Čudni su putevi košarkaški. Prije pet godina činilo se da će bar dvojica ili trojica od nabrojanih postati zvijezde. Šarić je osvojio europsko zlato s U-16 i U-18 reprezentacijom i već tada ga se dizalo u nebesa, a neki su išli toliko daleko da ga proglašavaju “novim Kukočem” zbog kombinacije brzine u tranziciji (koja je s godinama nestala) i košarkaške inteligencije koja se prvenstveno očitovala u razigravanju suigrača. Hezonja je osvojio U-16 europsko prvenstvo na kojem je, baš kao i Šarić, dobio MVP titulu. Kombinacija brzine i skočnosti te fluidnog šuta s distance garantirala je da će momak iz Dubrovnika biti zvijer u NBA ligi, a premda u Barceloni nije dobio priliku kakvu je zasluživao s obzirom na svoj talent, imao je bljeskova poput prve utakmice u finalu Liga Endese 2015. godine u kojoj je bio najbolji strijelac Barçe s 18 poena i pet zabijenih trica.

Žižić je uzeo euro broncu na U-18 natjecanju i svjetsko U-19 srebro u Grčkoj, gdje mu se priključio i Zubac. Dvojac je igrao finale protiv Amera koje su umalo pobijedili. Možda bi i slavili da im se priključio Bender, član najbolje petorke s U-18 Eura, ali on je morao propustiti to natjecanje zbog teške svinjarije s patikama koja se jednostavno ne bi smjela pojavljivati niti u jednom stadiju natjecanja, a najmanje u juniorskom. Hrvatska je na kraju, čak i u tako deficitarnom izdanju, odvukla SAD za koje su igrali Allonzo Trier, Josh Jackson i Jayson Tatum u produžetak, a taj tijesan poraz od vrhunskih talenata nagovještavao je svijetlu budućnost kako za reprezentaciju, tako i za njene članove.

Ta priča se nije obistinila.

Sljedeća sezona je ključna za ovu petorku. Moraju se nanovo izgraditi u novim ekipama. Moraju pronaći svoj igrački identitet

Što ne znači nužno da neće. Jasno, očekivati da će bilo tko od ovih momaka postati superstar kakvom smo se nadali zahtijeva puno više optimizma nego što sam ga ja imao kroz sve svoje godine života, ali definitivno postoje scenariji u kojima bi ova petorica mogla izrasti u solidne igrače. Pogledajte samo Bojana Bogdanovića, našeg daleko najboljeg igrača u ligi, čovjeka koji je upravo potpisao masni ugovor s Utah Jazzom. Babo je tražio pravu ekipu i pravu ulogu praktički četiri sezone te je promijenio tri ekipe prije nego što je zasjao prošle sezone u Indiana Pacersima. Istina, može se reći da je Bogdanović pokazao daleko više od nabrojane petorke na startu svoje NBA karijere (osim možda Šarića), ali treba uzeti u obzir kako je debitirao u ligi s 25 godina — Šarić je toliko navršio ovog proljeća u svojoj trećoj sezoni, a ostali su mlađi dvije do četiri godine.

Igrači se danas otpisuju prerano. Ne samo u košarci, nego i u nogometu, NFL-u, u dobrom dijelu sportova. Baš kao što se mnoge diže u nebesa nakon jedne dobre sezone ili jedne dobre playoff serije. Trend je to koji nema nikakvog smisla jer postoji jako puno dokaza, ne samo anegdotalnih, kako neke igrače treba čekati. Late bloomera ima na bacanje — Toronto je osvojio naslov s Kyleom Lowryjem i Pascalom Siakamom, pa i Sergeom Ibakom, koji su bili prosječni do ispodprosječni igrači kroz svoje prve sezone.

Prije koji dan sam naletio na raspravu o tome kako je Mo Bamba propalitet od igrača. Čovjek je odigrao rookie sezonu u kojoj je imao problema s ozljedom, upisavši pritom prosjeke od 6,2 poena i 5,0 skokova, uz 16,3 min po utakmici. Skromno, ali… Bacite pogled na tablicu startnih centara lige koji baš i nisu briljirali u svojoj prvoj sezoni. Pronaći ćete niz poznatih imena:

Poeni i skokovi su slabašni pokazatelji nečije kvalitete, ali razlika u brojkama ovih igrača danas u odnosu na rookie godine je toliko izražena da čak i oni ilustriraju kako je glupo suditi igračima tako rano u karijeri. Stavite li Bambine brojke u ovaj kontekst, postaje jasno samo jedno — iz njih, baš kao ni iz njegove igre, ne može se iščitati što će od njega biti.

Isto vrijedi i za spomenuti kvintet Hrvata u NBA-u. Još uvijek ih ne treba otpisivati. Četvorica su tijekom 2019. promijenila momčadi, dok se peti nada promjeni konteksta unutar vlastite. Ponekad je promjena sredine sjajno rješenje za mlade igrače, ali valja naglasiti da nije svaka promjena nužno dobra. Gledajući odok,a dalo bi se reći kako su Šarić i Zubac napravili dobre promjene, kako se Žižić ima pravo nadati boljem statusu u ekipi, te kako su se Hezonja i Bender doveli pred streljački vod i ova bi godina mogla odrediti hoćemo li ih uskoro vidjeti u Europi.

Dario je čak možda i nepravedno strpan u ovu grupu, pošto su njegovi problemi bili malkice prenaglašeni nakon očajnog starta u sezonu.

Šarić je dosad pokazao najviše od nabrojanih — bio je drugi u glasovanju za rookieja godine, odradio je jako dobru sophomore sezonu u Philadelphiji*, a nakon katastrofalnog starta u trećoj godini u kojoj mu je šut ispario i u kojoj se nije mogao odlijepiti više od 10 centimetara od poda, posložio se solidno u disfunkcionalnim Wolvesima (11 poena, šest skokova, šut za tri 38 posto).

* 15 poena, sedam skokova, dva asista uz postotke šuta od 45/39/85, odnosno 54 efg% su sjajne brojke za njegovu ulogu u ekipi. Šarić je nakon Božića bio fantastičan iza linije za tricu.

Šarićevi problemi su brojni. Svake godine starta kao dizelaš i proigra tek oko ili iza Svetog Nikole (u karijeri TS% u listopadu mu je 42 posto, u studenom 53 posto, u prosincu 58 posto, siječnju 53 posto, veljači 58 posto, ožujku 58 posto i travnju 54 posto). Defenziva mu je i dalje porozna/porazna, a napadački učinak previše ovisi o vanjskom šutu. Njegov potencijal kao point forwarda bio je potpuno neiskorišten i u Phili i u Wolvesima. S druge strane, radi se o jednom od ponajboljih ofenzivnih skakača u ligi, čovjeku koji se nikad ne gasi i čiji vanjski šut je u prosjeku puno bolji nego što bi se dalo iščitati iz kritika kojima ga se obasipa.

Sunsi su tijekom predsezone povukli nekoliko uistinu suludih poteza (neki će u to uklopiti i dovođenje Šarića), ali intrigira pridodavanje Rickyja Rubija mladim igračima Devinu Bookeru i DeAndreu Aytonu. Phoenix bi konačno mogao dobiti nekoliko utakmica. Sumnjam da će se primakniti playoffu u prekrcanom Zapadu, ali trebao bi biti bolji nego lani. Kelly Oubre, Mikal Bridges, Tyler Johnson i Aron Baynes, pa čak i Frank Kaminsky predstavljat će ostatak ekipe, a Šarić bi se mogao izboriti za poziciju startera — ako ni zbog čega drugog, onda zato što ga novi trener Monty Williams* poznaje iz Phile u kojoj je bio asistent. Uđe li Dario u sezonu konačno kako treba, možda mu se osmjehne i novi, veliki ugovor nakon što mu ovaj sljedećeg ljeta istekne.

*Treba vidjeti koji će sistem Williams vrtjeti u Sunsima. Tijekom svog kraljevanja u New Orleansu bio je jedan od najprecjenjenijih trenera lige, čovjek čije su rotacije često bile nebulozne, akcije monotone i minute odmora loše tempirane, i kojeg je iz problema najčešće izvlačila genijalnost Chrisa Paula. Williams je tad bio najmlađi trener u povijesti lige, pa mu ipak treba dati šansu da pokaže je li i koliko je napredovao.

Ugovor je istekao Ivici Zupcu.

Ipak nije uspio toliko masno naplatiti nekoliko dobro odigranih utakmica prošle sezone, ali je uspio promijeniti narativ o sebi i od grijača klupe postao je čovjek za kojim su navijači LA Lakersa iskreno žalili nakon što je trejdan u LA Clipperse. Druga ekipa iz Los Angelesa dala mu je ugovor na tri godine težak 21 milijun dolara, što znači kako ozbiljno računa s njim u svojoj rotaciji. Zubac je tijekom prošle sezone pokazao kako se na njega može računati u određenim matchupovima. U napadu je prikazao solidnu leđnu tehniku uz dobro finiširanje horokom i dobar rad nogu s obzirom na konstituciju, može ga se iskoristiti i kao p’n’r finišera, te je nakon prelaska u Clipperse pokazao da može biti top skakač u napadu (4,2 skoka na 36 minuta).

U obrani je, pak, pokazao potencijal da se razvije u pouzdanog defenzivca koji posjeduje izrazite instinkte u zatvaranju reketa i obrani p’n’r-a koji mu pomažu da se vrati u akciju čak i protiv puno bržih i okretnijih suparnika. Zbog svog jako specifičnog skillseta i zbog konstrukcije čitave ekipe za očekivati je da će Zublockova minutaža jako oscilirati te će protiv nekih protivnika igrati 25, dok će protiv drugih igrati 10 minuta po dvoboju. Svejedno, nakon dvije godine u Lakersima tijekom kojih se činilo da će se čovjek vratiti ekspresno u Europu, Zubac sada ima šansu biti dio rotacije u ekipi koju mnogi smatraju favoritima za naslov.

Ekipa Ante Žižića teško da bi izborila naslov i u nekoj od jačih europskih liga, a kamoli u NBA-u.

Cleveland Cavsi imaju masu pogrešnih igrača na svom rosteru — većina je debelo preplaćena, neki od njih su presebični i igraju samo za sebe, neki bi bili korisniji u drugačijem kontekstu, dok su neki jednostavno preloši za NBA. Žižić će tijekom sezone morati pokazati u koju kategoriju spada. Pitanje je samo hoće li dobiti šansu. Razloga za optimizam ima, ali nalazi se samo u tragovima. Splićanin je prošle godine konačno dobio priliku tijekom koje je pokazao da nije za baciti — njegov scoring je bio jako efikasan, kao što je bio i u rookie godini, pokazao je potencijal da bude solidan ’smetlar’ koji posprema otpatke oko koša (četiri ofenzivna skoka na 36 minuta) te je odigrao jako dobrih desetak utakmica sredinom siječnja kada je konačno dobio minutažu.

Problem je u tome što se i dalje užasno postavlja na oba kraja terena, a to se osobito vidi u defenzivi. Dobar dio navijača iz Clevelanda ga otvoreno mrzi, zamjeraju mu i što ima prespor rad nogu i što hvata lopte kao da su mu palčevi odsječeni; njegov nedostatak vanjskog šuta je veliki minus u modernom basketu i, premda se radi o malčice prenaglašenom hejtanju, može se vidjeti otkud to nezadovoljstvo dolazi. Svejedno, Žižiću su tek 22, ulazi u svoju treću sezonu, i dosad baš nije mogao računati na pouzdanu minutažu.

Ako Cavsi sredinom sezone trejdaju Kevina Lovea, a nekadašnji All-Star trebao bi biti najbolji igrač u izlogu uz Bradleya Beala, prostor će se otvoriti i za našeg centra. Igranje za smećavu ekipu poput Clevelanda je dvosjekli mač — s jedne strane odrastate u toksičnoj, luzerskoj atmosferi okruženi lošim igračima; s druge strane veća je šansa da dobijete minute kakve nećete vidjeti u nekom od contendera. Vidjet ćemo kojom će stranom oštrice taj mač pogoditi Žižića.

Umalo je pogodio i Dragana Bendera.

Bilo je dosta šuškanja kako su Cavsi zainteresirani za nekadašnjeg četvrtog picka na draftu, ali onda se u priču ubacio CSKA i Cleveland je odustao od proganjanja Žižićeva nekadašnjeg suigrača iz mlade reprezentacije. Bender na kraju nije završio u Rusiji nego je odlučio ostati u SAD, ali pritom je izabrao franšizu u kojoj će prilike dobivati na kapaljku.

Milwaukee Bucksi su contenderi za naslov, a njihova rotacija na visokim pozicijama uključuje braću Lopez, jako dobrog mladog igrača D.J. Wilsona koji je lani pokazao potencijal, te snajperista Ersana İlyasovu. Bender time postaje peti visoki u ekipi koja voli igrati s niskim postavama, te će u Bucksima zasigurno biti grijač klupe koji bi dobar dio sezone mogao odraditi u G-Leagueu. Probiti se u Milwaukeejevu rotaciju nije laka stvar — prošle godine Bucksi su trejdali nezadovoljnog Thona Makera koji nije mogao dobiti zadovoljavajuće minute u Wisconsinu, a momak iz Južnog Sudana biran nekoliko mjesta iza Bendera na istom draftu nije se po produkciji drastično razlikovao od našeg centra.

Pozitivna stvar dolaska u Milwaukee je ta što će Bender konačno imati priliku biti dio stabilne organizacije koju vodi vrhunski trener. Ne računajući sezone u Splitu i Kaštelama, mladi centar je stalno igrao za ekipe koje su bile u nekakvom polurasulu. Tijekom Benderova boravka u Izraelu koji nije urodio nekom sjajno minutažom (5,4 poena, 2,7 skokova i 0,8 asista u 14 minuta po utakmici uz postotke od 57/40/73 u drugoj sezoni), Maccabi je bio pod ogromnim pritiskom javnosti da napadne titulu. Momčad je ispala dvije godine zaredom u polufinalu, igrala jako meh u Euroligi i u dvije godine smijenila i Guya Goodesa i Žana Tabaka.

S druge strane, Maccabi je za užasavajuće Sunse bio primjer stabilnosti i vrhunske organiziranosti. Bender je u Arizoni promijenio trojicu trenera različitih profila (Earl Watson, Jay Triano, Igor Kokoškov) koji su ili imali potpuno oprečne ideje o tome kako se Bender treba uklopiti u igru, ili ga u njoj uopće nisu vidjeli. Na kraju se priča o Benderu svodi na činjenicu da momak kojeg se proglašavalo vrhunskim talentom u posljednjih pet godina, dakle od njegove 18. do 22. godine života, nije dobivao šansu. Nije razvijan. Igrao je u koma uvjetima, za koma trenere kojima je razvoj mladog talenta bio najmanje bitna stvar pošto su svi (neuspješno) pokušavali sačuvati svoju guzicu.

Bender će u prosincu navršiti svega 23, a dosad je pokazao malo i ništa. Njegov talent i dalje zapanjuje — rijetki su igrači koji se tako fluidno kreću po terenu s visinom od 216 centimetara. Dragan ima tu zmijoliku karakteristiku koja je krasila i njegova idola Kukoča, tu nevjerojatnu lakoću pokreta koja u košarci predstavlja premiju. U svoje vrijeme, Bender je slavljen zbog mobilnosti, ali i zbog solidnog šuta koji je imao potencijal poboljšanja, te sposobnosti da u svojim momčadima preuzima različite uloge, da zabija kad je najpotrebnije (zabio je koš koji je uveo Kaštela u prvu ligu), ali i da dijeli asiste i čini suigrače boljima.

Njegova sklonost asistima kao da je u posljednje vrijeme tu samo da zamaskira nedostatak samopouzdanja. Bender se i dalje boji uzeti otvorene šuteve (doduše, ni jedan nije kriminalno propušten kao ovaj iz njegove druge godine), a dok ne vrati vjeru u sebe i ne krene pokazivati da mu je mjesto u NBA-u neće se vratiti u rotaciju ne samo Bucksa, nego i puno lošijih ekipa. Nakon tri godine u ligi čovjek i dalje nema nikakav identitet kao igrač. Možda je bilo bolje da se vratio u Europu.

Nešto slično se može reći i za Marija Hezonju.

Svi koji pratite ove predugačke kolumne znate koliko sam često i koliko sam gorljivo stajao u obranu mladog Dubrovčanina, ali nakon lanjske sezone… Hezonja je još prije sto godina postao mit, prozivali smo ga spasiteljem hrvatske košarke, a njegova atletičnost, skočnost i brzina dizane su u nebesa. Mario je imao nesreće s trenerima, govorili smo, nije dobivao minutažu, promijenio je tri trenera u tri sezone, sve će biti bolje kada konačno dobije priliku.

I dobio ju je prošle godine u katastrofalnim New York Knicksima. Sezonu je započeo na klupi, pa je prometnut u startere, pa je opet završio na klupi, pa se ozlijedio, pa se vratio uz solidan finiš (14,4 poena, 5,9 skokova, 3,9 asista uz 46 posto šuta iz igre u zadnjih 10 utakmica), ali svejedno nije ostavio dubok trag. Dio zasluga za to svakako odlazi na račun šizofrenih rotacija Davida Fizdalea, koji je mijenjao igrače kao da igraju u Ligi Endesi (od igrača Knicksa koji su završili sezonu u New Yorku nitko nije imao više od 28,8 minuta po utakmici, a čak njih 14 imalo je prosjeke od 20+ minuta po utakmici), što baš i nije dobro za razvoj mladih snaga jer im ne pruža stabilnost, ne određuje im ulogu i ne daje im prostora da rade pogreške koje su ključne u NBA odrastanju.

No, ne može se pobjeći od činjenice da se Mario jednostavno nije nametnuo unatoč slabašnoj konkurenciji na tri pozicije koje po predispozicijama može igrati. Dribling mu nije napredovao, šut mu i dalje ludo fluktuira, obrana mu je ispod prosjeka, a izraziti osjećaj za asistenciju i pomicanje lopte i dalje ne zna iskoristiti. Nije ni čudo što su mu Portland Trail Blazersi ponudili goli minimum da ojača njihovu dubinu na krilu.

Pitanje je koliko će minuta dobiti. Ne bude li ozljeda startera, svakako manje nego u Orlando Magicu i Knicksima. Portland možda nije contender poput Bucksa, ali je definitivno playoff ekipa i potencijalni dark horse. Terry Stotts je najbolji trener za kojeg je Hezonja u životu igrao, ali s obzirom da je konkurencija na njegovim pozicijama (krilo i četvorka) poprilično izjednačena, sumnjam da će biti prvi ili drugi izbor na depth chartu. S minimumom i negarantiranim ugovorom, Hezonja mora konačno probiti barijeru, inače će se vratiti natrag u Europu kao razočaranje, negdje na pola puta između Rudyja Fernandeza i Jana Veselýja, dvojice izuzetno atletičnih igrača koji nisu uspjeli ostaviti trag u najjačoj ligi na svijetu.

Sljedeća sezona je ključna za ovu petorku. Moraju se nanovo izgraditi u novim ekipama. Moraju pronaći svoj igrački identitet. Moraju se izboriti za pozicije. Nisam pretjerano optimističan — ali, kao što sam ranije rekao, svi su oni premladi da bi ih se do kraja otpisalo. Ne vjerujem više da će itko od njih postati novi Kukoč, Rađa ili Petrović, ali svi i dalje imaju šansu izgraditi karijere poput one Bojana Bogdanovića ili Gordana Giričeka.

Što nije ono čemu smo se od njih nadali, ali je daleko od lošeg.