Kamerunac to pokazuje toliko eksplicitno da mnogima diže tlak — bilo da pleše po terenu, pretvara se da je avion ili lupeta o svojoj nezaustavljivosti. Embiid je zajebant, šaljivdžija i troll, ali bez obzira na to nervira li vas njegova osobnost ili ne, dvije stvari mu ne možete poreći: 1. on je jako, jako dobar košarkaš (kad je zdrav) i 2. prokleto mu je stalo. Pokazale su to njegove suze nakon poraza. Leonard je zabio šut za pobjedu upravo preko Embiidove ispružene ruke.

Philaldelphia je tijekom akcije odigrala sjajnu obranu — prvo je Ben Simmons odgurao najboljeg Torontova igrača do sredine trice, a onda ga je preuzeo Embiid i dugim koracima i brzim lateralnim kretanjem ga natjerao na težak, niskopostotan šut. Kawhi se bacio u stranu, Joelova ruka mu je bila u očima, izbacio je loptu koja je udarila u obruč, odbila se i odbila i odbila, i na kraju natjerala afričkog diva da zaplače.

Jokić nije plakao, bar ne pred kamerama. Denverov centar bio je jedan od trojice najboljih igrača u dosadašnjem doigravanju i po mnogočemu najkonzistentniji. U doigravanju je odigrao 14 utakmica, iako bi realnije bilo reći 14 i pol, s obzirom na četiri odigrana produžetka protiv Blazersa. Samo u dvije imao je manje od 10 skokova, samo u dvije imao je manje od sedam asistencija, samo u dvije imao je manje od 20 poena. Svoje prvo doigravanje Jokić je završio sa 25 poena, 13 skokova i osam asistencija po utakmici, uz šut od 50 posto i šut za tri od 39 posto. Obična statistika ne pokazuje baš puno, ali ova je prokleto impresivna te je potkrepljuju i eye test i napredne brojke.

Ljudi bi voljeli da Joker skine koju kilu, ali s obzirom na prikazano ove sezone mislim da su takva zanovijetanja prvenstveno estetske, a ne funkcionalne prirode

Unatoč tome, Jokićeva ekipa je ispala. Nije igrao briljantno u sedmoj protiv Blazersa, ali je odigrao dobro, solidno, sposobno.* Pomagao je u obrani u kojoj se poboljšao tijekom sezone, osobito u periodima u kojima mu je Paul Millsap čuvao leđa. Zgrabio je par važnih skokova, zabio nekoliko cirkuskih šutova — koliko šutovi s poda mogu biti cirkuski — te je uzimao odgovornost kada je bilo potrebno. Šteta što je 11 sekundi prije kraja promašio prvo slobodno za -3 i tako onemogućio svoju ekipu da izjednači tricom u zadnjem napadu, ali nepravedno bi mu bilo prišiti krivnju za poraz. Bilo kakvu. Bio je najbolji igrač svoje ekipe. U utakmici u kojoj je C.J. McCollum igrao nadahnutu košarku, u kojoj je Terry Stotts odlično rotirao svoje igrače, u kojoj je Jamal Murray igrao groznu obranu, u kojoj su Nuggetsi kao kolektiv kiksali i dopustili Blazersima da se vrate u susret, kriviti Jokića za bilo što bilo bi krajnje nepošteno.

*Daleko bolje nego u sedmoj protiv Spursa u kojoj je odradio svoju najlošiju predstavu u playoffu. Dovoljno je reći da je u četvrtoj četvrtini zabio svega 4 poena, te šutirao 1–9. Oof.

Embiid nije bio ni blizu dobar, iako je imao svojih nadahnutih trenutaka. Tijekom serije mučio se sa želučanim i respiratornim problemima, što nije čudno pošto je terapija za ozljedu koju je zaradio taman prije doigravanja ozbiljno ugrozila njegov imunitet. Nakon što je tijekom čitave godine bio najbolji Philin igrač, tu ulogu je preuzeo komitet u kojem su se uz njega našli i Ben Simmons i Jimmy Butler, s tim da je potonji uglavnom uzimao sve mudaške šuteve.

No, čak i u ovakvom blijedom izdanju, Embiid je pokazivao koliko može biti sjajan, kao u drugoj utakmici kada je u finišu riješio susret unatoč proljevu, ili u trećoj kada je zabio 33 poena uz pet blokada. Ipak, tijekom ostatka serije bio je ili loš ili prosječan, zaustavljen zdravstvenim problemima i Marcom Gasolom, a to se osobito osjetilo u posljednjoj utakmici u seriji u kojoj je dopustio da ga Španjolac i Serge Ibaka ubiju u obje faze igre — bilo zatvaranjem šuta, bilo kreacijom dodatnih posjeda kroz ofenzivne skokove (za što Embiid nije sam kriv, ali snosi dio krivice).

Unatoč ispadanjima, budućnost je svijetla za oba centra.

Jokić i Embiid su, unatoč svojim godinama, najbolji igrači na svojoj poziciji. Odnosno, to bi bili kada u ligi ne bi igrao Anthony Davis, ali on je upao u gadnu kašu u New Orleansu koju je u velikoj mjeri sam zakuhao, te ga ove sezone nismo gledali u playoffu.*

*Davisa mnogi otpisuju zato što nije odveo svoju ekipu do doigravanja, ali ono što se ondje događalo ove godine bio je stvarno kuršlus. Na stranu Davisovo traženje trejda, ta momčad je imala gigantske probleme s ozljedama, a ionako je bila sastavljena kao Frankensteinovo čudovište. Pa su ljudi brzo zaboravili kako su lani Pelsi pomeli Blazerse u četiri utakmice, i onda ispali od Golden Statea. Jokićeve brojke su bile impresivne u ovom playoffu, ali bogme, i Davisove brojke su lani bile jednako impresivne — 30 poena, 13 skokova, dva asista, dvije ukradene, dvije blokade, 52 posto šuta iz igre. Čovjeku je samo 25 godina, jednako kao Embiidu.

Promjene koje ovaj dvojac mora napraviti da bi u budućnosti bili još bolji nisu velike. Jokić mora popraviti svoju obranu, ali već rekao sam rekao da tu su stvari krenule na bolje i više ne izgleda pogubljeno kao prije. Help defense mu se znatno popravio, a u slučajevima u kojima ne mora pokrivati tricaše može biti koristan i kao p’n’r defender, što smo vidjeli u okršaju s Portlandom koji izvana baš nije imao pravu prijetnju sa rotacijom Enes Kanter–Zach Collins–Al Farouq Aminu. Jokić je izgledao jako dobro u postavljanju hedgea, popravio je vrijeme potrebno da se vrati natrag u reket nakon iskakanja na igrača s loptom, pa Nuggetsi nisu morali switchati prečesto u takvim situacijama i nisu dopuštali Blazersima puno mismatcheva, pogotovo u sedmoj utakmici.

Takvi sitni koraci su izuzetno ohrabrujući za igrača iz Sombora. Ljudi bi svakako voljeli da Joker skine koju kilu, ali s obzirom na prikazano ove sezone, na izdržljivost i vještinu u igri, na način kako koristi svoju širinu, mislim da su takva zanovijetanja prvenstveno estetske, a ne funkcionalne prirode.

To ne vrijedi za Embiida. Fizička sprema je stvar na kojoj mora prvenstveno poraditi. Embiid nije nadnaravni dodavač kao Jokić — ako ćemo iskreno niti jedan centar u povijesti košarke to nije (čak ni Arvydas Sabonis, čak ni Bill Walton) — ali je svestraniji. I kao finišer, i kao defenzivac. Prava prepreka njegovoj dominaciji su ozljede. Njihova količina definitivno se može smanjiti spremom. Kamerunac nije baš veliki fan teretane, ali je zato veliki fan slatkog. To je ubojit kombo ako imate atletske ambicije. Vjerujte mi, znam iz osobnog iskustva.

Embiid je sam priznao kako ga je ozljeda ubila pred kraj sezone, kako je morao mijenjati prehranu jer odjednom nije sagorijevao sve te puste kalorije; za razliku od Jokića, on ne može igrati s par kila viška s obzirom na to da mu igra ovisi o atleticizmu kojim je dobrano blagoslovljen. Čovjek iz Yaoundea morat će prionuti poslu i promijeniti svoje navike, srezati broj ispijenih Shirley Temple koktela i pojedenih kolača, pobrinuti se za svoje tijelo. Ove je godine odradio 64 utakmice u sezoni, više nego prije, ali kod njega uvijek postoji strah od ozljede. Dogodi li se ona u krivo vrijeme kao ove godine, Philine ambicije nestaju.

Unatoč tim problemima, jasno je da će Embiid i Jokić godinama biti All-Star igrači. Moguće i All-Star starteri. Moguće i kandidati za MVP nagradu, što su bili i ove sezone, bar u nekim njenim dijelovima. Takvi igrači uvijek vam daju šansu da izgradite šampionsku ekipu. Usudio bih se reći kako će narativ ove dvojice igrača više ovisiti o faktorima koji nisu u njihovoj moći, nego o onima koji jesu.

Philu već ovog ljeta čekaju promjene. Jimmyju Butleru, koji je bio sjajan u doigravanju, ističe ugovor. Ističe ugovor i Tobiasu Harrisu koji… koji nije bio sjajan, ali koji na papiru nudi svestraniju igru koju je lakše uklopiti uz Simmonsa i Embiida. Obojica će tražiti ili max ugovore, ili ugovore blizu maxa. Phila usto ostaje i bez J.J. Redicka. Rotacija bekova joj je grozomorna. Otvara se pitanje ekstenzije za Simmonsa.

Otvorilo se i pitanje trenera, pošto su tijekom prošlog tjedna u medije curile informacije kako Brett Brown igra za svoju stolicu i kako mnogi u organizaciji sumnjaju u njegovu kompetentnost da ekipu koju je izgradio odvede do vrha lige. Joel Embiid stao je u njegovu obranu lamentirajući kako je Brown odradio sjajan posao i kako sva krivnja leži na Embiidu, ali Joel je tako branio i nekadašnjeg generalnog menadžera Sama Hinkieja, a svi znamo kako je to završilo. Čini se kako je ili njegov utjecaj u franšizi narastao, ili su odgovorni vidjeli kako je Brown bio solidan u seriji te su mu jučer dali ekstenziju. Unatoč tome, mnoga pitanja ostaju neodgovorena.

Nuggetsi nemaju takvih briga. Osovina Jokić-Jamal Murray-Garry Harris ostat će na okupu. Pitanje je što će napraviti s Paulom Millsapom pošto imaju team option u njegovom ugovoru, pa je lako moguće da mu ponude dugotrajniji, ali ne toliko izdašan ugovor, što bi bilo dobro za obje strane pošto bi se veteran osigurao u slučaju ozljede/naglog pada produktivnosti, a ekipa bi dobila malo financijske fleksibilnosti. Millsapu bi trenutno morali isplatiti 30 milja za sezonu, a nekako nema smisla da četvrtoj opciji u napadu plaćate toliko puno keša.

Nuggetsi mogu provesti još jednu godinu bez nekih velikih briga, pošto Murrayu i Torreyu Craigu, koji je igrao krasnu obranu tijekom playoffa, ugovori ističu tek 2020. Do tada mogu dobro razmisliti što i kako žele raditi. Moguće je da dobiju još jednog sjajnog igrača ako Michael Porter proigra. Čovjek koji je odigrao svega tri utakmice na koledžu i koji je u međuvremenu odradio dvije operacije leđa, prije početka svoje koledž karijere bio je uspoređivan s Kevinom Durantom. Dođe li kroz sljedeće tri godine na samo 70 posto toga, Denver će dobiti puno. Jako puno.

Bez obzira što njihove ekipe napravile jedno je sigurno — Joel Embiid i Nikola Jokić ostavit će svoj trag na ligi. Ostavili su ga već sad. Unatoč ispadanju, unatoč suzama, unatoč pognutim glavama, unatoč gorčini poraza, budućnost bi trebala biti njihova. Centri su opet u modi.

Koliki će komadić budućnosti otkinuti za sebe, to još trebamo vidjeti.