Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Čovjek koji je buljio u ekran

Prokletstvo računovođe

Dvije superzvijezde, dva superbogata ugovora, dva velika problema

Novac je ključ uspjeha u suvremenom vrhunskom nogometu. Tvrdnja je to koju svi znamo i s čijim se sadržajem mnogi navijači ne slažu, ali ne mogu osporiti njenu istinitost.  Povremeno se pojave određene aberacije u ovoj sportskoj paradigmi, pa se dogodi da momčadi koje nisu u vrhu određene lige po iskorištavanju novčanog kapitala osvoje prvenstvo, ali slučajevi poput Leicester Cityja su rijetki. Ako ste u vrhu lige po trošenju lovušine na plaće igrača, velika je vjerojatnost da ćete biti i u vrhu lige po osvojenim bodovima.

Novac je ključ uspjeha u suvremenom vrhunskom američkom sportu. Na drugi način.

Isključimo li baseball koji predstavlja mišung američkog i europskog modela (imamo draft i neispadanje iz lige, nemamo salary cap), ostale lige kupuju uspjeh najboljim iskorištavanjem limitiranih resursa. Puno je lakše biti GM Manchester Cityja koji ima veći budžet od hrvatskog zdravstva, pa u posljednje tri godine može na transfere potrošiti više od 250 milijuna eura od Liverpoola koji kladionice ove sezone stavljaju na mjesto drugog favorita za osvajanje Premier lige, nego biti GM New York Knicksa, koji su po Forbesu najvrednija franšiza NBA lige — ali koja zbog kombinacije salary capa i glupog vlasnika nije skoro dva desetljeća imala konkurentnu ekipu.

Moglo bi se reći kako je biti generalni menadžer u američkom sportu puno teže nego obavljati istu funkciju u Europi jer zahtjeva minuciozno manipuliranje budžetom, ali preciznije bi bilo reći kako je puno teže biti generalni menadžer u američkom sportu nego menadžer vrhunskih europskih klubova s velikim budžetom. Nakon toga stvari se niveliraju. Menadžeri srednje velikih europskih klubova zapravo imaju slične probleme kao i njihovi američke kolege — kako izvući maksimum iz financijskih limita.

Salary cap se kroz proteklih desetak godina pokazao kao solidan korektiv u sve tri najveće američke lige, a implementacijom dodatnih pravila oko razmjena igrača i određenih izuzetaka pokušao se dodatno, s manjim ili većim uspjehom, nametnuti paritet. NBA liga naizgled negira ovu tvrdnju zbog dominacije Golden State Warriorsa, ali to jednostavno nije istina — upravo je poništavanje korektivne funkcije salary capa zbog ogromnog skoka u njegovoj vrijednosti prije dvije sezone omogućilo stvaranje ovih Dubsa. Njih će cap uništiti kroz sezonu ili dvije, kada njihovi igrači sa starih ugovora prijeđu na nove koje GSW jednostavno neće moći sve platiti.

Dokaz da salary cap djeluje je činjenica da je zadnjih 10 NBA naslova osvojilo šest različitih ekipa (za razliku od četiri u 1990-ima ili četiri u 1980-ima). U NHL-u je zadnjih 10 naslova osvojilo pet različitih ekipa, ali ni u jednom sportu salary cap nema bolju korektivnu vrijednost kao u footballu, gdje je zadnjih 10 naslova osvojilo devet različitih momčadi. Jasno, jasno, treba uzeti u obzir kako sam sustav NFL doigravanja znatno mijenja odnos utjecaja vještine i sreće na ishod utakmica, jer je puno lakše uvtrditi koja je momčad bolja kada se igra na četiri, nego na jednu dobivenu utakmicu, ali nema sumnje kako cap odrađuje svoju funkciju.

Jasno, novac nije jedini faktor koji utječe na oscilacije — tu su i relativno kratke karijere velikih zvijezda i ogromni broj ozljeda — ali upravo je lova ključ za sastavljanje stabilnog rostera. Ubodete li vrhunskog quarterbacka na rookie ugovoru, imate bazu za sastavljanje konkurentne momčadi, a dogodi li vam se nešto slično s trojicom-četvoricom igrača, osobito u istim jedinicama, kao da ste osvojili lutriju. Jeftini ugovori znače više prostora, ne samo za potpisivanje prokušanih zvijezda, nego i više prostora za pogreške u sastavljanju momčadi. Kada imate trojicu igrača na koje vam otpada 20-30 posto salary capa, ostatak ekipe mora biti sastavljen savršeno, ali kada na trojicu najboljih otpada tek 5-10 posto, možete si priuštiti i pokoji promašaj.

Tijekom prošlog tjedna potpisana su dva ugovora koja su svojim momčadima uzela znatni dio resursa. Oba su potpisana u diviziji NFC North, među najvećim rivalima, i u oba slučaja drastično će oblikovati budućnost franšiza. Pitanje je samo na kakav način.

Green Bay Packersi nisu mogli pobjeći od novog ugovora Aaronu Rodgersu. Najtalentiraniji quarterback svih vremena postao je i najbolje plaćeni igrač lige s ugovorom teškim 134 milijuna dolara na četiri godine, koji je zapravo ugovor težak između 176 i 180 milijuna dolara na šest godina. Rodgersov ugovor nije naštetio bilo kakvim planovima Packersa ove sezone, pošto je povećao udio u salary capu za svega 400 tisuća dolara, ali u budućnosti bi mogao postati kamen spoticanja za franšizu koja je pod njim osvojila Super Bowl i propustila ulazak u doigravanje samo u njegovoj prvoj sezoni i posljednoj sezoni (tijekom koje je bio ozlijeđen te je odigrao samo šest utakmica), ali koja je u istom periodu imala omjer 100-59-1 — odnosno, u prosjeku solidnih, ali ne i fantastičnih 10-6. Može se slobodno reći kako je za to kriv Aaron Rodgers.

Ne zbog svoje loše igre. Nikako. Bacač Packersa je u proteklih 10 godina po gotovo svim kriterijima bio najbolji i svakako najkonzistentniji QB lige. No, kao što smo ranije naglasili, ključ uspjeha u NFL-u je raspolaganje salary capom. Jednom kada velik postotak capa ode na jednog igrača, pa makar to bio i transcendentalni quarterback, puno je teže oko njega izgraditi kvalitetnu momčad.

Tom Brady je navršio 41, ali Tom Brady je kiborg. Nitko ne garantira da će Rodgers igrati na istoj razini za dvije ili tri godine

Ne čudi što su Packersi osvojili Super Bowl dok je Rodgers igrao na jeftinjak ugovoru. Tadašnji GM Ted Thompson stvorio je momčad koja ne samo da je imala niz kvalitetnih Pro Bowl igrača, nego je je imala i dubinu na gotovo svim pozicijama. Rodgers je tada dobivao 10 milijuna dolara godišnje, a igrao je kao igrač koji vrijedi 25 milijuna, stvarajući dodanu vrijednost od 15 milijuna dolara koja se mogla iskoristiti drugdje. Jednom kada je 2013. potpisao novi ugovor i postao najskuplji igrač u povijesti s dealom od 110 milijuna na pet godina, odjednom je isparila dodana vrijednost. Packersi više nisu imali lufta kojim bi potpisivali slobodne igrače ili zadržavali najbolje od onoga što imaju. Baš kao i većina NFL franšiza, morali su pronalaziti dodanu vrijednost ili na draftu ili rehabilitirajući propale igrače. Što je puno, puno teže.

Novi Rodgersov ugovor dodatno će im otežati posao. On ove sezone zauzima svega 11,5 posto salary capa, što je bagatela za QB-a njegova kalibra kada to usporedimo s drugima*, ali problemi nastaju u sljedećim sezonama. Iduće se godine taj postotak penje na 14,7 posto pa na 17,4 posto 2020., pa na 17,9, pa na suludih 19,8 i na kraju će vjerojatno pasti na nekakvih 11 posto 2023., djelomično zbog uvođenja novog salary capa nakon potpisivanja novog kolektivnog ugovora, djelomično zbog strukture isplate bonusa u Rodgersovu ugovoru. Ta povećanja smanjit će manevarski prostor Packersa.

*Primjera radi, evo QB-eva koji zauzimaju više od 10 posto salary capa svoje momčadi. Joe Flacco je na 13,5%, Cam Newton na 11,8%, Matthew Stafford na 14,6%, Andrew Luck na 12,6%, Philip Rivers 12,2%, Kirk Cousins 12,6%, Tom Brady 12,2%, Drew Brees 13,5%, Eli Manning 12,5%, Derek Carr 13,5%, Ben Roethlisberger 12,8%, Jimmy Garropollo 15,9%, Russell Wilson 13,4%, Alex Smith 10,3%.

Takav ugovor bi bio podnošljiv da su Packersi ekipa koja već sada spada među favorite za osvajanje Super Bowla, odnosno da imaju momčad punu velikih zvijezda, momčad koja ima širinu, i momčad koja ima bar jednu, ako ne i dvije elitne jedinice. To jednostavno nije slučaj.

Nemoguće je suditi Packerse po lanjskoj sezoni zbog Rodgersova odsustva, ali jasno je da momčad ne obiluje zvijezdama. Defenzivni dio momčadi prošle je godine bio 22. po dopuštenim jardima, odnosno 26. po dopuštenim poenima, pa je ekipa potrošila prva tri picka drafta na trojicu defenzivnih igrača te dovela novog defenzivnog koordinatora Mikea Pettinea, ali to nužno ne znači kako će se odmah popraviti s te strane lopte. Napredak će biti vidljiv u napadu ukoliko Rodgers bude zdrav kroz svih 16 utakmica, ali ostali su bez Jordyja Nelsona, čija produkcija jest pala zbog poodmaklih godina, ali koji je dobro funkcionirao uz Randalla Cobba te Davantea Adamsa, koji bi ove sezone mogao prebaciti tisuću jardi. Solidna je to jedinica, ali nije veličanstvena. Bez lufta zbog novog Rodgersova ugovora Packersi će i dalje slabjeti, osim ukoliko im se ne potrefi genijalno draftanje i razvoj mladih igrača.

Pritom valja naglasiti kako će Rodgers u prosincu navršiti 35 godina. Dva mjeseca sam mlađi i doooosta deblji pa možda nisam najbolje mjerilo — ali sudeći po sebi i po svojim vršnjacima, srednje tridesete su doba kada tijelo počne polako odlaziti kvragu, čak i kada vas na poslu ne udaraju mrcine od 110 kila. Svako saginjanje postaje avantura, svaki korak potencijalna ozljeda. Jasno, Rodgers je sportaš pa je samim time u boljoj formi od većine smrtnika, te je okružen timom liječnika i znanstvenika koji imaju zadatak održavati njegovo tijelo na optimalnoj razini, ali godine znaju i takve majstore zajebati. Rodgersu će biti 41 kada njegov aktualni ugovor bude isticao. Koliko dugo još može biti dobar?

Tom Brady je navršio 41, ali Tom Brady je kiborg koji odlazi spavati u devet, koji se isteže tri sata dnevno i koji vjerojatno razmišlja o tome kako riješiti zone blitz na trećem downu i dok obavlja posao s Gisele Bundchen. Nitko ne garantira da će Rodgers igrati na istoj razini za dvije ili tri godine.

Unatoč svemu, Green Bay Packersi morali su potpisati Rodgersa. Naravno da su morali. Bili bi budale da nisu. Rodgers je legenda franšize. Možda i najbolji igrač koji je za nju igrao. On je najbolji QB lige. On je, unatoč svemu navedenom, i najbolja šansa za GB da se vrate u Super Bowl kroz dvije-tri godine, jer bi bez njega morali početi teški rebuilding. No, nemojmo se praviti da ovaj ugovor nije znatno otežao posao Packersima. Zabrinjavajuć je podatak da su od sezone 2011./12. svega tri ekipe osvojile naslov s igračem koji je prelazio 10 posto udjela u salary capu, i to jedva jedvice — Giantsi s Elijom Manningom (11,6 posto capa), Broncosi s Peytonom Manningom (11,5%), i Patriotsi s Bradyjem 2015. (10,4 posto). NFC North ovim je ugovorom još izraženije postao divizija Minnesota Vikingsa.

* Godine 2017. Brady je i dalje bio najskuplji igrač Patsa, ali je okupirao samo 8,36% capa.

To jako dobro znaju i Chicago Bearsi.

Nakon osam sezona tijekom kojih nisu ušli u doigravanje, nakon četiri promjene trenera i nakon dva de facto rebuildinga, Bearsi osjećaju da je spreman za iskorak prema naprijed. To u njihovom slučaju ne znači automatski stvaranje ekipe koja može konkurirati za Super Bowl, ili čak za doigravanje, već ekipe koja je spremna konsolidirati svoj roster i pripremiti ga za dodatni razvoj. Od momčadi koja je prodavala veterane u zamjenu za potencijal postali su ekipa koja prodaje potencijal za veterane. Što je divno i krasno i logičan je korak u procesu izgradnje momčadi, samo što je pitanje nisu li se Bearsi malo zaletjeli što se tajminga tiče?

Pričam, naravno, o njihovoj odluci da u momčad dovedu Khalila Macka, žrtvujući pritom suludu količinu resursa. Bearsi su za Macka dali dva picka prve runde drafta*i ugovor koji ga je pretvorio u najplaćenijeg defenzivca lige. Bearsi će u prosjeku plaćati njegove usluge oko 23,5 milijuna dolara godišnje, a njegov udio u salary capu kretat će se od 7,37 posto ove godine do 13,13 posto 2022. Šanse da će Mack opravdati ne samo toliki postotak capa, nego i proizvodnju dva prosječna picka prve runde, ravne su nuli. Mack bi trebao igrati kao igrač koji vrijedi 35-38 milijuna dolara kako bi se Bearsima ovaj potez isplatio.

*Pritom valja naglasiti kako su i unaprijedili pick treće i šeste runde u pick druge i pete, pa ajde, bar nešto.

Što ne znači da Khalil Mack nije sjajan igrač. Kroz prve četiri sezone triput je završio u Pro Bowlu te je dvaput bio u prvoj momčadi lige. Mack spada među trojicu ili četvoricu najboljih pass rushera lige, a u zadnje tri godine imao je prosjek od 12 sackova po sezoni. Već dugo se nije dogodio slučaj da ekipa trejda ovakvog superstara, pogotovo ne prije nego što on prijeđe 30. godinu života. Stvar je time još bizarnija kada uzmemo u obzir koliko je Mackov odlazak pogodio njegove suigrače u Oaklandu, koji su ga obožavali. Bez da ulazimo u desetke teorija zavjere koje su se pojavile nakon trejda u pokušaju da objasne zašto se Jon Gruden riješio takvog igrača, možemo konstatirati kako su Bearsi dobili briljantnog igrača na terenu i izvan njega, suludoj cijeni unatoč.

Mackov dolazak ima smisla iz dva razloga.

Prvi je potreba Bearsa da ojačaju svoj pass rush. Chicago je prošle sezone poskrivećki stvorio iznadprosječnu obranu, djelomično zbog toga jer je i pass rush funkcionirao na visokom nivou. No, kada se ozbiljnije analiziraju brojke, može se primjetiti ogromna diskrepancija između broja sackova (šesti u ligi) i stvorenog pritiska na QB-a (19. u ligi) koja sugerira da su Bearsi zapravo imali jako, jako, jako puno sreće u svojim obaranjima QB-a. Dosadašnja statistika sugerira kako bi Chicago, ako bi ostao 19. u ligi po pritisku, ove sezone pao čak sedam mjesta u broju sackova, što bi značajno otežalo posao njihovom secondaryju.

Mack je idealan igrač u sustavu 3-4 za stvaranje pritiska na quarterbacka te će svojim prisustvom pomoći Bearsima ili da zadrže lanjski rejting u defanzivi (deveti po dopuštenim poenima, deseti po dopuštenim jardima, sedmi u obrani dodavanja), ili ga čak podignu korak-dva više, što bi samo po sebi značilo eventualnu borbu za doigravanje.*

*Od ekipa koje su prošle godine imale top 5 obranu, samo jedna nije ušla u playoff — iako je završila omjerom 9-7, koji bi za Bearse bio ogromni korak naprijed. To su, naravno, San Diego Chargersi koji nisu ušli u playoff jer su San Diego Chargersi.

Drugi razlog koji opravdava Mackov dolazak u Bearse je vjera da Mitch Trubisky može biti franšizni quarterback. Iako momak sa sveučilišta North Carolina nije ostavio navijače bez daha u svojoj prvoj (nepotpunoj) sezoni, ne može se poreći da nije imao sjajnih trenutaka. Bearsi su ga evaluirali ne samo po učinku na utakmicama nego i na treningu, te su uvjereni kako će se Trubisky kroz par sezona razviti u veliku zvijezdu. Kvragu, čak je i Peyton Manning bio smećav u svojoj rookie godini. Ukoliko Trubisky postane superstar, bitno je iskoristiti njegov jeftin ugovor i prostor pod capom koji stvara kako bi se potpisali veterani. Idealna situacija za Bearse bi bila da su mogli pričekati još jednu sezonu kako bi preciznije ustvrdili ima li Trubisky štofa, ali igrači poput Macka nude se u trejdu jednom u 10 godina.

Ne treba osporavati ni to da je na trejd utjecala i potreba generalnog menadžera Ryana Pacea da zacementira svoje mjesto u organizaciji. Posljednja četiri picka prve runde pokazala su se kao promašaji — djelomično zbog ozljeda, djelomično zbog slabog razvoja igrača, pa Pace nije cijenio svoje pickove na isti način na koji bi to radili njegovi suvremenici. Riješivši se dva picka, ne samo da je doveo zvijezdu u Chicago i tako pojačao nadu kod površnih fanova, nego je i sebi onemogućio donošenje krivih odluka na budućim draftovima. Pitanje je samo koliko je zapravo tim potezom pomogao Bearsima.

Oba ugovora stvaraju ogromne terete na leđa svojih franšiza. Smanjuju im manevarski prostor i otežavaju stvaranje momčadi koja može konkurirati za naslov. No, čini se kako su obje ekipe nekako bile prisiljene na povlačenje tih poteza. Packersi zbog Rodgersova renomea i nespremnosti da krenu u rebuilding, Bearsi zbog osam sušnih godina i rijetke prilike da dovedu prokušanu zvijezdu u momčad. Unatoč tome što su iskeširali ogromne količine novca na dvojicu igrača, ne čini mi se da je bilo jedna, bilo druga ekipa bliže Super Bowlu nego što su bile prije 12 mjeseci. Što samo pokazuje koliko je proklet posao GM-a u NFL-u i koliko je teško pravilno koristiti najvažniji resurs lige — prostor pod salary capom.