Čovjek koji je buljio u ekran

Priča o braku

Zašto je Anthony Davis trenutno najbolji igrač lige

The Marriage Story je film predbožićne sezone. Nova drama redatelja Noaha Baumbacha vjerojatno će biti nominirana za niz velikih nagrada u svim najvažnijim kategorijama*, ali to nije razlog zašto je obilježila proteklih nekoliko tjedana u pop kulturi. Glavni razlog je taj što je film vjerojatno najaktualniji internet meme nakon sveprisutnog Baby Yode. Iznimno emotivna scena koja predstavlja kulminaciju suptilnog raspada braka Adama Drivera i Scarlett Johanson uključuje i detalj u kojem je u Driver kanaliziran njegov unutrašnj Kylo Ren, pa kao pravi emač šakom razvali knauf na zidu svog novog stana, što je internet iskoristio da se dobro naruga nizu tema, uključujući i same glumce u filmu.

*Već je pao niz nominacija za Zlatni Globus, a prognoziram nominacije za Oscara za najbolji film, redatelja, glavnog glumca i glumicu, fotografiju, a vjerojatno i za sporednu glumicu (fantastična Laura Dern) i sporednog glumca (Alan Alda u 83. godini i dalje zna glumiti, a ni Ray Liotta nije bio loš).

Jednom kada maknemo razlog zašto je film postao dio pop kulture, kada eliminiramo njegovu memeičnost, ostajemo oči u oči sa sjajnom studijom prekida dugogodišnje veze. Istina, Baumbach se u filmu ne bavi odnosom ljudi iz naroda, što će odbiti određen dio gledatelja koji će konkretne probleme s kojima se susreću mladi redatelj kazališnih predstava i njegova glavna glumica percipirati kao povlaštene, ali oni su ionako vozilo za stvar koja se nalazi u srži filma, a to je polagano osvještavanje razloga zbog kojih ste nekoć bili s jednom osobom, i razloga zbog kojih sada ta osoba postaje bivša.

Baumbachu je ovo drugi veliki film o razvodu nakon sjajnog The Squid And The Whale iz 2005., filma koji je bazirao na rastavi svojih roditelja. The Marriage Story je nešto osobniji, pošto je nastao nakon što se i Baumbach sam razveo od glumice Jennifer Jason Leigh (Flesh+Blood, Synecdoche New York, The Hateful Eight) u rastavi koja je trajala čak tri i pol godine dok su se sporili oko starateljstva — što je, uostalom, središnja točka samog filma. Baumbach pri tom uspijeva ne prikazati samo svoju stranu priče, već jasno portretira svu ogorčenost i ljutnju obiju strana, ali i ljubav i razumijevanje koji, unatoč tome što je sve otišlo u kurac, ostaju protkani kroz odnos dvoje zaraćenih ljudi.

Lakersi su ga otključali, a on je otključao njih. Davis je konačno upao u ekipu koja možda nije baš krojena skroz po mjeri za njega, ali nije ni daleko od toga

Dobro, reći ćete vi, ali kakve to veze ima s NBA-om?

Pa, proteklo ljeto smo definitivno ušli u eru razvoda. Nema sumnje kako je njih bilo i prije, ali nikad u ovolikoj mjeri. Nikad ranije igrači nisu imali moć kakvu su manifestirali tijekom zadnjih pet sezona; moć da raspolažu svojom sudbinom i zatraže premještaje u druge momčadi. Razvodi od igrača možda nisu toliko bolni kao oni osobni, ali na sportskom planu može ih se izjednačiti. Dvije stranke se udaljuju — s jedne strane igrač, s druge strane momčad i njeni navijači — uz određenu gorčinu zbog potraćenog vremena i osjećaja izdaje. Sva zakucavanja, sve trice u zadnjoj sekundi, sve velike pobjede, pa čak i osvojeni naslovi lagano blijede i ostaje razočaranost i ljutnja, osobito kod navijača koji sebe uvijek gledaju kao ostavljenu stranku.

Prošlih nekoliko godina imali smo masu takvih trenutaka.

Kawhi Leonard je prvo ostavio Spurse, pa je otkantao Raptorse nakon osvojenog naslova. LeBron James je sletio u sunčani Los Angeles, mijenjajući čeličane Clevelanda palminim stablima i sjajom Hollywooda. Kristaps Porzingis se izvukao iz kontejnera zvanog New York Knicks. Kyrie Irving je ostavio spaljenu zemlju u Celticsima, iz koje je nanovo nikla zelena trava. Jimmy Butler nastavio je svoj život putujućeg prodavača doputovavši is Sixersa u Heat. Kevin Durant okončao je svoj sezonu dug razvod od nekadašnje velike ljubavi Warriorsa uz puno gorčine* vezane uz ozljedu i Draymonda Greena. Russ Westbrook konačno je napustio Oklahomu, posljednji Mohikanac one sjajne generacije koja nikad nije osvojila naslov, a morala je. Paul George je nakon prekida s Pacersima prekinuo i s Thunderom.

* Gorčina je obostrana. Dubsi su na Twitteru proslavili to što su proglašeni momčadi desetljeća nizom fotografija koji ne uključuje jednu jedinu sliku Kevina Duranta. Znate, MVP-a finala koji je u toj seriji nadigrao LeBrona.

Razvodi su postali NBA neminovnost. Ni najveće ljubavi više ne traju vječno.

Jedan od najružnijih NBA razvoda u posljednje vrijeme bio je onaj New Orleans Pelicansa i Anthonyja Davisa. Trajao je praktički sezonu i pol, razvlačio se po javnosti, obje stranke su iznosile prljavo rublje, razvile su svoja nezadovoljstva poput zastava, a čitava stvar je kulminirala kada je Davis krajem prošle sezone završio na klupi zbog minorne ozljede i tako okončao sezonu poput grešnog supruga prognanog na proverbijalni kauč.

Zla krv s obje strane potekla je djelomično i zbog toga što je iz godine u godinu postajalo jasnije kako Davisov boravak u Pelicansima nema puno smisla. Nakon briljantne sezone u Kentucky Wildcatsima, jedne od najdominantnijih s obje strane lopte u zadnjih 10 godina NCAA basketa*, Davis je izabran prvim pickom drafta kako bi postao spasitelj franšize koja je ostala bez Chrisa Paula.

* 14 poena i 10 skokova ne izgledaju pretjerano impresivno, ali kada uzmete u obzir da je Davis igrao u momčadi koja je dala šestoricu NBA igrača, stvari postaju jasnije. Davis je te sezone šutirao 62 posto iz polja te imao jednu krađu i gotovo pet blokada po utakmici. Tko god ga je gledao, znao je da će biti zvijezda.

Davis je pritom prošao sličan put kao i Paul prije njega — svojim briljantnim igrama vukao je loše posloženu momčad čiji je plafon uglavnom bilo ispadanje u prvom ili drugom krugu playoffa. Paul je u momčadi imao Davida Westa, povremenog All-Star igrača koji je, kao solidan pick ’n’ roller i jako dobar strijelac s high posta, zapravo odlično odgovarao CP3-jevoj igri, a dolazak Tysona Chandlera kao elitnog zaštitnika reketa i snajperista Peđe Stojakovića učvrstio je ekipu. No, unatoč svim akvizicijama Pelicansi (koji su još uvijek nosili ime Hornets) nisu mogli do finala Zapada, obično zaustavljeni od Spursa i Lakersa, zbog čega je ekipa razmontirana u ljeto 2011., a Paul nastavio svoj put u Los Angelesu.

Nešto slično, samo još gore, dogodilo se Davisu.

Ekipa koju je kroz godine gradio Dell Demps bila je još lošija od one Paulove. Pukušavao je na razne načine. Pretplatio je Jruea Hollidaya, koji je po svemu bio bad fit za Davisa — inače jako dobar dodavač imao je velikih problema s entry pasovima, šut za tri mu je bio loš (35 posto u karijeri) te je imao tendenciju da začepi reket — a ovaj je odigrao tek dvije rubne All-Star sezone kada je razvod već bio na pomolu. Doveli su Ryana Andersona da bude stretch četvorka dok Davis igra peticu, ali mu je šut oscilirao, a AD je igrao izvan pozicije. Pokušali su sa Tyrekeom Evansom, još jednim ne-šuterom koji bezveze puni reket, a on je dokazao koliko su njegove brojke u Sacramentu bile prazne. Igrao je s njima i Al-Farouq Aminu koji je trebao biti 3&D igrač, ali je od njega ostao samo D.

Davis je odigrao i dvije i pol sezone uz Ömera Aşıka kao startnog centra, igrača koji nije mogao igrati dva pedlja dalje od koša i tako uništavao i ono malo spacinga što su imali. Čitavu sezonu šesti igrač im je bio Austin Rivers, koji je tricu gađao ispod 30 posto. Na kraju su uložili sve žetone na DeMarcusa Cousinsa, s kojim su se nadali ostvariti nekakvu hi-lo igru i, unatoč problemima u spacingu, na mahove izgledali pristojno, ali se Boogie dvaput ozlijedio i u dvije godine odigrao samo 65 utakmica za tadašnje Hornetse. Praktički jedini suigrač koji je bio dobar fit za Davisovu igru bio je Eric Gordon, ali njegov boravak u New Orleansu bio je kratak i pun ozljeda. Razvod je bio neminovan.

Obje stranke sada su u novim vezama. Pelicansi još uvijek čekaju da se njihova ostvari, da se Zion Williamson vrati na parket i pokaže je li bio vrijedan prvog picka. Ekipa zasad podbacuje unatoč tome što ima nekoliko zanimljivih imena na rosteru te joj se predviđa još jedan brzinski remont Jrueovim trejdom, ali za Pelicanse ne bi bilo loše da potonu još jednu sezonu i onda grade ekipu oko Ziona, Lonza Balla (koji igra jako loše, ali ima urođen pregled igre na kojem se može graditi) i Brandona Ingrama (koji igra jako dobro, ali je pitanje može li to zadržati jednom kada prestane biti prvi potrošač u momčadi).

S druge strane, Davis ne treba čekati. Lakersi su otključali njegov puni potencijal.

Premda biste ispred njega mogli staviti Giannisa Antetokounmpa, Hardena, momčadskog kolegu LeBrona, a bogme i Luku Dončića prije nego što se ozlijedio, za mene je AD trenutno najbolji igrač lige. Lakersi su ga otključali, a on je otključao njih. Baš kao što vrhunski bolid otključa vozača, a vrhunski vozač otključa bolid. Jedno ne ide bez drugog. Davis je konačno upao u ekipu koja možda nije baš krojena skroz po mjeri za njega, ali nije ni daleko od toga. Svakako nije dva broja manja, kao što su bili Pelsi.

Lakersima i dalje nedostaje potrošnje na trici (23. po broju ispaljenih trica, ali 10. po efikasnosti), Danny Green se nije dokazao kao snajperist kojeg smo navikli gledati, Alexu Carusu je znatno pao postotak vanjskog šuta i najbolji tricaš Lakersa dosad je bio — gulpRajon Rondo s 46 posto šuta na 2,9 pokušaja po utakmici. No, Rondo ima svojih drugih mana — usporava protok lopte, zgušnjava reket jer ga, unatoč pronađenom šutu, suparnici i dalje ne respektiraju, pretpostavlja maštovitost efikasnosti — i rotacije u kojima se nalazi su slabije nego one s Quinnom Cookom, Averyjem Bradleyem i, pogotovo, Carusom. No, osim ponekad nedovoljnog spacinga, sve drugo je bilo skoro pa savršeno.

Davis je konačno vraćen na poziciju četvorke (53 posto utakmica u New Orleansu igrao je kao petica), te većinu napada starta ili iza linije trice, ili negdje između elbowa i krila gdje može primiti loptu, odraditi handoff, fintirati handoff i ići na ulaz, proslijediti loptu, ili brzo izaći na screen ’n’ roll koji je, u suradnji s Jamesom i Carusom, postao jedno od najubojitijih oružja lige.

Lakersi su odlučili zaboraviti na small ball košarku i igrati s visokim, tradicionalnijim postavama koje unatoč tome njeguju zasade spacinga, djelomično zato što je Davis ove godine povećao potrošnju s trice i tako raširio teren. LeBronov pregled igre i dobra kretanja mimo lopte ključni su za tečnost napada koji ne upada u klasične zamke kada igrate s dvojicom visokih igrača (usporenost, statičnost), a Javale McGee i Dwight Howard prihvatili su svoje uloge u momčadi te razvili dosta dobar osjećaj kada se moraju maknuti od koša i tako osigurati prostor LeBronu i Davisu za igru dva-na-dva ili za sve češće post-up akcije na AD-ja (trenutno drugi po post-up akcijama u ligi).

Ne čudi što su Lakersi trenutno drugi u NBA-u po broju poena u reketu, za 0,2 poena slabiji od Bucksa koji glavninu svojih poena na obruču zabijaju u tranziciji, a ne u punom napadu. Davis je ključan za lagane poene momčadi jer je pokazao koliko mu malo treba da eksploatira suparničku obranu jednom kada dobije loptu u pravoj situaciji. Ove je sezone ubijao suparnike na sve moguće načine: snagom, brzinom, prvim korakom, šutom, te je trenutno treći u ligi po broju zakucavanja iza Giannisa (tranzicija, bolesna okretnost) i Jarreta Allena (lobovi, putbackovi).

Osim toga, vratio je broj ispucanih slobodnjaka na preko osam po susretu, koje gađa sa 86 posto efikasnosti što ga čini još neugodnijim napadačem, jer se ne možete pouzdati u faul kao na posljednju crtu obrane. Davisova sposobnost finiširanja omogućila je LeBronu da postane prvi asistent lige, nešto što bi možda bio i prije da je imao takvog diva koji posprema većinu lopti koje primi blizu obruča.*

*Ne kažem da je LeBron kroz karijeru igrao s krš igračima, ali broj asistencija će svakako biti drugačiji kada za suigrača imate čovjeka koji igra blizu obruča nego kad su vam najbolji suigrači sjajni tricaši/mid-range šuteri ili slasheri. Jednostavno je postotak realizacije drugačiji, a samim time i broj asista.

Njihova međuigra bila je spektakularna tijekom dosadašnje sezone, kliknuli su na najbolji mogući način, i ponekad izgleda kao da je potpuno nebitno tko su drugi igrači koji igraju s njima. Osovina LeBron — Davis glavni je razlog zašto su Lakersi trenutno na omjeru 27 – 3.* Okej, drugi najvažniji razlog obzirom da su Lakersi imali jako mekan raspored, ali čak i kad se pojačao, uspjeli su upisati dobre pobjede nad Jazzom (25 razlike), Denverom (9 razlike) i Miamijem (prvi Heatov poraz na domaćem terenu).

*Kolumna je pisana prije utakmice s Pacersima, no ona i nije toliko bitna za potrebe ovog teksta pošto ju je Davis propustio zbog lakše ozljede gležnja.

Davis, koliko god bio sjajan u napadu, ne bi bio prvi na mom popisu da se gleda samo jedna strana lopte. Giannis, Harden, Luka, LeBron, možda čak i Damian Lillard i Karl Anthony-Towns mogli bi se naći ispred njega što se učinka u napadu tiče, ali kada tome pridodamo obranu… Davis šije sve osim Antetokounmpa.

Igra sa dvojicom visokih i LeBronom na trici omogućila je Lakersima da skroz zatvore reket dugim rukama koje sprječavaju ulazna dodavanja i blokadama — bilo jedan-na-jedan, bilo nakon defenzivne rotacije. Davis pri tom pokazuje sposobnost koju je pokazivao još na Kentuckyju — sposobnost da se odrotira, pokrije reket i onda ekspresno produži obranu sve do linije trice i gurne ruku u lice šutera. Ove godine igra agresivnije nego u zadnje tri sezone, uz trud koji je atipičan za igrače koji se toliko troše u napadu. Davis ove godine predvodi ligu po Defensive Win Shareovima i blokadama te je treći po defenzivnom rejtingu (broj dopuštenih poena na 100 posjeda), a u top 10 je i po defenzivnom ‘plus-minusu’.

Jasno, defenzivne statistike su slabašne i treba ih uzeti s odmakom, ali ste gledali Lakerse ove sezone, nije vam trebalo više od 10 posjeda da skužite koliko je ovaj čovjek poseban. Njegovo prisustvo i visoke rotacije učinile su Lakerse drugom najboljom defenzivnom ekipom lige i po broju dopuštenih poena i po broju dopuštenih poena na 100 posjeda, te četvrtom po dopuštenom šutu iz igre. Lakerse je pritom nemoguće nadskakati (drugi po dopuštenom ofenzivnom skoku), što olakšava posao jer pokazuje da znaju završiti defenzivne akcije.

Kada uzmemo u obzir njegov učinak i u napadu i u obrani, teško je vidjeti nekog boljeg. LeBron je strukturalno važniji igrač Lakersa, o tom nema spora, ali Davis je jednostavno bolji.

Poput osobe koja je godinama bila u dugom braku koji se polako raspadao, koji joj je crpio snagu, i sada, konačno riješen frustracije zbog lošeg odnosa, on je procvjetao. Gledamo Anthonya Davisa kako ostvaruje svoj puni potencijal. MVP potencijal. Jasno, nagradu neće dobiti dok god igra s LeBronom, ali dosegao je tu razinu koju su mu predviđali po ulasku u ligu, ali koju nije mogao pronaći u disfunkcionalnoj momčadi, u disfunkcionalnom braku.

Nijedan čovjek nije otok, a bogme nije niti jedan košarkaš. Sada, u pravom kontekstu, Davis svim svojim hejterima pokazuje kako može biti ono što je bio na koledžu: najbolji.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.