Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Čovjek koji je buljio u ekran

Rekordna godina tvornice tuge

Dobrodošli u Cleveland, dom najgore momčadi NFL-a

Bog mrzi Cleveland – uzrečica se valjala od usta do usta kroz sjeverni Ohio dok su horde radnika u barovima prazno buljile u ekrane i trusile pivo, ne pokazujući emocije. Svake godine. Desetljećima. Cleveland je godinama bio radnički grad, čeličanama koje su danonoćno izbacivale metal i slale ga brodovima niz ždrijelo Cuyahoge kako bi izgradio Ameriku. Radnički gradovi su ujedno i sportski gradovi, svugdje po svijetu, jer repetativan tvornički život treba začiniti eskapizmom, herojima, zajedništvom, a sport nudi svo troje u izobilju.

Brownsi, Indiansi i u nešto manjoj mjeri Cavaliersi bili su obožavani od svog nastanka, tradicijom se ljubav prenosila kroz obitelji i zajednice i još uvijek je tu, sad kada je Cleveland uvelike promijenio svoju demografiju i više nije radnički grad, kao što to više nije nijedan veliki grad u Americi, ali to ionako nema veze jer vrhunski sport ionako više ne cilja na radnike kao svoju primarnu publiku. Tradicija kojom je obožavanje ovog trojstva u Clevelandu prenošena s koljena na koljeno s vremenom je postala tradicija patnje koja je prekinuta, ali nipošto ne i uništena ove godine. Cleveland Cavaliersi osvojili su NBA naslov na nevjerojatan način i tako prekinuli sušu trofeja koja je trajala još od 1964. godine.

Cleveland Brownsi su tada osvojili svoj četvrti i posljednji naslov.

Kroz sljedeće 52 godine postali su sinonim za neuspjeh. Oni nisu samo gubili velike utakmice, oni su poraze doveli do razine umjetnosti. Red Right 88, The Drive, The Fumble, pa čak i The Block – kada mediji daju nadimke vašim porazima, dobro znate o kakvim se to kolosalnim bitkama radilo. Usprkos svim havarijama pod vodstvom vlasnika Arta Modella, tradicija ljubavi prema Brownsima se nastavila. Tuga ju je ojačala. “Bog mrzi Cleveland”, sve su glasnije šaptali glasovi po obalama jezera Erie i unatoč – ili čak usprkos – tome pastva se okupljala nedjeljom u katedrali footballa, na Cleveland Stadiumu, i u pijanom koru iz Dawg Pound sektora zazivala bolja vremena. Za svoju su vjernost nagrađeni dizanjem sidra. Art Modell je 1995. godine preselio franšizu u Baltimore, što je izazvalo ogorčene reakcije vjernika. Pet godina kasnije su Brownsi, prekršteni u Baltimore Ravense, osvojili naslov. Prokletstvo se nastavilo. Navijači su se osjećali pokradeni.

Srećom pa su se Brownsi samo tri godine kasnije vratili u grad. Tradicija boli se nastavila. Kroz sljedećih 17 godina samo su jednom ušli u doigravanje. Kroz taj period samo su dvaput imali više od 50 posto pobjeda, promijenili su 26 startnih quarterbackova, 9 trenera i 8 generalnih menadžera. Njihov playoff-post traje već 14 godina. Cleveland je s pravom dobio ime The Factory of Sadness.

Texans Browns 2014

Nakon ove pobjede možda će neki reći kako Bog polako prestaje mrziti Cleveland. Što je, naravno, totalna pizdarija. Bez obzira na to vjerovali u omnipotentno biće ili ne, mislim da se možemo složiti kako ga zaboli ona stvar za football

Tvornica tuge ove je godine odradila najuspješnija dva kvartala otkako je puštena u pogon.

U sezonu s ušli s novim generalnim menadžerom Sashijem Brownom i novim trenerom Hueom Jacksonom. Nitko nije očekivao čudesa, ali nadali su se da će nekog vraga napraviti. Poboljšati mršavi lanjski skor od 3-13 bilo je najmanje što se očekivalo od Clevelanda. Usprkos tome što su tijekom prijelaznog roka izgubili dva talentirana igrača – hvatača Travisa Benjamina i sjajnog centra Alexa Macka – razloga za optimizam je bilo. Okej, potpisivanje uvijek ozlijeđenog Roberta Griffina III* bila je čista kocka, tipičan Brownsovski potez u kojem se nabrzaka pokušao pokrpati gorući problem na ključnoj poziciji u momčadi i koji im se obio o glavu jednom kad se RGIII opet ozlijedio, ali eto, znali su imati i lošijih poteza u free agencyju.

*Nikad neću prežaliti onu njegovu nepotrebnu ozljedu kontra Ravensa koja je praktički okončala jednu od potencijačno najzanimljivijih QB karijera u zadnjih 20 godina. Ne kažem najboljih, kažem najzanimljivijih.

Draftali su pristojno, s talentiranim hvatačem Coreyem Colemanom kao izborom prve runde drafta* i zanimljivim pass rusherom Emmanuelom Ogbahom u drugoj rundi. U trećoj su uboli i quarterbacka Codyja Kesslera kojeg su mislili polako uvoditi u posao. No kako to obično ide u Clevelandu, Kessler se našao u vatri puno ranije nego su se čelnici nadali. I mogu vam reći da čak nije izgledao loše.

*Brownsi su imali drugi pick drafta, ali odlučili su se riješiti i njega i još jednog picka u zamjenu za čak pet pickova Philadelphia Eaglesa. Belichick škola. Eaglesi su izabrali QB-a Carsona Wentza, koji je tijekom prvih par mjeseci izgledao kao drugi dolazak Isusa Krista, dok se stvari nisu unormalile i on upao u prosjek kakav se očekuje od rookie bacača. Vrijeme će pokazati koliko su i jesu li Brownsi zajebali ovaj trejd. No logika kaže da kada možete dva picka pretvoriti u njih pet, a nemate igrača kojem vjerujete – go for it. Veće su šanse da ćete nabasati na igračinu.

Momčad zato jest. Obrana je tijekom čitave godine izgledala šuplje, protivnici su je probijali kako su htjeli, a obrana protiv dodavanja je bila u najbolju ruku mediokritetska. Napad je bio još jaloviji. Sa stalnim promjenama na poziciji quarterbacka momčad nije imala kontinuitet – osim ako ne računamo kontinuitet loših igara – a ozljede, bogami, nisu pomogle. Prvo su ostali bez svog najboljeg hvatača Josha Gordona, koji je uz sjajnu sposobnost hvatanja lopte nagrađen i neviđenim talentom za autodestrukciju. Konstantno pod suspenzijom zbog droksanja i lokanja, Gordon je shvatio da ne može nastaviti putem Amy Winehouse te je rekao yes, yes, yes i završio u rehabu taman tjedan dana prije nego što se trebao vratiti na teren. Ozlijedio se Corey Coleman, prvi pick na poziciji hvatača, i Brownsi su odjednom postali deficitarni u važnom segmentu momčadi.

Najbolje ekipe mogu preživjeti gubitak po jednog izuzetnog igrača u gotovo svakom segmentu momčadi, ali ako izgubite dva vrsna receivera, ili dva vrsna cornerbacka, linijaša, probijača, safetya, e onda ste, brajko moj, u velikoj gabuli. Kad ste loša momčad ta nevolja postaje još veća. Ne čudi stoga što su Brownsi trenutno drugi najlošiji napad lige. I druga najlošija obrana lige. Kombinacija iz snova za 0-16 sezonu.

Landover, Maryland, USA. 02nd Oct, 2016. Cleveland Browns quarterback Cody Kessler (6) looks over the Washington Redskins defense during second quarter action at FedEx Field in Landover, Maryland on October 2, 2016. Pictured from left to right: Washington

Činilo se kako će do nje uistinu doći. Brownsi su u 16. tjedan ušli s omjerom 0-14. U goste su im stigli ne baš sjajni San Diego Chargersi. “Ne baš sjajne” momčadi u ovom trenutku prema Brownsima izgledaju otprilike kao Golf petica prema prastaroj Ladi Nivi.* Očekivalo se da će San Diego uzeti relativno laku pobjedu. Kladionice su Chargersima davali prednost od 4,5 do 5,5 poena. Dogodilo se čudo.

*Trabunjam, nemam pojma o autima, ali red je da ubacim neku auto-usporedbu.

Nema smisla prepričavati utakmicu, sažeci su danas zainteresiranima udaljeni nekoliko klikova. Jedan, da mi se ne mučite. Enivej, tijekom dvoboja događale su se tako tipične Browns stvari. Cleveland je poveo. Vodio je. Vodio je dugo. Imao je utakmicu u rukama. Prosuo je vodstvo. Imali su 3 poena prednosti prije zadnjeg napada Chargersa. San Diego je marširao niz teren. Skrumpali su. Imali su field goal za izjednačenje, no nisu se pobrinuli za sat te su ga morali izvesti brzinski prije nego vrijeme isteče. Lopta je snapana. Josh Lambo je uhvatio zalet i opalio. Wide right. 20 – 17, Cleveland slavi.

Majke mi, igrači i navijači, pa neki od njih su partijali kao da su uzeli Lombardijev trofej. Klupa je poskočila 10 metara u zrak, ljudi su se grlili i častili kao ekipa u klubu kad skuži da im je frend, nakon mjeseci  i mjeseci suše, konačno uspio nešto zbariti. Vlasnici kluba, bračni par Haslam, slavio je kao da je netko upravo raspakirao desetometarsku keš fontanu iz koje su prskale novčanice od 100 dolara. Navijači su partijali kako samo navijači znaju partijati. Trener Hue Jackson je jedini zadržao mirno lice. Bila je to prokleta varka. Nešto kasnije je dopustio da ga emocije savladaju okružen igračima u svlačionici*.

*To mu nije bio prvi put da je proplakao tijekom ove teške sezone. Ovaj su put suze radosnice zamijenile suze frustracije. Hue možda nije dobar trener – rekao bih da sigurno nije dobar trener – ali barem mu je stalo.

Jasno je zašto su Brownsi tako reagirali. Nitko ne želi biti na toj strani povijesti. Nitko ne želi biti Detroit Lionsi iz 2008., jedina ekipa koja je prošla NFL sezonu bez pobjede. Nitko ne želi biti ultimativni luzer, a naročito ne momci koji su tijekom čitavog života bili pobjednici – u osnovnoj, u srednjoj, na faksu, na školskom, na ulici. Pobjeđivanje je zabavno, ali pitate li bilo kojeg pravog sportaša neće vam govoriti o slasti pobjede, svi će pričati o tome koliko mrze gubiti. Emocije nakon ove pobjede, posebno na jedan čudesan i gotovo anti-Brownsovski način, ne možemo osuđivati niti ih možemo ismijavati. Da, Brownsi su i dalje smijurija NFL-a, ali bar imaju tu jednu pobjedu. Utjehu valja pronaći na mjestima koja je nude. Nakon ove pobjede možda će neki reći kako Bog polako prestaje mrziti Cleveland.

Što je, naravno, totalna pizdarija.

Texans Browns 2014

Bez obzira na to vjerovali u omnipotentno biće ili ne, mislim da se možemo složiti kako ga zaboli ona stvar za football. Cleveland Brownsi već godinama isfuravaju ulogu žrtve – ne žrtve sudaca ili pokvarenog sistema – nego kozmičke žrtve. The Drive, the Fumble, ništa od toga nije plod svemirske urote protiv momčadi iz Ohia. Svi porazi rezultat su grešaka, ljudskih grešaka. Znate zašto Brownsi devet godina nisu u doigravanju? Zato jer prokleto loše rade. Zato što rade nesistematski, zato što rade na ho-ruk, zato što nemaju jasnu viziju, nemaju strpljenja, ne znaju draftati, ne znaju razvijati igrače, one najbolje upropaste, troše pare na nepotrebna pojačanja poput Roberta Griffina III ili Jamieja Collinsa kojeg su, iz meni fakat nepoznatog razloga, doveli iz New England Patriotsa sredinom sezone za pick treće runde. Vječno ću biti bijesan na njih što su potratili karijeru Joea Thomasa, najboljeg i najkonzistentnijeg lijevog tacklea generacije. Brownsi su se našli u situaciji u kojoj će vjerojatno postati tek deseta ekipa u dugoj povijesti NFL-a koja je sezonu završila sa samo jednom pobjedom – ne zbog spleta nesretnih okolnosti, već zato što godinama smrde, od glave do repa, i pokušavaju se tog smrada riješiti na sve krive načine.

Pobjeda nad Chargersima proslavljena je emotivno, i zaslužuje biti proslavljena na taj način. Apsolutno. Momci su se borili, pobijedili su, skinuli su ogroman teret povijesti sa svojih leđa. Dobili su lijep božićni poklon. No, uskoro počinje prava utakmica. Pravi posao. Kroz sljedećih nekoliko mjeseci Brownsi moraju konačno postaviti temelje kvalitetnog rada baziranog na racionalnoj analizi, a ne na kozmičkim bajalicama. Ukoliko to ne naprave, tvornica tuge će nastaviti proizvoditi svoj ekstradjevičanski proizvod. Ukoliko ne promjene kurs u njihovoj budućnosti će se kad-tad zalomiti 0-16 sezona.

Možda bi bilo bolje da im se to dogodilo ove sezone, da su konačno dosegnuli dno i shvatili kako nema ekspresnog načina da se postignu rezultati u ovoj ligi. Nema veze. Želim im sreću. Želim im prosvjetljenje. Koliko god me ljutili, uvijek sam patio na luzere. Nadam se da će im ova pobjeda, emotivna i teškom mukom izborena, okrenuti franšizu u pravom smjeru i lansirati ih natrag prema vrhu. Vrijeme je da se tvornica tuge stavi pod stečaj.