Neke NBA momčadi su loše jer nemaju talenta. Njima dugoročno nema pomoći. Taktikom možete skriti neke deficite, možete naglasiti ono malo što imate, ali ako nemate talenta, kad-tad će to doći na naplatu.
Neke NBA momčadi su loše jer su neorganizirane. To su obično ekipe u kojima treneri zanemaruju analitiku ili forsiraju svoj sustav koji neodgovara trenutnom kadru. Te situacije su sve rjeđe i rjeđe, a u njima se najčešće nađu ekipe trenera koji su ili legende koje su prije imale uspjeha s jednom filozofijom igre, ili ekipe mladih trenera koji se pokušavaju nametnuti grupi veterana. Obje vrste trenera žrtve su vlastitog ega koji ili nauče zatomiti ili dobiju otkaz.
Ova dva neidealna ideal-tipa prisutna su u nekom postotku u svakoj ekipi lige. Nema momčadi koja u nekom segmentu nema deficit talenta — bilo da se radi o poziciji na kojoj je tanka ili vještini koja joj nedostaje — kao što nema ekipe koja ne radi neke taktičke pogreške. Pitanje je samo o kolikom se postotku radi. Ukoliko vam nedostajte talenta u, ne znam, ofenzivnom skoku i ne odrađujete najbolje SLOB akcije i to su vam jedini minusi, i dalje konkurirate za naslov. Ukoliko nemate dubine na krilima i nemate playmakera ni na jednoj poziciji, igrate očajnu tranzicijsku obranu i ne možete zabiti above-the-break tricu, možda ćete do playoffa, ali nećete proći drugu rundu. A ako pak imate hrpu mladih, nedokazanih igrača koji rade pogreške u svim segmentima igre, a trener ih ne zna razvijati — e, onda vam slijedi visok pick na draftu.
Lakersi imaju i deficit talenta i problem s organizacijom igre, ali još uvijek je teško procijeniti o kolikom postotku i u kakvom omjeru.
Što su Lakersi? Što su u svom najboljem slučaju, u svom najboljem izdanju? Ne znam. Ali znam što nisu. Nisu izazivači za naslov. Bar ne oni pravi
Momčad iz Los Angelesa divlje je oscilirala tijekom prve četvrtine sezone, kao da je pjesma Smithsa, bez ikakve konstante, bez ičega za što se možete uhvatiti. Najdulji niz pobjeda Lakersa trajao je tri utakmice, njihov najdulji niz poraza trajao je tri utakmice. Dosad nisu rasturili ni jednu ozbiljnu ekipu — imaju dvije knap pobjede protiv Sunsa dok su bili bez Devina Bookera i jednu knap pobjedu nad Cavsima, a dosad su ih rasturili i Magic i Thunder i Sixersi, koji su LeBronu Jamesu nanijeli najteži poraz u karijeri. Dok se ova kolumna nađe na Telesportu, znat ćete jesu li prošli u polufinale Kupa ili su ispali, ali iz ove se perspektive taj trofej čini puno, puno realnijim ciljem od eventualnog osvajanja naslova. Za to im nedostaje i talenta i organizacije. Jednog više od drugog.
LeBron je i dalje dovoljno moćan igrač da oko njega možete graditi šampionsku ekipu. To što radi sa svojih gotovo 39 godina je apsurdno. Jasno, on ne može više igrati kao japanski brzi vlak koji gazi sve pred sobom 300 kilometara na sat — u obrani se čuva (iako manje nego lani), a u tranziciji je osjetno sporiji nego prije pet-šest godina, ali svejedno tu i tamo vidimo bljeskove gotovo pa nadljudske eksplozivnosti i okretnosti; kao nekidan protiv Rocketsa, kad je u postu prošao Tarija Easona, momka koji je bio star godinu dana u sezoni u kojoj je LeBron ušao u ligu, i položio nakon okreta od 360 stupnjeva.
No, na stranu ti bljeskovi; ono što impresionira je to koliko je LeBron bio efikasan ove sezone. Nakon što je lani muku mučio sa vanjskim šutom, ove godine mu se vratio — trica mu je na 38 posto, dok je u catch-and-shoot situacijama na 46 posto na skoro četiri šuta po utakmici, što su brojke kakve nije imao u posljednjih 10 godina i što ga stavlja u top 20 u ligi. Još je bolesniji iz blizine — u reketu gađa 82 posto svih šutova, po čemu je drugi čovjek lige iza Obija Toppina (iako se ni jednom ni drugom volumen ne može mjeriti s igračima poput Nikole Jokića i Rudyja Goberta), dok s udaljenosti od tri metra i manje gađa 75 posto.
LeBron više nije igrač koji će vas tjerati da žrtvujete trojicu kako biste ga zaustavili na izolacijama, niti je igrač koji cijelo vrijeme može vrtiti sistem ekipe, ali i dalje je sama elita lige, samo u manjim dozama. Lakersi zabijaju 19,6 poena na 100 posjeda više kada je na parketu nego kada je izvan njega.
Ono što je LeBron za napad Lakersa, to je Anthony Davis za njihovu obranu.
Davis je kroz čitavu karijeru bio izuzetan obrambeni igrač koji je u prošlom playoffu uzašao na obrambena nebesa i s njih gromio suparnike. Ove sezone nema puno igrača koji su igrali bolju obranu od AD-ja, a još ih je manje čije je defenzivno prisustvo krpalo više rupa u ekipi. Lakersi su mic-po-mic došli u top 8 momčadi po defenzivnom rejtingu unatoč brojnim ozljedama, a za to je uglavnom krivac Davis, koji pokriva reket, blokira pokušaje na obruču, hedgea pick ’n’ roll i iskače na šutere.
Unatoč svom tom teretu, Davis je i dalje na konstantnoj meti kritika zbog svog toplo/hladno učinka u napadu, u kojem ne može zabiti ništa sa udaljenosti veće od dva metra. Njegov šut s poludistance, ključno oružje tijekom pohoda na naslov u balonu Orlanda, u potpunosti je ispario, a trica mu je toliko klimava da je više uopće ne uzima. Trener Darvin Ham je prije početka sezone rekao kako želi da Davis ispaljuje šest trica po utakmici, a on ih puca 0,6.
Jasno je zašto Davis frustrira i navijače i stručnjake. Njegov talent je takav da bi komotno mogao biti top 10 igrač lige čak i da igra duplo slabiju obranu, ali on zabije 20 poena u prvom poluvremenu i onda stavi četiri poena u drugom. Čovjek je umijeće nestajanja u napadu doveo na houdinijevsku razinu. Ili se bar tako čini.
Davisove oscilacije zapravo su produkt golemih propusta kako u izgradnji, tako i u igri same momčadi. Joel Embiid i Nikola Jokić (pogotovo Jokić) navikli su gledatelje na visoke igrače koji su sami sposobni igrati loptom i doći u pozicije za njihovu realizaciju. Davis nije taj tip. Nikad nije bio, nikad neće biti. On je igrač koji mora uza sebe imati playmakere koji će ga hraniti loptama. On je egzekutor, ne kreator, i u tome je izvrstan. Nije čudno što su Lakersi najviše uspjeha imali kad su igrali agresivnu obranu i letjeli u tranziciji pod Frankom Vogelom; otkako su prisiljeni igrati u half-courtu, bez pravih razigravača osim LeBrona, njihova igra je usporena, umorna, isprazna, što se najbolje vidi u Davisovim oscilacijama.
D’Angelo Russell je najgora moguća verzija ‘jedinice’ za ovu ekipu — play koji carini loptu, koji se vuče po terenu, koji nema nikakvu sinergiju s Davisom i LeBronom nego igra košarku odvojeno od ekipe. Russell bi bio blagoslov za ekipe kojima treba combo-bek, sekundarni kreator koji si sam može izgraditi šut, ali Lakersima treba tip koji će krv pišati za momčad, a D’Anđelko to nikad nije bio. Pritom je i defanzivna rupa, unatoč voljnom momentu koji je na puno višoj razini nego lani, čime pokazuje kako je za igru u obrani itekako potreban talent. S njim u ulozi trećeg igrača i prvog playa Lakersi ne mogu daleko.
Ta je uloga trećeg trebala pripasti Austinu Reevesu, koji je oduševio mnoge u doigravanju — toliko da ga Lakersi trenutno precjenjuju, iako iza sebe ima možda 30 odličnih utakmica u tri sezone. Reeves je bio nekonzistentan, kao i čitava ekipa, te je nakon samo osam utakmica izgubio mjesto startera. Šut za tricu mu je nestao, kreacija iz driblinga je nepouzdana, a i agresivnost u igri je isparila, kao da ga je spori početak demoralizirao. Dojma sam kako bi Lakersi dugoročno profitirali kada bi Ham gurnuo Reevesa u prvu petorku, a Russellu dao šansu da vodi drugu jedinicu, ali zasad nema ludih naznaka da će se to dogoditi.
Svi ovi problemi možda bi bili manje primjetni da Lakersi nisu muku mučili s ozljedama. Gabe Vincent je trebao ojačati njihove vanjske linije i pomoći kao sekundarni kreator, ali je dosad odigrao tek četiri utakmice. Cam Reddish, koji konačno igra dobro, Jarred Vanderbilt i Rui Hachimura zaliječili su ozljede i sada Lakersi konačno imaju dubinu na krilima, nakon što su nekoliko utakmica, uključujući ono rastavljanje na proste faktore od Philadelphije, praktički igrali bez jednog jedinog krila.
Vanderbilt bi trebao uzeti određenu minutažu Taureanu Princeu koji je bio meh, Hachimura će pojesti dio minuta Maxa Christieja koji nije oduševio u nešto pojačanoj ulozi u odnosu na svoju rookie godinu, iako i dalje vjerujem u njega, i ekipa bi trebala biti uravnoteženija, ali nitko od njih ne može riješiti urođene probleme momčadi. Čak ni kada bi se Christian Wood vratio u formu iz prvih šest utakmica, nakon kojih je propao brže nego crypto firme koje su se lani nalazile u imenima NBA dvorana, skeptičan sam da bi imali dovoljno kreativnosti u momčadi.
Ne znam što Lakersi mogu napraviti na tržištu da bi popravili svoju situaciju. Smatraju li i dalje da je Reevers nedodirljiv — u čemu se vidi nesposobnost valorizacije vlastitog talenta, budući da se radi o čistoj overkorekciji nakon što su ostali bez Alexa Carusa — teško da mogu doći do nekih masnijih meta na tržištu poput Zacha LaVinea, Pascala Siakama ili Jeramija Granta, iako oni po meni ionako ne pomažu bogznakako ovoj ekipi. Možda bi mogli doći do DeMara DeRozana ili Garyja Trenta, ali ni oni im ne rješavaju najnaglašenije probleme. Ako se stvori nekakav trade u kojem će založiti sljedeće tri godine za šansu za naslov, pa makar ta šansa ne bila ogromna, moraju je uzeti zbog Jamesovih godina, ali ja je, iskreno, ne vidim.
Veća je prilika da će se Lakersi popraviti iznutra. Ham je dosad razočarao kao trener — kako zbog svojih reakcija unutar utakmica, tako i zbog postavljanja momčadi. Lakersi su ekipa koja toliko pleše od rotacije do rotacije da je izgubila sav identitet. Oni ne znaju tko su. Njegovo inzistiranje na 5-out košarci graniči sa stupidnim i direktni je razlog za to što Davis toliko oscilira i za to što imaju toliko problema s kontrolom skoka, pogotovo u napadu. Mehanizmi igre ne postoje, skriptirane akcije se raspadaju, nemaju filozofiju igre na koju se mogu osloniti. Povratak na strukturu 4-1 u kojoj su igrali pod Vogelom, mijenjaje rotacija i uloga (Russell šesti, Vanderbilt kao free safety, više post upova za Davisa, manje Princea) svakako bi pomoglo.
No, čak i tada ostaje pitanje: što su Lakersi? Što su u svom najboljem slučaju, u svom najboljem izdanju?
Ne znam. Ali znam što nisu. Nisu izazivači za naslov.
Bar ne oni pravi. Imaju li takozvani puncher’s chance, šansu da će nekim divljim udarcem izbiti punokrvne izazivače iz cipela? Dok su Davis i James u igri — da. No, kolike su te šanse? Par posto, i to ako korigiraju stvari? Ovo je dobra momčad, ali nije izvrsna. Jesu li Lakersi bolji od sedmog mjesta na Zapadu, od 25. napada lige? Apsolutno. Mogu li igrati konzistentniju, pametniju, pa i ljepšu košarku? Naravno. No, hoće li itko staviti lovu na njih?
Samo ako je želi izgubiti.
