično zbog promjena pravila, djelomično zbog ulaska u pace & space eru, ali on je tu promjenu radikalizirao. Igrom na perimetru Porziņģis je pomogao izbrisati granice između centara i krilnih igrača, osvijestio je mogućnost 5-0 postava u glavama mnogih trenera i, pomalo ironično, gurnuo NBA u eru u kojoj ekipe dobar dio utakmice provode u takozvanim small ball postavama, u kojima centra igra igrač sa sposobnostima tipičnim za krila. Nije samo on utjecao na razvoj lige u tom smjeru, daleko od toga, ali odigrao je ulogu.

Nažalost, nikad nećemo znati koliko je dobar uistinu mogao biti.

U trećoj sezoni Knicksi su, s apsolutnom kanalizacijom od rostera (Enes Kanter, Courtney Lee, Jarret Jack, Tim Hardaway JR, Lance Thomas i Michael Beasley startali su u 30 i više utakmica) i s trećim trenerom u tri godine igrali pristojnu košarku s obzirom na okolnosti. Uzeli su 22 pobjede uz 26 poraza (46 posto) dok je Porziņģis bio zdrav, ali priča se raspala jednom kad se ozlijedio. Bez njega su izgubili 27 od 34 dvoboja (21 posto). Propustio je čitavu sljedeću sezonu u kojoj su Knicksi opet promijenili trenera. Frustriran odnosima unutar kluba i svojom ozljedom ligamenata koljena konačno je zatražio razmjenu, koju je i dobio.

Stvari nisu kliknule ni u Dallasu s Lukom Dončićem, iako je na papiru njihovo uparivanje itekako imalo smisla, ali Porziņģis nikako nije uspijevao vratiti formu kakvu je imao prije ozljede, a broj sitnih ozljeda onemogućio ga je da s glavnim partnerom razvije bilo kakvu kemiju. U dvije i pol godine njih su dvojica odigrala tek 110 utakmica zajedno i Mavsima je prekipjelo. Činilo se da nikad nećemo vidjeti onog Porziņģisa koji je toliko obećavao tijekom svoje druge i treće sezone u New Yorku.

Lani smo odjednom počeli naslućivati obrise tog igrača. Istina, igrao je za Washington kojem ni Bog ne bi pomogao, pa je njegove utakmice trebalo uzimati sa zrnom soli, ali čovjek koji je zbog ozljeda izgubio pet najboljih igračkih godina života, pet sezona čistog primea, napravio je nemoguće: vratio se.

Bio sam skeptičan kad je potpisao za Kelte. Ne zbog kvalitete igre, koliko zbog njegove nesposobnosti da ostane na parketu. Bio sam siguran da će opet doživjeti ozljedu, da će se opet raspasti. Možda zato jer sam navijač Bullsa, a mi smo navikli da nam se igrači ozljeđuju i ostaju ozljeđeni. Drago mi je da mi je Porziņģis začepio usta.

Imao je par sitnih ozljeda tijekom sezone, ali ništa što bi ga na dulji period izbacilo iz stroja — u jednom je navratu propustio tjedan, u drugom osam dana i to je to. Kelti su ga pazili, trudili su se dati mu vremena za rekuperaciju i to se isplatilo. Porziņģis ove godine nije bio njihov najbolji igrač, nije bio ni drugi, a pitanje je je li bio i treći s obzirom na to koliko je sjajan bio Derrick White. No, on je igrač koji suparnicima zadaje najviše glavobolje. Zato što je i dalje jednorog. On je hodajući mismatch na oba kraja terena.

Pogledajte samo što radi u napadu. Porziņģis je još lani pokazao koliko je napredovao u igri leđima prema košu, ali ove je godine napravio korak naprijed.

Nitko u ligi nije mu ni blizu po efikasnosti — osim možda Ivice Zupca, ali on mu ne može parirati po volumenu. Post up je od sredine 2000-ih naovamo iz više razloga polako postajao zanemarena akcija — ona zahtijeva puno rada, razvoja i specijalizacije, ona usporava igru i generalno je jako neefikasna osim u rukama rijetkih pojedinaca, a Porziņģis je ove godine bio upravo takav pojedinac. Nije oduvijek bio takav. Tijekom zadnjih triju sezona jako je puno radio na svojoj snazi, pogotovo na donjem dijelu tijela i na trupu, a to se osjeti upravo u ovim situacijama. Prije su ga i niži igrači znali izbaciti iz pozicije kad bi je etablirao, danas to ide puno teže.

No, nije to jedini razlog. Kelti su zapravo jako dobri u pronalaženju situacija u kojima Porziņģis može eksploatirati suparnike. Rekao sam, on je hodajući mismatch, a to se najviše vidi onda kad nakon switcha ostane na beku u high postu, što nije rijedak slučaj kad igrate protiv Bostona. U tim je situacijama Porziņģis pokazao da može doći do obruča u korak i pol i ili uputiti šut s visokim postotkom realizacije ili izvući faul. Ne možete ga braniti. Čak i kad s dvije strane dolazi pomoć, čak i kad je okružen, on uspijeva uputiti loptu jer mu je točka izbačaja tako visoka — što zbog njegove visine, što zbog dugačkih ruku i šuta koji upućuje preko glave, u stilu Kevina Garnetta.

Duboki koraci u reket i okreti prema osnovnoj liniji bili su važno oružje u njegovoj post-up igri, ali ništa nije bilo toliko opako kao šut iz okreta. Kod takvih akcija on evocira nego prošlo vrijeme — ono Dirka Nowitzkog i Tima Duncana, kad je šut iz okreta s mid-posta bio brutalno oružje. Porziņģis je ove godine gađao 61 posto za dva poena, uvelike zbog toga što do šutova dolazi iz boljih pozicija bližih obruču, izgrađenih aktivnim traženjem mismatcheva i njihovu eksploataciju kvalitetnijom post-up igrom.

Nalijepite li, pak, klasičnog centra na njega, a on uspije ostati s njime tijekom čitavog posjeda, Porziņģis ga uvijek može odvući iz reketa, a samim tim i iz pozicije u kojoj treba biti kako bi pomagao na ulazima, jednostavnim spot-upom. Ove je godine gađao 38 posto trice na pet pokušaja i ne možete ga jednostavno ignorirati ako se parkira na weakside krilo ili u korner. Kelti su toliko dobra momčad da će mu podvaliti loptu pomažete li s njega; ne pomažete li, snađite se s ulazima Jaysona Tatuma, Jaylena Browna, Jruea Holidaya, Whitea… shvaćate što želim reći. Porziņģis je ove godine sjajan ne samo zato što je konačno zdrav i što je radio na svojoj igri, nego i zato što ima ekipu koja je svjesna njegove unikatnosti i koja mu omogućuje da igra kao unikat.

U Knicksima i Wizardsima on je morao biti motor ekipe; koliko god bio dobar, nije dovoljno dobar da vuče momčad do nekakvih visina. U Dallasu je trebao biti volan, ali ozljede su ga spriječile da kako treba odradi tu ulogu. U Celticsima on predstavlja kožna sjedala, skupi hi-fi, panele od mahagonija. On je luksuzna oprema. On Keltima ne treba da bi pobjeđivali — ove su godine na skoru 19-3 u utakmicama u kojima nije igrao — nego im samo nudi dodatnu opciju koja ih od odlične momčadi uzdiže među vrhunske u povijesnom kontestu. Kelti imaju treći najbolji net rating svih vremena, iza Bullsa 1995./96. i Bullsa 1996./97 te malo ispred Warriorsa 2016./17. Bez Porziņģisa bi i dalje bili izazivači za naslov, ali ne bi bili tu gdje jesu.

Za to je zaslužna njegova igra ne samo u napadu, nego i u obrani.

Celticsi su i prijašnjih godina imali elitnu obranu, uvelike zahvaljujući sjajnoj rotaciji na perimetru, doktorskoj igri Ala Horforda i zaštiti skoka Roberta Williamsa, ali ove su godine još impresivniji. Nema sumnje da je za to odgovorna i Holidayova i Whiteova igra, ali opet je Porziņģis taj koji im daje rješenja kakva drugi jednostavno nemaju. Njegova primarna uloga u drop obrani je štititi obruč, što je radio na elitnoj razini, i kao bloker i kao tzv. deterrent, odnosno igrač koji suparnike tjera na promjenu odluka.

Najimpresivnija stvar kod Porziņģisa je ta kako se fluidno kreće s obzirom na svoju visinu, što mu daje sposobnost da se spusti nisko pod obruč i natjera beka da proslijedi loptu i onda u dva koraka izleti natrag na tricu i osujeti šut. Porziņģis, baš kao i kolega mu Luke Kornet, sjajno koristi pravilo vertikalnosti kako bi onemogućio šut iz blizine, zbog čega može biti agresivan bez da uđe u probleme s prekršajima. Njegov najveći problem je to što zna zaplivati u gradnji defenzivnog skoka, ali obzirom na to koliko su drugi igrači dobri u tom aspektu igre, nije da je to utjecalo na Celticse.

Porziņģis je dobio nagradu za igrača tjedna u NBA-u, a od mene ovaj put dobiva jednu drugu — neslužbenu, ali puno važniju nagradu. Onu za najveći mismatch u doigravanju. S obzirom na to da će suparnici morati koristiti planove kako zaustaviti Tatuma i Browna, on bi mogao pronaći dodatnu slobodu i presuđivati serije.

Čovjek je jednostavno luksuz kakav nitko osim Kelta nema. Samo nek ostane zdrav.