Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Čovjek koji je buljio u ekran

Tiha izvrsnost Chrisa Paula

On želi prsten. Početak sezone nagovještava da borba još uvijek nije završena

Chris Paul je tijekom proteklih nekoliko godina, potiho kako i priliči, uzašao na Duncanovu ravan. Što je Duncanova ravan, kakav je to čudesan koncept, pitate se? Duncanova ravan je nivo postojanja nedostupan običnim smrtnicima. Ona je metaprostor u kojemu obitavaju rijetki igrači čija je kontinuirana izvrsnost toliko postojana, toliko uobičajena, toliko postavljena na osnovama da s vremenom postaje neprimijećena – iako smo svi svjesni da je tu.

Ona nije rezervirana samo za sportaše, iako ju je u sportu najlakše zamijetiti i valorizirati, te se proteže na sve grane umjetnosti. Tom Hanks*, na primjer, tipičan je stanar Duncanove ravni. Kad ste zadnji put s uzbuđenjem uzviknuli: “Idemo u kino, glumi jebeni Tom Hanks?” Vjerojatno nikad. No, kada sjednete u mrak dvorane ili stisnete plej na svojoj piratiziranoj kopiji zadnjeg Hanksovog filma znate da ćete dobiti kvalitetnu predstavu. Nekad će vas ostaviti bez teksta, nekad ćete samo zadovoljno klimati glavom, neke od vas će zasigurno iritirati njegov smiješak kojega plasira s beskrajnom lakoćom, ali nikada nećete reći “Ovaj lik nema pojma.”

*Ali ne i njegov omiljeni filmski pajdaš Steven Spielberg, čija su melodramatičnost i isforsirano emocionalno kasapljenje (vidi War Horse) umjesto suptilnosti i pravih emocija s godinama postale degutantne.

Texas News - May 21, 2014Duncanova ravan je, naravno, ime dobila po svom najpoznatijem i najočitijem pripadniku. Tim Duncan je godinama tiho dominirao ligom, bez kontroverzi, bez suludih zakucavanja, bez neprestanog pojavljivanja u medijima. Čak su i njegove velike utakmice, a bilo ih je puno više nego što bi čovjek na prvu pomislio, izgledale nekako skromno. Nije bilo potpunog preuzimanja kontrole kroz šut, kao što to ovih dana rade Steph Curry, Klay Thompson ili Kevin Durant, niti suludog jurišanja na obruč kroz šumu tijela poput Russella Westbrooka, Jamesa Hardena i Dwaynea Wadea.

Nije bilo ni onoga što gledatelji često najviše cijene – ponekad isforsiranog, a ponekad prijeko potrebnog preuzimanja utakmice u zadnjih par minuta poput Kobea Bryanta, Larryja Birda i Michaela Jordana. Ne. Timmy je u gotovo svim situacijama igrao na isti način. Napravi pravi potez. Zabij otvoreni šut. Izradi horok. Pogodi od table. Proslijedi loptu otvorenom suigraču. Zatvori skok. Zaključaj reket. Budi pametniji od protivnika.

Duncanova ravan je uistinu ravna, bez nekih velikih grba, bez nekih suludih uzbuđenja. No ona je tamo gore, visoko, nedohvatljiva većini smrtnika. Samo rijetki dobiju priliku gaziti njenim zastrašujućim prostranstvom.

Chris Paul je jedan od njih.

Maestralni playmaker Los Angeles Clippersa već godinama slovi za jednog od najboljih igrača NBA lige. Teško je pronaći godinu u kojoj bi ga izgurali iz top deset igrača na svijetu, a čak bi se moglo suvislo argumentirati kako je CP3 veći dio posljednjih 6-7 godina proveo u imaginarnoj kategoriji pet najboljih igrača lige.

Za razliku od mnogih koji se nalaze u toj kategoriji, Paulu se ne može prišiti gotovo nijedan jedini minus. LeBron igru bazira samo na snazi, Curry šutira previše i nije pravi plej, Westbrook je lujka, Durant je mekani izdajica, Harden ne igra obranu… Čuli ste sve kritike na račun najboljih igrača. Paulu se ne mogu prišiti. On igra košarku onako kako bi je trebalo igrati. On igra košarku na Duncanovoj ravni.

Los Angeles Clippers vs Portland Trail Blazers

Svesti karijeru igrača na svega par crtica uvijek je nezahvalan posao. Ne zato jer je težak i mukotrpan, već zato što uvijek imate osjećaj kao da nekoga potkradate za sav sjaj i blještavilo zbog kojih čovjek zaslužuje da se oko njega glancaju riječi.

Mogli bismo reći kako je Paul igrao na sveučilištu Wake Forrest, istom mid-major faksu na kojemu je svoje basketarske vještine usavršavao Timothy Duncan.  Kako je nakon dvije vrlo dobre godine odlepršao u NBA gdje su ga četvrtim pickom izabrali New Orleans Hornetsi. Kako je osvojio nagradu za najboljeg rookieja godine u gradu koji se još oporavljao od posljedica uragana Katrina, zbog kojih su Hornetsi većinu utakmica igrali u Oklahoma Cityu (nesvjesno pripremavši teren za zločinački pothvat Claya Benneta i seobu Supersonicsa iz Seattla u OKC). Kako je rastao i razvijao se, te vukao jednu od najlimitiranijih ekipa Zapada u doigravanje, unatoč tome što mu je najbolji partner bio vrlo dobri, ali nikad nadnaravni David West. Kako je umalo završio u Lakersima, ali je komesar lige David Stern, koji je tada kontrolirao franšizu Hornetsa koja nije imala vlasnika, stavio veto na razmjenu igrača u jednom od najluđih poteza njegove autokratske vladavine. Kako je na kraju završio u Los Angelesu, ali u luzerskim Clippersima, u trejdu koji je razveselio Blakea Griffina i DeAndrea Jordana kao da imaju sedam godina i pod borom su upravo dobili najnoviju Plejku. Kako se već šestu godinu bori za ulazak u veliko finale. Uzalud.

Klasično orijentirani plejmejkeri garantiraju vam da ćete igrati lijepu, tečnu košarku dignutu na nivo umjetnosti, ali ne garantiraju vam pobjede

Jedina stvar koju kritičari mogu zamjeriti Chrisu Paulu je što nikada nije igrao u NBA finalu. Kvragu, nikada nije igrao ni u finalu konferencije. Kako je moguće da igrač, ako je već tako sjajan kao što Paul jest – a jest jer to potvrđuju i golo oko i napredne statistike – kako je onda moguće da takva igračina nikada nije prošla ni drugu rundu doigravanja?

Ha?! Je li Paul zapravo prevara?! Što se događa?!

Naravno da nije. Analizirati razloge zašto Paulove momčadi nisu prošli dalje od druge runde doigravanja posao je kojim se ne namjeravam baviti, ali mogu ga objasniti u svega par crtica. S Hornetsima nikada nije imao ekipu koja bi imala kvalitativnu prevagu u drugoj rundi, usprkos par nadahnutih predstava, poput one kada su odvukli aktualne prvake Lakerse u šest utakmica. S Clippersima nije imao uspjeha u prvih par sezona, jer još uvijek nisu bili posložena momčad, klupa im je bila tanašna a na njoj je sjedio Vinny Del Negro, jedan od najnekompetentnijih trenera u posljednjih desetak godina. Pretprošle godine Paul se ozlijedio u pobjedi nad Spursima u jednoj od naj plejof serija ikad, te je propustio prve dvije utakmice kontra Rocketsa u seriji koju su Clippersi na kraju izgubili. Prošle je godine skršio ruku kontra Portlanda i to je bilo piši kući propalo. Ukoliko ne računamo poraz od, u najmanju ruku ravnopravne Oklahome u 2014. godini, kada je sam sjebao apsolutno sve što se sjebati da u finišu pete utakmice pri omjeru 2-2.

Kada stvari stavimo na papir i podvučemo crtu dolazimo do jasne slike – inferiorne momčadi, problemi s ozljedama, loši treneri, nedostatak sreće… Sve su to faktori koji su imali sto puta jači utjecaj na Paulova ispadanja iz doigravanja od njegove igre. Dapače, moglo bi se slobodno reći kako sve te ekipe bez njega playoffu vjerojatno ne bi ni prismrdile.Mavaricks, Clippers, Basketball

David Halberstam, jedan od najboljih američkih sportskih novinara, pratio je momčad Portland Trail Blazersa tijekom njihovog šampionskog pohoda 1977. godine. Knjigu o burnoj sezoni Billa Waltona i društva nazvao je Breaks of the Game. S pravom. Toliko toga vam treba poći za rukom da bi osvojili titulu – ozljeda suparnika, nadahnuta noć prosječnog igrača, sudačke odluke, sve. Clippersi i Hornetsi su tijekom Paulove vladavine bili s druge strane novčića. Oni su bile te ekipe protiv kojih su svi breaks of the game bili usmjereni.

Pitanje “Koliko je Chris Paul kriv za rana ispadanja svojih momčadi iz doigravanja?” ionako je krivo. Pravo je pitanje koliko daleko može dogurati momčad u kojoj je on najbolji igrač.

To nije nikakav diss prema Paulu kojega sam s pravom smjestio na Duncanovu ravan. Najbolji asistent lige je vrh od igrača. Njegova sposobnost da pronađe otvorenog suigrača iz najteže situacije, da mu proslijedi loptu točno tamo gdje se suigrač osjeća najsigurnije, bilo to na vrh ruke u skoku za Blakea Griffina ili točno u prsa na trici s lijeve strane za JJ-a Reddicka*, nema premca u čitavoj ligi. Usprkos fantastičnoj sezoni DeMara DeRozana, Paul je i dalje daleko najbolji igrač lige u postizanju poena s poludistance, čineći duge dvojke ubojitim oružjem osobito u finišima utakmica, budući da nijedna obrana lige nije dizajnirana tako da ih zaustavlja. Uza sav genijalan učinak u napadu, Paul je s vremenom postao najbolji defanzivni plejmejker svih vremena i tako preuzeo titulu iz ruku Garyja Paytona. Vjernici u napredne statistike reći će kako čovjek nije samo najbolji defenzivac na poziciji pleja nego i na poziciji svih bekova, gurajući i najvećeg Michaela s trona.

* Chris je lani Blekiću asistirao za 527 poena, što je najbolje partnerstvo u NBA ligi za samo tri poena. Tko je drugi par koji igra kao da je telepatski povezan? Chris Paul i J.J. sa 524 poena. Na trećem mjestu su Splash Brothers; Curry je asistirao Thompsonu za 426 poena, dakle 101 poen manje od CP3-a i Blakea.

Kako se onda možemo pitati za igrača koji iz godine u godinu napreduje (što je i dalje slučaj, jer ovo bi mogla biti njegova najbolja sezona), koji marljivo radi na sebi i na drugima, koji je pravi vođa, koji zabija, koji asistira, koji uništava u obrani, koji preuzima odgovornost, koji sve radi na nevjerojatnoj razini već godinama, koji je uzašao na svetu Duncanovu ravan, kako se pitati za njega je li pravi igrač za šampionsku momčad?

No, to je pitanje koje moramo postaviti svim plejmejkerima koji košarku igraju na “ispravan” način.Warriors, Clippers, Basketball

Ako bacimo pogled u povijest lige, jako je malo ekipa osvojilo naslov s plejem kao prvom opcijom. Warriorsi s Curryjem, koji je revolucionarizirao poziciju i čija igra nema nikakve veze s onim što igra Paul – čija je igra ako ne antiteza Paulovoj, a onda joj oprečna pod nekim manjim kutom. Lakersi s Magicom, koji je bio sve samo ne čisti plej, jedan od najpolivalentnijih igrača svih vremena kojega nitko nije mogao čuvati zbog ubojitog komba brzine i visine atipične za plejeve. Knicksi s Waltom Frazierom, koji se dosta izmjenjivao na poziciji pleja s Earlom Monroom, i koji su jako ovisili o svojoj centarskoj liniji. Oscar Robertson, koji je bio svašta ali nije bio pravi plej i prsten je osvojio tek kada je prepustio mjesto prvog igrača Lewu Alcindoru. Pistonsi s Isiahom prvo i Chaunceyem nakon toga, ali u ansambl-ekipama u kojima se igrač broj jedan mijenjao iz utakmice u utakmicu (kod Thomasa manje, kod Billupsa puno više).

To je manje-više to. Mogli bismo govoriti o Tonyju Parkeru u Spursima, ali Timmy je i dalje bio najvažniji igrač te ekipe. Mogli bismo govoriti o Gusu Johnsonu u Sonicsima, ali u toj su momčadi podjednako važne uloge imali Jack Sikma i Dennis Johnson. Tu priča staje. Nema dalje. Klasično orijentirani plejmejkeri garantiraju vam da ćete igrati lijepu, tečnu košarku dignutu na nivo umjetnosti, ali ne garantiraju vam pobjede, ne garantiraju vam naslove. Osobito ako se sezona ne slomi u njihovu korist. Osobito u ovo moderno vrijeme totalne košarke, u kojemu se tradicionalne pozicije i njihove uloge redefiniraju.

Chris Paul je opasno blizu da završi kao i brojni “čisti” plejmejkeri prije njega. Steve Nash. John Stockton. Gary Payton. Jason Kidd. Kevin Johnson. Bez prstena. Odnosno, bez prstena kao prvi igrač ekipe. Trideset i jedna mu je godina. No, početak sezone nagovještava da borba još uvijek nije završena. Paul je stotinu puta ponovio kako ga ne zanima završiti karijeru kao čovjek s fantastičnim brojkama. On želi prsten. Naporno je radio da ga se dokopa. To se vidi na terenu.

Sezona je još uvijek mlada, ali mogla bi biti najbolja koju je Paul odradio u čitavoj karijeri. Nekidan je zabio 20 poena uz 20 asista i bez izgubljene lopte. Par dana kasnije bio je ključan u pobjedi Clippersa, trenutno trećih na Zapadu, u tijesnoj utakmici nad Portlandom. Sve ono što CP3 vrhunski radi – čitanje obrane, dodavanja kroz meso reketa, pronalaženje otvorenih suigrača, donošenje ispravnih odluka, zabijanje s poludistance, vrhunska obrana, ukradene lopte – sve je to podigao na još jednu novu razinu.

Na Duncanovu ravan. Rijetki su oni koji tamo obitavaju. Za razliku od Paula, Duncan je upamćen kao jedan od najvećih prvaka u povijesti sporta. CP3 ga ne može sustići. No, to mu nije ni važno. Želi samo taj jedan prokleti naslov. Kako je krenuo ovo bi mogla biti njegova godina. Samo da se igra konačno slomi u njegovu korist.