Rookieji San Antonio Spursa Malaki Branham i Jeremy Sochan igrali su glupu igru za kamere u sklopu Ljetne lige. NBA igrači tijekom sezone odrade sijaset takvih igara u kojima jedan pjevuši nekakvu pjesmu dok je drugi pokušava pogoditi, ili igraju igru asocijacija jedan s drugim, a klubovi ih kasnije puštaju preko jumbotrona u time-outovima ili ih koriste u TV magazinima koje ekipe proizvode. No, Branham i Sochan nisu NBA veterani i u svom prvom snimanju su zakuhali konrtroverzu. Branham je na papiriću držao natpis “triple-double” te je morao Sochana navesti da pogodi što na njemu piše. “Westbrook ih često uzima”, rekao je, našto je Sochan kao iz topa ispalio “cigle!”.
Poljski reprezentativac i dojučerašnji krilni centar sveučilišta Baylor odmah je shvatio kakav je gaf napravio i razrogačenih očiju upitao producente mogu li izrezati taj dio iz snimke, jer nije baš pametno započeti profesionalnu karijeru pljuvanjem po nekadašnjem MVP-ju. No, snimka se ekspresno proširila po zakutcima interneta posvećenim NBA-u. Sochan je odmah pokušao ispraviti pogrešku, kačeći na Twitter fotografiju u Wesovu dresu iz svojih tinejdžerskih dana; toliko ga je obožavao da je svog psa nazvao Russell.
Tako je to u posljednje vrijeme s Westbrookom. Čak i njegovi najveći fanovi svjesni su reputacije koju je stekao kroz proteklu godinu. Reputacije izgrađene ciglama. Tijekom čitave je svoje karijere igrao poput topovske kugle, silovito i brzo, uvijek korak ispred svih, često korak ispred samog sebe. Baš kao ni topovska kugla, ni Wes nije uvijek pogađao cilj, ali kad je pogodio, nanosio je štetu. Bio je igrač koji je sa sobom donosio puno, ali je istovremeno i puno odnosio.
Premda je i prije njega bilo playeva fokusiranih na zabijanje poena poput Jerryja Westa, Oscara Robertsona ili Barona Davisa, Wes je bio prvi za kojeg bih stavio ruku u vatru da je konstantno zanemarivao okvir momčadi unutar kojeg je igrao. Pomalo je smiješno to reći za čovjeka koji je u pet sezona imao preko 10 asistencija po utakmici, ali ako ste pratili NBA zadnjih 13 godina, znate o čemu pričam. Od Wilta Chamberlaina naovamo nitko se nije odnosio prema asistencijama kao još jednoj statistici za nabijanje kao što je to činio on, kreirajući ih većinom kroz individualnu briljantnost umjesto kroz filigranski preciznu međuigru sa suigračima.
Nezasluženo se prenaglašavaju njegove mane, a zanemaruju postignuća, i to tolikom mjerom da imaju potencijal zatrovati generacije gledatelja
Gledanje Oklahome s njim, Kevinom Durantom i Sergeom Ibakom, te prije toga Jamesom Hardenom, često je testiralo granice mojih živaca jer nije mi išlo u glavu kako toliko nadarena momčad igra tako bazičnu i ružnu, zastarjelu košarku. Djelomično je za to bio kriv trener Scott Brooks, djelomično Durantova sklonost izolacijama, ali jedan dio je svakako išao na Westbrookovu dušu. Previše je igrača u toj momčadi imalo svoju agendu, što je konačno rezultiralo jednim jedinim NBA finalom i samo jednom sezonom od 60 pobjeda. Warriorsi su postali dinastija, ali po talentu su to trebali biti Thunderovi grači.
Čini mi se da je Westbrook na kraju ponio najveći teret odgovornosti za taj neuspjeh, što takvi rezultati definitivno jesu bili u odnosu na kvalitetu igrača koju je Oklahoma imala. Rijetki su kolumnisti koji tih godina nisu zaradili bar jedan honorar postavljajući pitanje može li se oko Westbrooka izgraditi ozbiljna momčad, često dovodeći u pitanje validnost kako njegovih brojki, tako i njegovih nagrada. No, to je pitanje bilo potpuno pogrešno. Westbrookove mane bile su neupitne, ali njegove vrline bile su još brojnije. Pravo pitanje koje se trebalo postaviti je: kakav je točno tip igrača Russell Westbrook?
Ne mislim pritom na stil igre ili na čisti skillset. Mislim na ono što igrač radi za momčad. Neki igrači istodobno podižu i pod i plafon momčadi — čine krš ekipu dovoljno dobrom da uđe u playoff, a dobru ekipu izazivačem za naslov. LeBron, Kobe, Jordan — to su likovi koji djeluju u oba vertikalna smjera. Postoje i igrači s kojima će krš ekipa nastaviti biti krš ekipa, ali stavite ga u dobro posloženu momčad i s njim postaje izazivač — igrači poput Jruea Hollidaya ili Khrisa Middletona. No, postoje i igrači koji će od krš momčadi napraviti playoff ekipu, ali ako ih stavite u posloženu momčad, neće puno toga promijeniti jer njegovo prisustvo u uvelike diktira kako će momčad igrati.
Russell Westbrook je takav igrač. Ili je bar bio.
Vidjeli smo to u prvoj sezoni po Durantovu odlasku, kad je krnjavu momčad prepunu ili isluženih ili premladih igrača odveo do 47 pobjeda i nastupa u playoffu. Vidjeli smo to prije dvije sezone kada je ušao u briljantan ritam u drugoj polovici sezone, okončao je triple-double prosjekom i zajedno s Bradleyjem Bealom ugurao Washington Wizardse u playoff. No, isto tako vidjeli smo puno iteracija njegovih momčadi koje su bile prisiljene živjeti s Russovim manama. Ne mislim pri tom na igračke mane, na neefikasnost i srljanje, nego na posebnu vrstu tvrdoglavosti kojom je oblikovao stil igre svojih ekipa i gurao uvijek jednu te istu šprancu.
Ta tvrdoglavost dosegla je vrhunac tijekom prošle sezone u Lakersima.
Čak i kad su LeBron ili Anthony Davis bili zdravi, momčad je preuzimala poznate konture westbrookovskih ekipa. Njegovo odbijanje da se prilagodi momčadi, da zaista bude treća violina, odličan tranzicijski play, postavljač off-ball pickova i povremeni vođa druge jedinice unazadilo je potencijal Lakersa koji su morali bolje s obzirom na to da su, uza sve spomenute ozljede, opet dobili 56 utakmica LeBrona i 40 AD-ja, što bi generalno trebalo biti dovoljno da doguraju barem do play-in turnira. Wes, doduše, nije kriv za to što su Lakersi priglupo ogoljeli momčad kako bi ga se dočepali, ali jest za to što nije prihvatio odgovornost ne samo za svoje loše igre, nego i za očajnu atmosferu koja je permeirala kroz momčad i najbolje se manifestirala u odnosu prema treneru Franku Vogelu koji je na kraju dobio pedalu, svega dvije godine nakon osvajanja naslova.
Sve je to kulminiralo situacijom u kojoj je konsenzus o Westbrooku, koji je oduvijek bio igrač koji polarizira javnost, dosegao svoj najniži stupanj. Nekadašnji MVP danas je percipiran kao minus igrač, kao čovjek o kojem rookieji zbijaju šale, čija se žena javno pjeni na njegov nadimak Westbrick i kojeg se Lakersi žele otarasiti, što će ih koštati najmanje jedan pick prve runde, ako je vjerovati posljednjim glasinama. Wesova tvrdoglavost dosegla je takvu razinu da ga je napustio njegov dugogodišnji agent Thad Foucher, i to na poprilično javan i neprofesionalan način, de facto se žaleći na nepopustljivost svog klijenta koji pošto-poto želi napustiti Lakerse i na taj način “umanjiti svoju vrijednost”.
Bojim se da je ta šteta već napravljena. I što se tiče budućeg Wesova angažmana — pošto se nakon fijaska s Lakersima ne uklapa ni u ekipe koje jure na naslov, ni u momčadi koje žele razvijati mlade igrače — ali i što se tiče njegova naslijeđa. Negativan trend je toliko jak da je njegovih apologeta sve manje i manje, dok kolumnisti i bivši igrači te javnost općenito provlače njegovo ime kroz blato. Sve one brojke? Napuhane. Sve one nagrade? Nezaslužene. Svi oni sjajni potezi u playoffu? Precijenjeni. Narativ je oštar poput bodljikave žice, a sve nakon prve objektivno loše sezone u karijeri. Nezasluženo se prenaglašavaju njegove mane, a zanemaruju postignuća, i to tolikom mjerom da imaju potencijal zatrovati generacije gledatelja.
Teško je reći kakva će biti Wesova ostavština s obzirom na to da ispred sebe ima bar još tri-četiri sezone starterske igre, ali kad bi u ovom trenutku otišao u penziju, imam osjećaj da bi trebale proći godine prije njegove pune rehabilitacije. S druge strane, isto tako sam uvjeren da će za 30 godina, bude li i dalje bilo interesa za NBA košarkom, Wes biti debelo precijenjen, na sličan način na koji je to Chamberlain.
MVP nagrada, devet All-star nastupa, triput triple double prosjek u sezoni, devet All-NBA ekipa (dvije prve), dvaput najbolji strijelac, triput najbolji asistent lige, najviše triple-doubleova ikad… To su nagrade koje Wesa guraju u samu elitu lige — ne danas, nego povijesno. Ako ga niste gledali i ako niste vidjeli koliko je puta žrtvovao ekipu za nabijanje osobne statistike, ako niste pratili sve drame koje je stvarao i trpjeli gledajući utakmice njegovih momčadi, mislit ćete da spada u top 15 svih vremena. Takav bi stav bio ekstreman, baš kao što je ekstreman i ovaj koji trenutno permeira javnost.
Ne znam između koje dvije krajnjosti leži istina, ali znam da mi je ovaj preuranjeni atentat na Wesovo naslijeđe potpuno bizaran i ne mogu otkriti je li on tu samo zbog emocija dodatno potenciranih veličinom Lakersa, radi klikova koje mediji nabijaju ili zbog nečeg trećeg. No, kad pričamo o bizarnostima, bar onima što se evaluacije košarkaške vrijednosti tiče, od Westbrooka ništa drugo ne treba ni očekivati. Što će se, vjerujem nastaviti, bez obzira na to ostao u Lakersima ili pronašao nov dom. Njegova budućnost, više nego bilo kojeg aktualnog superstar igrača, izgleda nečitljivo.
