Čovjek koji je buljio u ekran

Skorojevići i aristokracija

Miami protiv Bostona, rivalstvo oživljeno u finalu Istoka

Danny Ainge bi trebao jebeno zašutjeti. Kad je bio igrač, nitko se nije žalio više od njega. Znam jer sam bio trener s druge strane,” rekao je Pat Riley. Ainge, je s druge strane, imao ovakvu izjavu: “Nije me briga za Pata Rileya. Može pričati što god hoće. Ne želim uništiti njegova Armani odijela i svu tu sluz u njegovoj kosi. To bi bilo preskupo za mene”.

Boston Celtics su košarkaška aristokracija. Momčad s najviše naslova u povijesti lige, franšiza koja je prvu titulu podigla još u 1950-ima, jedna od originalnih osam. Larry Bird, Bill Russell, Bob Cousy, Kevin McHale, Robert Parish, John Havlicek, Dave Cowens tijekom svojih karijera su bili kraljevi, vojvode i baruni NBA lige. Miami Heat su, pak, skorojevići, osnovani krajem 1980-ih kada su South Beachom defilirale espadrile, šljašteći minjaci i bijeli sakoi zavrnuti do lakta, ali unatoč relativno kratkoj povijesti uspjeli su na parket pogurnuti tri pamtljive iteracije — kombo Tim Hardaway/Alonzo Mourning koji je izgubio finale Istoka od Bullsa 1997., potom kombo Shaquille O’Neal/Dwyane Wade koji je uzeo naslov 2006., te The Heatles sa dva naslova.

Unatoč tome što su u zadnjih 30 godina obje ekipe češće bile u doigravanju nego izvan njega (Heat je propustio playoff samo devet puta, Kelti 10 puta u tom periodu), rijetko se poklapalo da su obje momčadi kvalitetne u isto vrijeme. Celticsi su bili manje-više beznačajni od Birdova umirovljenja do 2008. uz iznenađujući ulazak u finale Istoka 2002. na leđima Paula Piercea i još uvijek normalnog Antoinea Walkera*, dok je Miami uglavnom ispadao u prvoj ili drugoj rundi doigravanja osim legendarnog naslova iz 2006. uz već spomenutu Wade/Shaq/suci koprodukciju.

* Kelti vjerojatno ne bi došli do finala da sredinom sezone nisu odradili trejd kojim su doveli Rodneyjja Rogersa i Tonyja Delka iz Phoenixa u zamjenu za pick prve, Randyja Browna, Mitta Palacija i – Joea Johnsona, koji je bio u rookie godini. Dugoročno ne baš bajan trejd za Boston. Trejd bi bio i gori da Phoenix nije pickom izabrao Caseyja Jacobsena, a mogao je uzeti Tayshauna Princea, kojeg je pick kasnije izabrao Detroit.

U ovoj seriji bismo trebali vidjeti borbenost 1990-ih i lepršavost moderne košarke

No, stvari su se počele mijenjati prije 10 godina kada su se ove dvije ekipe konačno našle u doigravanju. Tri su godine igrale jedna protiv druge. U prvom okršaju Kelti su nabili Miami 4-1 u prvoj rundi, ali Wade je tada još bio solo igrač u South Beachu. Sljedeće godine na plažama Floride priključili su mu se LeBron James i Chris Bosh te su razbili Kelte i njihovu tanku klupu u pet utakmica, da bi rivalstvo doživjelo svoj vrhunac 2012. kada je Bostonova Velika Trojka odradila svoj labuđi pjev i odvukla seriju u sedam.

Dvije utakmice otišle su u produžetak, Rajon Rondo je briljirao, ali LeBron je jednostavno igrao na razini koju Boston nije mogao pratiti. Tijekom serija palo je puno teških riječi, rivalstvo se zakuhalo do te mjere da navijači Kelta i dalje mrze Raya Allena što je kasnije prešao u Miami, ali taman kada je došlo do točke vrenja, ugasilo se. The Big Three se raspao odlaskom Jesusa Shuttleswortha i već sljedeće godine su Celticsi ispali u prvoj rundi, dok je Miami opet potonuo u osrednjost odlaskom LeBrona u Cleveland.

Rivalstvo je bilo kratkog vijeka, ali uskoro bi moglo oživjeti. Unatoč tome što su neuništivi Udonis Haslem i trener Erik Spoelstra jedini preživjeli iz tih slavnih dana, dva čovjeka koja nisu bili na parketu nose sjeme netrpeljivosti i sportske mržnje koje su pažljivo uzgajali kroz proteklih 40 godina.

Pat Riley i Danny Ainge se međusobno ne podnose.

Hejt je počeo za vrijeme velikih okršaja Celticsa i Lakersa u 1980-ima. Ainge je bio onaj nesnosni Pat Beverly tip koji je gnjavio, grizao, tukao, zavlačio se protivnicima pod kožu i Riley ga je mrzio zbog toga jer takve ljude mrzite, osim ako igraju za vašu ekipu. Njihov sukob eskalirao je 1993. kada je Ainge igrao važnu ulogu u Sunsima tijekom njihova pohoda do finala, dok je Riley bio trener Knicksa. Dvije momčadi su se pošajbale u Arizoni, klupe su se ispraznile, ljudi su letjeli po parketu, a Ainge i Riley su izbačeni s utakmice, s tim da je Rileyju netko rasparao jedno od njegovih skupocjenih odijela. Onda je 20 godina kasnije Riley oteo Allena i tako rasturio Kelte, Ainge je prozvao LeBrona zbog žalopojki upućenih sucima i tada su ova dvojica ljudi osuli paljbu jedan prema drugome.

Njihovo rivalstvo spremno je za sljedeći korak. Obje ekipe nose pečat svojih stvaratelja, što Ainge i Riley jesu.

Ainge je stvorio ekipu kroz racionalno gospodarenje resursima i nemilosrdno rješavanje igrača prije isteka roka. Odrekao se Isaiaha Thomasa nakon gotovo pa MVP sezone jer je Kyrie Irving bio bolji igrač, plus nije imao ozljedu kuka, samo da bi pustio Irvinga da ode nakon što je postalo jasno da čovjek ubija svlačionicu.

Izabrao je Jaysona Tatuma na draftu opelješivši 76erse, godinu ranije je izabrao Jaylena Browna unatoč tome što su mnogi sumnjali u kvalitetu tog izbora i to pickom koji je dobio od Netsa za ostarjele Kevina Garnetta i Piercea. Izabrao je Marcusa Smarta, pretvorio je Terryja Roziera u Kembu Walkera, izmislio je Daniela Theisa i Roberta Williamsa, a bogme ni Grant Williams nije izgledao loše u određenim matchupovima. Da se Gordon Hayward nije ozlijedio minutu nakon što je debitirao za Kelte i da se nije nastavio ozljeđivati Ainge bi mogao za svoje predstave zaraditi čistu desetku.

Isto vrijedi i za Rileyja. Prije samo dvije-tri godine činilo se da će Heat godinama grcati u mediokritetstvu. Preplatio je niz igrača koje nije imao razloga preplatiti. Hassan Whiteside je igrao za 25 milijuna godišnje, Ryan Anderson za 20, James Johnson za 14, Kelly Olynik za 11, Josh Richardson za 10, Dion Waiters za 11. Većina je bila dugoročna, plod ulaska u dva doigravanja u tri godine (treće je umaklo zbog tie-breakera s Bullsima). Bio je to solidan roster na slabašnom Istoku, ali ništa više od toga. Rileyja solidnost nikada nije zanimala.

U samo dvije godine u potpunosti je rasturio ekipu u kojoj je od nositelja ostao samo Goran Dragić, dao je šansu mladima koje je ili draftao relativno kasno poput Kendricka Nunna, Bama Adebaya i Tylera Herroa ili pronašao kao nedraftirane talente, poput Duncana Robinsona, i onda ih je ove sezone oplemenio dovođenjem Jimmyja Butlera, psa ovčara koji je sposoban usmjeravati mlade ovčice kada se pogube te istovremeno izigravati vuka i davati prijeko potrebnu oštrinu ekipi o čijoj su kulturi tijekom zadnjih par godina ispisane stotine kolumni.

Ainge i Riley su majstori arhitekti, ljudi koji su iz spaljenih temelja izgradili raskošne palače koje, budimo iskreni, nisu još dovršene. Kelti i dalje mogu doseći razinu više ukoliko se Tatum i Brown nastave razvijati, a isto vrijedi i za Miami koji, ako se išta može suditi po ovom doigravanju, mogu očekivati puno od dvojca Herro-Adebayo. Nismo očekivali da će jedna ili druga franšiza biti ovako dobre već ove godine — očekivali smo to iduće sezone — ali momci su ubrzali razvoj i sada ih čeka tarapana u finalu konferencije. Gotovo svi očekujemo da serija ode u sedam utakmica.

Obje ekipe su u vrhunskoj formi.

Miami je nadigrao Buckse, koji tijekom čitavog natjecanja u bubbleu nisu uspjevali povratiti formu u kakvoj su bili veći dio sezone. Čekali smo opet vidjeti mašinu koja je mljela sve pred sobom, ali umjesto toga ih je Heat samljeo u papar. Bucksima se obila o glavu taktika koju su primjenjivali tijekom čitave sezone kada su puštali suparnike da pucaju ne-korner trice, što ne možete napraviti protiv ovakvog Heata, a s druge strane Heat je koristio istu taktiku, znajući da Bucksi ipak nisu elitna šuterska ekipa te da je protiv njih puno važnije zatvoriti reket. Mike Budenholzer nije napravio nikakve prilagodbe, Erik Bledsoe je opet nestao u napadu, Giannis je igrao na 70 posto iz regularne sezone, Khris Middleton je igrao toplo-hladno kao i lani, i Bucksi su podvili rep pred Miamijevim baražom.

S druge strane, Kelti su totalno nadigrali Toronto, što zvuči nadmeno uzmemo li u obzir da su ekipe igrale sedmu utakmicu, ali za to nisu bili zaslužni Raptorsi koliko suludo visok broj promašenih potpuno, ali potpuno otvorenih trica Celticsa. Raptorsi su se borili, šaltali su obrane kao sumanuti, igrali su na muda i na širinu ekipe, ali deficit top talenta ih je na kraju pokopao.

To neće biti slučaj u okršaju s Miamijem. Iako većinom neprokušani, Heatovi igrači imaju poprilično visok plafon.

Adebayo bi mogao postati najbolji defenzivni igrač lige, pogotovo ako se u ligi nastavi trend odbacivanja tradicionalnih visokih — njegova sposobnost da proguta suparnička krila i bekove, da ostane s njima kroz dribling i uguši ih svojim dugim rukama je vještina koju ima malo igrača njegove stature, a u napadu pregled igre i solidna realizacija čine ga izuzetno korisnim. Herro bi mogao postati velika zvijezda nastavi li nadograđivati svoje plejmejkerske sposobnosti, a Robinson je već sad najbolji tricaš lige. Nunn se počeo vraćati u formu nakon serije jako loših igara koje su bile posljedica toga što je prebolio koronu.

Kada im priključimo veterane poput Andrea Iguodale na kojeg i dalje možete računati 15-ak minuta po utakmici, Jaea Crowdera koji igra najbolju šutersku sezonu u karijeri uz odrađivanje standardno dobre uloge blitzajućeg buldoga u obrani, respektabilne rezerve Kellyja Olynika te dvojicu na koje ne treba previše trošiti riječi — Gorana Dragića koji je igrao veličanstveno i Jimmyja Butlera koji je Miamijevo srce, jasno je da Heat ima i dubinu i širinu potrebnu za velike stvari. Miami je ekipa koja najbolje zna tko je i što je; Miami ima identitet i momčad koja je imala najbolji skor protiv šest najboljih ekipa na Istoku ove godine.

Problem je u tome što je Miami jedini negativni skor imao upravo protiv Bostona. Celticsi su ga dobili u dvije od tri utakmice sa ukupnom koš razlikom +21, a u najizraženijoj pobjedi igrali su bez Haywarda. Tatum i Brown bili su fantastični kroz doigravanje, ali Heat ima dovoljno oružje da ih uspori, rotirajući uvijek svježe braniče na dvojici maestralnih krilnih igrača. Ako će Boston slaviti u ovoj seriji, a mislim da hoće, trebat će mu vrhunska predstava Kembe Walkera kojeg u Miamiju nema tko čuvati, osim ako ga ne preuzme Butler, što bi pak otvorilo prostora Brownu i Tatumu. Kemba nije briljirao u predstavama protiv Toronta čiji je primarni cilj bio upravo zaustaviti nekadašnjeg Horneta, ali vjerujem da će u ovoj seriji nanovo uskrsnuti.

Ukoliko Hayward zbog ozljede ostane na klupi, Boston će imati problema s rotacijom pošto je klupa znatno siromašnija sad kad Smart starta, ali čak i tako tanka ekipa ima dovoljno da prođe Heat.

Theis će morati odigrati na razini iz serije s Torontom, Brad Wanamaker ne smije biti minus kao što, iznenađujuće, nije bio dosad u playoffu, a ako izvuku kakve takve pozitivne minute od terceta Enes Kanter-Robert Williams-Grant Williams, bit će presretni. Ono što ide na ruku Keltima je to da su ove godine bili fantastični u branjenju trice — treća najbolja momčad u ligi koja je suparnicima dopuštala svega 34 posto iza linije — i ako uspiju to ponoviti protiv Heata, ići će u veliko finale. Ali to je puno lakše reći nego napraviti.

Sve u svemu čeka nas sjajna serija, kreirana na leđima Dannya Aingea i Pata Rileyja, serija kojom će dirigirati Erik Spoelstra i Brad Stevens, dvojica fantastičnih trenera koji su kroz godine pokazali sklonost prilagodbama suparniku i taktičkoj fleksibilnosti. Serija u kojoj bismo trebali, nadam se, vidjeti ujedno borbenost 1990-ih i lepršavost moderne košarke. Serija koja bi nanovo mogla oživjeti rivalstvo koje je trajalo svega tri sezone, ali nam je podarilo nezaboravne trenutke.

Skorojevići protiv aristokracije, mladost protiv mladosti, talent protiv talenta.