Mislio sam da ću umrijeti.

Trebale su mi dvije godine da se riješim napadaja panike. Kroz te dvije godine živio sam u konstantnom strahu. Svaka je bol predstavljala strah da se ne razvije u napad. Sićušni pomaci tijela, poput štrecanja u prsima ili blage boli u leđima, postajali su u mom isprepadanom mozgu masivni srčani udari. Da nije bilo zastrašujuće, bilo bi smiješno. Unatoč napadajima koji su se javljali bez ikakvog reda i razloga, funkcionirao sam normalno. U tom sam periodu nekako i počeo pisati Čovjeka, radio sam i kao novinar i kao komentator, družio se s prijateljima, igrao flag football, provodio vrijeme s djevojkom i radio manje-više sve stvari koje ljudi rade u svojim srednjim dvadesetima. Nisam tražio ničiju pomoć. Nisam razgovarao ni sa kim. Nisam dopuštao da ti prokleti napadaji utječu na moj život na bilo kakav način, ali ne živim u iluziji da nisu utjecali. Kada konstantno živite u strahu, naravno da će i vaše ponašanje biti drugačije nego što bi inače bilo.

Odgajani smo da ne pričamo o ovakvim stvarima.

Muškarci zato da ne bi pokazali ranjivost, djevojke zato da ih ne bi prozvali histeričnim ludačama. Po istraživanju Američke udruge psihijatara iz 2013., čak 11 posto Amerikanaca doživjelo je napadaje panike. Broj pada na manjih, ali ne i zanemarivih tri posto kada govorimo o Europi. Moj napadaj panike nikome nije prijavljen. Zamislite koliko bi taj broj narastao kad bi svi priznali svojim liječnicima da su ga pretrpjeli.

U posljednje se vrijeme stvari ipak popravljaju i razne inicijative u medijima guraju teme mentalnog zdravlja. Ponekad se to guranje može učiniti i pinku nasilnim, ali takvo medijsko nasilje je i potrebno da se unište obrasci ponašanja koji zapravo idu na štetu svih, jer od šutnje o ovakvim stvarima nitko ne profitira (osim možda industrije alkohola i narkotika). Sport je po mnogočemu jedan od bastiona mačoidne kulture, ali čak se i u svijetu profesionalnih sportaša stvari rapidno mijenjaju.

Kada su Houston Rocketsi prije šest godina izabrali Roycea Whitea, talentirani košarkaš brzo se našao na meti navijača. Houston je potrošio 16. pick prve runde na čovjeka koji je imao toliko jak strah od letenja i društvenu anksioznost da se zbog njih praktički odrekao svoje karijere. Mnogi su zamjerali čovjeku koji je u dresu Iowa State Cyclonesa zabijao 13 poena uz devet skokova i pet asistencija po utakmici što nije mogao prijeći preko svojih mentalnih problema, kao da se čeličnom voljom može sve nadvladati (i kao da je svi imaju).

“Kada te navijači slave, to je neopisivo. Kada zvižde, umirem od sramote”

Royce je dodatno okrenuo javnost protiv sebe, zahtijevajući ono što su mnogi navijači percipirali kao preferencijalni tretman, poput instaliranja posebnih pravila kako bi se pomoglo igračima s mentalnim problemima i putovanja privatnim autobusom kako bi izbjegao letenje. Rocketsi su u konačnici znali kakvog igrača biraju. I oni i White su mislili kako će riješiti problem, ali odnosi su se narušili zbog nerazumijevanja s obje strane, a pritisak javnosti nije pomogao. White nije u karijeri odigrao jednu jedinu utakmicu za Rocketse. Igrao je u D-Leagueu, Rocketsi nisu produljili njegov ugovor, nekako je završio u Sacramentu za koji je odigrao pune tri utakmice i njegova karijera bila je gotova. Dio krivnje za to definitivno odlazi na stranu Whitea, koji nije baš najbolje komunicirao svoje potrebe i često je antagonizirao franšizu koja ga je izabrala, ali još veća krivica odlazi na stranu kulture koja je njegove probleme percipirala kao imaginarne, ili u najmanju ruku kao preuveličane.

Šest godina kasnije stvari su se drastično promijenile.

“This depression get the best of me…“, tvitao je DeMar DeRozan za vrijeme All-Star pauze, citirajući rapera Kevina Gatesa koji svoje emocionalne i mentalne probleme nosi na rukavu (doslovno istetovirane, jel’). Tvit je iznenadio mnoge paušalne pratitelje Raptorsa. DeRozan ponekad u medijima može izgledati distancirano i odsutno, no najčešće ga se može uhvatiti u dobrom raspoloženju kako se zajebava sa svojim košarkaškim partnerom i najboljim prikom Kyleom Lowryjem. DeRozan je osim toga iznimno produktivan te je ove godine napravio ogromni iskorak u karijeri i poboljšao niz malih segmenata u igri* koji su ga prometnuli u istinsku silu na Istoku – ne samo igrača koji realizira izgrađene situacije superiornim učinkom s mid-rangea, nego igrača kroz kojeg se može vrtjeti zanimljiv i šarolik sistem, što je u konačnici omogućilo nekim mlađim i do sada zapostavljenim igračima Raptorsa da isplivaju na površinu.

* Trebalo je vremena da DeRozan prihvati neke nove ideje trenera Dwane Caseya i ofenzivnog koordinatora Nicka Nursea, no čini se kako su i on i Lowry konačno zadovoljni načinom na koji su te ideje implementirane. Raptorsi imaju puno fluidniju igru u napadu, DeRozan više ne stoji samo na krilu nego odlazi u kut, radi cutove, odrađuje handoff akcije i u tijesnim završnicama preuzima ulogu primarnog pleja što nije pomoglo samo njemu nego i svim suigračima, uključujući i najbolju klupu čitave lige.

Unatoč uspjesima koji ove godine uključuju pet imenovanja Igračem tjedna te četvrti All-Star nastup, unatoč ugovoru kojeg je potpisao prošle godine i koji je težak 139 milijuna dolara, unatoč sponzorskim ugovorima, unatoč tome što može živjeti od košarke – nešto o čemu milijuni ljudi samo sanjaju – DeRozan je priznao kako pati od depresivnih raspoloženja. Prije nekog vremena ljudi bi ga razapeli, nazvali ga pičkicom i lamentirali što se on ima žaliti kada mu je život savršen. Neki to rade i danas. Neki. Reakcija javnosti na DeRozanov tvit bila je iznimno pozitivna.

Majstor iz Toronta ostao je iznenađen ljubavlju koju su mu izjavili brojni navijači.

“Čitav grad je uz tebe”, izjavio je jedan od navijača na Twitteru i pozitivni komentari samo su se počeli gomilati. Gotovo svi ljudi koji su se javili imali su nekakvu dodirnu točku s mentalnim problemima – ili su sami od njih patili, ili su od njih patili njihovi najbliži, ili su si neki od njihovih prijatelja oduzeli život. DeRozan za njih nije bio pička; dapače, njegova izjava pokazivala je iznimnu hrabrost jer se usudio pričati o problemu koji je i dalje izuzetno stigmatiziran.

U intervjuu za Toronto Star pričao je ne posve otvoreno, ali svakako otvorenije o svojoj borbi s depresijom, anksioznosti i usamljenosti koja nije tako rijetka među celebovima. Odrastanje u ozloglašenom Comptonu, tijekom kojeg je vidio niz svojih prijatelja i rođaka kako propadaju, definitivno nije pomogao. Depresija je prljava bolest, može se usvrdlati u vas u najranijem stadiju života i kasnije buknuti. “To nije nešto čega se sramim. U ovim godinama razumijem koliko se ljudi bori s ovim problemima. Čak ako ljudi gledaju na moj problem na način da se borim s ovim i ostajem uspješan, mogu živjeti s tim”, pojasnio je.

Njegov iznenadni medijski iskorak ohrabrio je još jednog NBA igrača da izađe u javnost sa svojim problemima.

“Sve se vrtjelo, kao da mi se mozak pokušavao iščupati iz glave Zrak je bio težak”, opisao je Kevin Love svoj prvi napadaj panike, koji je doživio tijekom utakmice s Atlantom praktički na početku sezone. “Usta su mi bila kao kreda. Pomoćni trener je rekao nešto o defenzivnom setu i ja sam kimnuo, ali nisam čuo što govori. Kada smo se razdvojili iz grupe znao sam da ne mogu ući natrag u igru. Jednostavno, fizički nisam mogao. Potrčao sam prema svlačionici. Trčao sam od sobe do sobe, kao da sam tražio nešto što ne mogu pronaći. Samo sam se nadao da će mi srce prestati lupati. Osjećao sam kao da mi tijelo govori kako ću umrijeti. Završio sam na podu svlačionice, ležeći na podu, hvatajući dah kako bi mogao disati.”

Točno razumijem što je prolazio.

Liječnici kod Lovea nisu pronašli nikakav fizički problem. Čovjek koji je odgajan kao i milijuni djece diljem svijeta – šuti, trpi, ne govori o mentalnim problemima – uskoro je morao potražiti pomoć terapeuta. Dugo je šutio o svojim problemima, skrivajući ih od svojih prijatelja i kolega. Samo su odabrani unutar franšize znali s čime se igrač muči. Tek ga je DeRozanov istup osokolio da izađe u javnost sa svojom pričom.

Reakcije su opet bile iznimno pozitivne. Love je pitao svoje navijače da mu se obrate e-mailom ako su imali slična iskustva. U samo jednom danu dobio je više od 4.000 mejlova ljudi koji su prolazili kroz slične probleme. Obećao je da će ih sve pročitati.

DeRozan i Love nisu baš pokrenuli lavinu, bar ne u sportskom svijetu, ali su zakotrljali loptu. Mladi igrač Wizardsa Kelly Oubre priznao je kako i sam pati od sličnih problema: “Uvijek sam nosio pokeraško lice jer mi je otac od mladih dana govorio da ne dopustim drugima da vide moje slabosti”, objasnio je 22-godišnjak čiji su problemi počeli kada je njegova obitelj ostala bez doma nakon uragana Katrina.

Nisu samo basketari skupina u problemima. Per Mertesacker je prije par dana u intevjuu za Der Spiegel otvoreno progovorio o anksioznosti koju je osjećao tijekom svoje karijere, o stresu, napadajima panike i depresiji. Čovjek koji je upisao preko 100 nastupa za njemačku reprezentaciju povraćao je prije svake utakmice, skrivajući svoju tajnu od ostalih suigrača, nadajući se da nitko neće primijetiti njegov strah. Mertesackeru se može svašta prigovoriti, ali ne i da je mekan – igrao je čitavu karijeru poluozlijeđen, rastočenih koljena, uništene pete, ozlijeđenog gležnja, pa čak i operiranog testisa – te je godinama bio jedan od najpopularnijih igrača Die Mannschafta zbog svog beskompromisnog stava i zbog toga što je živio i umirao za svaku utakmicu.

“Kada te navijači slave, to je neopisivo. Kada zvižde, umirem od sramote”, pojasnio je. U trenutku kada jedan takav igrač, gladijator koji je igrao kroz fizički bolne ozljede i žrtvovao se za svoje momčadi izjavi kako je njegova anksioznost bila toliko nesnosna da je jedva dočekao ispadanje u polufinalu Svjetskog prvenstva, dođe ti da se zapitaš koliko je suludo da se kod nikoga nije usudio potražiti pomoć.

Činjenica je da su mentalni problemi već godinama prisutni u sportu, ali o njima se tek u posljednje vrijeme počinje pisati bez osuđivanja. Robert Enke se ubio. Paul Gascoigne je uništio vlastitu karijeru autodestruktivnim potezima. Björn Borg je otišao u penziju jer više nije mogao izdržati pritisak. Gary Speed se ubio. George Best je umro od posljedica dugogodišnjeg alkoholizma. Brandon Marshall je napao policajca i upadao u brojne probleme sa zakonom prije nego što mu je dijagnosticiran rubni poremećaj te je postao jedan od najistaknutijih aktivista za skidanje stigme s mentalnih poremećaja. Rebecca Marino umirovila se kada je bila 38. na WTA ljestvici unatoč tome što joj je bilo svega 22 godine – pritisak je bio prevelik. Njen kolega Mardy Fish je također otvoreno progovorio o depresiji. Australka Lauren Jackson, jedna od najboljih košarkašica svih vremena, i sama je vodila tu bitku, baš kao i njena kolegica Chamique Holdsclaw, olimpijska pobjednica koju su ponekad zvali “Michaelom Jordanom WNBA lige”. Jovan Belcher ubio je svoju djevojku, a zatim sebe.

Neki od ovih događaja mogli su se spriječiti. Nekima od ovih ljudi moglo se i još uvijek se može pomoći. Kreiranje kulture u kojoj nije sramota priznati kako je ponekad teško nositi se sa stvarima koje vas muče koristi svima – ljudima koji se muče s mentalnim problemima kakvog god oni intenziteta bili, njihovom neposrednom okruženju kojem je lakše imati posla sa zadovoljnim i mirnijim ljudima, pa čak i navijačima koji bi trebali gledati kvalitetnije predstave.

Kreiranje ovakve kulture nužno je ne samo u sportu nego i izvan njega. Vrhunski sportaši svakako žive pod velikim stresom koji zajedno kreiraju publika, sponzori, novac koji se u sportu vrti i pritisak rezultata, ali taj stres postoji u svakodnevnom životu ljudi koji se ne bave javnim poslovima. Stvaranje kulture unutar koje bez srama vaša baka ili vaš otac ili vaš/a prijatelj/ica ili vi sami mogu potražiti pomoć je prijeko potrebno. DeMar DeRozan i Kevin Love svojim su istupima napravili sitan korak u tom smjeru i kao čovjek koji je svoje napadaje panike odšutio i otrpio na tome sam im zahvalan.

Danas kad gledam na taj period života, mogu reći kako sam naučio jednu veliku lekciju, a ako među vama ima onih koji se muče sa sličnim – ili pak potpuno drugačijim, ali svejedno teškim – stvarima, nadam se da će je bar razmotriti. Prava odlika zrelosti je pokušati riješiti svoje probleme sam/a. Prava odlika zrelosti je i, u slučaju da shvatite kako probleme ne možete riješiti sami, bez ikakvog srama potražiti pomoć.