Riječ legenda posljednjih je godina doživjela popriličnu devalvaciju. Svi su legende. Vi, vaš najbolji prijatelj, mama jer radi najbolju baklavu, poštar Tonko jer babi uvijek na vrijeme donese penziju, rođak Ante jer radi najbolje čvarke, najbolja prija Ema jer je u jednoj večeri sama satrala litru loze, Crni iz četvrtog be jer je na proslavi mature profesorici iz njemačkog uletio sa spikom da je dobra pićona; sve legenda do legende.
Među svim tim ljudima koje zovemo legendama jer nas nasmijavaju i vesele, jer nam ispunjaju život radošću, zato što su kolosalno glupi ili beskrajno pametni, kriju se i prave legende, ljudi o čijim životima vrijedi pričati. Jedan od njih je Craig Sager.
Jedan od njih bio je Craig Sager.
Legendarni reporter preminuo je u 65. godini života nakon što se 24 mjeseca borio s leukemijom. Na kraju je izgubio fajt – ali, kvragu, kakva je to samo borba bila. “Craig je posadio sekvoje. Postoje ljudi koji su gledali ovu borbu, koji će na nesreću 10 ili 15 ili 20 godina kasnije čuti doktora kako im kaže da imaju rak. Ti ljudi će reći: ‘Sjećam se kad sam imao 15 i gledao sam tog tipa Craiga Sagera kako se bori. I ja se mogu boriti.'”, rekao je njegov prijatelj i dugogodišnji kolega po legendarnosti Ernie Johnson za vrijeme emotivne komemoracije.
Sager je postao legenda radeći najteži posao koji može raditi netko tko se bavi sportskim prijenosima – bio je reporter s terena. Sideline reporter. Sam naziv zanimanja ima crtu omalovaženosti u sebi. Trčkarati s jednog kraja igrališta na drugi, povlačiti ljude za rukav, tražiti intervju nemuštih i umornih igrača i živčanih trenera, skitati se po publici i gnjaviti slavne osobe gurajući im mikrofon pod slavne njuške, istovremeno stojeći pred kamerama i izlažući ne samo svoje misli, nego i svoju vanjštinu milijunima kritičara – to je posao koji može raditi bilo tko, ali gotovo nitko ga ne može raditi dobro. Sager je bio najbolji.
Prva stvar koja je ljudima upadala u oči bila su njegova odijela. Blagi bože, ta odijela. Da se neki izvanzemaljski kamen obruši na dragi nam planet s prijetnjom da će zbrisati sve pred sobom, a čovječanstvo odluči lansirati kapsulu s najvećim umjetničkim dostignućima civilizacije, odijela Craiga Sagera bi se trebala naći u njoj. Prekrasna, odvratna, kričava, psihodelična, ljubičasta, roza, lila, tirkizna, karirana, bijela, s cipelama koje na vrhu imaju zmijsku glavu, baršunasta, odijela koja bi Kevin Garnett spalio, odijela uparena s kravatama žutim i zelenim, prošaranim Swarowski kristalima i zlatnim nitima. “Moja odjeća odražava tko sam. Život bi trebao biti zabavan, a takva bi trebala biti i odjeća”, rekao je Sager u svojoj biografiji. Premda su njegova riječima teško opisiva odijela definitivno bila zabavna, bila su i nešto više od toga.
Salvador Dali skrivao se iza svog uvijenog brka, hipnotizirao bi ljude ispodnosnim komadom nadrealizma i onda im radio što god je htio. Nešto slično radio je i Sager, no bez predumišljaja. Kada bi ga vidjeli u šašavom odijelu, brane bi jednostavno padale. Ljudi su se otvarali. Gledatelji su se smijali. Svi su se zabavljali. U tako opuštenoj atmosferi Sager je dolazio do kvalitetnijih odgovora i zanimljivijih intervjua nego svi njegove kolege zajedno. Koristio je površnost drugih da bi kopao dublje. Bio je najbolji.
Njegova reporterska legenda počela je još 1974. godine tijekom jednog od najvećih događaja u povijesti američkog sporta. Hank Aaron razvalio je svoj 715. home run karijere i tako postao rekorder*, prestigavši Babea Rutha, najvećeg od najvećih. Hammerin’ Hanka je na kućnoj bazi dočekao čitav klub, svi treneri i igrači, njegova obitelj i jedan stasiti 23-godišnjak koji je preskočio ogradu sa svojim kazetofonom i počeo skupljati intervjue dok je slavlje još uvijek trajalo. Pogledajte video i primjetit ćete Sagera lišenog svojih slavnih odijela, u bijelom mantilu, kako gura jeftini mikrofon svima pod nos.
* Neki će reći kako Hank Aaron i dalje drži taj rekord, pošto ga je do dana današnjeg srušio samo Barry Bonds koji je bio našikan steroidima.
Sager je nakon nekoliko godina lutanja, tijekom kojih je polako gradio karijeru pouzdanog reportera, završio u Atlanti na TNT-u – mreži koja je kupila prava na NBA utakmice. Kroz nekoliko kratkih godina isprofilirao se u daleko najkvalitetnijeg i najzabavnijeg čovjeka u biznisu. Steve Nash je ispuhivao nos u njegov rupčić, Shaqa je učio slovkati, Phil Jackson ga je povlačio za kravate, Chris Paul mu se žalio na medicinske probleme dok ga je Gregg Popovich optužio za privremeno slijepilo. Sager je svugdje bio rado viđen gost.
Toliko ljubavi mogao je zaraditi samo čovjek koji je volio druge i koji je volio život. Sager nije živio život dostojanstveno i uzvišeno – umjesto toga ga je grabio golim rukama, izlažući se poruzi samo kako bi nasmijao druge
Ne zato što je bio sjajan reporter, ne zato što se drugima uvlačio u dupe, nego zato što je bio pravi dasa. Priče o ovom velikom čovjeku koji je obožavao život pisane su se izvan terena i toliko ih ima da ih je jednostavno nemoguće sve pobrojati. Gdje uopće početi?
Možda s Morgannom Roberts, prsatom ljepoticom koja je kroz 20 godina karijere ulijetala na teren i davala poljupce najboljim i najzgodnijim igračima baseballa i basketa, zbog čega je dobila nadimak Kissing Bandit i svoju vlastitu stranicu na Wikipediji. Prije nego su je prozvali “neslužbenom maskotom baseballa”, Morganna je upadala u probleme zbog svojih izleta, pa je 1976. završila u zatvoru nakon što je zažvalila Hall of Famera Georga Bretta. Sager, koji je po svom priznanju uvijek patio na plavuše, dokotrljao se do zatvora i platio jamčevinu, a Morganna mu je poklonila jedan od svojih gigantskih grudnjaka. Legendarni Sager je, naravno, stavio komad donjeg rublja u staklenu vitrinu zajedno s hrpom ostale memorabilije.
Spomenuo sam kako je čovjek volio plavuše? Sager je ulovio komad jednog od najcjenjenijih NBA skalpova. Kada je Dirk Nowitzki ošišao svoju germansku grivu, jedan uvojak je poslao najbolje odjevenom čovjeku u svijetu sporta. Naravno da je i taj komad završio pod staklom.
Dirk je Sageru poklonio komad kose, no često je Sager igračima poklanjao stvari. Dennisu Rodmanu poklonio je život. Najbolji skakač u povijesti lige nestao je tijekom sezone 1993. godine dok je igrao za Pistonse, a Sager ga je pronašao na drugom katu striptiz kluba. Rodman je imao pištolj i planirao se ucmekati. Sager ga je odgovorio, objašnjavajući mu kako bi samoubojstvo bilo potpuno glupo.
Prije nego što je prešao u reporterske vode, čovjek je radio kao instruktor jedrenja, izbacivač u klubu Big Daddy te kao Willie the Wildcat, maskota sveučilišta Northwestern, zbog čega je bio popriličan hit među damama na kampusu. “U prtljažniku auta sam nosio mini trampolin, otišao bih u barove, naroljao se i onda se pravio važan svojim akrobatskim skokovima”, hvalio se Sager. Utah Jazz su ga nagovarali da postane njihova maskota na jednu utakmicu, Sager je čak i pristao, ali onda je stigla bolest.
Prije dvije godine Sager je dijagnosticiran. Leukemija. U trenutku kada bi mnogi poklekli, predali se, popustili, Sager se počeo boriti. Mjeseci kemoterapije, tri presađivanja koštane srži (od čega je dva puta donor bio njegov sin Craig Sager Jr.), tri remisije i deseci odrađenih utakmica. Legenda nije prestala raditi. Usporio je svoj ritam, naravno, ali Sager je i dalje lutao NBA terenima, intervjuirajući svakoga tko bi mu došao pod mikrofon. Razina respekta koju je zbog toga dobio među igračima, trenerima i kolegama došla je na novu razinu. Nema čovjeka koji se nije nasmijao, nema člana NBA familije koji mu se nije razveselio jednom kada se vratio na parket. Uvijek omiljen, meta čestih zajebancija, a sada beskrajno cijenjen zbog svoje predanosti poslu. Čak mu je i Popovich, mrzitelj sideline intervjua, priznao kako je uživao u razgovoru. Poštovanje koje je Sager zaradio kod svojih vršnjaka toliko je naraslo da mu je ESPN, konkurentska firma njegovom TNT-u, omogućio da radi kao sideline reporter tijekom NBA finala pošto su samo oni imali TV prava.
Legende su tu da se oko njih ispredaju mitovi i Sager to zaslužuje. No bilo je nemoguće ne primijetiti zabrinutost i bol u njegovim očima tijekom ovogodišnjih ESPY nagrada. Unatoč tome hrabrio je druge. “Trčao sam s bikovima u Pamploni, utrkivao se s Mariom Andrettijem u Indianapolisu, popeo se na Kineski zid, skakao iz aviona iznad Kanzasa, hrvao se s krokodilima, preplovio ocean s Tedom Turnerom, plivao na Karibima i intervjuirao Gregga Popovicha. I to sredinom utakmice, dok su Spursi gubili sedam razlike”, rekao je ovaj fascinantni čovjek odjeven u najljepše ružno odijelo koje su moje oči imale priliku vidjeti. “Vrijeme je jednostavno način na koji živite svoj život.”
Postoji samo jedan razlog zbog kojeg sam zavidan Craigu Sageru. Ne zavidim mu na njegovoj spektakularnoj karijeri, niti na poznanstvima koje je stekao među uspješnim i slavnim osobama. Ne zavidim mu na njegovim materijalnim dobrima i lovi koju je tijekom karijere zaradio. Ne zavidim mu na slavi. Kvragu, ne zavidim mu ni na spektakularnom smislu za modu. Uskoro ću napuniti 33 godine. Još uvijek ne znam kako živjeti. Craig Sager je znao živjeti. Na tome sam mu beskrajno zavidan.
Ne čudi stoga što su ljudi bili shrvani jednom kada je umro. Toliko ljubavi mogao je zaraditi samo čovjek koji je volio druge i koji je volio život. Bez zadrške, bez promišljanja, bez straha, bez samosvijesti, izlažući se poruzi samo kako bi nasmijao druge. Sager nije živio život dostojanstveno i uzvišeno – umjesto toga ga je grabio golim rukama. “Govorimo o čovjeku koji je gol preskakao ogradu na Kentucky Derbyu i pri tome razderao ono što već jest od njegove crkve odobren eufemizam za muda”, objasnila je njegova kćer Kacy tijekom komemoracije.
Čovjek koji je toliko volio život i koji je zauzvrat bio toliko voljen više nije s nama. Pokušavam se veseliti zbog svih radosnih trenutaka koje mi je ostavio u nasljeđe, ali ne mogu. Tužan sam. Legenda nas je napustila. Nadam se samo da na odredištu ima dovoljno mjesta u ormaru za sva odijela koje je Craig ponio na to putovanje.
