*Ovo i dalje traje, ali na drugačiji način i u drugačijoj mjeri. Iako je seksualno predatorstvo i zlostavljanje, kao najodvratniji aspekt tog odnosa moći, ostalo manje-više isto.

Okončanjem Drugog svjetskog rata započeo je proces potpune komodifikacije slave. Prostor zabavljača proširio se u 1960-ima zahvaljujući kontrakulturi te je uz pop glazbenike, sportaše i filmske zvijezde počeo uključivati i likovne umjetnike, manekene i modele, pisce i znanstvenike, samo da bi se opet suzio u 1980-ima, u kojima je kvazintelektualizam kao dominantna pop-kulturna crta zamijenjen otvorenim hedonizmom, da bi se opet proširio početkom 2000-ih kad smo doživjeli nasrtaj lacélébritépourlacélébritéizma, slave radi slave, u kojoj su obitavali ljudi koji su postali slavni čisto zato jer su se kretali u krugovima slavnih osoba, ljudi poput Paris Hilton ili Kardashianki.

On je savršen igrač. Nema aspekta u kojem je loš; kvragu, nema ni aspekta u kojem je samo dobar

Paralelno s procesom demokratizacije umjetnosti — sve je više ljudi dobilo šansu baviti se različitim njenim vidovima, ponajviše zbog pojeftinjenja sredstava za proizvodnju poput studijske muzičke opreme ili video opreme — događao se i proces demokratizacije slave. Ako ste nekoć morali posjedovati barem gram talenta da biste postali poznati, to više nije bilo potrebno. Dovoljno je bilo sudjelovati u nekom od brojnih realityja koji su nicali po televizijama kao gljive poslije kiše, što je kasnije dodatno eksplodiralo zahvaljujući društvenim mrežama.

Slava je nesumnjivo postala tražen komoditet koji se bez velikih problema može pretvoriti u financijski kapital, a moguće je i u kulturni, društveni i politički. Ne čudi to što je neki moćni ljudi, koji su nekoć bili zadovoljni time što su mogli kontrolirati društvene procese iz sjene, sada traže makar i na silu — poput Elona Muska koji ju je pretvorio u važno oružje u borbi za svoje interese.

No, paralelno s procesom komodifikacije i demokratizacije slave dogodio se i proces njene fragmentacije, što je posljedica polaganog odumiranja monokulture.

Dok smo prije 20 godina imali poprilično centralizirane medije koji su diseminirali sadržaj na osnovu kojeg ste postajali slavni, danas su oni raštrkani. Mnogi od vas nisu čuli za ljude koje na Tik Toku ili Instagramu prati pet i više milijuna ljudi čisto zato jer ne dijelite njihovu sferu interesa, ali nije to jedini slučaj u kojem se vidi fragmentacija slave. Mainstream kultura nekoć je bila neizbježna zbog centralizacije medija; pop-kulturna zabava dolazila je iz jako malog broja izvora. Nekoć niste mogli ne čuti najpopularniju pjesmu na svijetu ako ste slušali radio ili gledali televiziju, a danas vam se to lako može dogoditi. It’s everything time, kako bi to rekao američki bend Gang Gang Dance.

U svijetu u kojem slava ima ogromnu vrijednost na raznim tržištima i u kojem je istovremeno fragmentirana, osobe koje je uspijevaju konsolidirati iznimno su rijetke i iznimno moćne. Taylor Swift jedna je od njih.

Vrijednost izdavačkih prava na prvih šest albuma u karijeri američke pjevačice lani je procijenjena na 200 milijuna dolara*. Koliko je moćna pokazala je prije 20-ak dana, kad je na svom Instagramu poručila fanovima da se putem organizacije Vote.org registriraju za glasanje na američkim izborima. U kratkom periodu organizacija je registrirala 35.252 nova birača/ice, 23 posto više nego lani. Broj registracija među 18-godišnjacima/kinjama udvostručio se u odnosu na prošlu godinu.

*Jedan od pokazatelja fragmentacije monokulture je i nedostatak unificiranog adekvatnog mjerila za procjenjivanje popularnosti izvođača. Nekoć je prodaja primjeraka singlova i albuma jasno oslikavala popularnost, dok se danas morate oslanjati na streaming brojke s velikog broja platformi diljem svijeta koje daju solidnu sliku o popularnosti određenih izvođača u aktualnom trenutku, ali otežavaju stavljanje popularnosti izvođača u povijesni kontekst.

Swift je kroz karijeru razvila osebujan odnos sa svojim fanovima, čija rabijantnost i fanatičnost, gledano izvana, ponekad poprima razmjere vjerskog zanosa. Sprega pjevačice i njenih fanova rezultirala je promjenama zakona nakon sukoba s Ticketmasterom, dok je njena turneja Eras imala takav ekonomski, kulturni i politički utjecaj da su kanadski premijer Justin Trudeau i čileanski predsjednik Gabriel Boric tražili od pjevačice da dovede turneju i u njihove zemlje.

Swift, njena glazba i dominantne liričke teme koje se u njoj pojavlju, te Swifties, kako se njeni fanovi zovu, zajedno predstavljaju čitav metaverse koji se manifestira kroz niz kulturnih i ekonomskih interakcija i predstavlja ako ne kulminaciju sprege slave i kulturnog, financijskog i političkog kapitala (jer Beatlese je i dan-danas teško nadmašiti), a onda njeno izoštravanje i sofistikaciju. Oni su sila. Da to želi, Swift bi komotno mogla biti warlord u nekom siromašnijem dijelu svijeta, toliko je moćna.

Ta sila je sad došla u NFL.

Njen je dolazak otvorio ligu skupini ljudi koja do jučer za football nije imala nikakvog interesa: “Ona im je sigurno pomogla prodati puno karata za utakmice” i “To je sigurno velika reklama za njih” neke su od rečenica koje su mi upućene posljednjih dana od ljudi koji Swift poznaju prvenstveno kao celebrity. Iz njihove vizure Taylor je zvijezda koja generira pozitivne interakcije za osobe i institucije s kojima dođe u kontakt, dok je NFL nebitna stvar koja ima malen kulturni utjecaj. Što, naravno, nije ni blizu istini. Nema sumnje da je Taylor izvan Amerike puno veće i važnije ime, ali u SAD-u se priča drugačija priča.

Vrijednost samih NFL franšiza ovog je ljeta procijenjena na 163 milijarde dolara, što ne sadrži vrijednost samog NFL-a kao okvira unutar kojeg te franšize egzistiraju, a tijekom sljedećih će 10 godina liga samo od TV prava zaraditi 125,5 milijardi dolara. Super Bowl je i dalje najgledaniji godišnji televizijski događaj u svijetu, a ti jadni Kansas City Chiefs — kojima je Swift, kao, pomogla — u zadnjih su pet godina osvojili dva Super Bowla i igrali još u jednom). Ekipa iz grada od 500.000 ljudi u Missouriju bez problema je svakog tjedna, i prije nego što je Swift zakucala na njena vrata, uspijevala rasprodati svoj stadion Arrowhead koji prima 76.000 gledatelja.

Vennov dijagram između NFL fanova i Swiftiesa zasigurno postoji, ali sumnjam da je presjek bogznakako velik čak i u SAD-u, a pogotovo u Europi, što u konačnici rezultira krivom percepcijom i NFL-a i Travisa Kelcea. U očima generalne publike ona mu je donijela pozornost i legitimizirala njegovu karijeru, što je naprosto netočno, ali je to stajalište potpuno razumljivo. “Eeee, daj mi reci šta ima s Taylor Swift, kakav joj je taj lik?” pitanje je koje ste možda i sami čuli od svojih prijatelja/partnera tijekom zadnjih mjesec dana. Odgovor je, naravno, samo jedan.

Jeben.

Ne kao osoba, što ih vjerojatno najviše zanima, jer o tome nemam pojma. Možda jest, možda nije, ne znam. Ali kao igrač? Kelce je jedan od onih koji zaslužuju biti relevantni i 50 godina nakon što okončaju karijeru.

Razvoj suvremenog NFL-a koji se dogodio zahvaljujući taktičkoj evoluciji i radikalnim promjenama pravila omogućio nam je da u proteklih 20 godina gledamo karijere četvorice najvećih tight endova svih vremena. Tony Gonzalez i Antonio Gates započeli su revoluciju pozicije početkom 2000-ih, kad su treneri sve manje i manje koristili tight endove kao inline blokere ili checkdown opcije, već su ih pokušavali izolirati jedan-na-jedan sa sporijim linebackerima ili ih gurnuti u rupe u zoni gdje su nakon hvatanja mogli napadati manje i slabije cornere i safetyje. Gonzalez i Gates bili su ista vrsta igrača — bivši košarkaši koji su se maestralno gradili, razumjeli geometriju igre te uspijevali kombinirati snagu i finesu u jedno tijelo.

Gonzalez je bio nešto finiji igrač, mekanih ruku koje su rijetko ispuštale loptu, dok je Gates bio krupniji i snažniji i bilo ga je teško zaustaviti nakon hvatanja, a njih su se dvojica neprestanoizmjenjivali na tronu najboljeg tight enda generacije (iako je tu u određenim sezonama i Jason Witten imao što za reći). Gates je imao tu nesreću što je prvih pet sezona proveo u iznimno konzervativnom sustavu Martyja Schottenheimera te ga je tek Norv Turner u potpunosti oslobodio, ali s druge strane je Gonzalez za quarterbackove imao Trenta Greena i Damona Huarda, koji svakako nisu bili Philip Rivers, a onda je i usred karijere ostao bez Dicka Vermiela na poziciji trenera jer Chiefsi su ga zamijenili Hermom Edwardsom, što je jedan od najvećih ’s konja na magarca’ trenutaka u trenerskoj povijesti bilo koje ekipe.

Gonzalez će kod većine odnijeti pobjedu za boljeg igrača čisto na račun svoje dugovječnosti koja mu je omogućila da ruši rekorde, ali za mene su njih dvojica nerazdvojivi. Mnogi će ih staviti na prvo i drugo mjesto liste najboljih svih vremena kad se listaju tight endovi i razumljivo je i zašto, ali za mene ni jedan ni drugi ne pripradaju onamo.

Zato jer to mjesto može pripasti samo Robu Gronkowskom. Znam, znam, Gronk je odigrao samo 143 NFL utakmice naspram Gatesovih 236 i Tonyjevih 270, odnosno šest i osam sezona manje (!), ali majko mila, kakve su to utakmice bile. Na stranu to što Gronk ima četiri naslova naspram nula, koliko imaju ova dvojica; on je jednostavno bio toliko bolji igrač da se to ne može izraziti riječima. Gronk je ono što je Barry Sanders bio kao running back i Calvin Johnson kao receiver: čudo prirode koje je dominiralo i dominiralo i dominiralo. Prvi tight end koji je mogao trčati seam rute iz akcije u akciju u akciju, koji je imao ruke mekše od pamuka i mišiće tvrđe od čelika, koji je razarao obrane poput Supermana.

Njegov je peak za mene usporediv samo s peakom Shaquillea O’Neala i Aarona Donalda — ne samo zbog fizičke i igračke dominacije koju je iskazivao, nego i zbog wow faktora koji je izazivao trenutak u kojem se ogromno tijelo kretalo tako precizno i fluidno. Da Gronkovu karijeru nisu uništile ozljede, danas bismo vjerojatno pričali o najvećem ne-QB ofenzivnom igraču svih vremena, u to sam 100 posto siguran. No, njegovu su karijeru uništile ozljede i u raspravi između njega te Gatesa i Gonzalesa zapravo raspravljate o meritumu dominacije i dugovječnosti.

Ako se ne možete odlučiti što je važnije, imate četvrtu opciju. Ne, ne mislim na Shannona Sharpea, nemojte me. Ne mislim ni na Ozzieja Newsomea, ni na Mikea <3 Ditku. Mislim na novog dečka Taylor Swift.

Travis Kelce polako ulazi u razgovor za najboljeg tight enda svih vremena. On spaja Gronkovu dominantnost (koliko je to moguće) te Gonzalezovu pouzdanost i dugovječnost. Kelce već sad drži rekord za najviše sezona preko 1.000 jarda za jednog tight enda, za najviše sezona sa preko 100 hvatanja i za najviše osvojenih jarda u sezoni. Do kraja karijere vjerojatno će se naći na trećem mjestu po broju TD-jeva svih vremena na svojoj poziciji, i drugom mjestu za najviše jarda, uz uvjet da mu produkcija nastavi opadati s godinama uobičajenom stopom regresije. Uz dva Super Bowl naslova u kojima je bio jedan od ključnih igrača (124 jarda i dva touchdowna u dvije utakmice, plus 133 jarda u izgubljenom Super Bowlu protiv Bucsa) Kelce već sad ima dovoljno štofa da izazove Gatesa i Gonzalesa, kojima fali prstenja.

No, brojke i naslove na stranu, jedan od razloga zašto Kelce zaslužuje biti spomenut u istom dahu kao ova trojica je estetika njegove igre. On je savršen igrač. Nema aspekta u kojem je loš; kvragu, nema ni aspekta u kojem je samo dobar. Trebate blokera na max protectionu? Tu je. Želite blokirati na screenovima niz teren? Evo ga već na drugoj razini. Trebate checkdown opciju u flatu? Np. Oćete baciti seam rutu 20 jarda? Već leti. Želite da sam pronađe rupu u zoni? Vidi vraga, sam je. Wheel ruta? Apsolutno. Jedan-na-jedan s linebackerom? Pobjeda. Jedan-na-jedan sa safetyjem? Pobjeda. Jedan-na-jedan s cornerom? Ahahhahahah, nemojte me zajebavati.

Nevjerojatno je kako je čovjek u letu drastično promijenio svoju ulogu u momčadi. Nekoć, dok je Tyreke Hill bio u ekipi, Kelce je mirno odrađivao tipično hvatačko stablo akcija za jednog tight enda. Crossing rute, seam rute, tu i tamo bi ga oslobodili na sideline i to je manje više bilo to. No, jednom kad je Hill odlepršao u Miami, njegovi zadaci su se promijenili. Sve češće su ga slali na vanjske pozicije — pogotovo u Andyju Reidu omiljenim bunch formacijama — sve više je trčao vertove i postove, sve češće hvatao na stražnje rame i na duljim rutama.

Takva transformacija laicima se čini jednostavnom, ali zapravo zahtijeva potpuno drugačiji drugačiji set vještina, drugačiji rad nogu, drugačije breakdowne. Kelce ih je odradio bez problema, nudeći Patricku Mahomesu praktički jedinu pouzdanu metu prilikom drugog osvajanja Super Bowla. Reid, Mahomes i Kelce savršeno su se našli i njihovo će nasljeđe zauvijek ostati isprepleteno, dok će analitičari i povjesničari raspredati o tome tko je zaslužniji za izvrsnost ostale dvojice, ali za mene nema sumnje da je Kelce ako ne jednako zaslužan za uspjeh momčadi kao ova dvojica, čisto zbog njihove uloge, a onda je svakako blizu. Kakav joj je taj lik? Jeben.

Kelce je, doduše, prije tjedan dana navršio 34 godine. Ušao je u sezonu ozlijeđen. Naizgled se ozlijedio na prošloj utakmici protiv Vikingsa samo da bi se vratio u igru i uhvatio pobjednički touchdown. No, nema sumnje da se muči. Ne izgleda kao dominantna sila, kakav je bio prošle godine. Pitanje je koliko tome kumuje ozljeda, koliko slaba igra suigrača — prvenstveno ofenzivne linije i hvatačkog korpusa — a koliko su godine počele uzimati danak. Taylor Swift može biti sila još godinama, posebno u okamenjenoj pop kulturi 21. stoljeća u kojoj trendovi traju 12-13 godina — za razliku od četiri-pet, koliko su trajali od 1950-ih naovamo — ali Kelceov pop-kulturni utjecaj u startu je osuđen na puno kraći vijek. Tako to ide sa sportašima. Nema metaversea za njih, osim kroz ljubavne veze. Ono čega ima je ostavština.

Vidjet ćemo kako će povijest suditi Taylor Swift. Hoće li je buduće generacije štovati kao što sadašnje štuju Maddonu ili će biti gurnuta u zapećak kao, recimo, James Taylor, koji je prodao preko 100 milijuna albuma, ali trenutno ima nikakav kulturni utjecaj? Tko zna. Teško je 30 godina unaprijed predviđati hirove pop kulture.

No, jednu stvar znam: fanovi sporta će i za 30 godina slaviti Travisa Kelcea. Swift je možda bacila svjetlo reflektora na njegovu karijeru kod populacije koju inače nije briga za NFL, ali vjerujte mi, i s njom i bez nje, Kelce to svjetlo itekako zaslužuje.