Jasno se sjećam trenutka kada sam prvi puta vidio Johna Walla kako igra košarku. Gotovo 15 mjeseci prije nego što je izašao na draft, Hoopshype objavio je mixtape njegovih najboljih poteza iz srednje škole, i dalje najbolji mixtape nekog srednjoškolca koji sam vidio. Pomislio sam: “Ok, ovaj će biti bolji od Derricka Rosea. Ovo je bolesno.”
Bilo je bolesno. Mixtapeovi mogu sakriti puno stvari — sve promašaje, sve izgubljene lopte, pogubljenost u punom napadu, nedostatak košarkaške inteligencije, činjenicu da igrate protiv nižih i slabijih igrača — ali neke stvari ipak otkrivaju. Kod Walla se jasno vidjelo koliko je brz s loptom, kako mu malo vremena treba da pokrije čitavu dužinu terena cijelo vrijeme driblajući suparnike i koliko je bolesno skočan. Bilo je jasno kako će postati zvijezda, bilo je samo pitanje kakvog sjaja.
Deset godina kasnije njegov ugovor se naziva najgorim u NBA-u.
Neki idu toliko daleko da ga nazivaju najgorim u povijesti košarke i to prije nego što se uopće aktivirao. Njegov supermax počinje tek sljedeće sezone, traje četiri godine i težak je 170 milijuna dolara. U posljednjoj sezoni 2022./23. iznosit će 46,87 milijuna dolara i u potpunosti će osakatiti Washington Wizardse osim ako se salary cap značajno ne poveća (a nema naznaka da hoće) ili se ranije krene na dogovaranje novog kolektivnog ugovora koji ističe 2024. (a neće).
Wall je postao Pedro za sve probleme koje su Wizardsi akumulirali kroz godine, a za koje definitivno nije kriv
Jasno je da Wall nije zaslužio takav ugovor; malo je igrača u ligi koji ga zaslužuju. Supermax je dizajniran kako bi olakšao momčadima da zadrže svoje zvijezde tako da im mogu ponuditi osjetno više novca od ostalih franšiza, ali zasad se pokazao iznimno neefikasnim oruđem. Prvenstveno zbog toga što je toliko velik da jede toliki postotak cap spacea koji u modernom NBA-u zaslužuje tek šačica najvećih zvijezda poput LeBrona Jamesa ili Kawhija Leonarda.
Ukoliko ga date igraču ispod njihova renomea, a nemate već izgrađenu ekipu s kvalitetnim drugim i trećim opcijama te role playerima, osuđujete svoju ekipu na osrednjost i ispadanje u ranim krugovima doigravanja. Osim toga, supermax se pokazao neučinkovit jer su velike zvijezde odlučile kako će radije odbiti ekstra milijune da bi se stavile u poziciju iz koje mogu napasti naslov (Kawhi, Anthony Davis) i povećati prihode od izvannastavnih aktivnosti kao što su ugovori s proizvođačima sportske opreme.
Momčadi su tako gurnute u jako nezahvalnu poziciju u kojoj ili moraju pretplatiti domaćeg igrača, čovjeka kojeg će teško pronaći na draftu i koji ima već razvijen odnos s navijačima, ili mu moraju doći i reći “Ej, znamo da si pet puta igrao u All-Staru, znamo da si par puta bio u trećoj najboljoj petorki lige, da si nas vodio do plejofa, al brajko, ti ne vrijediš te pare” — što, s obzirom na ego igrača i na činjenicu da uvijek ima blesavih GM-ova koji će ih preplatiti u drugim ekipama (ali opet ne toliko preplatiti jer nemaju pravo na supermax), može stvoriti dosta velike probleme u odnosu dviju stranaka.
Ponekad će igrači popustiti i ostaviti lovu na stolu kako bi ostali u stabilnoj situaciji, kao što je neki dan napravio Draymond Green koji je produžio s Golden State Warriorsima za 100 milijuna, iako je sljedeće sezone mogao dobiti puno više keša. Ponekad će klubovi morati pustiti igrače za koje znaju da ne vrijede toliko premda su dotad činili najvažniji dio njihova identiteta, kao što su Charlotte Hornetsi napravili s Kembom Walkerom koji je otišao u Boston Celticse za 140 milijuna (to što su Hornetsi potrošili dio cap spacea na suludi ugovor s Terryjem Rozierom je drugi par postola).
A ponekad će iskrcati kamion lovušine u dvorište igrača koji ipak ne zaslužuje toliko para, što su Wizardsi napravili s Wallom.
Nije da je Wall grozan igrač, samo nije čovjek na kojeg želite potrošiti 32 posto svog godišnjeg budžeta, što će Washington napraviti sljedeće sezone i što će se vjerojatno povećavati svake iduće godine. Wall je pet godina za redom bio All-Star, bio je u trećoj najboljoj petorci, bio je u drugoj najboljoj defenzivnoj petorci te je tri sezone za redom bio double-double igrač. Njegova brzina u tranziciji i sposobnost da stvori pritisak na obranu prvim korakom donekle je anulirala velik minus njegova slabašnog vanjskog šuta, dok je u defenzivi, premda je varirao od godine do godine, generalno bio puno bolji nego što to većina ljudi percipira.
Pogledajmo za trenutak usporedbu s nekim igračima sličnog profila:
Ne postoji neka drastična razlika između ove trojice igrača koja ne proizlazi iz funkcije momčadi (WS, VORP). Efikasnost igrača je iznimno slična, čak su i counting statsi bliži u svom totalu nego bi čovjek pomislio, kad ih se prilagodi usage rateu. Vjerujem da ste svi prepoznali kako je igrač broj 1 Russell Westbrook u svojoj MVP godini; igrač broj 2 je Derrick Rose u svojoj MVP godini, dok je treći igrač John Wall u sezoni 2016./17., tijekom koje je ušao u treću najbolju petorku lige. Čak bi se slobodno moglo reći da je Wall, kada je na vrhuncu, zapravo ‘low-usage Westbrook’, i po stilu igre i po učinku.
Ne čudi stoga što je Wall nekidan popizdio i branio svoj ugovor tvrdeći kako ga je zaradio kroz sve godine svoje igre, dodajući kako će svima začepiti usta jednom kada se vrati na teren. Naravno, Wall je djelomično u krivu jer kada je ugovor 2017. potpisan bio je dobrano preplaćen, a nakon njegove ozljede izgleda katastrofalno, ali unatoč tome ne može ga se ni blizu zvati najgorim ugovorom svih vremena,* bar ne dok se ugovor ne okonča.
*Čak ga se ne može nazvati ni najgorim u povijesti Wizardsa, s obzirom na ugovor koji je Washington dao Gilbertu Arenasu sezonu prije nego što je propao kao igrač i postao revolveraš u svlačionici.
Jasna je Wallova frustracija. Čovjek je postao Pedro za sve probleme koje su Wizardsi akumulirali kroz godine, a za koje definitivno nije kriv. Brojne ozljede, suludi ugovori poput onoga s Ottom Porterom, loše draftanje i trejdovi zbog kojih su ostajali bez pickova, nerazvijanje igrača, 15 godina terora Ernieja Grunfelda, nerezonski potpisi, postavljanje loših trenera — sve to je utjecalo na činjenicu da su Wizardsi već sedam godina mediokritetska momčad koja se nekako probije do playoffa ili ostane na njegovu rubu i onda ispadne u prvom ili drugom krugu, ovisno o jačini Istoka te godine, bez prave šanse da potone do dna i ojača se na draftu, sa zauzetim salary capom koji onemogućuje jačanje u free agencyju, s reputacijom koja ionako ne privlači velika imena.
Nema sumnje kako će Wallov ugovor dodatno naglasiti sve te probleme u budućnosti, ali je li to dovoljan razlog da ga navijači, bilo oni Washingtonovi, bilo neutralni, obasipaju tolikim hejtom? U trenucima kada su igrači njegova profila i stature patili od tako grozne ozljede kakva je poderana Ahilova tetiva, navijači su se nadali da će se vratiti jači nego ikad, branili su ih po forumima, štitili od napada. Na Walla se samo trpa i trpa i trpa, a dojam je da bi navijači naradije obrisali i njega i njegov ugovor i čitavu franšizu. Čovjek je postao fokalna točka nakupljenog bijesa usred godina i godina frustracije.
Toga će biti još.
Wall je propustio 91 utakmicu u zadnje dvije godine; sudeći po izjavama vlasnika Teda Leonsisa, propustit će još 82 sljedeće sezone. Igrač koji se oslanja toliko na svoju brzinu i eksplozivnost, i to na oba kraja terena, teško da će se vratiti u staru formu nakon ozljede Ahilove tetive i uz sva čuda moderne znanosti, a nakon takve ozljede i tolikog izbivanja s parketa valja računati i na one lakše koje često prate rehabilitacijski proces poput istegnuća zadnje lože. Wizardsi će stoga morati odlučiti što napraviti kroz sljedećih 12 mjeseci.
Jedna opcija je trejdati Bradleyja Beala, jedinog ekstra igrača na rosteru, i tankirati u pokušaju da se dokopaju jeftinih, mladih i talentiranih igrača. Druga opcija je zadržati Beala, nadati se da će se Wall vratiti na svojih 100 posto i pokušati nekako izgraditi kompetentnu momčad. Prvu opciju otežava Wallov ugovor za kojeg nitko živ neće trejdati, a koji će potpuno osakatiti ekipu u pokušajima da se ojača preko free agencyja. Druga opcija je jednostavno suluda, koliko god je Wall sam zagovarao, jer podržava status quo koji nije bajan.
U takvoj konstelaciji snaga Wall će (p)ostati predmet mržnje, osim ako stvarno ne napravi čudo i vrati se jači nego prije. Već je percipiran kao lošiji igrač nego što je dosad bio, a to će se samo pogoršati. Jedina gora stvar u percepciji javnosti od igrača koji ne ostvare svoj puni potencijal su igrači koji ne ostvare svoj puni potencijal i pri tom ekipu povuku sa sobom.
Onaj momak koji me oduševio prije 10 godina na mixtapeu nije postao zvijer kakva je mogao biti, ali ne zaslužuje svu tu mržnju koja se na njega istresa.
