Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Čovjek koji je buljio u ekran

Salary cap mora pasti

Kakve će posljedice prekid imati na NBA ligu?

Ne mogu spavati. Nisam jedini, mnogi ljudi ovih dana imaju problema utonuti u san. Bilo da brinu zbog moguće zaraze koronom (đavo je odnio), ili zbog poslova koji propadaju, ili zbog neizbačene energije koja se gomila u samoizolaciji, ili zbog straha od novih potresa. Premda me sve te stvari muče, nije da zbog njih ne spavam; dapače, čini mi se da se nosim s njima izuzetno dobro i smireno. Ne, nije u njima problem.

Izvor moje nesanice je NBA.

U glavi sam pregrmio da se utakmice ne igraju, da su dvoboji stali, pa čak i to da postoje velike šanse da se sezona ne odradi do kraja. Olimpijske igre su odgođene, Euro je odgođen, March Madness je otkazan. Ne čini mi se da će biti drugačije s NBA-om, iako tračak nade još uvijek postoji. Pomirio sam se s tom opcijom najracionalnije što sam mogao, ali po običaju tijelo donekle ignorira ratio. I dalje sam budan do šest ujutro, i dalje čekam Bullse u dva, JazzNuggets u tri, LakersRockets u 4:30.

Prošlo je tako malo vremena, a svejedno mi fale LeBron i AD, Harden i Westbrook, Mitchell i Bogdanović, Simmons i Embid, Siakam i Lowry, Luka i Porziņģis, Jokić, Giannis, Lillard, Kawhi i George i Zubac, Fox i Hield, Zion i Ingram, LaVine i Markkanen… Kvragu, dao bi sad sto maraka samo da mogu gledati kako Jim Boylen upropaštava još jednu Chicagovu utakmicu svojim suludim rotacijama.

Ekipe se grade imajući uvid u budućnost salary capa, a dobar dio momčadi konstruirao je svoje rostere gledajući u ljeto 2021.

No, NBA lige nema, što se jasno odražava na moje mentalno zdravlje. A kako će se korona (apage satanas!) odraziti na zdravlje lige još uvijek je upitno. Ne mislim pri tom nužno na finiš sezone, iako bi bio veliki udarac za povijest lige kada sezona ne bi dogurala do kraja. NBA je dobila prvaka u svakoj godini od začetka 1947. u kojoj su Philadelphia Warriors svladali Chicago Stagse u pet utakmica uz dominaciju Joea Fulksa koji je te sezone trpao 23 poena po utakmici (26 u finalu) uz 30 posto šuta (12. najbolji postotak u ligi)* te bi neodigran playoff i propušteno finale bili poprilično velike rane u tijelu lige.

*Postotke šuta iz ranijih sezona, osobito iz prve tri kada se liga još zvala Basketball Asssociation of America, prije nego se ujedinila s NBL-om i postala NBA, treba uzimati s dozom skepse — ne samo zato što se zapisnik nije vodio pedantno u svakoj utakmici, nego i zato što se na nekim dvobojima nije uopće vodio, osim postignutog broja poena. No, ukoliko uzmemo u obzir veličinu uzorka, jasno je da odstupanja nisu mogla biti kolosalna, pa podatak da je u prvoj sezoni najviši postotak ubačaja iz igre imao Bob Feerick sa 40 posto (jedini preko 40, drugi najbolji bio je Ed Sadowski sa 37 posto) ipak nosi nekakvu težinu.

Navijači Lakersa, Clippersa i Bucksa, prvih favorita za osvajanje naslova, imali bi za čime žaliti, a tu su i fanovi ekipa koje vrebaju iz prikrajka i imaju minimalne šanse zakomplicirati priču, kao što su to npr. napravili Mavericksi 2011. kada to nitko od njih nije očekivao. Neodigrana sezona je katastrofa sama po sebi, a što je još gore, posljedice bi se mogle osjećati i idućih nekoliko godina. Pričam, naravno, o financijskim posljedicama. Koje će nužno utjecati na budućnost samih ekipa na parketu. Stvari su trenutno poprilično komplicirane i ogrnute velom tajne, pa hajdemo ih malo razjasniti.

Za početak valja objasniti kako se izračunava salary cap.

Prema posljednjem kolektivnom ugovoru (collective bargaining agreement ili CBA) liga garantira igračima da će primiti od 49 do 51 posto love iz “uz košarku vezanog prihoda” (basketball-related income ili BRI). Što točno spada pod BRI definirano je na nekakvih 35 ugovora te uključuje stvari poput prodaje dresova, prodaje oglasa na dresovima, dijela love stečene prodajom prava na ime dvorane, pa čak i klađenja na utakmice. Ima toga. Uglavnom, jednom kada se definira BRI, povećava ga se za 44,74 posto, umanjuje ga se za davanja igračima poput zdravstvenog i socijalnog, te ga se nakon toga dijeli na 30, jer toliko je franšiza u ligi. Salary cap je tako za aktualnu sezonu izračunat na 109,14 mlijuna dolara.

Salary cap u NBA-u je ‘mekan’, za razliku od NFL-a u kojem je ‘tvrd’ što znači kako postoji niz načina da ga se prijeđe, što većina ekipa i radi u pokušaju da ostanu konkurentne. Znate već sve te mehanizme, od MLE-ja do Bird rightsa, ima ih. Cap je za sljedeću sezonu trebao narasti na cifru između 115 i 116 milijuna dolara, što je određenim ekipama otvaralo prostora da ili potpišu igrače ili se pravilnim manevriranjem spuste ispod luxury taxa. CBA je tijekom prošlih pregovora postao još kompliciraniji, uz još više izuzetaka i mehanizama kojima se mogao preći cap, a svima koji žele saznati više i malo se educirati o samom capu preporučam da kliknu na ovaj link.

Kada je Daryl Morey početkom sezone zakuhao priču s Hong Kongom i posljedično utjecao na svojevrsni NBA embargo u Kini, projekcije za sljedeću sezonu pale su na 114 milijuna dolara. Koliko će pasti kao posljedica virusa COVID-19 (sjeme mu se zatrlo) ostaje da vidimo. Trenutno je nemoguće prognozirati koliko love će liga popušiti — jedino što je jasno je da će postojati poprilični gubici. Ako se sezona odigra bez gledatelja, izgubit će se veliki dio kolača ne samo od prodaje karata već i od prodaje parkinga, hrane i pića u dvoranama, te od prodaje suvenira, dresova i ostale robe čija prodaja eskalira u vrijeme doigravanja.

No, ono što najviše brine ljude oko lige je što će biti ako sezone uopće ne bude.

Ta je mogućnost realnija nego što si NBA ovisnici žele priznati, s obzirom na eskalaciju epidemije u SAD-u, gdje još uvijek nisu ozbiljno pristupili ublažavanju krivulje rasta zaraženih, barem ne na federalnom nivou. Takva situacija brine zbog toga jer nitko, osim pravne službe, nije upoznat s force majeure klauzulama u ugovorima s TV kućama, a ne vjerujem ni da su oni znali što točno ondje piše prije nego je ovo sranje krenulo, zato što su ugovori uglavnom pisani za korištenje u normalnim, svakodnevnim okolnostima. Ako postoje klauzule koje bi omogućile TV kućama da ili ne isplate iznose za neisporučene utakmice, što je lako moguće jer se one automatski ne mogu naplatiti od oglašivača, ili da te isplate prolongiraju, ili da se one kompenziraju na drugi način, to bi bio ogroman udar za salary cap pošto liga godišnje prima otprilike 2,7 milijardi dolara od TV prava.

To znači da je ove godine od 109 milijuna salary capa čak 40,2 milijuna došlo od TV kuća, pod uvjetom da se TV ugovor na devet sezona koji je stupio na snagu 2016. isplaćuje linearno. Bilo bi neozbiljno računati koliko love plaćaju pojedinu utakmicu, pošto ugovori nisu konstruirani na taj način te uključuju doigravanje koje nema fiksiran broj tekmi, ali nekakvom logikom moglo bi se zaključiti da je svaka  franšiza ostala ‘dužna’ TV kućama od šest do 10 milijuna dolara vrijednosti (18 utakmica* plus playoff) čak i kad ne bismo vrednovali playoff više od regularne sezone.

*Kada bi se cifra od 2,7 milijardi podijelila samo na regularnu sezonu, ispalo bi da ovih 18 utakmica košta TV kuće oko 8,8 milijuna dolara, odnosno 491.000 dolara po prijenosu. Sitnica. Ali playoff je uključen u cijenu pa ajde, nije strašno.

Uz pad prihoda od utakmica u dvoranama i onih na televiziji, valja računati i na mogućnost pada cijena ulaznica i mercha u budućnosti ukoliko se epidemija corone (crkla dabogda) negativno odrazi na cjelokupnu ekonomiju na dulji rok i tako sruši životni standard, što bi trebalo rezultirati žešćom deflacijom koja neće zaobići ni NBA.

Jeste se napalili od ove špekulativne, loše izvedene matematike? Kakva zakucavanja, kakve defenzivne sheme, kakav pace and space, ovo je ono za što živimo, jel tako? Ok, smirite se, čeka nas još uzbuđenja. Nisam za vraga položio političku ekonomiju s dvojkom.

Zašto je sve ovo bitno? Zato što je salary cap prvenstveno oruđe kojim se uređuje distribucija love između vlasnika i igrača, ali je istovremeno, kao nusprodukt, i regulatorni mehanizam koji određuje kako će rosteri biti konstruirani. Salary cap je manje-više solidno funkcionirao kao regulator tijekom posljednjih dvaju desetljeća. Utjecao je direktno na kretanje igrača i odlazak zvijezda iz svojih matičnih ekipa, čiju smo kulminaciju doživjeli lani, ali je isto tako onemogućavao momčadima da dominiraju dugi niz godina zato jer je postalo puno teže zadržati šampionske momčadi na okupu.

Njegova korektivna funkcija najbolje je došla do izražaja 2016. kada ga de facto nije bilo — tada je cap skočio za 32 posto zbog aktivacije novog nacionalnog TV ugovora, što je omogućilo Kevinu Durantu da potpiše za Warriorse i tako oformi super-super-momčad. Da je cap normalno funkcionirao, taj trenutak se ne bi dogodio i KD bi otišao negdje drugdje i oformio momčad koja bi konkurirala Dubsima. Odsustvo salary capa omogućilo bi raznim lovcima na prsten da mijenjaju ekipe iz godine u godinu, ali s njim u funkciji to nije slučaj.

Prije nego što je došlo do naglog porasta salary capa, ekstenzivno se te sezone razgovaralo o mogućnosti tzv. cap smoothinga, odnosno nove klauzule kojom bi se povećanje od 32 posto rastegnulo na niz godina, što bi značilo da će inkrementi povećanja biti manji i da se samim time ne može dogoditi Durant situacija. Igrački sindikat je takav prijedlog odbio, a jasno je i zašto — svi oni igrači koji su u tom trenutku bili u ligi znali su da kroz sljedeće tri ili četiri godine neće nužno tamo biti, te nisu željeli predati svoj dio kolača klincima koji su u tom trenutku tek bili na faksu ili u srednjoj.

Nagli porast salary capa značio je da likovi poput Timofeja Mozgova mogu potpisati sulude ugovore koji su osakatili njihove momčadi u budućnosti, ali igrače nije bilo briga — Mozgov i njemu slični su dobili pare i to je jedino bilo bitno. Što je i razumljivo, igrači imaju relativno kratak period u kojemu mogu zaraditi lovu, osobito oni prosječni koji čine glavninu lige, te je jasno zašto su željeli pare istog trenutka.

Za razliku od 2016., sljedeće sezone bi se lako mogao dogoditi veliki pad salary capa.

On sigurno neće biti 32 posto, ali prijeđe li šest ili sedam posto, mogao bi predstavljati velike probleme za generalne menadžere. Ekipe se grade imajući uvid u budućnost salary capa, a dobar dio momčadi konstruirao je svoje rostere gledajući u ljeto 2021., kada Giannis Antetokounmpo i niz drugih zvijezda postaju slobodni igrači. No, padne li salary cap, bit će potrebno dodatno manevriranje kako bi se otvorio prostor za max i supermax ugovore. Ne samo to, nego postojeći ugovori pak dobivaju na neželjenoj vrijednosti.

Uzmimo za primjer kolosalno gnojivo od ugovora kojeg je potpisao Tobias Harris. Krilo u Sixersima masno je plaćeno sve do 2024. Njegov ugovor sljedeće sezone iznosi 33,5, dok se u posljednjoj sezoni iznos penje na 41 milijun dolara. Takav ugovor može osakatiti franšizu na duuuuuuuuuugi niz godina, a sad zamislite koliko bi je dodatno osakatio kada cap ne bi bio 115, nego 105 milijuna dolara. To bi značilo da Sixersi ne troše na Harrisa 29, nego 32 posto capa — što se ne čini puno, ali zapravo jest jer za tu razliku mogu platiti mlade igrače poput Matissea Thybullea, ili 70 posto iznosa kojeg plaćaju za Mikea Scotta. U 2024. trošili bi čak 39 posto svog prostora na Harrisa, ali o toj godini nećemo špekulirati jer bi se do tada cap trebao oporaviti, a i novi TV ugovor bi se trebao potpisati (trenutni vrijedi do 2024./25. te se obično potpisuje dvije godine ranije).

Baš zbog takvih situacija lako je moguće da se pristupi cap smoothingu, ovaj put u obrnutom smjeru — dok se 2016. želio rastegnuti dobitak na više sezona, sada bi se to isto radilo s gubitkom. Ovaj put se igrači sigurno neće buniti pošto im paše da se gubici preraspodjele, a još više im paše da se uližu gazdama franšiza. Naime, premda ne znamo postoji li force majeure klauzula u ugovorima s TV kućama, jako dobro znamo da ona postoji u CBA-u, a ona kaže kako se kolektivni ugovor može poništiti u situacijama poput ove i gazde će zasigurno prijetiti igračima ukoliko ovi ne pristanu da teret izgubljene love podnesu zajedno s franšizama.

Osim toga, valja imati na umu kako se 10 posto plaća čuva na escrow, odnosno založnim računima u slučaju da plaće premaše 51 posto prihoda, što će se zbog korone (hiljadu puta prokleta) zasigurno dogoditi te postoji mogućnost da taj iznos neće biti isplaćen, što bi opet moglo rezultirati dugogodišnjim pravnim bitkama između igrača i vlasnika, što ligi dugoročno nije u interesu. Lako je moguć i slučaj da liga uvede amnesty klauzulu kako bi kompenzirala utjecaj pada salary capa na konstrukciju rostera, kao što ju je uvela nakon lockouta 2011. (bye, bye Tobias).

Nepoznanica je previše. Valja pričekati u nadi da će pandemija koronavirusa (proklete mu kosti) ipak jenjati kroz mjesec-dva i da će se život vratiti na ulice i u NBA dvorane prije nego što svi kolektivno poludimo. No, istovremeno treba imati na umu kako će ovaj prekid imati posljedice na ligu, pitanje je samo kakve i koliko izražene. Salary cap je jedna od najvažnijih stvari koja određuje buduće prvake, i dok god je on pod upitnikom, nemoguće je predviđati koje će ekipe u budućnosti konkurirati za naslov — pogotovo u ovakvoj NBA ligi u kojoj su ugovori kratki, a igrači stalno mijenjaju momčadi. Samo neka se sve ovo riješi čim prije.

Mrzim koronu.