Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Čovjek koji je buljio u ekran

Sudar galaksija

Warriorsi protiv Cavaliersa. Čin treći

Živimo u doba internet televizije, Netflixa (i torrenta), WhatsAppa i Vibera, Fejsa i Twittera, u doba u kojem čovjek može danima ležati na kauču i nikada ne osjetiti komadić dosade koja je motivirala i ubijala čovječanstvo sve do prije par godina. Autor Dilberta Scott Adams nekoć je tvrdio kako bi holodek bio posljednji izum čovječanstva, budući da nakon njegovog izuma ne bi bilo motivacije za izradu bilo čega drugog – jednostavno bismo se zatvorili u sobu i živjeli izmaštani, savršeni život koji bi ostvarivao sve naše želje bez imalo uloženog truda.

Još uvijek smo godinama i godinama udaljeni od takvog izuma, ali mora se priznati kako su internet i TV u mnogočemu ukinuli dosadu – jedina dosada koja vlada je dosada izobilja. Dok prije 15-20 godina doslovno niste imali što za raditi, danas vas ubija to što vam se ne gleda nijedan od 100 filmova koje imate na kompu, ne sluša vam se nijedna od 10.000 pjesama, ne igra vam se ni jedna od 15 instaliranih igara, ili vam se ne gleda nijedna od 10 utakmica koje se trenutno vrte na televiziji.

U tom moru izobilja, gdje ljudi konstantno mogu birati između sadržaja kojim će ispuniti svoj dan, postoji nekoliko načina na koji ćete prodati sportski događaj. Prvi su zvijezde, okosnica celebrity kulture koja je uvijek bila prisutna u sportu, ali je eksplodirala od uvođenja 24-satnog ciklusa vijesti i dostupnosti preko društvenih mreža. Drugi je povijesna važnost – finala Svjetskih prvenstava, Lige Prvaka i Super Bowlovi čak se i u fragmentiranoj popularnoj kulturi smatraju važnim mainstream događajima. Treći su rivalstva i derbiji, okršaji koji imaju dugu povijest, koji su puni zle krvi, netrpeljivosti i u kojima igrači poštuju ali ne podnose jedni druge te utakmice za njih nose poseban emocionalni naboj.

Finale NBA lige ove godine ujedinjuje sva tri faktora.

Usprkos tome što je ovo rijetko finale u kojem ne igraju top 3 MVP kandidata*, ono ima više zvijezda nego u logu Europske unije. LeBron je tijekom doigravanja potvrdio da je i dalje pater familias čitave lige, unatoč jednoj blijedoj utakmici u seriji protiv Celticsa. Kyrie je pokazao da prošlogodišnja predstava iz sedme utakmice finala nije slučajnost te da je spreman povući kad James zašlajfa, dok je Kevin Love, unatoč i dalje prevelikim oscilacijama iz utakmice u utakmicu, dokazao da je dostojna treća violina koja kroz playoff ima double-double prosjek i brutalno dobar šut za tri. Galaksija Cavsa sudarit će se s galaksijom Warriorsa koja ima jedno sunce više.

* Zadnje takvo igralo se 2007. godine kada su se Spursi i Cavsi našli u finalu u godini u kojoj su Dirk Nowitzki, Steve Nash i Kobe Bryant dobili najviše MVP glasova.

Kevin Durant je pokazao da je ozljedu stavio iza sebe i da se dobro uklapa u motion napad Dubsa – apsolutne brojke su mu malo pale u odnosu na dane u Oklahomi, ali količina otvorenih šutova koje je uzeo i pogodio u odnosu na ranija doigravanja je nevjerojatna. Durantov povratak je malo u sjenu bacio Stepha Curryja – što je pravi kriminal, pošto je Steph bio prvo ime Dubsa i drugo ime doigravanja iza LeBrona. Mogao bi se baciti argument kako je Curry trenutno jedan od podcjenjenijih igrača lige, što je retajno i smiješno pošto je on MAMOJEBENI STEPH CURRY, ali način na koji ga se prezentira kao drugu violinu je toliko pogrešan da mi oči iskoče van kao Švarciju u legendarnoj sceni iz Potpunog opoziva.

Curry nije toliko puno igrao tijekom doigravanja jer nije trebao – Dubsi su rušili sve pred sobom i dobivali utakmice sa 16,3 poena razlike u prosjeku, zbog čega je Mike Brown mogao odmarati svoje igrače kako mu se prohtjelo. Ali kada pogledate relativne brojke i samu igru, ne može se reći kako je Steph puno zaostajao za LeBronom – sistemski je bio gotovo jednako važan, a statistički i egzekucijski tek malo slabiji.

Kada im pribrojimo Klaya Thompsona – koji je malo gurnut u zapećak, ali koji može biti rubni drugi najbolji igrač šampionske momčadi, te Draymonda kao superspecijalista koji nudi genijalnu defanzivu i ogromnu fleksibilnost u organizaciji napada, jasno je kako imamo finale prekrcano poznatim i velikim imenima u punoj snazi. Durant, Curry i LeBron su po svemu među šest najboljih igrača lige; Dray, Klay i Kyrie spadaju među top 20, dok je Love, žrtvovan otkako je stigao u Cleveland, jedini u top 30. Iako je ocjenjivanje finala po megatonaži zvijezda i dalje donekle subjektivna stvar, rekao bih kako nismo imali ovakav okršaj pred vratima otkako su Magic, Kareem i Worthy ukrstili koplja s Birdom, Parishom i McHaleom*

*Okršaj istih momčadi sa Bryantom, Bynumom i Pauom protiv Allena, KG-a, Piercea i Ronda mi je ipak malo ispod ovoga, makar samo radi Bynuma.

Ovo sazviježđe čini ovogodišnje NBA finale povijesnim.

Naravno, svako NBA finale to jest, o tom nema spora, ali neka imaju veću težinu od drugih. Ne mogu se uspoređivati okršaji između Lakersa i 76ersa, Spursa i Cavaliersa ili Lakersa i Magica – dakle, susreta koji su bili riješeni i prije nego su počeli zbog ogromne razlike u talentu, ili pak okršaja Rocketsa sa Magicom i Knicksima gdje su svi bili u post-Jordanovskoj depresiji, s brojnim okršajima Lakersa i Celticsa, Bullsa i Sunsa ili Jazza, Spursa i Heata

Neka su finala jednostavno nabrijanija, iščekivanija i povjesnija od drugih. Premda u ovome nitko ne daje više od 30-ak posto šansi Cavsima* da dođu do naslova, svima je na pameti lanjski okršaj u kojem je Cleveland srušio momčad s najviše pobjeda u sezoni kada su to samo rijetki očekivali. To što i jedna i druga ekipa ulaze u finale sa samo jednim porazom između sebe kroz doigravanje, po prvi puta u povijesti dodatno daje na težini ovom susretu. Dubsi mogu postati prva ekipa koja je prošla neporažena kroz doigravanje, dok Cleveland može izjednačiti rekord.

*Kladionice ih guraju na nešto manje od 32 posto, dok im napredne statističke analize daju od 25 posto do svega 7.

Najbolje od svega je što će se taj sudar zvijezda u povijesnom finalu dogoditi u okvirima rivalstva koje se ozbiljno razvilo kroz zadnje tri sezone i ove bi godine moglo eskalirati. Nikada u povijesti lige dvije iste ekipe nisu igrale finale triput zaredom. Zvuči nevjerojatno kada uzmemo u obzir da su Lakersi i Celticsi kombinirano igrali 52 puta u finalu, ali uvijek bi se između njih uguzili nekakvi Warriorsi, Knicksi, Magic, Pistonsi i Rocketsi. Ovo je prvi put da ćemo dobiti trilogiju i samo se možemo nadati da ćemo gledati Toy Story 3 ili The Return Of the Jedi, a ne Ocean’s Thirteen ili Kuma 3.

Mogli bismo. Jer rivalstvo se kuha od početka godine.

Dolazak Kevina Duranta u momčad koja je dvije sezone zaredom bila favorit za osvajanje finala u NBA kulturi je protumačen kao dick move. Cavaliersi su mudro šutjeli o tom potezu, djelomično zato jer je njihov najbolji igrač napravio nešto slično par godina ranije, ali naravno da im nije bilo svejedno. Durantovi komentari kako nije u redu kriviti ga za probleme s paritetom nisu našli na baš najljepše odjeke u ligi iako su Cavsi i to prešutjeli, ali Greenovi komentari kako želi uništiti Cavalierse su ipak malo zakuhali stvari, koliko god ih Cleveland, koji nema takvog ludonju u ekipi, pokušao ohladiti. Rivalstvo između dvije ekipe koje svi smatraju najboljima u ligi će se razviti samo po sebi kroz teške i bitne okršaje i kroz pumpanje medija, ali Draymond je taj katalizator koji ćušpajz finala brzinski dovodi do točke vrelišta – njegovo koškanje s LeBronom natjeralo je Klaya da najboljeg igrača Cavsa praktički nazove papkom kojemu su povrijeđeni osjećaji, na što se LeBron nasmijao I OSVOJIO JEBENI NASLOV. Draymond nije prestao kuhati kašu ni ove sezone, kada se opet kačio s Jamesom zbog flopanja i živo me zanima kakvu će recepturu pripremiti za finale.

Cavalierse trenutno više smeta što su ih opet svrstali među underdogove, zbog čega je Kevin Love izjavio “Čitava priča s underdogom mi je smiješna jer na kraju dana mi branimo titulu. Pokušavamo opet osvojiti naslov, što je teško. Koristit ćemo ovo kao gorivo, kao motivaciju, ali hoćemo li igrati tako? To mi je teško reći. Ne osjećam da smo underdogovi. Mislim da imamo dobar matchup protiv njih, i uvjeren sam da oni isto misle o nama.”

Cavsi ne obadaju previše provokacije iz suprotnog tabora, ali to ne znači da one neće imati utjecaja na seriju. Dapače, Greenovo huškanje spada među pet stvari koje me najviše zanimaju u finalu.

5. Ludilo Draymonda Greena

Draymond je prošle godine uvalio svoju momčad u septičku jamu problema kada je suspendiran za petu utakmicu finala. Mnogi su ga zvali idiotom i budalom, lujkom koja ne zna kontrolirati emocije, ali Green mora igrati prljavo kako bi bio to što jest.

Iako posjeduje izrazitu prostornu inteligenciju, sposobnost bočnog kretanja, okretnost i snagu, Greenovo najveće oružje je njegovo srce. Ako nije napaljen neće igrati dobro, a da bi ga se napalilo on mora imati protivnika. S Greenom kao da je sve osobno, on motivaciju izvlači iz konflikta i zbog toga često igra prljavo, kako bi kreirao konflikt i dao si dodatni poticaj za igru. Na taj način obavlja i drugu funkciju koju su u šampionskim NBA momčadima često obavljali igrači njegovog tipa.

On je enforcer. Bilo da se radi o Billu Laimbeeru koji je igrao toliko prljavo da je namjerno ozljeđivao ljude, Ronu Artestu koji je usmjeravao svoje ludilo da zastraši suparnike, Anthonyju Masonu koji nije upoznao igrača kojeg nije želio tući, Dennisu Rodmanu koji je koristio psihološke igre da ti se usvrdla u mozak ili Charlesu Oakleyu koji je bio najbolji siledžija/zaštitnik u povijesti, enforceri su imali važnu ulogu u kvalitetnim momčadima. Green je sazdan od istog kova, čovjek koji ne može igrati samo dok sat teče nego i dok stoji, za čiji su uspjeh jednako zaslužne njegove brze noge koliko i njegova uvijek otvorena usta.

Draymond malo stvari čini s predumišljajem, barem se tako čini, on je umjetnik trenutka, čovjek kratkog fitilja, igrač koji eksplodira i kad treba i kad ne treba i vjerujem da bi do kraja ovog finala mogao prirediti pokoju eksploziju u stilu Michaela Baya. Ostavi li GSW na cjedilu, makar jednu utakmicu zbog kakve suspenzije, Cavaliersi će to iskoristiti. Bez njega u reketu nema teorije da Golden State obrani ulaze LeBrona Jamesa i društva.

4. LeBronov legacy

Upravo će LeBron biti fokalna točka ovog finala. Nije to baš neka mudrolija, čovjek je fokalna točka svake utakmice u kojoj igra, ali ovo će finale dodatno utjecati na njegovo nasljeđe.

O tome gdje se LeBron nalazi na ljestvici 10 najvećih razvila se brutalna polemika prije dva tjedna tijekom koje me se i pljuvalo i hvalilo i iz hejterskih i iz fanboyevskih tabora, što samo pokazuje kako je James jedan od uistinu generacijskih igrača, ljudi koji su važni ne samo za sport nego i za čitavu popularnu kulturu. Premda ne želim špekulirati na koje će ga pozicije vaših osobnih lista odvući pobjeda ili poraz u ovom finalu, jasno je da će (možda i nepravedno, jer se momčadski uspjeh zna precjenjivati u valorizaciji individualne kvalitete) rezultat utjecati na mnoge liste ljubitelja NBA lige.

Činjenica je kako je ovo šesto od osam LeBronovih finala u koje ulazi kao underdog po Las Vegasu; napravi li naizgled nemoguće i odgura li Cavse do pobjede nad ekipom koji mnogi (pretjerano) zovu najboljom koja je ikada sastavljena, nema sumnje kako će mu legacy dobiti na vrijednosti. Ispuši li svoje peto finale iz osam pokušaja, velik broj medijskih ličnosti će ga razapeti kao Hanibal Lecter onog jadnog policajca u Kad jaganjci utihnu. LeBron će, dok god bude igrao, uvijek biti viđen bilo kao Superman, bilo kao debelo precijenjen igrač, ali ova bi serija mogla promijeniti broj ljudi u ta dva suprotstavljena tabora.

3. Borba dubine

Kako bi se LeBron dokopao četvrtog naslova, trebat će mu svesrdna pomoć čitave ekipe. Warriorsi i Cavaliersi su po mnogočemu mutanti salary cap ere – supermomčadi koje su pronašle načina dodatno se pojačati kvalitetnim igračima. Kada se sjetite prijašnjih velikih trojki, bilo da se radi o Lakersima, Celticsima ili Miamiju, jasno je kako su te momčadi bile konstruirane – tri velike, masno plaćene zvijezde, jedan MLE igrač da predvodi klupu, pokoji talent na rookie ugovoru i hrpetina ocvalih igrača na minimalcu koji ganjaju prsten pet godina prekasno.

Dubsi i Cavsi nisu takve momčadi. Novi CBA u paru sa porastom salary capa omogućio je ovim ekipama da formiraju momčadi koje imaju zvijezde, ali koje imaju i dubinu. To se posebno pokazalo tijekom ovog doigravanja, u kojem su klupe Dubsa i Cavsa bile daleko najbolje, što je i rezultiralo brojnim blowoutima, pošto klupe nisu dopuštale konkurentima da se vrate u utakmicu. Postoji, doduše, znatna razlika u snagama drugih jedinica ove dvije momčadi – backup igrači Cavsa su prije svega šuterski specijalisti poput sedmerostrukog pobjednika Ashton Kutcherlookalike natječaja Kylea Korvera ili pick and pop maestra Channinga Fryea, dok klupu Dubsa predvode kreativne dugajlije Andre Iguodala i Shaun Livingstone, koji osim sposobnosti da pomognu u organizaciji napada igraju fantastičnu obranu i kretanjem i rasponom ruku sprječavaju suparnicima protok lopti. Ne treba stoga čuditi što je klupa Cavsa bila kvalitetna prvenstveno u napadačkom dijelu terena s ofenzivnim rejtingom od 119.5 i šutom za 3 od 46,2 posto, dok su Dubsi pak imali defanzivni rejting od 102.8 posto i ogroman postotak konverzije oko obruča.

Ljudi će ovakve brojke često interpretirati kao rezultat individualne kvalitete, i neće biti u krivu, ali treba ih sagledati u širem kontekstu. Vrijednost Iggya, Derona, Kylea, Livingstona, McGeeja, Shumpa, J.R.-a nije u njihovim koševima, asistencijama, tricama i blokadama, nego u korištenju njihovih vještina u taktičke svrhe. Uzmite za primjer Javalea. koji je bio krivo korišten čitave karijere, a sada je uskrsnuo u Dubsima kao vrhunski čuvar reketa. Vrhunski, ali samo na 10 minuta, jer mu nakon toga intenzitet i koncentracija toliko padaju da krene raditi gluposti. No na tih 10 minuta Dubsi izgledaju kao drastično različita momčad koja mijenja sistem preuzimanja, više usmjerava igru u sredinu, bolje brani tranziciju i nameće drugačije matchupove. McGee nije jedini takav igrač – svi nabrojeni donose određene taktičke promjene u odnosu na etablirane petorke i upravo to nadmudrivanje trenera sa uvođenjem igračkih protuotrova za suparnike činit će jednu od zanimljivijih priča ovog finala.

2. 1-3 PNR

Kada govorimo o taktici, jedna je akcija osnova košarkaške igre već preko 70 godina. Govorim, naravno, o pick ‘n’ rollu.

Postavljanje bloka na direktom čuvaru i driblanje oko njega gledamo po stotinu puta tijekom jedne košarkaške utakmice, bilo da se radi o utakmici pionira ili o finalu NBA lige. No, promjene pravila, taktičke inovacije i odsustvo vještih scorera na niskom bloku promijenile su prirodu ove akcije.

Tijekom zadnje dvije sezone načini na koje se p’n’r igra i brani redefinirali su ligu. Gotovo sve obrane počele su se switchati oslanjajući se na pomoćne rotacije samo u mismatchu penetracije, znajući da čak ni najviši igrači ne mogu poentirati leđima protiv bekova, čisto zato jer ne znaju. Uostalom, prebacivanje na small ball, drive and kick igru i brzu košarku koja širi prostor značilo je da na terenu i nema toliko visokih igrača, a oni koji i dobivaju minutažu su obično stretch četvorke koje se izvlače na vanjski šut. Switchanje je tako zamijenilo hard hedge i povratak na svog čovjeka kao glavni način obrane p’n’r-a, zbog čega su se napadački orijentirani treneri domislili savršenog rješenja sa 1-3 pick ‘n’ rollom.

Naravno, ovakve su akcije najopasnije u slučajevima u kojima su i plej i krilo sposobni šutirati iz vana, odraditi kvalitetan blok, kontrolirati loptu u driblingu, započeti ulaz i završiti oko obruča. Čekaj, to zvuči kao savršena akcija za – pogodili ste – Lebrona i Kyriea, odnosno malo manje za Stepha i Duranta.

Taktičko nadmetanje između ove dvije ekipe izaziva sline bolje nego škampi na žaru praćeni kantom najboljeg sladoleda

James i Irving postali su pravi majstori ove akcije (što sjajno opisuje članak Zacha Lowea), dvojac kojeg je gotovo pa nemoguće braniti jer mogu poentirati kako ih je volja – Kyrie može staviti šut preko ruke, LeBron se može izvući na pop, a može se sjuriti prema obruču; ne možete ići ispod picka jer vas obojica mogu izbušiti sa distance, ne možete ići iznad jer je samo jedan pogrešan korak dovoljan da vas probiju i kolapsiraju čitavu obranu.

Da stvar bude gora (za suparničke defanzivce) i Kyrie i Lebron su sjajni razigravači iz trka te će kazniti svaki vaš pokušaj da zaštitite obruč preciznim dodavanjem otvorenom čovjeku na trici, zbog čega su Cavsi u zadnje dvije godine izrasli u brutalnu tricašku ekipu. 1-3 PNR osnovno je oružje Clevelanda u punom napadu i jako ga je teško braniti – no, istini za volju, dosad nisu naišli ni na tako kvalitetnog defanzivno orijentiranog trenera kao što je Mike Brown, niti su igrali protiv čuvara kao što su Iggy, McGee, Klay i Green. Uspiju li Warriorsi bar malo uštopati ovu akciju, čitava napadačka mašina Clevelanda, koja je izgledala podmazano i nauljeno poput ralja Aliena u prvom filmu serijala, mogla bi se uštopati.

GSW nema ni blizu takvu akciju kakvu ima Cleveland. Iako smo od njih očekivali da će implementirati 1-3 PNR, pošto ga je Durant izuzetno dobro vrtio s Wesom u Oklahomi, to im je praktički bila jedina uigrana akcija pod Scottom Brooksom. Dugo se čekalo da se isti koncept implementira u Kaliforniji, navijači su tražili tu akciju jako dugo, ali Durantu i Stephu trebalo je par mjeseci da kliknu po tom pitanju, a onda se KD ozlijedio. U zadnjoj seriji protiv Spursa počeli su igrati više takvih akcija, uglavnom sa Stephom kao plejem (dok Cavsi vrte puno više 1-3 P’n’R-a s LeBronom kao primarnim ballhandlerom) i to je izgledalo solidno, ali lako je igrati takve akcije kada na terenu nije bilo Kawhija da ih zaustavi.

Stvar s Golden Stateom je što možda neće koristiti klasični 1-3 PNR da otvore suparnika, ali koristit će različite verzije te akcije, naročito Steph-Durant slip screen PNR kako bi namjestili svoju izrazito opasnu cut igru. Sudar ove dvije iznimno uspješne akcije mogao bi prelomiti par utakmica, ako ne i čitavu seriju.

1. Taktička raznovrsnost

To, naravno, nije jedina taktička varijanta u kojoj ćemo moći uživati tijekom finala.

NBA utakmice obično presuđuje razlika u razini talenta, pa mismatchovi, pa taktička uigranost. U prvom je segmentu Golden State u dosta boljoj poziciji u odnosu na Cleveland, zbog čega im i kladionice daju toliku prednost. U drugom segmentu nema prevelikih razlika – najveći minus obje ekipe je centarska pozicija i skok igra, a u tome su i jedni i drugi božeoslobodi s možda blagom prednošću na strani Dubsa kada je Javale u igri.

No, treći segment nudi istinsku poslasticu za sve košarkaške sladokurce. Taktičko nadmetanje između ove dvije ekipe izaziva sline bolje nego škampi na žaru praćeni kantom najboljeg sladoleda.

U nekim dijelovima javnosti još uvijek postoji iluzija kako su Cavsi spora, odvucimo-sve-u-blato momčad kakvi su bili prije dvije godine u finalu, ali stvari su se znatno promijenile prošle, i dodatno eskalirale ove godine. Računali biste da će ekipa koja ima Splash Brotherse i Durantulu predvoditi doigravanje po broju pogođenih trica, ali prevarili biste se u računu – nitko nije pogodio više trica sa boljim postotkom od Cavsa. Iako se njihova momčad  po kretanju lopte ne može mjeriti s Dubsima, ovo više nisu teškaški Cavsi koji se oslanjaju isključivo na kreaciju Kyriea i LeBrona u drive and kick igri, već mogu zaprijetiti kroz puno raznovrsnije ofenzivne sheme. 1-3 PNR je njihovo setup oružje, ali trica je glavni način egzekucije njihovih napada.

S druge strane, Warriorsi imaju drugačiju priču. Prijetnja trice – i to duboke, nerezonske trice i dalje je njihovo glavno setup oružje koje širi obranu i ostavlja užasno puno prostora za nuklearni arsenal oružja koji broji pin-down screenove Greena za Duranta i Klaya, duple blokove za UCLA cutove Klaya, slip screenove i post screenove, splitanje udvajanja na PNR-u i ono što je postalo udarna igra Warriorsa i što Cavaliersi ni pod razno ne mogu braniti – cut igru. Dubsi su gotovo pa odustali od kreacije kroz izolaciju, stepback i dribble drive, iako su u tome sjajni svi njihovi igrači s loptom, ali oni ih u zadnje vrijeme koriste samo kako bi namjestili cut prema košu koji će rezultirati otvorenim polaganjem* ili eventualno pronalaskom igrača na šutu.

* Dubsi imaju preko 12 cut akcija po utakmici, što je debelo najviše u doigravanju, dok su u driveovima najgora ekipa playoffa. Kako se samo stvari brzo mijenjaju.

To bi trebao biti veliki problem za Cavse, koji su donekle popravili svoju obranu u doigravanju te su izgledali sjajno u zadnjoj utakmici protiv Celticsa gdje su krali lopte kao da se bave javnom nabavom u Hrvatskoj i izvrsno se switchali i pomagali u defanzivnim rotacijama – ali zanemarimo li tu utakmicu, i dalje imaju previše problema u držanju svog čovjeka mimo lopte te se previše oslanjaju na Tristana Thompsona da zatvori reket. Problem je što ne samo da gube ljude, nego i dopuštaju užasno puno otvorenih catch and shoot situacija – samo je jedna ekipa bila gora po tome od njih u doigravanju. Morat će na tome još poraditi žele li zatvoriti svoju obranu, baš kao što su poradili na tranzicijskoj obrani koja je bila grozomorna protiv Pacersa, ali je izgledala sjajno protiv Toronta i Bostona.

Najveći defenzivni test za Warriorse bit će zatvaranje već spomenutog 1-3 PNR-a i čisto nošenje sa snagom, preciznošću i lukavošću LeBrona i Kyriea. Ostatak momčadi, uključujući i Lovea, čisti su egzekutori, ali vrhunski egzekutori, i ne pronađu li Green, Klay i Iggy način da zatvore ovu dvojicu na prvom koraku, sasvim je jasno da će Deron, Korver i Frye trpati kao ludi.

***

Zapravo, mislim da je bolje da tu stanem. Stvar je što i jedna i druga ekipa imaju toliko puno oružja iz kojih mogu zaprijetiti, toliko puno kvalitetnih role playera, toliko puno x-faktora da nikada ne znate tko će prelomiti susret.

Ekipe su manje-više zdrave. Što se imalo zakrpati, uglavnom se zakrpalo. Zvijezde su tu i blistaju. Neću reći kako je ovo najbolje finale koje će se ikada održati, ne vjerujem u to, ali da nas čeka poslastica, čeka nas. Bez obzira završilo s četiri blowouta ili otišlo u sedam tijesnih utakmica, znam da ću vrtjeti ove susrete i u lipnju i u srpnju kada glad za NBA ligom pređe normalne granice. Ovo su dvije momčadi koje su namještanje određenih akcija i njihovu egzekuciju dovele do savršenstva.

Da, predvidljivo je što su došli do finala. Koga boli kurac. Sada kreće prava stvar. Warriorsi protiv Cavaliersa. Čin treći. Neka sudar galaksija otpočne.