Portland Trail Blazers našli su se na raskršću. Lijevi put, dobro utaban i jasno osvijetljen, ali sa sumnjivom sjenom na svom kraju, tražio je od njih da se riješe trećeg picka na draftu za veterana nešto slabije vrijednosti kako bi zadržali jezgru ekipe netaknutom i dali Damianu Lillardu, najboljem igraču u povijesti franšize, priliku da karijeru okonča u Portlandu uz (vjerojatno iluzornu) šansu za osvajanje naslova. Desni put, prekriven trnjem i mračan, ali s varljivim bljeskanjem zlata na svom kraju, tražio je od njih da se riješe Damiana Lillarda, najboljeg igrača u povijesti franšize, dobiju za njega adekvatan paket i krenu u novu izgradnju momčadi.
Portland Trail Blazers udarili su kurs preko polja, ravno po sredini. Drugi neka se bave raskrižjima.
Na dan drafta zadržali su svoj pick i izabrali Scoota Hendersona, 19-godišnjeg beka kojeg su mnogi vidjeli kao drugog najboljeg igrača na draftu. Šuškalo se danima da su zainteresirani za Mikala Bridgesa te da je Brooklyn odbio njihovo udvaranje;* pričalo se o Kristapsu Porziņģisu kao opciji, ali to bi bilo ozbiljno preplaćivanje — što smo i vidjeli jednom kada je završio u Bostonu — ali razmjena se nije ukazala. Rogoborilo se o Pascalu Siakamu, pa i o Zionu Williamsonu, ali na kraju od svega nije bilo ništa. Tržište je jednostavno siromašno. Kad imate 25 ekipa u ligi koje vjeruju da mogu doći do doigravanja, što je rezultat uvođenja play-ina, onda imate i manje ekipa koje su spremne prodati kvalitetne veterane, makar za treći pick na draftu. Što momčadi poput Blazersa stavlja u dosta neugodnu poziciju.
*S pravom, vjerujem. Bridges je od prelaska u Brooklyn trpao efikasnih 26 poena po utakmici (47-36-90) pritom i dalje igrajući jako dobru obranu na određenom tipu bekova/krila. Njegove ga fizikalije limitiraju da eksplodira kao zvijezda u oba smjera jer robusni ga igrači jednostavno mogu izbaciti iz ravnoteže kroz kontakt, ali već sad, bez nekakvog dodatnog napretka za koji i dalje ima prostora, Bridges je rubni All-Star.
Lako je moguće da će Lillard konačno zatražiti trade i tako gurnuti franšizu u ruke nove generacije. Što nije nužno loša stvar
Jedna od riječi koje su proteklih godina postale iznimno popularne u NBA svijetu je timeline. Kad pitate jesu li najbolji igrači u momčadi na istom timelineu zapravo pitate nalaze li se u istoj fazi razvoja, odnosno hoće li u isto vrijeme ući u svoj igrački zenit. Jayson Tatum i Jaylen Green su, na primjer, na istom timelineu. Giannis Antetokounmpo i Khris Middleton su na istom timelineu. Michael Jordan i Scottie Pippen bili su na istom timelineu. Steph Curry, Draymond Green i Klay Thompson su bili na istom timelineu, ali čim su u momčad došli Jonathan Kuminga, Moses Moody i James Wiseman, igrači s potencijalom koje je trebalo odgajati, stvar je krenula nizbrdo. Teško je ganjati naslov i istovremeno odgajati igrače. Jednog, ajde, nema problema, ali trojicu? Ne.
Blazersi trenutno nisu na istom timelineu.
Lillard ima još par godina kvalitetne košarke pred sobom; odigrao je strašnu napadačku sezonu koja je, nažalost, bila ispresjecana ozljedama, te želi šansu za napasti naslov prije nego što Vrijeme dođe po svoje. No, ekipa u kojoj igra mu teško može ponuditi makar i petpostotnu šansu za ostvarenje tog cilja. Jusuf Nurkić je kroz protekle dvije godine napravio korak natrag i sve manje izgleda kao igrač za suvremeni NBA. Ozljede su svakako kumovale tome — čovjek je u zadnje četiri godine odigrao 153 utakmice, odnosno 38 po sezoni — ali i bez njih centar koji ne štiti obruč, ne gađa izvana i nije plejmejker teško može biti jedan od kamena temeljaca dobre ekipe.
Jerami Grant je precijenjeno, ali solidno rješenje na krilu, no i on je netestiran u playoffu (kad je igrao ozbiljne minute za Denver užasno je oscilirao), a osim toga pitanje je hoće li se uopće naći u momčadi, budući da mu je istekao ugovor. Blazersi jesu prvi favoriti u utrci za njegov potpis, ali dok ne pristane na novi, ne treba ga uzimati kao faktor u trenutnoj procjeni stanja u momčadi. Što znači da je Nurkić de facto jedini ozbiljan igrač u ekipi čiji se timeline poklapa s Dameovim.
Unatoč tome, budućnost je svijetla za Blazerse. Razlog zbog kojeg se timeline u Portlandu razilazi je taj što su na rosteru trojica talentiranih mladih igrača.
Anfernee Simons možda nije nastavio strelovit uzlet koji je započeo prije dvije sezone, ali i dalje izgleda kao iznadprosječan starter u najgoru ruku, s tim da je nekidan tek navršio 24 godine i može se nastaviti razvijati. Efikasan strijelac sa super-brzim izbačajem, dobar slasher s više nego pristojnim finiširanjem oko obruča, može si kreirati šut, dobro gađa iz driblinga, Simons je nešto sirovija verzija C.J. McColluma, s tim da je McCollum napravio veliki iskorak u sezoni u kojoj je navršio 24. Simons možda nije igrač oko kojeg će se ikad graditi momčad, ali ima potencijala biti drugi ili, realnije, treći u ozbiljnoj ekipi. Problem je u tome što još uvijek nije taj.
Ni Shaedon Sharpe nije superzvijezda, ali bi to mogao biti. Hrabre riječi za igrača koji je lani startao ravno 15 utakmica i igrao 22 minute po dvoboju, ali ako ste ga imalo gledali, jasno vam je zašto. Sharpe je već sad jedan od najatraktivnijih zakucavača lige, čovjek koji jednim potezom diže dvoranu na noge, a suparničke trenere tjera na pozivanje timeouta. Premda je to aspekt njegove igre koji će mu donijeti najviše pozornosti, on nije samo atraktivan, on ne ne predstavlja samo prazne kalorije; radi se o igraču koji ima štofa razviti se u nositelja momčadi.
Sharpe je sirov, to će rijetko tko osporiti, ali ta se sirovost polako kuhala tijekom godine. U 15 utakmica koliko je startao — neke zbog ozljeda, neke jer su Blazersi shvatili kako je sezoni došao kraj pa su dali šansu mladima — imao je prosjeke 19-5-3, uz šut 45-36-77. Poprilično neloše za igrača koji je prije mjesec dana navršio 20 godina. No, više od brojki impresioniralo je proširivanje skillseta. Sharpe je godinu započeo kao igrač koji je poentirao mahom u tranziciji, smećarenjem nakon odbijanaca i solidnim cuttanjem prema obruču, ali pred kraj sezone se već razvio u pristojnog catch-and-shoot igrača (52,4 posto trice na 2,3 pokušaja po utakmici u zadnjih 10 dvoboja sezone, 46 posto kroz godinu), a počeo je i malo agresivnije poentirati iz driblinga.
Želi li u skorije vrijeme povećati svoju minutažu, pogotovo u momčadi u kojoj postoji ozbiljna konkurencija na poziciji dvojke i trojke (ovisno o Grantovu eventualnom potpisu), mladi će Kanađanin morati, doduše, popraviti svoju obranu koja se kretala od loše do kriminalne. No ne bi me začudilo kada bi čovjek imao sličnu progresiju kakvu je kroz protekle dvije sezone imao Anthony Edwards, na kojeg jako podsjeća u određenim aspektima igre.
Ne postane li on superstar, oči će se okrenuti prema Hendersonu. Treći pick drafta dosad je više obećavao nego što je isporučio odigravši šačicu utakmica u G-Leagueu. Na papiru, on je savršen suvremeni play. Građen više kao NFL running back, ima široka ramena, snažne noge, duge ruke, skočnost kojom anulira nedostatak visine i brzinu koju, zahvaljujući sjajnom prvom koraku, ispoljava ne samo u tranziciji, nego i u punom napadu. Henderson je kreativan finišer na obruču, pokazao je sposobnost da vrti pick ‘n’ roll na pristojonoj razini, strpljiv je dribler koji može čekati na pogreške obrana kako bi ih otvorio dodavanjem, a i skok-šut s poludistance mu se poboljšao.
Unatoč tome, teško je o njemu govoriti kao o sigurnoj stvari. Vanjski šut mu je poprilično slab, što će ga limitirati u današnjem NBA-u. Premda je kreativan u reketu, nije bogznakako efikasan, što definitivno zabrinjava. Obrambeno je izrazito nekonzistentan i viši ga igrači mogu loviti i koristiti kao mismatch.
Njegov plafon je jako, jako visok. Henderson bi mogao biti drugi najbolji igrač ovog drafta, možda i prvi ako Victora Wembayamu pojedu ozljede (nadam se da neće, jako se nadam da neće). Ali isto tako mogao bi biti tip koji će igrati osam sezona prosječne ili ispodprosječne košarke, dobivajući šansu za šansom zbog svog pedigrea prije nego što se nađe na kraju klupe ili u Kini.
Trojac Simons-Henderson-Sharpe* predstavlja jako lijep zalog za budućnost, barem na papiru, ali pitanje je u kom trenutku će se ta budućnost početi manifestirati. Dok god je Lillard u momčadi, Blazersi su pod pritiskom, i to s pravom. Igrač takvog kalibra zaslužuje šansu za osvajanje naslova, a dva neprokušana i jedan još uvijek nedokuhan igrač teško mogu biti ozbiljni faktori u povećavanju te šanse.
*Treba vidjeti i što će dobiti od Krisa Murraya, 22-godišnjeg rookieja s Iowe koji je napravio ogroman iskorak u svojoj juniorskoj sezoni, zahvaljujući kojem je uveo Hawkeyese u March Madness te sam završio u trećoj najboljoj sveučilišnoj petorci. Murray bi već sada trebao biti spreman za NBA izazove, a isporuči li samo polovicu onoga što je brat blizanac Keegan napravio za Kingse, bit će to pun pogodak za Portland.
Lillard je prije dva dana imao sastanak s generalnim menadžerom Joeom Croninom nakon što je bio začuđujuće tih tijekom draft procesa. Nije zatražio trade te je ostao vjeran franšizi koja ga je draftala prije 11 godina, a u javnost su procurile informacije da je od Cronina zatražio produženje ugovora s Grantom i dovođenje Draymonda Greena (što nije baš izgledno, budući da bi ta opcija vjerojatno uključivala nekakav sign-and-trade s Warriorsima, koji su i dalje ljuti na Blazerse zbog nedavnog tradea za Garyja Paytona II i čitavog cirkusa s njegovim uzimanjem Toradola).
S obzirom na sve izrečeno, malo je vjerojatno da će Lillard napustiti klub tijekom ljeta, što je u konačnici dobra stvar za Blazerse. Ostat će još neko vrijeme na raskrižju.
Budu li pred All-Star pauzu među boljim ekipama na Zapadu — što, s obzirom na očekivane fluktuacije do kraja prijelaznog roka, nije nemoguće — moći će ili ostati u pat poziciji ili razmijeniti nekoga od mladih talenata za veterana ukoliko se neka ekipa (Bullsi kao prva opcija) odluči na početak rebuildinga. Krenu li stvari nizbrdo — što, s obzirom na očekivane fluktuacije do kraja prijelaznog roka, nije nemoguće — lako je moguće da će Lillard konačno zatražiti trade i tako gurnuti franšizu u ruke nove generacije. Što bi vjerojatno rastužilo 99 posto navijača Blazersa, ali nije nužno loša stvar. Mladi imaju štofa. Doduše, imali su i 1986. s Clydeom Drexlerom, Samom Bowiejem, Kikijem Vandewegheom i Terryjem Porterom i 2009. sa LaMarcusom Aldridgeom, Brandonom Royem, Nicom Batumom i Gregom Odenom, pa znamo kako je završilo.
Unatoč tome treba biti optimističan. Odlučili se za Lillarda ili za rebuilding, Blazersi će ostati relevantni.
