Hornetsi su u tu poziciju gurnuti zbog ozljede LaMela Balla i suspenzije Milesa Bridgesa, što ih je od ekipe koja bi se borila za ulazak u doigravanje pretvorilo u otužnu nakupinu košarkaša koji se teško mire s izgubljenom sezonom. Unatoč tome, igraju sve bolje i bolje otkako se Ball vratio i, premda im je rotacija s klupe očajna, da ih se pogledati.

Isto vrijedi i za Pistonse, koji bi vjerojatno bili bolji da se nije ozlijedio Cade Cunningham. Momčad iz Detroita zna imati problema u strukturiranoj igri, ali to se može i mora očekivati od rostera na kojem su samo dvojica od top 7 igrača po minutama u rotaciji starija od 23 godine i u kojoj je pola ekipe tek nedavno dobilo legalno pravo konzumirati alkohol. Unatoč tome imaju dovoljno zanimljivih imena, od Isiaha Stewarta do Jadena Iveyja, da ih se isplati pogledati.

Şengün nikad neće biti Jokara, ali može postati Jokić light. Može postati All-Star igrač

Spursi su također zabavni iako imaju ozbiljan deficit talenta, ali ih je Gregg Popovich posložio u ekipu koja uspijeva biti zanimljiva kao cjelina, iako će trebati još neko vrijeme pričekati da Keldon Johnson i Devin Vassell skroz sazriju, a njima se priključe i Jeremy Sochan i Malaki Branham.

Jedina tankirajuća ekipa koju mi je tijekom sezone bilo muka gledati bili su Rocketsi.

Momčad trenera Stephena Silasa igra košarku koje bi se sramio treći razred gimnazijalaca na unutarškolskom natjecanju. Rocketsi su grozomorni. Nije problem njihov omjer i učinak, jer nešto bolje je teško očekivati od mlade ekipe u ovoj fazi rebuildinga, već sam stil igre koji je toliko deformiran i iščašen da bi se mogao naći u medicinskoj enciklopediji. Što bi se moglo istrpiti s ovako zelenom ekipom da je Silasu ovo prva sezona u Rocketsima, ali treća mu je. Ekipa je u tom periodu prošla kroz ogromne promjene, uključujući dramatičan odlazak Jamesa Hardena, te je draftala trojicu igrača s idejom da nose momčad kroz sljedećih desetak godina, što su sve olakotne okolnosti.

Ali čak i kada njih uzmemo u obzir, teško se oteti dojmu da je trener Rocketsa u problemima koje ne samo da ne zna riješiti, nego ih i sam stvara. Već tri sezone Silas ne uspijeva pronaći okvir unutar kojeg bi ova momčad mogla funkcionirati. Houstonova mlada jezgra sastoji se od niza igrača koji su iznimno talentirani, ali istovremeno igrački manjkavi i emotivno nezreli, što nije rijedak slučaj s ljudima koji su do jučer bili tinejdžeri. Rocketsi su poput plemenitog plina koji bi Silas trebao stlačiti u plinsku bocu i tako mu dati čvrst oblik, ali on ga umjesto toga pušta da lebdi zrakom te se stanjuje i stanjuje. Igrači divljaju na terenu, igrajući ružnu i sebičnu košarku, pokušavajući se isprofilirati kao alfe u krdu, istovremeno stvarajući tabore koji će uništiti ovu jezgru.

Umjesto da izgrade napad koji bi potencirao njihove vještine, napad zasnovan na igri u tranziciji oplemenjen motion konceptima u half-courtu koji mogu potencirati dodavačku darovitost njihovih visokih igrača, Rocketsi sa Silasom pokušavaju etablirati usporenu pick ’n’ roll igru, iako na poziciji playa imaju Kevina Portera Jr-a koji je čisti scorer i u najbolju ruku sekundarni playmaker, i to u točno određenim situacijama, te nula visokih koji mogu igrati kao klasični rim-runneri. Rocketsi su trenutno četvrta ekipa lige po postotku odigranih pick ’n’ roll akcija i 29. ekipa lige po efikasnosti iz njih. Nije čudo što igraju možda i najružniju košarku lige. Muka ih je gledati.

Zašto ih onda ipak povremeno poćirim na League Passu? Zato što u svojim redovima imaju jednog od najintrigantnijih mladih igrača lige. Ne, to nije Porter Jr. Nije to ni lanjski drugi pick Jalen Green, niti je to ovogodišnji treći pick Jabari Smith.

Najzanimljiviji i najbolji Houstonov igrač zove se Alperen Şengün. Toliko je dobar da i Rocketse čini gledljivim.

Unatoč tome što je s 18 godina uzeo titulu MVP-a turske košarkaške lige, u tom trenutku vjerojatno treće najbolje nacionalne košarkaške lige u Europi iza španjolske i ruske, Şengün nije stvorio velik hype kad je izašao na NBA draft. Mnogi su američki analitičari bili pomalo iznenađeni kad su ga Rocketsi izabrali 16. pickom ispred igrača poput Trea Manna i Jalena Johnsona, gledajući njegov uspjeh u Turskoj čisto kao na kuriozitet.

Premda je Luka Dončić pokazao kako tinejdžeri koji dominiraju u Europi mogu taj uspjeh preslikati u NBA — upravo zato što dominiraju protiv prekaljenih profesionalaca koji se bore za ugovore, a ne protiv klinaca u sve slabijoj i slabijoj koledž košarci — Ameri su i dalje skeptični prema takvom pokazatelju kvalitete. Ajde, Luka je još dominirao ozbiljnim španjolskim prvenstvom i Euroligom, ali neka tamo turska liga? Dajte, molim vas!

Şengün je čekao neko vrijeme kako bi dobio pravo mjesto u Houstonovoj rotaciji. Dobivao je okej minute već u rookie godini, ali njegova uloga u momčadi — broj akcija koji se vrtio kroz njega, broj lopti koje je mogao potrošiti, taktičko pozicioniranje u napadu — bila je kriminalna. Silas je tretirao Rocketse kao ekipu koja se bori za plasman, a ne razvojnu momčad čiji je cilj, vidi vraga, razviti svoje mlade igrače. Şengün je imao nesreću što su na njegovoj poziciji igrali veteran Daniel Theis i zapaljivi Christian Wood, koji je radio probleme u svlačionici nezadovoljan Silasovim vođenjem ekipe; ali čak i nakon što je Theis trejdan u Celticse, trebao je dugo čekati prije nego što mu se uloga promijenila. Bljesnuo je krajem sezone, momčad je počela nešto bolje igrati, ali Silas ga je opet zauzdao.

Početkom ove sezone očekivao sam kako će momci u Houstonu konačno doći sebi i shvatiti kako Şengün nije samo najperspektivniji igrač čitave ekipe, o čemu sam i pisao, nego je ujedno i igrač koji može otključati i Portera i Greena i Smitha, ali umjesto toga je Silas opet napravio grešku u koracima pokušavajući pretvoriti Şengüna u nešto što on nije (baš kao što i Portera pokušava pretvoriti u nešto što nije). Ovakvo tretiranje očito najboljeg mladog igrača na rosteru razvojne ekipe nisam vidio otkako je Kurtu Rambisu trebala sezona i pol da stvori poziciju za Kevina Lovea u Timberwolvesima. Şengün je i ove godine bio u drugom planu, dok se ostatku ekipe omogućilo soliranje po parketu.

Sve donedavno.

Prije nekoliko je tjedana Silas polako počeo mijenjati izgled svojih rotacija. Na to je uvelike utjecala Porterova ozljeda stopala i Greenovih par propuštenih utakmica. Şengün je u tom periodu gurnut u ulogu primarnog kreatora u punim napadima, a statični Houstonov pick ’n’ roll napad — odnosno pick ’n’ spread, ako ćemo pravo — počeo je dobivati neke naznake read-and-react motion napada. Statičnost je zamijenila povećana frekvencija kretanja bez lopte, a besciljne izolacije nakon picka protok lopte sa Şengünom u glavnoj ulozi.

Turčin je demonstrirao da trenutno spada u samu elitu po kreativnosti među visokim igračima lige. Počeo je razigravati momčad sa svih mogućih pozicija. S vrha trice iz handoffa i finte handoffa. Sa short rolla. Iz posta, u kojem je ubojit jer može poentirati na niz nekonvencionalnih načina, što suparnike tjera da ga dupliraju. Rocketsi se nisu u potpunosti preporodili, ali su postali gledljivi. Greenovim povratkom u rotaciju ta se gledljivost srozala. Nemojte me krivo shvatiti, Green je talentiran igrač, ali njegova uloga mora biti drugačija. Porterova uloga mora biti drugačija. Şengünova uloga mora biti drugačija.

Turčin je među NBA hipsterima postao jedan od najhvaljenijih igrača, a njegov spoj iznimno efikasne i iznimno zabavne, kreativne igre donio mu je niz usporedbi s Nikolom Jokićem. To je poprilično težak teret za bilo kojeg igrača i nema šanse da ga Şengün iznese na svojim leđima, ali usporedbe je teško izbjeći. Ne samo zbog stila igre, nego i zbog načina na koji su se obojica morala izboriti za poziciju u momčadi, pa, ako ćemo biti bejzikare, i zbog brojki koje su više nego usporedive.

Pogledajmo kako je Jokić, a kako Şengün izgledao u drugoj sezoni svoje NBA karijere.

Jokić je u tu sezonu krenuo na sličan način kao Şengün, boreći se za minute i za ulogu u ekipi, da bi eksplodirao u siječnju i onda pao na ovu razinu u ostala tri mjeseca sezone. Şengünov je put bio poprilično sličan, uz malo konstantniju igru od Jokićeve. No, pravu razinu Turčinove igre vidjeli smo tijekom siječnja, kad je zabijao 18,3 poena uz 9,5 skokova i 6,2 asistencije te 62,4 posto šuta iz igre, što su definitivno brojke koje se komotno mogu usporediti s Jokićevim, uz lošije i sebičnije suigrače.

Şengün, doduše, nikad neće biti Jokara.

Premda posjeduje sličan vic u igri, premda je maštovit i inteligentan, fizičke predispozicije ga limitiraju. Şengün je niži centar i to je utjecalo na njegovu kreativnost i tehniku, pošto ih je morao razviti da bi se nosio s višim igračima, ali ga limitira na oba kraja terena. Nije brz, ali za razliku od Jokića nije ni fluidan (iako se i u tome popravlja), što ga limitira kao driblera u half-courtu, iako je nesumnjivo bolji u igri kroz zrak te može povući loptu u tranziciji.

Njegov kratak raspon ruku najveća je falinga, i to na oba kraja terena. Şengün je jako loš defenzivac kojeg suparnici mogu probiti i brzinom i visinom te ima ogromnih problema u help obrani i u obrani jedan-na-jedan. Nije užasan kao Jokić na startu karijere, ali mu, za razliku od Jokića, nedostaju fizikalije potrebne za razvoj. Jokić je izrastao u pristojnog defenzivca jer je imao na čemu graditi svoju igru; Şengün taj temelj nema.

No, unatoč tome može postati Jokić light. Umjesto dvostrukog — a, vjerujem, i trostrukog — MVP-ja može postati All-Star igrač. Ima veći potencijal od, recimo, Domantasa Sabonisa, s kojim ga se također može usporediti. Odličan je skakač, pogotovo u napadu i pogotovo za svoju visinu. Kreativan je scorer koji najviše svojih poena zabija iz kontakta, što pokazuje koliko dobro razumije geometriju igre pod obručem. Ima solidan šut koji bi mogao dodatno razviti i ne bi me čudilo da završi karijeru šutirajući 35-36 posto iza linije.

No, ono što se ne može iskazati brojkama je to koliko je prokleto zabavan. Po tome je zapravo najsličniji Jokiću. Gušt ga je gledati.

Bio bi još i veći gušt da Rocketsi nisu jedna od najgorih cutterskih ekipa lige. Ili da Silas ima ideju što napraviti s ekipom i kako je pogurnuti prema motion napadu koji bi Şengüna pretvorio u igrača o kojem svi pričaju. Ili da ima čovjeka s kojim može razviti p’n’r kemiju, osobito na slip screenovima koje odlično odrađuje. Dođu li Rocketsi pameti i pretvore se u Şengüncentričnu momčad, ili dovedu trenera koji ih prema tome može pogurnuti, i oni će biti superzabavna ekipa za gledanje.

Do tada će zabava dolaziti isključivo gledanjem mladog centra koji zadivljuje svojim dodavanjima.