“Ne mogu ga organski podnit” — rečenica je koja se u mojim krajevima najčešće koristi za osobe prema kojima, iz nekih nepoznatih razloga, osjećate netrpeljivost. Ne mora vam ta osoba napraviti ništa nažao, ne mora biti prijetvorna, lažljiva, pokvarena, učlanjena u HDZ ili ne znam šta, svejedno vam može ići na jetra. Bezrazložno. Organski.
Kako starim, takvih je ljudi sve manje; dapače, moglo bi se reći da ih više uopće nema u mom životu. One koje prezirem, prezirem iz točno određenih razloga, ali i takvi su primjerci rijetki. Organska mržnja stoga ostaje rezervirana za svijet sporta u kojem postoji niz ekipa koje odmalena nisam mogao smisliti iako mi nikad ništa nisu skrivile — Inter Milan, Ferrari, portugalska nogometna reprezentacija, svi grčki klubovi u svim natjecanjima ikad, San Antonio Spurs… Neke sam, poput Spursa, s vremenom zavolio, ali kod većine nikad nisam nadvladao početnu organsku antipatiju.
U NFL-u, ona je rezervirana za Baltimore Ravense.
Mogao bih se pravdati time kako su mi Ray Lewis i Terrell Suggs išli na živce zbog svojih tough guy persona i prenaglašavanja svakog dobrog poteza (kojih je, priznajem, bilo puno), ili zato jer je jedan trebao biti u zatvoru, dok je drugi izgledao kao kakva riba iz najmračnijih morskih dubina, ali to ne bi bilo točno. Mogao bih tvrditi kako sam hejtao Ravense jer je Joe Flacco bio najosredniji quarterback lige, čovjek s karizmom mokre krpe koji je dobio titulu Super Bowl MVP-ja samo zbog izratite quarterbackcentričnosti lige (Jacoby Jones je opljačkan). Mogao bih reći da su mi se zgadili kada se Ray Rice prometnuo iz sjajnog running backa u ljudsko smeće ili bih se mogao prisjetiti kako mi je Justin Forrsett uništio fantasy sezonu 2015. Ništa od toga.
Na svakog igrača koji je bio ili precijenjen ili iritantan, Ravensi su imali dvojicu sjajnih — Ed Reed je jedan od najboljih safetyja svih vremena, Haloti Ngata je kriminalno podcijenjen defenzivni linijaš, Anquan Boldin i Torrey Smith bili su sjajan par hvatača, a Adalius Thomas je bio sila u 3–4 obrani. Igrači nisu bili ništa krivi, jednostavno nisam mogao smisliti Ravense. Njihovi odurni dresovi, njihov ružni logo, njihov generički stadion, sve mi je išlo na spolovilo, bez ikakvog razloga.
No, čak i ja, zakleti mrzitelj Ravensa, moram priznati: Baltimore igra prezabavan football.
Ravensi ne samo da su efikasni, Ravensi su u napadu dosad neviđena poezija
Ravensi su svih ovih godina bili izrazita defenzivna momčad. Ove godine stvari su se promijenile i Baltimore prvi put od 2015. i tek treći put u ovom mileniju ne spada među 10 najboljih obrana lige po DVOA-u (defense-adjusted value over average) koji najbolje predviđa buduće uspjehe ekipa. Unatoč tome, Ravensi su uspijevali zaustaviti suparnike pred svojom end zonom i prisiliti ih da uzimaju tri umjesto sedam poena.
Ne čudi što je obrana slabija nego lani budući da su Eric Weddle i Terrell Suggs napustili momčad, a C.J. Mosley se ozlijedio nakon svega dvije utakmice, ali Ravensi su usuli dovoljno kapitala u defenzivu u vidu novih ugovora i draft pickova, pa je navijače malo šokiralo nakon što su im Chiefsi i Brownsi zajedno uvalili 77 poena u trećem i četvrtom tjednu. Bila je to noga u dupe Ravensima koji su tada bili na omjeru 2-2, te su imali šanse probiti se u playoff samo zbog slabašne konkurencije unutar divizije nakon što se ozlijedio Ben Roethlisberger, a Brownsi po tko zna koji put dokazali zašto su Brownsi.
No, onda se nešto promijenilo.
Ravensi su drastično pojačali svoju red zone obranu te su u sljedećih šest susreta u prosjeku primali ravnih sedam poena po utakmici, pri čemu su usporili tri top 10 napada lige — Patriotse, Seahawkse i Texanse (koji su, doduše, pali na 11. mjesto nakon što su zabili svega sedam poena kontra Ravensa).
Defenzivni koordinator Don Martindale preuzeo je jedinicu prošle godine nakon što je šest sezona trenirao linebackere te nije previše prtljao po shemi koju je naslijedio od Deana Peesa koji je, pak, nastavio raditi ondje gdje je stao Chuck Pagano — a koji je, pak, naslijedio filozofiju Grega Mattisona koji je, s druge strane, pokupio trikove od Rexa Ryana… Poanta je da Ravensi imaju izraziti kontinuitet svoje defenzive te generalno ne mijenjaju previše u samoj filozofiji igre, već samo prilagođavaju shemu modernim strujanjima i sposobnostima svojih igrača.
Martindaleov najveći izum je igra sa trojicom safetyja pri čemu treći najčešće ulazi na mjesto linebackera, čime obrana nudi određene mismatcheve protiv tight endova i korpulentnijih hvatača, ali isto tako može puno bržo začepiti rupe u defenzivnoj liniji zbog izraženije lateralne brzine. To potvrđuju i brojke koje otkrivaju kako su Ravensi tek 18. ekipa lige u zaustavljanju dodavanja, ali su zato top 6 po broju dopuštenih jardi probijanjima.
Stvari se, doduše, drastično mijenjaju kada dođu u red zone i odjednom ne moraju pokrivati velik komad terena — prisustvo dodatnog safetya čini ih mekanim protiv suparničkih jumbo paketa, ali isto tako puno lakše pokrivaju skraćeni teren zbog čega su ove sezone šesta najbolja obrana lige u red zoni te su dopustili samo devet TD-ova bacanjem — ispred njih su samo Patsi i Billsi kojima ide na ruku što igraju u diviziji s jadnim Dolphinsima i Jetsima, odnosno, 29. i 31. napadom lige.
Nije Baltimoreova obrana ništa posebno — ozljedom Moseleya ostali su bez vjerojatno svog najboljeg igrača. Svi znaju za Earla Thomasa, ali 30-godišnji safety koji je propustio većinu lanjske sezone zbog teške ozljede više ne igra na razini iz svojih Legion of Boom dana. Matt Judon je vrlo dobar pass rusher koji odrađuje svoju najbolju sezonu, ali nije zvijezda, dok Marlon Humphrey, nekadašnji corner sveučilišta Alabama pokazuje kako treba računati na njega u budućnosti. Nije to obrana puna budućih Hall of Famera i Pro Bowlera na kakve su navikli u Baltimoreu, ali je definitivno kompetentna.
Što je sasvim dovoljno kada imate najbolji napad lige.
Ravensi ne samo da su efikasni, Ravensi u napadu su dosad neviđena poezija. Njihov mladi quarterback Lamar Jackson stavio je svoje ime u MVP šešir te trenutno izgleda kao kandidat 1b) za najvažniju individualnu nagradu realne sezone iza Russella Wilsona, a nastavi li igrati kao u zadnjih par tjedana, lako bi mogao preskočiti bacača iz Seattlea. Jackson je po mnogočemu nastavak slavne dual threat QB linije koja je izbacila igrače poput Franka Tankertona, Randalla Cunninghama, Stevea Younga, Donovana McNabba i Cama Newtona, samo što Jackson podiže čitavu priču na višu razinu na koju se dosad uzdigao samo jedan čovjek — Michael Vick.
Nekadašnji kralj Philadelphije istrčao je 1039 jardi 2006. i postavio rekord za jednog quarterbacka. S obzirom na to kako je igrao, Vick bi možda i srušio taj rekord da istog ljeta nije završio u zatvoru zbog sudjelovanja u organizaciji borbi pasa, čime je automatski postao najomrznutiji igrač footballa svih vremena u mom kućanstvu. Kakvo god smeće čovjek bio, ne može mu se osporiti da je bio jedan od najoriginalnijih quarterbackova u povijesti igre, čovjek kojeg suparničke obrane jednostavno nisu znale čuvati zbog opasnosti da se odlijepi i krene u trk, a Lamar Jackson je na dobrom putu da ga prestigne.
Lamar je već sada skupio 788 jardi probijanjem i nastavi li tim tempom srušit će Vickov rekord za 222 jarda. Pritom možda ne osvaja toliko jardi po zraku kao njegove kolege, ali je zato bacio za 19 TD-ova (šesti najbolji u ligi), te samo 5 INT-a (osmi najbolji među starterima). Jackson svoj uspjeh može zahvaliti sjajnim fizikalijama koje uključuju jaku ruku i brzu promjenu smjera te mentalnim vještinama kao što su osjećaj za prostor, strpljivost i čitanje obrana, ali nema nikakve sumnje kako je ofenzivni sustav u Baltimoreu krojen baš po njegovoj mjeri.
Ofenzivni koordinator Greg Roman bazirao je shemu na formaciji pistol, koja predstavlja spoj shotguna i klasičnih ispodcentarskih formacija poput I-formationa ili Single seta. Pistol napad nije neka velika novina — na koledžu se prakticira od 2005. kada je trener Chris Ault na Nevadi unaprijedio formaciju Shotgun I koja se dotad koristila samo na nižim razinama sveučilišnog footballa i tako pretvorio Wolf Pack u najbolji probijački napad FBS-a. Pistol se u NFL-u koristio sporadično, tek da se promijeni ritam, a prvenstveno je pogodovao dual threat quarterbackovima poput Cama Newtona, Colina Kaepernicka i nikad prežaljenog Roberta Griffina III, dok je još bio zdrav.
Baltimore bazira čitav svoj napad na pistolu. Formacija je to koja omogućuje Ravensima da koriste svoje running backove Marka Ingrama i Gusa Edwardsa na klasičan način, zabijajući ih u A i B gap svom snagom nakon što uhvate momentum, što je puno teže raditi iz čistog shotguna. Istovremeno, omogućuje ekipi da koristi jako puno option readova i horizontalnih akcija koje postaju moguće jer Jackson cijelo vrijeme može gledati prema naprijed bez drop stepa i na taj način skenirati obranu i tražiti rupe za dodavanja na Marka Andrewsa i Marquisea Browna ili za vlastita probijanja.
Unatoč tome što glavnina napada dolazi iz iste formacije, Roman je pokazao da može jako vješto varirati čitavu priču promjenom napadačkih setova i ubacivanjem trik-akcija.
Ravensi su pokazali iznimnu ubojitost iz 21 personella (2 RB-a, 1 TE) kod kojeg ulogu drugog beka uzima fullback Patrick Ricard koji se pokazao iznimno sposobnim kvalitetno blokirati i linebackere i safetyje jedan-na-jedan, ali znaju suparnicima zapapriti i iz jumbo paketa s 23 personellom, kad Jackson često ostaje sam na linebackeru nakon što obrana krivo pročita read option, ili iz 11 personella u kojem obrana mora braniti čitavu vertikalu polja pri tom žrtvujući safetyja ili linebackera u ulozi špijuna na Jacksonu što. ili omekšava zonu zbog igrača manjka, ili ostavlja jednog od receivera u izolaciji. Varijacije su naizgled beskonačne.
Pistol je generalno bio uspješan na koledžu, ali prolazan u NFL-u, jer su NFL obrane jednostavno bolje. Igrači su mobilniji, okretniji, snažniji i ne možete ih razbiti na isti način na koji koledž napadi mogu rasturiti obrane koje u najboljem slučaju imaju tri, a u najčešćem nula igrača NFL kalibra. No, niti jedan NFL napad koji je do sad igrao u pistol formaciji nije imao igrača kakav je Jackson.
Čovjek je pokazao da ima sposobnost čitati obrane, osvajati goleme količine jardi i pri tom izbjegavati brutalne udarce kakvi su pokopali RGIII-jevu karijeru i zbog kojih Newton gotovo svake godine propusti tri ili četiri utakmice. Jacksona bi svakako bilo lakše čuvati da je tipični option QB koji je slabiji s bacanjem lopte, ali on to nije — momak može igrati vertikalno kada zatreba, a kada dobije adekvatnu zaštitu itekako je sposoban precizno distribuirati loptu na kratkim i srednjim udaljenostima. Ne bih išao tako daleko da njegove bacačke sposobnosti nazovem elitnim, ali one su jako dobre i uparene s izrazitim trkačkim instinktima i sjajnom Romanovom shemom čine Jacksona najopasnijim NFL igračem u ovom trenutku (bar dok se Pat Mahomes sasvim ne oporavi).
Jackson i Roman učinili su Ravense prokleto zabavnima. Njihovo demoliranje jako dobrih Texansa prošlog vikenda bilo je toliko korjenito i toliko nemilosrdno da su neutralni zaljubljenici u football mogli samo sliniti.
Čak i meni, otvorenom hejteru svega ravenskog nije teško priznati: Baltimore je jebeno dobar. Nalete li u playoffu na Kansas City ili New England, pod uvjetom da su svi najvažniji igrači zdravi, mogli bismo gledati utakmicu za pamćenje.
