Patrick Mahomes gleda se u zrcalo. Kupaonica je ispunjena parom nakon tuširanja, ali uspijeva se savršeno obrijati usprkos zamagljenom ogledalu jer to je ono što on radi — čak i u nesavršenim uvjetima emitira savršenstvo. Polako navlači na sebe odijelo koje mu stoji kao saliveno, još jednom provjerava visoko stiliziranu fudbalerku, na sebe stavlja nakit, na ruku kači sat, i za kraj se šprica skupocjenim parfemom. Skockao se do kraja. Mora.
Patrick Mahomes ima zakazan spoj sa sudbinom. Mladi quarterback Kansas City Chiefsa u svojoj šestoj godini na poziciji startera ima priliku osvojiti svoj treći prsten. Tijekom tih šest godina bio je epitom izvrsnosti po apsolutno svim mogućim kriterijima. Mahomes utjelovljuje umjetničke aspekte sporta koji su tijekom stoljeća zadivljavali pjesnike i hladnu, ispoliranu, kliničku preciznost. On je istovremeno ideal antičke mediteranske poetičnosti i protestanske efikasnosti.
Trebate li pobjednički drive, čovjek će odmarširati niz teren bacajući šest preciznih dodavanja iz osam pokušaja, uz još dva probijanja za 19 jardi, a u tih šest dodavanja ukomponirat će bar jedan bijeg iz pocketa prema aut liniji i bacanje preko tijela te bar jedno dodavanje na trepavicu hvatača u rupi u zoni, bacajući loptu s boka. Čak su i njegovi najveći kritičari, bar oni koji u sebi imaju zrnce razuma, morali priznati da je ove sezone, okružen iznimno limitiranim suigračima na hvatačkim pozicijama, napravio vraški posao, pogotovo u doigravaju u kojem je opet izgledao protiv božanstva.
Uzme li treći naslov, priključit će se uistinu elitnoj skupini quarterbackova. Samo su Tom ‘Najveći’ Brady (sedam), Terry Bradshaw (četiri), Joe Montana (četiri) i Troy Aikman (tri) okitili ruke s toliko prstenja. Uzme li treći naslov, Mahomes će početi svoj lov na Bradyja i zaozbiljno, uz realnu šansu da jednog dana sustigne velikana Patriotsa. Već sad ga, pod uvjetom da odigra još sedam-osam godina solidnog footballa, možemo svrstati u isti ešalon igrača kao što su Peyton Manning, Johhny Unitas i Dan Marino*, na korak od Bradyja i Montane koji za mene postoje u zasebnoj kategoriji (iako se neću ljutiti ako u nju ugurate i Peytona). Kad bi u nedjelju pobijedio Ninerse, već bi se našao na razmeđi dviju kategorije — toliko je impresivan bio početak njegove karijere.
*Znam, Marino nema naslova, ali volite li footbal,l dajte si šansu i pogledajte par njegovih utakmica, pogledajte kako je igrao, pogledajte za kakve je ekipe igrao, tko su mu bili suigrači i onda dođite, pogledajte me u oči i recite da ne spada u ovaj rang.
Dojma sam da su obje momčadi toliko dobre, toliko potentne da će praktički trebati odigrati savršenu utakmicu ako žele pobijediti
S njegove druge strane stoji Brock Purdy, posljednji pick NFL drafta, quarterback malog Iowa Statea koji je mimo svih očekivanja lani dobio šansu startati za Ninerse iako je godinu počeo kao treći quarterback, te je ubrzo iz ekipe istisnuo i veterana Jimmyja Garropola i mladog lava Treya Lancea na čije su dovođenje Ninersi potrošili velik kapital. Purdy je jednostavno bio toliko dobar, i da se nije ozlijedio u utakmici protiv Eaglesa, moguće je da bi Ninersi i lani bili u Super Bowlu.
Unatoč holivudskoj per aspera ad astra priči, Purdy je ove godine bio neprestano na meti kritika. Nula bodova za simpatičnog underdoga, samo drvlje i kamenje. Umjesto isticanja pozitivnih stvari koje donosi ekipi, dobar dio medija fokusirao se na ono što Purdy ne može biti, pa ga se prozivalo game managerom i igračem koji se okoristio nevjerojatnom količinom talenta koju ima s ofenzivne strane lopte (to što su i Jimmy G i Lance imali slabije brojke i slabiju igru s istim suigračima nema veze). Zanemarili su pri tom koliko je dobar bio u čitanju obrana, koliko se brzo prilagođavao protivnicima, koliko je bio precizan i, kvragu, koliko je lijepih, dugih lopti bacio niz teren.
Purdy je u doigravanju igrao jako loše u prvom poluvremenu, da bi u drugom počeo imitirati Joea Montanu i vraćati momčad iz deficita na superherojski način. Napravi li to u Super Bowlu, skinut će sa sebe stigmu overachievera te će ga velik dio dojučerašnjih skeptika morati prihvatiti kao pobjednika.
I to je to. Bilo mi je drago. Doviđenja.
Čekaj. Sori. Stani. Ispričavam se.
Momčadski sportovi u posljednje vrijeme prolaze kroz intenzivni proces individualizacije, a ironično je to što američki nogomet, najmomčadskiji sport od svih momčadskih sportova, taj proces prolazi radikalnije od bilo kojeg drugog. Premda bi bilo lako smjestiti priču o Super Bowlu LVIII u okvir dvoboja dvojice quarterbackova — bacačkog Mesije iz Missourija i neočekivanog pobjednika iz Kalifornije — ili u okvir sukoba dvojice trenera — legendarnog velikana koji pokušava postati tek peti trener s tri naslova i mladog trendsetera koji pokušava izbjeći titulu chokera — to bi bilo nepošteno prema ostalim igračima i osoblju. NFL momčadi su velike mašinerije pokretnih dijelova (ili nepokretnih, ako vam je quarterback Joe Flacco) i kao takve će ili trijumfirati ili izgubiti.
Najbolje se to moglo vidjeti na primjeru Chiefsa, koji su ove godine izgledali napadački slabije nego ikad prije, unatoč tome što je Mahomes i dalje igrao na svojoj uobičajenoj MVP razini. Dva ofenzivna tacklea koje su doveli prije početka sezone, Jawaan Taylor i Donovan Smith, nisu izgradili kemiju s ostatkom ofenzivne linije i Mahomes je zbog pritiska prečesto morao spašavati živu glavu. Njegovi su hvatači ispuštali lopte kao na traci, a čak je i Travis Kelce, jedan od najboljih tight endova svih vremena, griješio i na trenutke izgledao usporeno, kao da korača kroz blato. Unatoč tome što su zabijali čak osam poena po utakmici manje nego prošle godine (prvi puta u Mahomesovoj eri izvan top 6 po poenima), Chiefsi su na krilima svoje obrane dogurali do 11 pobjeda. Jedan čovjek nije dovoljan.
Srećom po Kansas City, u playoffu su eliminirali sve glupe pogreške. Ofenzivna linija prestala je raditi proceduralne penale. Kelce je pronašao formu pokazujući da je možda i najbolji igrač koji je ikad igrao protiv zonske obrane. Rashee Rice prometnuo se u punokrvnog WR1. Marquez Valdez-Scantling uhvatio je par bombi, Isiah Pacheco počeo je opet probijati kao da je ljut na cijeli svijet, a redom su nastradali i Dolphinsi i Billsi i Ravensi (barem u prvom poluvremenu).
Nastave li Chiefsi igrati ovako čist football, obrana Ninersa mogla bi biti na velikim mukama. Ninersi su kroz čitavu sezonu igrali zonsku obranu — točnije, Cover 1 u kojoj su agresivno napadali s četvoricom linijaša, dok su ostali igrali pokrivanje s jednim safetyjem. Naravno ta se bazna obrana mijenjala tijekom utakmice jer u NFL-u nikad niste u jednoj postavi, ali ovo je bio predominantan obrazac koji je defenzivni koordinator Steve Wilks naslijedio od Demeca Ryansa i ostavio ga jer su igrači na njega navikli. Nažalost po San Francisco, to je najgora moguća bazna obrana koju možete igrati protiv Chiefsa.
Prvi razlog je iznimna ranjivost u probijačkoj igri. Zbog agresivnosti Chasea Younga i Nicka Bose, koja je potrebna da bi stvarali kontinuirani pritisak na quarterbacka, probijačka igra zna patiti. Ulete li running backovi u ruke linijaša, super — tu se stvaraju negativne akcije i gubitak jardi. No, prođu li kroz prvih par jardi, tada nastaju problemi.
Fred Warner i Dre Greenlaw su odlični linebackeri — pogotovo Warner koji, za razliku od Greenlawa, još nije ušao u period karijere u kojem se mora kockati kako bi stekao prednost — ali zbog ogromnih zadataka koje imaju u zoni Ninersa imam dojam da nekad kasne u zatvaranju probijanja. Što suparnicima, poput Detroita u prošloj utakmici, daje šansu da ih napadnu kroz pin/pull i duo probijanja u kojima tight endovi i guardovi koji pullaju (izlaze iz svoje pozicije i napadaju niz teren) tjeraju suparnike da u djeliću sekunde donose odluke.
Pacheco nije baš running back koji dominira u vanjskoj zoni (iako se protiv Ninersa može ići i kroz sredinu, samo vam treba malo više sreće), ali kad uzmemo u obzir to koliko je Andy Reid u prijašnjim sezonama bio maštovit u korištenju svojih receivera kao probijača, ne bi me začudilo kad bismo vidjeli dva-tri dobro zamaskirana jet sweepa koji rezultiraju velikom jardažom.
Obrana Ninersa je generalno precijenjena. Od devetog tjedna naovamo tek je 17. po EPA-u po akciji te tek 20. po succes rateu, a u doigravanju je dopuštala čak 2,6 poena po utakmici. Previše ovisi o pritisku Nicka Bose, što je čini jednodimenzionalnom, a Chiefsi su ionako pokazali kako mogu shemom neutralizirati pass rush koji ovisi o jednom ili dvojici igrača, što smo vidjeli i lani kad su u sedmom tjednu regularne sezone pobijedili Ninerse 44-23 uvelike zbog toga što su eliminirali Bosu. Naprave li to i ovaj put, a Ninersi ostanu u zoni, mogli bi se gostiti.
San Francisco je bio očajan protiv jumbo paketa, a Chiefsi obožavaju igrati sa dva ili tri tight enda, budući da je Noah Gray četvrti najbolji hvatač na rosteru, a Blake Bell odličan u blokiranju te me ne bi čudilo kad bismo vidjeli preko 40 posto snapova iz ovih formacija. Kelcea bi prisustvo protiv zone moglo dodatno natjerati Ninerse da zgusnu sredinu terena, što bi ostavilo sve ove slabije hvatače jedan-na-jedan, ali to bi opet omogućilo puno lakšu igru Mahomesu.
Koji je bio sjajan tijekom postsezone. U nešto drugačijoj verziji footballa od one koju je dosad igrao — kontroliranijoj, sporijoj, metodičnijoj — pokazao je svoju veličinu. Prilagodio se maksimalno. U ovom smo playoffu vidjeli Mahomesa koji izbjegava pogreške, koji odbija sam sebe pobijediti. Dosad nije bacio nijednu loptu koja je mogla biti presječena. Tijekom regularne sezone imao je najmanje negativnih dropbackova, u playoffu je tu brojku smanjio za još četiri posto. Bio je precizan. Bio je odlučan. Bio je sjajan. Kad ga gledate, shvaćate zašto mnogi mediji svode narativ Super Bowla na okršaj Mahomesa protiv Ninersa, koliko god to bilo pogrešno.
Mahomesova veličina nije u tome što mu ne trebaju suigrači. Njegova veličina je u tome što suigrače čini boljima. To bi se moglo reći i za Purdyja, iako će vas mnogi nazvati ludim napravite li to. No, Purdy također čini suigrače boljima, samo na drugačiji način.
Mahomes je tijekom karijere dokazao da može podizati i plafon i pod svoje momčadi, da je njegovo prisustvo dovoljno da osrednju momčad podigne visoko, ali i da sjajnu momčad pretvori u stroj za mljevenje suparnika. Purdy je zasad pokazao samo ovo drugo. Što ne treba potcjenjivati. Jedna od najčešćih kritika na račun mladog quarterbacka je ta što je zaigrao u ekipi punoj vrhunskih playmakera. Lako je igrati s Georgeom Kittleom, Christianom McCaffreyjem, Brandonom Aiyukom i Deebom Samuelom, kažu. U pravu su. Svakako je lakše nego da igrate, ne znam, u Panthersima. Ali prije Purdyja su tu ekipu vodili i Garoppolo i Lance i napad nije izgledao ovako tečno i ubojito kao pod njim.
Mr. Relevant je tijekom sezone briljirao u preciznosti i na kratkim i na dugim rutama, bacao je loptu svojim suigračima tako da mogu iskoristiti i svoj momentum i svoje sposobnosti kreacije, a posebno dobar bio je u čitanju suparničkih obrana. Defenzivni koordiantor Chiefsa Steve Spagnoulo igrao je dvije utakmice zaredom protiv quarterbackova koje želite natjerati da igraju glavom, a ne tijelom, ali Purdy je potpuno drugačiji QB od Josha Allena i Lamara Jacksona.
Bit će zanimljivo vidjeti koliko će Spags slati pritisak protiv jako klimave ofenzivne linije Ninersa, a koliko često će simulirati pritisak, ali Purdyju to ne bi trebao biti problem. U prethodne dvije utakmice nije briljirao na početku, ali ne nužno zbog loših odluka ili lošeg čitanja suparnika koliko zbog čistih mehaničkih pogrešaka u bacanju lopte. Izbjegne li ih, napad Ninersa ima dovoljno kvalitete da napadne Kansas City, ali neće biti lako.
Chiefsi su samo pet puta dopustili preko 20 poena na utakmici i nijednom preko 30, te imaju rješenja za veliku većinu napada. Spags voli igrati čovjeka iza pritiska budući da su L’Jarius Sneed i Trent McDuffie možda i najbolji par cornera u ligi i budući da generalno ne moraju jako dugo držati rute budući da je defenzivna linija predvođena Chrisom Jonesom i Georgeom Karlaftisom i potpomognuta maštovitim blitzanjem više nego sposobna doći do quarterbacka, ali protiv ovako potentnih igrača morat će miješati malo više zone.
Ono gdje se Chiefsi nude je svakako igra probijanjem, u kojoj su bili očajni i ove i lanjske i preklanjske sezone te je za očekivati da će McCaffrey imati veliku utakmicu, ali je li to dovoljno za pobjedu u Super Bowlu? Chiefsi su Billsima dopustili 182 jarda po zemlji i svejedno im to nije bilo dovoljno. Bojim se da neće ni Ninersima ako ih Chiefsi zatvore u pas igri, pogotovo ako sporo krenu u utakmicu ili ako izgube koju loptu.
Dojma sam da su obje momčadi toliko dobre, toliko potentne da će praktički trebati odigrati savršenu utakmicu ako žele pobijediti. Dojam sam da su Chiefsi, sa svojom savršeno tempiranom formom, trenutno sposobniji odigrati savršenu utakmicu. Reid je drskiji trener od Kylea Shanahana (koliko god Shanahan bio sjajan), Mahomes je bolji QB od Purdyja, obrana Chiefsa je dvije klase bolja od obrane Ninersa, a da ne govorimo o tome koliko je Harrison Butker bolji kicker od Jakea Moodyja. Ninersi imaju prednost na skill pozicijama, ali pogodi li Spags dobar omjer pritiska i simuliranog pritiska, i ta bi prednost mogla okopnjeti.
Ulog je velik. Ne samo trofej kao takav, već i sve ono što iz njega proizlazi. Mahomesov juriš na Bradyja, Purdyevo skidanje stigme, Shanahanovo izbjegavanje titule chockera, Reidova veličina, Spagnoulova defenzivna izvrsnost, dinastija Chiefsa i još desetine priča koje će proizaći iz igre.
No, o kome se god na kraju ispredale priče, do svog će trijumfa doći unutar okvira momčadi.
