Čovjek koji je buljio u ekran

Samo trpaj

Je li 'realno' da se u NBA-u zabija ovoliko puno koševa?

“Koliko je ovo realno?”, upitao me prijatelj nakon što je Luka Dončić, dva dana nakon remek-djela Nikole Jokića, zabio Knicsima 60 poena uz 21 skok i 10 asistencija. Pitanje me malo stiltalo. Počeo sam pričati o ritmu igre, o tricama, o ne znam čemu, ali ništa od onoga što sam rekao nije uključivalo odgovor na njegovo pitanje, uvelike zato što nisam dokučio što pitanje zapravo znači. Što znači realno?

Kad fanovi sporta pitaju nešto slično, obično žele znati hoće li neko ponašanje biti konzistentno, odnosno kolika će biti frekvencija njegova ponavljanja. Također žele znati kako uspoređivati sadašnje stanje s prijašnjim i jesu li dva vremenska perioda usporediva koristeći isti set mjera. U prijevodu, rekao bih da pitanje “koliko je ovo realno?” uključuje pitanje “hoćemo li učestalo gledati ovo što radi Dončić?” i “je li ovo što radi Dončić jednako onome što su radili Kobe, Jordan, Bird i Wilt?”.

Prvi dio odgovora je, ukoliko se nijedna varijabla ne promijeni, apsolutno da. Drugi dio je nešto složeniji, baš kao što je razvoj košarke i sam složen.

Trenutno u ligi imamo petoricu igrača koji zabijaju preko 30 poena po utakmici: to su Giannis Antetokounmpo, Joel Embiid, Luka Dončić, Shai Gilgeous-Alexander i Jayson Tatum, s tim da je i Kevin Durant (29,7 poena po utakmici) dvije ekstra utakmice udaljen od ovog društva, iako treba pričekati i vidjeti kako će igrati kad se oporavi od ozljede koljena. Nastave li ova petorica igrati na istoj razini, ovo će biti prva sezona od 1961./62. u kojoj ćemo imati petoricu igrača koji zabijaju preko 30. Te su godine to napravili Wilt Chamberlain (apsurdnih 50,4 poena u sezoni u kojoj je igrao 48,5 minuta po utakmici), Walt Bellamy, Bob Pettit, Jerry West i Oscar Robertson. Nikad prije ni poslije nismo imali petoricu preko 30 poena; dapače, nismo imali ni četvoricu. Ponekad trojicu, ponekad dvojicu, a najčešće je preko 30 išao jedan ili nijedan igrač.

U današnje doba svođenje svog proizvoda na niz video zalogajčića od 15 do 30 sekundi pozitivna je stvar. Jer NBA košarka je za NBA samo proizvod

Sve dosad. Ova individualna inflacija poena povezana je i s momčadskom inflacijom poena koja je započela 2015. ulaskom u pace & space eru, zahuktala se prije četiri godine i sad dosegla svoj vrhunac. Momčadi su u prosjeku zabijale ravnih 100 poena po utakmici u sezoni 2014./15. Ove godine zabijaju 113,8, najviše od 1970. kad su ekipe zabijale 116,7. To je apsurdan porast u jako kratkom roku i to nitko ne može osporiti, ali dojam drastične promjene dodatno je potenciran košarkom na kojoj su odgojene trenutne generacije košarkaških navijača.

Basket koji sam ja gledao i kao dijete i kao tinejdžer, kao i kasnije kao odrasla osoba, bila je znatno, znatno drugačiji od onog koji danas gledamo. Bila je zatvorenija, grublja, neefikasnija, taktički jednostavnija, defenzivnija igra, sklonija naglašavanju individualnih sposobnosti, sklonija izolaciji kao ultimativnom napadačkom oružju. Čitave 1990-e i 2000-e bazirale su se na takozovanom hero ballu, na izolaciji na krilu i post-up rješenjima, uz pravila koja su dodatno olakšavala posao obrambenim igračima. Bio je to i period ekspanzije koji je razvodnio ligu, a ona još uvijek nije znala napuniti bazen talenta igračima iz Europe koji su, i kad bi došli, nalazili na probleme jer se nisu uklapali u igračke arhetipove kakve su NBA ekipe kreirale.

Sve je ovo proizvelo određeni tip košarke za koju će mnogi mrzitelji modernog NBA reći da je “prava”, baš kao što će ljudi rođeni u 1980-ima za novi val tvrditi da je jedina “prava muzika” ili da je g-funk “pravi rap” u odnosu na trap koji danas vlada eterom. Ukoliko vam je basket 1990-ih i 2000-ih referentna točka za današnju košarku, jasno je zašto upućujete pitanje “je li ovo realno?”.

No, vratite li se samo malo unatrag, vidjet ćete košarku koja je po nekim principima puno bliža današnjoj.

U sezoni 1988./89. ekipe su zabijale 109,2 poena po utakmici, što je fascinantno s obzirom na to da su potezale 27,7 trica po utakmici manje nego ekipe danas. Te su sezone Sunsi bili prva momčad lige po postignutim poenima sa svega 0,2 poena manje po utakmici od ovih Kingsa koji danas predvode ligu. Razlog tadašnje napadačke izvrsnosti bio je prvenstveno ritam koji je viši nego danas (za otprilike pet posjeda) uparen sa vrsnom egzekucijom koja je bila plod kako eksplozije talenta nakon mrtvih 1970-ih, tako i taktika koje su se bazirale na protoku lopte i kreiranju izglednih situacija. Gledamo li NBA povijest, ignorirajući period prije rasne integracije i uspostavljanja sata za istek napada, možemo slobodno reći da je ovo danas “prava košarka”, a da je period od 1992. do 2014. bio aberacija u odnosu na normu.

Naime, od 1950-ih do 1990-ih ekipe su postizale manje-više sličan broj poena kao ove danas. Kroz 1960-e malo više (ekipe s najviše poena su tad znale biti na 125 po utakmici), kroz 1970-e malo manje (većinom su lideri bili oko 115), ali puno bliže ovom periodu nego u našem formativnom razdoblju kad su lideri lige jedva prelazili stotku i kada je prosjek lige često bio ispod 95 (u prokletoj lockout sezoni 1998./99. je bio na 91,5). Razlika jest bila u načinu na koji su momčadi dolazile do spomenutih brojki. U 1980-ima je za poene bila zaslužna efikasnost i taktička ispoliranost, tijekom 1970-ih odljev talenta koji je omogućavao određenim ekipama i igračima da dominiraju, u 1960-ima je to bio apsurdni ritam*, a danas… Kako smo se zapravo vratili “u normalu”?

*Ekipe su imale i do 125 napada po utakmici; danas prvorangirani Lakersi imaju 102,3 napada. I onda je ovo pace era. Pa nije Wilt trpao koliko je trpao, niti je Bill Russell grabio toliko skokova samo na račun talenta.

Premda će nesumnjivo netko pametniji i skloniji preciznoj analizi kroz neko vrijeme dati kompletniji odgovor, meni se čini kako su tri faktora utjecala na trenutnu eksploziju poena u ligi.

Prvi su promjene pravila.

NBA liga je još od kraja 1990-ih svjesno radila na povećanju broja poena, mijenjajući pravila leva-leva kako bi otvorila igru, svjesna da povremeni pratitelji lige — dakle, oni koji čine ogromnu konzumentsku većinu — preferiraju gledati napad u odnosu na obrane. Još sredinom 1990-ih promijenila su se tzv. clear path pravila kako bi se donekle otvorila tranzicijska igra. Uslijedilo je pravilo pet sekundi leđima prema obruču, s ciljem da se poveća protok lopte koji je ispario zahvaljujući sporoj post-up igri. Početkom 2000-ih ukinut je hand-checking, što je omogućilo eksploziju iso igre, uspostavljen je defenzivni polukrug u kojem niste mogli izvlačiti faulove u napadu, a zone su omogućene samo kako bi se implementiralo pravilo od defenzivne tri sekunde u reketu.

Liga je također počela biti popustljivija prema pokretnim blokovima, zvanju koraka i nošenim loptama, osobito u tranziciji, što je u konačnici rezultiralo apsurdnim potezima kao što je LeBronov legendarni crab dribble ili Hardenova stepback trica. Resetiranje sata na 14 sekundi umjesto na 24 nakon ofenzivnog skoka/defenzivnog faula povećalo je broj posjeda, dok je ovogodišnja zabrana tzv. take faulova rezultirala još otvorenijom tranzicijskom igrom.

S obzirom na sijaset promjena koje su uglavnom rađene s jednim ciljem — da bi otvorile napadački aspekt košarke — ne čudi to što je broj poena u konstantnom porastu. Steve Kerr je nekidan izjavio da smatra kako igrači nikad nisu bili talentiraniji, ali da obrane nisu na razini, pogotovo u tranziciji. No, kako bi mogle biti kada su defenzivcima oduzeta sva moguća prava?

Ljubitelji europske košarke će posprdno reći da je NBA košarka cirkus i da se u Europi igra puno ozbiljnija obrana (btw, to isto su govorili i u 1990-ima i u 2000-ima, tako da se više ni ne obazirem na takve izjave), a u njihovim riječima najčešće stoji insinuacija da je to zbog manjka truda. No, to je najobičnija glupost.

Trud nije problem. Problem je širi teren i po dimenzijama i po trici. Problem je kriterij suđenja kontakta. Problem je nemogućnost kampiranja u reketu. Problem je tranzicijski faul. Problem je i rotacija igrača — u Euroligi trenutno 10 igrača prelazi 30 minuta po utakmici, što ih čini odmornijima za igranje obrane, u NBA-u ih je 85. Obrambeni su igrači u NBA-u kao kovači koji pokušavaju golim rukama baratati usijanim čelikom. Oruđe im je oduzeto. Bez alata nema zanata.

Drugi faktor koji je utjecao na trenutnu eksploziju poena je proliferacija taktičkih ideja.

Ona je započela još tamo u drugoj polovici 2000-ih, kad su Sunsi oživjeli tranzicijsku košarku, a Spursi u modu vratili protok lopte, uvelike pogonjeni filozofijom brojnih europskih trenera koje je Gregg Popovich uvijek cijenio. No, prava revolucija uslijedila je tek nakon sedam-osam godina, kad su read & react napadi zamijenjeni uvelike skriptiranim sustavima nad kojima su treneri imali puno veću kontrolu nego prije, crtajući akcije kao ofenzivni koordinatori u NFL-u, i u kojem je prostora za improvizaciju bilo relativno malo.

Napredak analitike pogurnuo je ligu prema povećanju volumena trica, što predstavlja istinski pomak u odnosu na svu košarku od ranije. Čini se kako je to povećanje doseglo zenit, budući da u zadnje tri godine nije bilo promjene u volumenu ispaljenih trica u ligi, ali tko zna hoće li netko prokljuviti nove načinae na koji se mogu eksploatirati modificirane obrane osakaćene promjenama pravila.

Treći faktor koji je utjecao na trenutnu eksploziju poena je porast razine talenta u ligi i diverzifikacija vještina na pozicijama.

Sve donedavno je NBA bila pozicijski poprilično rigidna liga. Uvijek je bilo igrača koji su istupali iz svojih uloga, ali manje-više se znalo što je zadatak playa, što trojke, što petice. Igrači su kroz odrastanje bili ukalupljivani u zadane uloge, specijalizirajući se što je više moguće. Danas je ta specijalizacija na drugačijoj razini i nije uopće vezana za pozicije na parketu koje su uglavnom bile propisane visinom. Igrači su mahom polivalentniji, što je itekako utjecalo na samu taktiku. Više nema ekipe bez small-ball petorke, više nema obrane bez bar dvije ili tri rotacije bazirane na agresivnom switchanju, sve više momčadi igra bezpozicijsku košarku. Visoki su postali bekovi, pa na svakog rim-running centra poput Clinta Capele dobivamo njih petoricu koji će distribuirati loptu sa short-rolla ili će flareati na tricu.

Nije da prije nije bilo pick-and-pop visokih poput Paua Gasola, Carlosa Boozera ili Brada Millera, ali danas ih ima na bacanje. Vještina s loptom naprosto je na tako visokoj razini da je većina momčadi pick-and-roll akcije ili oplemenila ili zamijenila handoff akcijama. Sve više viđamo 2-3 ili 3-5 pickove. Dončić, Jokić, Giannis i mnogi drugi igraju playeve, nešto što je do jučer od visokih radio samo LeBron. Obranama se jako teško prilagoditi na novu realnost jer se broj varijabli udeseterostručio i puno je teže zatvoriti suparnika, pogotovo u zadnjih par godina tijekom kojih su treneri naučili analitiku primjenjivati na mikrorazini i iskorištavati vještine svojih igrača — nešto što je rezultiralo ponovnim porastom mid-range šutova ljudi kao što su Durant ili DeMar DeRozan.

Sva tri faktora su međusobno povezana i utječu jedan na drugoga. Kad ih sve uzmemo u obzir, ne čudi to što gledamo sve više i više utakmica u kojima igrači idu preko 40 poena. Je li to realno? Jest. Je li zabavno i zanimljivo? O tome morate odlučiti sami.

Iz uskog osobnog iskustva rekao bih da je velik broj ljudi koji svakodnevno gledaju NBA — da budem sasvim iskren, ne zanima me mišljenje onih koji pogledaju brojke i idu nešto komentirati — i koji su frustrirani postojećim stanjem. I dalje smatram da je to plod odrastanja u atipičnoj eri za NBA košarku, ali to u konačnici nije bitno. Svi smo proizvod nečega. Normalno ponašanje nije ‘objektivno’ normalno, već je kodificirano u vremenu, a kada se kod krene izrazito mijenjati, kao što se mijenja ne samo u NBA-u nego i u cjelokupnom društvu, ponekad ga je teško prihvatiti.

Meni osobno je odgovorala kako taktička tako i scorerska proliferacija u ligi, budući da mi je košarka kroz veći dio 2000-ih bila izrazito ružna, ali ona je za mene dosegla svoj vrhunac prije pet-šest godina. Ne sviđa mi se način na koji opet ulazimo u period taktičke homogenizacije i u kojem se liga sve više trudi artificijalno ograničiti određene aspekte igre. Basket mi je bio zabavniji kad su ekipe tražile načine kako eksploatirati tricu, kako crtati nove akcije, kako iskoristiti sve nove vještine igrača. Imam dojam da marširamo prema još jednom periodu šablonizacije u kojem je šarenilo sadržano u nijansama, a ne u širokim potezima taktičkog kista. Što, ironično, uništava nijansiranje.

To bi se moglo negativno odraziti na doživljaj zagriženih NBA fanatika, ali mi u toj priči i nismo nešto bitni. Bitna je baza koju čine površni pratitelji lige, oni koji događaje upijaju preko box scorea i highlightsa i koji pogledaju možda 20 utakmica čitave sezone dok prčkaju po mobitelima.

Da se razumijemo, to je sasvim legitiman način praćenja sporta, u današnje je doba teško ne biti površan s obzirom na količinu sadržaja kojima smo svakodnevno obasipani, ali meni je žao što su sve strukturne promjene usmjerene prema toj razini uronjenosti u sport. Kyle Kuzma je nekidan tvitao kako highlights kultura ubija košarku i kako su nijanse isparile, ali iskreno mislim kako je NBA liga svjesna da je to jedini način na koji može preživjeti.

U doba kad je sadržaja nikad više i u kojem je attention span nikad manji, svođenje svog proizvoda na niz video zalogajčića od 15 do 30 sekundi pozitivna je stvar, koliko god to meni i vama i Kyleu Kuzmi išlo na jetra. Jer NBA košarka je za NBA samo proizvod.

Navijačku kulturu su odstranili tijekom 1990-ih mijenjajući ambijent u dvorani isforsiranim zvukovima s razglasa, identifikaciju s momčadima su odstranili u 2000-ima forsirajući individualizaciju košarke koja je preplavila i druge timske sportove; sve što vam je ostalo je tih 30-ak sekundi koje možete prodati površnim pratiteljima i klincima koji tek ulaze u basket. Dugoročno bi to trebalo biti dovoljno za opstanak košarke — poprilično sam pesimističan oko budućnosti sporta u današnjem formatu kao dominantnog oblika zabave — ali ne mogu reći da mi je to imalo privlačno. Nažalost, koliko god se trudili, teško je oblikovati svijet u skladu sa svojim željama. Što nužno nije loše pošto on ne pripada samo nama, ali u nekim aspektima peče.

Na kraju priče ovo jest realnost, nova-stara realnost; u nekim stvarima bolja, u nekim lošija od one u kojoj sam živio u svojim formativnim godinama. U jedno sam, doduše, siguran: i ona će se jednog dana promijeniti.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.