Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Čovjek koji je buljio u ekran

QB kojega neće pamtiti

Chargersi su se opet raspali. Šteta zbog Philipa Riversa

Philip Rivers dobar je u dvije stvari — pravljenju djece i igranju footballa. Unatoč svim njegovim neporecivim vještinama, koje prikazuje bez nekih kolosalnih oscilacija na godišnjoj bazi još tamo od 2006. kada je preuzeo ulogu statrnog QB-a Chargersa od Drewa Breesa, dojma sam da bi u nedjeljnom playoff porazu od New England Patriotsa prošao bolje da je na teren iznio svojih devet potomaka i suprugu Tiffany. Dobro, osam potomaka, jer bi se deveto dijete trebalo roditi tek u travnju, ali imam dojam da bi čak i nerođeno pružilo Riversu bolju zaštitu od polovice njegove ofenzivne linije.

Realno, takav debakl mogao se očekivati. Chargersi su tijekom zadnja dva desetljeća bili momčad koja je jako rijetko propadala, koja se gotovo uvijek borila za ulazak u playoff, ali koja je iz njega ispadala na sve moguće načine. Rivers će karijeru završiti kao jedan od ponajboljih QB-ova svoje generacije, dva ili tri koraka iza Breesa, Aarona Rodgersa, Toma Bradyja i Peytona Manninga, smješten negdje na razmeđi između Bena Roethlisbergera i Tonyja Romoa. Rivers bi vjerojatno bio rangiran i više da tijekom svoje karijere nije imao grozomoran učinak u doigravanju.

Neuspjeh Chargersa u najvažnijim utakmicama sezone zapravo je totalna antiteza čitavog njihova postojanja. Ekipa koja igra u prekrasnim svijetloplavim dresovima većinu je svog postojanja provela u San Diegu, gradu koji krasi jedan od najljepših krajobraza čitave Amerike, znatno je utjecala na razvoj footballa u današnjem, lepršavom smjeru, ne toliko razvojem taktike koliko zapošljavanjem istinskih NFL ikona koje su pomicale granice igre. Bilo da se radi o tragičnom Junioru Seauu, čija je kombinacija brzine i snage pomogla promijeniti prototip linebackera, LaDanianu Tomlinsonu, i dalje bogu svih running backova koji mogu ne samo probijati nego i uhvatiti loptu, ili Antoniju Gatesu koji je uz Tonyja Gonzaleza promijenio način na koji treneri koriste tight endove, Chargersi su bili puni igrača koji su uobličili moderni NFL i pospješili evoluciju igre.

Unatoč njihovim plavim dresovima, unatoč suncu Kalifornije, unatoč genijalnim igračima, svoje su navijače navikli na bolne, crne, depresivne poraze.

Prošlotjedno ispadanje od Patriotsa samo je nastavilo niz. Chargersi su uistinu imali nesreću što se vrhunac njihove franšize podudarao s vrhuncem Patsa — Rivers je dosad osam puta igrao protiv Bradyja i svih osam puta izgubio — i što je u tom periodu Manning igrao u njihovoj konferenciji, ali brate moj. Ekipa je to koja je redefinirala pojam “solidan” — u njihovoj verziji on znači dobar, ali ne dovoljno dobar. Chargersi nisu gubili samo u doigravanju, da se razumijemo; gubili su ključne utakmice i kad je trebalo osigurati ulazak u playoff. Likovi su od 2002. godine, kada je momčad preuzeo trener Marty Schottenheimer, imali samo tri sezone u kojima su bili ispod 50 posto pobjeda, ali su svejedno u tom periodu ušli u doigravanje svega sedam puta.

Gubili su na bolne, ali i na komične načine. Godine 2014. dokotrljali su se do 13. tjedna sezone s omjerom 8-4, da bi izgubili tri od zadnje četiri utakmice, a i tu jednu protiv 49ersa su dobili na jedvite jade, u produžetku. Prije dvije godine dogodilo im se suprotno — dobili su šest od sedam utakmica, ali to im nije ništa značilo pošto su izgubili četiri prve utakmice sezone, od čega tri s manje od tri poena razlike. Ej, izgubili su otvaranje sezone od onih Broncosa kojima je QB bio Trevor Siemian. Tko? Exactly.

Rivers bi mogao ostati upamćen tek na poprilično bolan način, kao jedan od najboljih koji nikada nisu igrali u Super Bowlu

Vjerojatno najchargerskija od svih chargerskih sezona bila je 2010. Kakav je to rusvaj bio. Završili su godinu omjerom 9-7, što znači kako im je jedna pobjeda falila za plejof; ali ajde, to smo već nekako od njih navikli. Problem je samo što su te godine imali najbolji napad lige po osvojenim jardima. Problem je što su uz najbolji napad lige imali i najbolju obranu lige po dozvoljenim jardima! Svejedno nisu ušli u doigravanje jer su imali drugu najgoru special teams jedinicu u povijesti NFL-a te su gubili utakmice zahvaljujući neshvatljivim greškama, bilo da se radi o blokiranim puntovima ili utakmicama u kojima su dopuštali suparnicima da vraćaju ispucavanja kao da se šetaju po špici.

Porazi u playoffu bili su samo sukus njihovih regularnih sezona. Bez obzira na to izgubili u zadnjoj sekundi utakmice od Patsa ili posaugali uvjerljivo protiv Paytonovih Broncosa, godinama su pokazivali da su dobri, na momente jako dobri, ali nedovoljno dobri da to pokažu na najvećoj sceni. Zaboga, izgubili su dvije playoff serije od Jetsa — jednu u kojoj je za New York bacao Mark ‘Butt Fumble’ Sanchez, drugu u kojoj je na poziciji QB-a igrao Chad ‘Toplo-Hladno’ Pennington.

Ova sezona nije bila izuzetak.

Chargersi su izgledali moćno tijekom godine u kojoj su upisali nekoliko impresivnih pobjeda — svladali su Seahawkse, rastočili Ravense, izvukli guste pobjede protiv Titansa, Steelersa i Chiefsa. Napad je izgledao moćno, s Riversom na čelu ekipe i Mikeom Pounceyem kao sidrom ofenzivne linije. Prijetili su i iz backfielda i iz slota i s krila, Melvin Gordon je potvrdio svoju vrijednost nakon slabije lanjske sezone, Keenan Allen je potvrdio da spada u hvatačku elitu, a uparen sa Mikeom i Tyrellom Williamsom te neuništivim Gatesom predstavljali su opasnost za svaku obranu. Baš kao što je Melvin Ingram predstavljao opasnost za svaki napad svojim pass rushom, predvodeći pomalo podcijenjenu defenzivnu liniju koja je olakšavala život ostatku jedinica u obrani.

Chargersi su ove sezone dali sedam Pro Bowl igrača. Nitko nije dao više. Osam, ako računamo trenera Anthonyja Lynna koji će predstavljati AFC u Orlandu. Unatoč tome, dalo se naslutiti kako će se ekipa još jednom raspasti, samo je bilo pitanje hoće li to biti već u prvoj četvrtini ili u samom finišu utakmice protiv Patriotsa.

Ostvario se prvi scenarij. Patsi su ih RASTOČILI. Ubili su ih. Utakmica je dobivena u rovovima. New England je konstantno stvarao pritisak na Riversa, nisu mu dali disati, zatvorili su A i B gap i slali najrazličitije moguće pakete na teren da iznenade suparnike. Ofenzivna linija Los Angelesa čak i nije bila grozna u situacijama jedan-na-jedan; nije da su gubili matchupove na tri od pet mjesta, ali su loše komunicirali i dopuštali blitzerima previše prostora za penetraciju zbog te mane.

S druge strane, Tom Brady je imao dovoljno vremena zapaliti cigaru prije svakog bacanja — Ingram je izblijedio kao modni trendovi 2000-ih, a ostatak obrane se postavio u zonu što je istovjetno suicidu kada igrate protiv Patsa. Premda je utakmica završila relativno normalnim rezultatom, Patsi su u jednom trenutku vodili 35-7 te su dopustili Chargersima da kozmetički uljepšaju semafor tek na kraju. Još jedan poraz tako tipičan za ex-San Diego. Više sreće, a bogme i pameti, dogodine.

Problem je što svi ovi akumulirani porazi, sve ove sezone u kojima su Chargersi pretenderi, a ne pravi contenderi, uništavaju reputaciju jednog uistinu izuzetnog QB-a.

Rivers je svih ovih godina izrastao u jednog od najboljih pocket passera u povijesti lige. Premda nikada nije čitao obrane na elitnoj razini niti imao haubicu u ramenu, Rivers je oduvijek bio precizan QB koji je mogao svojim radom zakamuflirati pogreške drugih — bilo bacanjem lopte na trepavicu svojih suigrača koji trče loše rute, bilo minucioznim radom nogu kojim je korigirao greške u blokiranju ofenzivne linije.

Upravo ga je taj rad nogu pretvorio u Pro Bowl igrača — Rivers nije igrač koji je trčao za velike jarde poput Michaela Vicka ili Cama Newtona, nije znao spasiti raspadnute akcije poput Russella Wilsona ili Bena Roethlisbergera, ali je bio umjetnik centimetara, čovjek koji kao da je plesao step u pocketu, tražeći najbolji koridor za bacanje lopte. Njegov stil bio je posebno opasan kada je bio uparen s opasnim probijačima koji su mogli hvatati kratke lopte poput Tomlinsona ili Gordona, ali čak i bez njih Rivers je gotovo uvijek bio jako dobar.

Nažalost, ne dovoljno dobar. Ne samo svojom krivicom, nego i krivicom svoje momčadi. Philip Rivers se nikada neće naći na listama najboljih QB-eva svih vremena, ma teško da će se naći na listama najboljih QB-eva svoje generacije.

Na stranu Peyton, Brady, Rodgers i Brees, oni su svijet za sebe; ali 20 godina nakon umirovljenja nitko više neće pričati o njemu. Pričat će o Eliju Manningu zbog dva prstena. Pričat će o Big Benu zbog naslova (a možda i zbog optužbi za seksualno zlostavljanje, jel…). Pričat će o Mattu Ryanu i Camu Newtonu zbog MVP nagrada. Pričat će o Russellu Wilsonu zbog Super Bowl predstava. Pričat će o Tonyju Romu makar zbog toga što je igrao za Cowboyse i što je najbolji color komentator trenutno u Americi. Hoće li pričati o Riversu? Nisam baš siguran. Što je prava šteta. Devetorostruki otac igrao je ili bolje ili makar u istom rangu kao nabrojani.

Philipu Riversu 37 je godina. Pokazao je ove sezone da još uvijek može igrati na visokoj razini. No, ovo je bila njegova šansa. AFC je svakako slabiji nego prije desetak godina kada su Patsi, Steelersi i Coltsi bili na vrhuncu. Još jednom je nisu iskoristili. Rivers bi mogao ostati upamćen tek na poprilično bolan način, kao jedan od najboljih koji nikada nisu igrali u Super Bowlu. Sljedeća godina mogla bi biti posljednja šansa da to promijeni. No, to su Chargersi. Ništa od toga.