Istina, odradili su jako dobar finiš godine, uzeli osam pobjeda iz zadnjih 10 utakmica — od kojih je ona u posljednjem kolu, u kojem su iz utrke za doigravanje eliminirali divizijske rivale Green Bay Packerse, bila slađa od usana djevojaka u francuskim šansonama — ali i dalje me nisu kupili. Dobili su četiri od tih osam utakmica s manje od sedam razlike, što obično ukazuje na popriličnu količinu sreće, pogotovo u obrani koja je tijekom čitave sezone impresivno izgledala samo u jednoj utakmici protiv Bearsa u pretposljednjem kolu, kad je Chicago ozbiljno tankirao u pokušaju da dođe do prvog picka na draftu.

Nije bilo sumnje u to da imaju štofa, ali mislio sam da većina analitičara, koji su na njih gledali kao na gotov proizvod, pretjeruje. U slabašnom NFC Northu za mene su bili favoriti za naslov divizije, ali ne izraziti. Sve su mi momčadi na papiru bile tu negdje, Detroit tek za desetak posto bolji od Vikingsa i 15-ak od Packersa.

Protiv Lionsa nema bombi, nema bacanja koja će riješiti utakmicu. Na svakom driveu morate krvavo raditi. Protiv Detroita ćete dobiti batine

Bio sam u krivu, ili se bar tako čini.

U ligi trenutno pet ekipa ima omjer 5-11. Chiefsi, Ninersi i Eaglesi bili su i prije sezone favoriti broj 1, 2 i 3 za osvajanje naslova. Četvrta ekipa su Dolphinsi, koje su mnogi na startu godine isticali kao dark horsea za naslov divizije AFC North ispred moćnih Billsa. Peta su Lionsi. Vratili su im se svi kiksevi i sva nesreća s lanjskog otvaranja sezone u koju su krenuli omjerom 1-6. S kamatama. Lionsi ne samo da pobjeđuju, nego izgledaju impresivno.

Njihov je napad, lani peti u ligi po postignutim poenima, skočio za jedno mjesto gore, ali obrana, koja je bila 28., ove je godine deveta po primljenim poenima. Još impresivnije je to koliko su Lionsi balansirani. Po zračnim jardima su top 5, po probijačkim top 10 lige. Imaju 11 bacačkih i devet probijačkih touchdowna, 10. su po postotku napada koji završavaju izgubljenom loptom, deveti su po konverziji trećeg downa, a jedino u čemu su tek osrednji je konverzija red zone prilika. U obrani su šesti po jardima po akciji, prvi po obrani runa i četvrti po konverziji trećeg downa, a jedino u čemu tek osrednji je dopuštena konverzija red zone prilika, koja je proizvod poprilično prosječne pass obrane.

No, ono što Lionse najviše može veseliti je to što su četvrti napad lige i treća obrana lige po DVOA-u, statistici koja računa koliko su bolji u odnosu na prosječnu momčad lige i koja u kalkulaciju uzima i snagu suparnika. Premda je još uvijek prerano u sezoni da bismo dobili jasnu sliku, ipak je odigrano dovoljno utakmica da bi se Lionse uzelo zaozbiljno. Biti top 5 i s jedne i s druge strane lopte stvarno je impresivno.

Uzlet Lionsa krenuo je još prošle godine. Ben Johnson, momak koji je na sveučilištu North Carolina studirao matematiku i računarstvo, u potpunosti je preuzeo ulogu ofenzivnog koordinatora i u suradnji s trenerom Danom Campbellom stvorio sustav baziran na iznimno maštovitom korištenju run igre.

Lionsi se isprva čine jako old school ekipom; oni vrte gotovo isti omjer pass i run akcija (52 posto dodavanja, 48 probijanja), puno više koriste gap koncepte nego zonu koja je trenutno u modi u ligi zahvaljujući uvelike Seanu McVayu i Kyleu Shanahanu, a i u tim gap konceptima vrte neke naizgled zastarjele akcije kao što su counteri — u kojima akcija krene u jednu, da bi se vratila u drugu stranu — i duo pokušaji u kojima tight end i jedan od linijaša pokušavaju duplirati play-side linebackera i omogućiti running backu da ga izbaci iz igre ili dobrom odlukom ili dobrim potezom jedan-na-jedan.

Dvije stvari shemu čini jedinstvenom.

Prva je njihova sposobnost da sve te akcije vrte iz svih mogućih formacija. Njihovo postavljanje na teren je jako moderno i podsjeća na Miami ili San Fran ili Kansas City — šarat će s running backom do LOS-a, povući će receivera na running backa, izolirat će tight enda na sidelineu — ali će uvijek biti spremni odraditi probijanje iz tih formacija. I radit će to na sve moguće i nemoguće načine; osim dua i countera, koji su lani vrtjeli u čak 26 različitih varijacija, Lionsi vrte i power, trap, inside zone, wide zone, pin-pull sweep, zone read, reverse…

Uglavnom, da vas ne zamaram, oni vrte 16 različitih koncepata samo u run igri, a svaki taj koncept ima svoje varijacije ovisno o formaciji i kadru s kojim igraju. To pokazuje iznimnu razinu koncentracije i pripreme svih igrača u napadu. Lionsi su i lani imali gotovo jednak broj ludih kombinacija, ali ove je godine egzekucija na višoj razini.

Druga stvar koja taj starinski napad s modernim štihom čini jedinstvenim je kvaliteta njihovih linijaša. Ofenzivna linija Lionsa istovremeno je i mobilna i snažna, s razaračima na gotovo svim pozicijama. Centar Frank Ragnow jedan je od najboljih udarača u ligi, 195 cm visok i 140 kila težak kolos od igrača koji unatoč visini starta nisko i brzo ulazi u klinč te lakoćom izguruje defenzivne tackleove. Penei Sewell u potpunosti je opravdao sedmi pick na draftu prije dvije godine, Graham Glasgow ulazi u svoj igrački zenit, a i Taylor Decker je i dalje elita u run igri, iako curi u pass protectionu.

S takvom bazom posao trenera ofenzivne linije Hanka Fraleyja bio je poprilično lagan. Ova je jedinica na okupu već treću godinu i to se jasno vidi — igra je uglancana poput najblještavijeg kroma. Lionsi su jedina ekipa u ligi koja je spremna probijati i na prvom i na drugom i na trećem downu bez obzira na distancu, što drastično mijenja pristup obrana.

Kad toj shemi i sjajnoj liniji pridodamo Davida Montgomeryja, imamo sve sastojke potrebne za uspjeh. Bivši running back Bearsa završio je u divizijskim rivalima nakon što su Lionsi odbili produžiti ugovor s Jamaalom Williamsom. Montgomery je bolji running back, godinama je već u samom vrhu lige po broken tackleovima i idealan je za ekipu koja pokušava dobiti hrpu akcija na mišiće. Premda njegov 4,1 jard po probijanju nikoga neće zadiviti, Montgomery je bio iznimno konzistentan, jako rijetko je ulazio u negativnu jardažu i bio je ubojit pred end zoneom sa 6 touchdowna u pet odigranih utakmica.

Nažalost, ozljeda rebara udaljit će ga s terena na neko vrijeme, što bi trebalo gurnuti Craiga Reynoldsa u ulogu takozvanog bruisera, a to bi itekako moglo uroditi problemima. Lionsi su potrošili pick prve runde na Jahmyra Gibbsa, koji je potpuno drugačiji tip running backa i koji još ima puno toga za naučiti, a odluče li njega promovirati u punokrvnog RB1 igrača, čitava će ekipa morati napraviti brojne prilagodbe. Imaju trenera i kadar sposoban za takvo nešto, ali transferirati se usred sezone iz momčadi koja vrti gap koncepte u ekipu koja vrti zonske poprilično je riskantno.

Run igra im je neophodna. Zato jer od nje ovisi i dodavačka igra. Statistika je pokazala da je play-action jednako potentno oružje i kad run igra funkcionira i kad ne funkcionira, ali kako bi play-action bio ubitačan, mora postojati prijetnja run igre s taktičke strane, čisto zato jer želite da vam suparnici što manje igraju u 2-deep shellu, odnosno da jedan od safetyja ne može pomoći u dupliranju na dugačkim loptama.

Jared Goff bio je najbolji u sezonama kada je igrao uparen s ubitačnim run sistemom — 2018. i 2019. prije ozljede Todda Gurleyja, te prošle sezone u Detroitu, kad je Johnsonov sustav počeo poprimati jasne konture. Goff je pristojan QB u svakom sustavu, ali na play-actionu je ubojit. Ove je sezone samo Kirk Cousins više bacao iz play-actiona, a samo Josh Allen ima više jarda iz takvih akcija. Ovo je savršen napad za njega, ali i za hvatački korpus, koji puno lakše stvara separaciju kad obrana zagrize na fintu.

Amon-Ra St. Brown dokazao je da je jedan od najpolivalentnijih hvatača lige koji može trčati gotovo sve rute i oslobađati se jednako dobro i protiv press obrane i protiv dubokog pokrivanja, a ostane li neozlijeđen, trebao bi bez problema nadmašiti lanjskih 1.161 jard hvatanja. Josh Reynolds se pomalo neočekivano etablirao kao pristojna WR2 opcija i duboka prijetnja i trebao bi imati sezonu karijere u svojoj osmoj godini, a rookie Sam LaPorta prototip je modernog tight enda i već sad izgleda kao Pro Bowl igrač. Pronađu li načina da uklope Gibbsa u hvatačku igru, što zasad bezuspješno pokušavaju, ovaj bi napad mogao dobiti dodatnu dimenziju.

No, i bez toga su zaguljeni. Iako treba vidjeti kako će izgledati bez Montgomeryja. Ali to smo znali. Bili su dobri lani, ove godine su napravili korak naprijed. Obrana je napravila sedam koraka i onda skočila osam metara naprijed. Ove su godine treći po DVOA-u, lani su bili 27. To je brutalan napredak. Mogu ga zahvaliti prvenstveno prednjoj sedmorici.

Detroitov secondary je blaga katastrofa. Samo su corner Cameron Sutton i safety Tracey Walker igrali donekle pristojan football, dok je ostatak jedinice božesačuvaj; pogotovo Will Harris, koji je jednako loš kao nickleback kao što su momci iz Nickelbacka u pisanju zanimljivih pjesama. Nedopustivo je da su Lionsi dopustili preko 1.300 jardi kroz zrak u samo šest utakmica s obzirom na pritisak koji ostatak ekipe stvara. Ali to je djelomično i plod sistema — Lionsi su em toliko dobri u run obrani (prvi u ligi), em ulaze rano u vodstvo, što tjera suparnike na promjenu taktike i povećava broj bacanja, em dopuštaju suparnicima da se otvore na kratkim rutama — i ta je brojka malčice napumpana. Malčice. Jer secondary je stvarno loš.

Ono u čemu su uspjeli je limitirati velike akcije. Protiv Lionsa nema bombi, nema bacanja koja će riješiti utakmicu. Dopuštaju 5,4 jarda po bacanju. Na svakom driveu morate krvavo raditi da biste došli u poziciju za postizanje poena. S tim da krvavo ovaj put mislim doslovno: protiv Detroita ćete dobiti batine.

Defenzivni koordinator Aaron Glenn preuzeo je ekipu prije tri godine kad je Matt Patricia dobio pedalu s mjesta glavnog trenera te je ubrzo prešao iz sustava 4-3 u baznu obranu 3-4. Oformio je iznimno agresivnu jedinicu zahvaljujući visokim pickovima koje su Lionsi u tri godine ulupali u obranu.

Lionsi su najjači na prednjoj liniji. Aidan Hutchinson je već sad jedan od najboljih pass rushera lige, ali sjajno je gledati koliko je dobar u postavljanju edgea protiv probijačke igre, kako juri suparnike po čitavom terenu, kako svaki put bira ispravan kut. Njegov pritisak s vanjske strane i onaj Alima McNeila s unutarnje nezaustavljiva su sila. Unatoč tome što blitzaju u svega 20 posto akcija — samo Jetsi i Coltsi blitzaju manje — Lionsi bez problema dolaze do quarterbacka. Nitko u ligi nema više ukupnih pritisaka od njih.

Problem je u tome što osim Hutchinsona i McNeila nitko drugi ne može završiti sackove, tako da kad i oni natjeraju quarterbacka da bježi, obično to završi checkdown dodavanjem ili rješavanjem lopte umjesto sackom. Istina, imali su ih 15, ali to je daleko manje nego bi očekivali obzirom na nered koji Hutchinson i McNeil rade.

Njima dvojici treba pridodati i Alexa Anzalonea, za kojeg se činilo da je na izlaznim vratima iz lige. Dugokosi linebacker čvrste čeljusti, koji više izgleda kao kečer nego kao NFL igrač, prije dvije je godine prvi put dobio šansu startati nakon četiri nezapažene sezone u New Orleansu. Bio je grozan. Bio je toliko loš da su se mnogi čudili zašto ga Lionsi ne otpišu na pola sezone. Očajan u run defenseu, grozan u pass protectionu, jednostavno loš. No, Glenn mu je iz nekog razloga vjerovao. Anzalone je lani napravio skok od grozomornog do prosječnog linebackera, da bi ove sezone igrao na rubnoj Pro-Bowl razini, pogotovo u zaustavljanju probijanja.

Lionsi su tanki u defenzivi, ali ostanu li ova trojica zdravi, ne bi me čudilo kad bi obrana ostala ako ne na ovoj razini, a onda blizu nje.

Imati top 5 obranu i top 5 napad po DVOA-u pokazatelj je izvrsnosti. Uz Lionse samo su 49ersi u tom điru (drugi napad, peta obrana), iako su i Billsi na granici (treći i šesti). No, DVOA ima jedan problem ovako rano u sezoni, a to je procjenjivanje snage suparnika. Lionsi su nesumnjivo dobra ekipa, ali momčadi protiv kojih su igrali su… u najmanju ruku sumnjive.

U prvom su kolu na knap dobili Chiefse, koji su tad bili bez drugog i trećeg najboljeg igrača i koji bi uzeli pobjedu da Kadarius Toney nije premazao svoje rukavice čistom guščjom masti, zbog čega je ispustio 137 lopti (ili se bar tako činilo). Dobili su Falconse koji su loša momčad, Packerse koji prolaze kroz period regrupacije i u najboljem su slučaju prosjek, Pantherse koji su gola katastrofa i Bucse koji su bolno precijenjeni. Nije baš neko mjerilo.

Da stvar bude bolja, do kraja sezone imat će tri ozbiljne utakmice: Ravense u sljedećem kolu, Chargerse nakon byea i Cowboyse u pretposljednjem tjednu. Do kraja imaju dvaput Bearse (lol), Raiderse (lol), jednom Broncose (dupli lol), dvaput Vikingse (koji su bolji nego izgledaju, ali nisu dobri), Saintse (meh) i Packerse. U svim tim utakmicama bit će favoriti. Vjerojatno će izgubiti koju čisto na račun sportske entropije, ali to nije bitno. Bitno je što će napraviti u ove tri ozbiljne. Bitno je to što će ući u playoff. S obzirom na start, bio bi šok kad bi se raspali, pogotovo u ovoj diviziji, bez pravog testa. Onda ćemo vidjeti od čega su zapravo napravljeni.

I dalje sam skeptičan. Još uvijek nisam spreman dići ruke za Detroit. No, one više nisu prekrižene preko prsa, to vam mogu reći. Lionsi su ozbiljna ekipa. Koliko ozbiljna? Vidjet ćemo u siječnju.