Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Čovjek koji je buljio u ekran

Svega će bit, al’ neće biti sreće

Čekali su ga slava, novac i sportska besmrtnost. Andrew Luck je izabrao sebe

Potrgan vezivnohrskavični obrub ramena dominantne ruke, uništena hrskavica na dva rebra, djelomično potrgan trbušni zid, potres(i) mozga, probijen bubreg koji je uzrokovao krv u urinu, teška ozljeda gležnja i lista. Da ste zaradili pobrojane ozljede kroz čitav životni vijek, moglo bi se reći da baš i niste imali sreće.

Andrew Luck ih je zaradio kroz samo šest godina igre u NFL-u.

Čovjek kojem se predviđalo da bi jednog dana mogao biti u razgovoru za najboljeg svih vremena otišao je u mirovinu. Iznuren ozljedama, depresivan, razbijen i razočaran, stao je pred novinare i objasnio kako se osjeća, kako je ušao u neprestani krug ozljeda i rehabilitacije i kako je zbog toga ljubav prema footballu u njemu splasnula. Luck je mogao birati. Na jednoj strani imao je slavu, novac, očekivanja drugih, očekivanja samog sebe i svojevrsnu sportsku besmrtnost. Na drugoj strani imao je sebe. Izabrao je sebe.

Izabrao je dobro.

Njegova odluka bila je izuzetno hrabra zato jer je pratila neutrt put. Previše igrača ostaje u sportu predugo, odbijajući odlazak u mirovinu koji za mnoge predstavlja određenu vrstu smrti. Vrhunski igrači često su robovi navike, a njihova svakodnevnica ispunjena je neprestanim obavezama, pa mnogi od njih ne znaju što bi sa sobom.

Luck je zaslužio da ga se slavi —  ako ništa zato što je kroz šest godina ostavio kosti na terenu, što se vraćao nakon brojnih ozljeda sve dok na kraju nije rekao dosta

U urnebesnom podcastu na koji sam nedavno naletio Gilbert Arenas je pričao kako je znao sjediti po tri sata u prometu u Kaliforniji samo kako bi ubio vrijeme. Luck je odustao ne samo od novca i slave, nego i od mirisa svlačionice, drugarstva sa suigračima, ispunjenosti i neke vrste smisla. Opet ponavljam, izabrao je dobro. Izabrao je sebe. Za razliku od Arenasa, Luck ima hrpetinu interesa — od čitanja knjiga, arhitekture koju je studirao na Stanfordu uz odlične ocjene, i igranja društvenih igara s prijateljima i putovanja po svijetu — pa nekako vjerujem da će mu biti lakše pronaći sebe u mirovini, ali to ne znači da se svojom odlukom nije odrekao velikog dijela sebe.

Navijači su pak izgubili šansu da prate igrača kojemu su svi prognozirali da će na kraju karijere biti jedan od najboljih svih vremena. Luck je stigao u ligu kao zamjena za Peytona Manninga kojeg su Indianapolis Coltsi poslali u Denver Broncose. Peyton je osvojio naslov s Broncosima,* aku unatoč tome Coltsi su napravili pravi potez, iako valja reći kako se vlasnik Jim Irsay mogao i bolje ponijeti prema čovjeku koji je preporodio franšizu.

*Coltsi su došli do prvog picka zahvaljujući ozljedi vrata zbog koje je Manning propustio čitavu sezonu 2011. Peyton je bio briljantan u prve dvije sezone u Denveru, jako dobar u trećoj, ali u posljednjoj u kojoj je osvojio SB mučio je muku s ozljedama, propustio je šest utakmica regularne sezone, a Broncosi su na kraju osvojili naslov usprkos njegovim pogreškama, oslanjajući se na svoju fantastičnu obranu.

U današnje vrijeme quarterbackovima se sudi prebrzo. Rješavaju ih se ukoliko ne uspjevaju biti produktivni odmah u prvoj ili drugoj sezoni, i mnogi od njih ne dobiju šansu pokazati što znaju. Joe Montana je trebao tri sezone da stane na noge. Drew Brees nije postao Drew Brees do svoje pete godine, Steve Young je čekao šest godina da postane starter, a Aaron Rodgers tri, baš kao i Ken Stabler. Tom Brady je prvu godinu proveo kao rezerva, čak je i Peyton  bio grozomoran u svojoj prvoj sezoni.

Luck je u svoje prve tri godine sva tri puta ušao u Pro-Bowl.

Kao igrača krasila ga je snažna ruka, iznimna inteligencija i kako mentalna, tako i fizička čvrstina. Luck je bio čovjek koji je odmah na početku karijere čitao obrane kao da su slikovnice, ispravno je pozicionirao svoje hvatače te je bacao precizne spirale osobito na srednjim distancama. Bio je nesalomljiv — kada bi završio na travi, što je bilo prečesto, čestitao bi svojim suparnicima ne pokazujući znakove frustracije tako česte kod quarterbackova. Pričao je kako voli biti udaren rano u utakmici jer bi se nakon toga osjećao kao da mu krv brže kola po žilama, poput radnika koji ujutro prije posla trgnu jednu ljutu, onako s nogu.

Kada je bio zdrav, pokazivao je znakove da bi jednog dana mogao biti najbolji bacač lige. Tehnika, inteligencija, snaga, sve je bilo tu. No, Luck nije često bio zdrav. Kroz prve tri godine svoje karijere udaren je točno 352 puta, što uključuje točno 100 sackova. Nisu ga udarali nekakvi klipani nego NFL grdosije, momci od dva metra i 140 kila koji pretrče 40 metara za pet sekundi. Bacali su ga na sve strane kao da je lova iz proračuna.

Velik dio krivnje za njegove probleme sa zdravljem snose Coltsi. Andrew Luck bio je tipični pocket QB, a Coltsi mu nisu baš uspjevali napraviti pocket iz kojeg je mogao bacati. Nije da se nisu nimalo trudili pronaći ljude koji će ga čuvati. Od 2013. do 2018. godine potrošili su pick prve runde na centra Ryana Kellyja, pick druge na tacklea Jacka Mewhorta, te dva picka treće runde na guarda Hugha Thortona i tacklea Le’Ravena Clarka. Problem je što se nitko od njih nije razvio u vrhunskog pass protectora — Mewhort je odigrao 45 utakmica za Coltse te se umirovio, baš kao i Thornton, koji je odradio 32 utakmice u liniji. Clark je odradio tek četiri starta, dok je Kelly jako dobar centar, ali to nije pozicija koja može puno pomoći protiv pass rusha koji dolazi s edgea.

Coltsi su u tom periodu potpisivali i free agente poput guarda Donalda Thomasa, tackleova Todda Herremansa i Briana Schwenkea te centra Matta Slausona, ali nitko od njih nije došao u Indianapolis u zenitu svoje karijere; većina je bila ili u godinama ili rastočena ozljedama. Luck nije imao sreće. Nastavio je dobivati batine.

Između udaraca smjestila se kratka, ali impresivna karijera.

Neke utakmice bile su nezaboravne, poput gaženja Redskinsa s pet polaganja u prvom okršaju s nesretnim Robertom Griffinom III ili povratka iz deficita od 21:3 na poluvremenu protiv Rodgersa i Packersa u dvoboju koji su igrali nakon što je tadašnji trener Coltsa Chuck Pagano objavio da ima leukemiju. Kruna njegove karijere ostaje playoff trijumf nad Kansas Cityjem u najuzbudljivijoj utakmici odigranoj ovog desetljeća, dvoboju u kojem su Chiefsi vodili 38:10 krajem treće četvrtine zahvaljujući uvelike trima presječenim loptama koje je Luck bacio; dvoboju u kojem su Coltsi na kraju slavili 45:44, a Luck briljirao u zadnjoj četvrtini te završio utakmicu sa 370 jardi i pet TD-jeva. Bio je to spektakl koji će i za 10, 20, 30 godina biti spominjan kao jedan od najboljih u povijesti.

Luck više neće kreirati takve trenutke u vremenu. Njegova karijera je završila. Navijači Coltsa koji su mu zviždali su totalni kreteni i ne zaslužuju pratiti bilo kakav sport, koliko god tajming Luckove odluke (dva tjedna prije sezone) bio loš. Luck je zaslužio da ga se slavi —  ako ništa zato što je kroz šest godina ostavio kosti na terenu, što je bio udaran kao rijetko tko u footballu, što se vraćao i vraćao nakon brojnih ozljeda sve dok na kraju nije rekao dosta. Izabrao je sebe. Sada se može posvetiti svom književnom klubu, igranju Settlers of Cataan, knjigama o betonu i armaturi, a možda i komentiranju na TV-u ili polakom ulasku u svijet trenera.

Bez obzira što odabrao, nadam se da će imati više sreće nego je imao u svojoj sjajnoj, nadahnutoj, prekratkoj karijeri.