Oklahoma City Thunder više ne postoji! Gromovi su prestali biti! Ugasili su se i otišli upoznati stvoritelja! Leš su! Preminuli su! Bez života, počivaju u miru! Da ih Clay Bennet tehnički ne posjeduje bili bi dva metra pod zemljom! Njihovi košarkaški procesi sada su povijest! Krepali su! Otegnuli su papke, uvukli su svoj posljednji dah, ostali su bez životnih funkcija i otišli na vječna lovišta! Ovo je ex-Oklahoma City Thunder!
Prelaskom Russella Westbrooka u Houston Rocketse zapečaćeno je jedno od najslavnijih, najturbulentnijih i, u konačnici, najrazočaravajućih poglavlja u povijesti franšize. Tijekom perioda od 12 godina momčad je na draftu uzela trojicu od 10 najboljih igrača ovog desetljeća, nasilno se preselila iz Seattlea u Oklahomu izdajući pri tom stotine tisuća navijača, izgubila tri finala Zapada i jedno veliko NBA finale. Oklahoma je nesumnjivo ostavila svoj pečat na povijesti lige, ali sad kad se ekipa konačno raspala i sprema se za novi rebuilding, dojam je da je taj pečat morao biti otisnut snažnije.
Nema sumnje kako je Thunder u tome djelomično spriječilo igranje u istoj eri kada je liga doživjela kvalititativni pomak na bolje što se tiče generalne količine talenta. U konačnici, to je urodilo činjenicom da se kroz godine morao bakćati sa supermomčadima poput Miami Heata, Golden State Warriorsa i kasnijih Cleveland Cavaliersa te kvalitetnim ekipama kojima je Zapad bio krcat i koje su crpile energiju contenderima na putu do finala. No, konkurencija je mjerilo kvalitete; izvlačiti se na nju je kao optuživati vagu za vlastitu debljinu. OKC u mojim očima izgleda poput kakvog nesretnog anti-junaka iz modernističkih romana, čovjeka koji je u mladosti stekao ogromno bogatstvo i onda ga, nižući besmislene poteze, proćerdao do kraja.
Oklahoma sistem nije imala. Zapravo, nije imala ništa niti nalik sistemu
Krenuli su jako. U svega tri godine na draftu su izabrali Kevina Duranta, Russella Westbrooka, Sergea Ibaku i Jamesa Hardena te su trejdali Raya Allena za paket koji je uključivao Jeffa Greena. Posao koji su obavili u te tri sezone bio je ekvivalent osvajanja Eurojackpota triput zaredom.
A onda su počeli brljati.
Poslali su Greena u Boston Celticse u zamjenu za Kendricka Perkinsa očajnički tražeći centra koji bi im pomogao zaustaviti Andrewa Bynuma. Dvije godine kasnije Perkins je propao, Bynum je propao još više, a teškaški centri postajali su zastarjeli koncept za koji nije bilo mjesta u pace-and-space eri. Green možda nije ostvario svoj puni potencijal, u čemu mu sigurno nije pomogla operacija srca kojoj se podvrgnuo prije sedam godina, ali je, za razliku od Perkinsa, i dalje u ligi te i dalje može biti koristan igrač s klupe.
Nakon toga su se riješili igrača koji je upravo osvojio nagradu za najboljeg šestog igrača lige bojeći se njegovog ugovora i luxury taxa kojeg je nosio. Godinu prerano, i to taman nakon što su izgubili finale of Miamija. Izabrali su Ibaku, krasnog defenzivca koji je polako razvijao vanjski šut pokraj Hardena, računajući kako im puno više treba rim protector od triple-threat igrača koji može kreirati vlastite šanse. Istina, Harden je odigrao tri katastrofalne utakmice u finalu, ali nosio je Oklahominu klupu kroz čitavo doigravanje (koje je na kraju završio sa 16-5 -3 uz 43 posto šuta i 41 posto šuta za tri) i mnogi su bili zbunjeni zašto GM Sam Presti ide u trejd godinu dana prerano umjesto da pusti ekipu da odigra još jednu sezonu skupa, nastavi graditi kemiju i opet napadne naslov.
Harden je u Houstonu postao MVP, razvijajući se u jednog od ponajboljih ofenzivaca u povijesti lige, igrača koji mnogima ide na živce, ali kojeg je isto tako brutalno teško zaustaviti čak i kada igra sam protiv petorice. U trenutku kada je trejd napravljen, konsenzus diljem lige bio je da su napravili glupost. Sedam godina kasnije mnogi će se složiti kako se radi o jednom od triju najgorih trejdova u povijesti košarke.
Jedina dobra stvar koju su izvukli iz tog trejda bio je 12. pick koji su potrošili na Stevena Adamsa. Thunder je gurao dalje bez Hardena, ulazio u playoff, ali je na kraju ostajao bez najvećeg uspjeha. Kroz nekoliko sezona ostali su bez Duranta. Ostali su bez Ibake. Ekipa se polako raspadala. Kontrirali su tom procesu trejdajući Domantasa Sabonisa i Victora Oladipa, koji tada, mora se priznati, još nisu bili Sabonis & Oladipo, za Paula Georgea. Što uopće nije loše, zamijeniti Duranta Georgeom je kao zamijeniti, ne znam, Maserati BMW-om. Produžili su Westbrooka. Produžili su Georgea. A onda su, na samim počecima njihovih ugovora, odlučili stisnuti dugme za reset. Svo bogatstvo koje su imali na okupu pretvorilo se u hrpu žetona koje tek treba gurnuti na rulet drafta.
Istinska Oklahomina greška ipak ne leži u tome što je imala tri generacijska talenta* i što unatoč tome nije uspjela osvojiti naslov, niti u tome što je vukla pogrešne poteze i polako uništila priču. Istinska greška je što nikad nije zaigrala košarku dostojnu svojih igrača.
*Da kojim slučajem ne znate što se dogodilo, biste li radije gradili ekipu oko trojca Harden-Durant-Wes ili trojca Curry-Klay-Draymond? Mislim, poprilično je jasno, zar ne?
Jedan dio krivice leži na njima. Harden, Durant i Westbrook su redom igrači koji trebaju loptu u rukama. Dvojica su igrači izolacije, majstori prolaska jedan-na-jedan, umjetnici skok-šuta koji pri tom igraju pametno, secirajući svoje suparnike dok ne pronađu rupu u njihovom oklopu. Treći je igrač tranzicije i pick’n’rolla koji voli cariniti loptu. Sva trojica bili su sposobni stvoriti višak protiv svojih direktnih suparnika, što je daleko najvažnija i najskupocjenija vještina u NBA-u. Kroz svu trojicu se mogao vrtjeti sistem.
Problem je bio što Oklahoma sistem nije imala. Zapravo, nije imala ništa niti nalik sistemu.
Imali su nekoliko uigranih akcija koje su rotirali od godine do godine i to je manje više bilo to. Napad se uglavnom svodio na mijenjanje fokalne točke — u jednom napadu fokus je bio na Wesu, u drugom na Hardenu, u trećem na Durantu. Pred kraj čitave priče, kada je nesposobnog trenera Scotta Brooksa zamijenio Billy Donovan, pokušali su razviti nekakav 1-3 pick’n’roll između Russa i KD-ja, ali ako akcija ne bi prošla odmah u startu, jako brzo bi se prešaltali na soliranje. Oklahoma je okupila najbolje igrače, ali ih nije uklopila. Nije pronašla svoj triangle koji je Michaelu Jordanu pomogao transformirati se iz indivivualnog dominatrixa u velikog pobjednika, niti je pronašla svoj position-less motion sistem kojim je Erik Spoelstra omogućio Lebronu, Dwyaneu Wadeu i Chrisu Boshu da osvoje naslove.
Ne može se reći da Oklahoma nije bila efikasna momčad, ali njena je efikasnost ležala u u tome da niti jedna ekipa nije imala oružja da zaustavi svu trojicu (kasnije dvojicu) jedan-na-jedan, te u sposobnosti izvlačenja faulova. Puno faulova. Puuuuuuuuuuuuno faulova.
Oklahoma je u periodu od 2010. do 2016. čak četiri puta završila u top 3 po broju ispucanih slobodnjaka, odnosno u top 10 svih sedam sezona. Harden je zabacivao glavu unatrag, nešto što je u Houstonu doveo do savršenstva, provocirajući suce da pušu u zviždaljku. Russ je jurišao na koš iz svih kutova. Durant je toliko često koristio rip-through potez da ga je liga u jednom trenutku morala zabraniti. Thunder je toliko često dolazio na liniju da je u jednom trenutku dobio nadimak FThunder. Bilo je to sjajno oružje u trenucima u kojima je napad upadao u blato, a koji su s godinama bili sve češći i češći kako se liga transformirala.
Problem nepostojanja sistema nije bio samo estetske prirode, iako je Oklahomu često bilo teško gledati zbog ružnoće koja je permeirala kroz momčad*, već i rezultatske. Thunder je mogao dominirati protiv ekipa nad kojima je imao prednost u individualnom talentu, što je u periodu od 2010. do 2016. bila većina ekipa u ligi, ali kada bi naletio na momčad koja mu može parirati po talentu, ili je bila 10-15 posto slabija, ulazio bi u probleme.
*Sav užitak koji ste mogli izvući iz gledanja Duranta, Wesa, Hardena, pa čak i Greena te Ibake, uništavala je momčad koja jednostavno nije izgledala kao momčad već kao nakupina individualaca.
Oklahoma je u tim trenucima izgledala kao glumačka družina sastavljena od samih legendi kojoj je dodijeljen loš scenarij i još lošiji redatelj. Kao da uvalite Ala Pacina, Meryl Streep i Philipa Seymoura Hoffmana na međuopćinsku fazu Lidrana. Scott Brooks je bio nesposoban. Billy Donovan se trudio, ali su igrači, u trenutku kada je dobio momčad pod svoje, već bili zacementirani u sebe. Stvar se počela raspadati.
Thundera više nema. Pamtit ću ga po nekim spektakularnim potezima — Durantovim kontrama iz mladosti kada je bilo očito da razmišlja tri koraka prije svih te kasnijim spektakularnim šutovima; pamtit ću ih po Russovim zakucavanjima poput alley-oopa protiv Kingsa, Ibakinoj blokadi na Dwightu Howardu, Hardenovoj seriji protiv Spursa 2012. i po činjenici da je Jeff Green u jednom, doduše jako kratkom, trenutku izgledao kao da će biti bolji igrač od bilo koga od ove četvorice. Pamtit ću ih po tome što su godinama bili jedna od najboljih ekipa lige, u kojem god se formatu pojavili. No, prvenstveno ću ih pamtiti po tome što nikada nisu ostvarili svoj puni potencijal. Nikad nisu došli ni blizu onoga što su mogli biti.
Oklahoma City Thunder trebali su biti dinastija. Sada ih više nema. Počivali u miru.
