HEP logo generalni partner Telesporta

Čovjek koji je buljio u ekran

Toronto: Za bolje sutra

Šampionska ekipa brzo se raspala. Ali budućnost uopće ne izgleda loše

Nema gore stvari za NBA momčad od osvajanja naslova. Zvuči glupo, jest glupo, ali je bogme i istinito.

Davnih je dana Pat Riley pričao o The Disease of more, o zloćudnom virusu koji zahvati šampionske momčadi i unese razdor u svlačionicu u kojoj igrači, osokoljeni simboličkim kapitalom koji su stekli kao prvaci, traže više minuta, više šutova, više para. No, Riley pritom nije morao brinuti o utjecaju društvenih medija, o 24-satnom ciklusu vijesti, o salary capu koji orkestrira kako će momčadi izgledati, o free agencyju kakav danas postoji, niti o sposobnosti najvećih zvijezda da promijene momčadi unatoč tome što se nalaze pod ugovorom.* The Disease of more postala je The Disease of more and more and more. Postala je mora.

*Muka mi je od priča kako su igrači nekoć bili drugačijeg kova, kako su bili vjerni svojim momčadima i nisu ih napuštali. Znate li zašto ih nisu napuštali? Ne zato jer danas parketima kroče samo umišljene zvijezde, a nekoć su među obručima igrali Pravi Muškarci™, nego zato jer igrači prije 20 i više godina nisu imali nikakve mehanizme, od pravnih do društvenih, da isposluju transfere kakve viđamo posljednjih nekoliko godina.

Pogledajte samo sve te prvake kroz proteklih desetak godina. LeBronov Heat raspao se baš kao i LeBronov Cleveland par godina nakon osvajanja naslova. Warriorsi su ostali sa srži prve šampionske momčadi na okupu, srži koju su pojele ozljede, ali u međuvremenu su otišli i Harrison Barnes i Andre Iguodala i Andrew Bogut i Kevin Durant. Kawhi Leonard je prvo napustio San Antonio, a nakon toga je napustio i Toronto.

Toronto će biti dobar, bit će žilav, možda čak nadmaši očekivanja po stoti put. No, nema šanse da bude faktor u utrci za titulu

Upravo su Raptorsi otkrili koliko je osvajanje naslova opasno za NBA ekipe.

Osim bez svog najboljeg igrača koji ih je nosio na putu prema naslovu, pogotovo u polufinalu i finalu Istoka kada je izgledao kao jedan od najvećih koji su ikada igrali košarku, lani su ostali i bez Dannyja Greena, da bi ih pred početak nove sezone napustili i veterani Serge Ibaka i Marc Gasol. Raptorsi su tako u dvije sezone ostali bez prvog, četvrtog, petog i sedmog čovjeka po odigranim playoff minutama u pohodu na titulu. Lani se to nije toliko reflektiralo na njihovu igru, pošto su začepili usta skepticima i hejterima tijekom regularne sezone, ali u playoffu su ih Kelti, unatoč tijesnom sveukupnom rezultatu, u potpunosti nadigrali. Pretvorili su nominalno najboljeg igrača Raptorsa Pascala Siakama (za mene je to i dalje Kyle Lowry, jebiga) u čovjeka koji ne bi startao ni za Knickse i narugali se s Torontovim half-court napadom koji je štekao čitavu sezonu.

Nije to bila nikakva sramota za kanadsku momčad — Boston je jako dobra ekipa i Toronto je na papiru bio underdog — već samo pokazatelj koliko je teško imati kontinuitet rezultata u modernom NBA-u. Pri tome valja uzeti u obzir kako Raptorsi ionako nisu bili favoriti za osvajanje naslova čak ni dok su imali Kawhija, pa čak ni za osvajanje Istoka, već su te sezone kad su uzeli naslov nadmašili očekivanja, nešto što su napravili i lani. Problem je u tome što Toronto, unatoč tome što je ozbiljna organizacija i ozbiljna momčad koju vodi manga od trenera i čunka od igrača (i dalje Lowry, jel’), nije uspio nadoknaditi deficit u talentu u odnosu na suparnike; deficit koji ga je u startu i prisilio da igra znatno drugačiju košarku nego što je igrao tijekom pohoda na titulu.

Ove godine trebalo bi im biti još teže. Premda Gasolov i Ibakin odlazak ne bi trebao biti ogromni minus u budućnosti s obzirom na godine koje su navršili (Gasol će 36 za mjesec dana, Ibaki je 31, ali s puno prijeđenih kilometara ), on će to svakako biti ove godine, u kojoj bi Toronto trebao bez problema ući u playoff, ali više od toga ne očekujem.

Niti trebam. Toronto je unatoč brzinskom raspadu svoje šampionske ekipe zapravo sjajno pozicioniran za leteći rebuilding oko mladih igrača koji ulaze u zenit svojih karijera. Kanađani su tijekom proteklih nekoliko godina dokazali kako su sjajno okruženje za razvoj talenta, što bi se trebalo nastaviti u budućnosti pod predsjednikom Masaijem Ujirijem, GM-om Bobbyjem Websterom i trenerom Nickom Nurseom. Već sada imaju intrigantnu plejadu likova koji će pokušati iskoristiti odsustvo Gasola i Ibake te popuniti njihove minute i njihove šutove na najbolji mogući način.

Prvi na listi igrača od kojih očekujem napredak je O.G. Anunoby, 23-godišnji krilni igrač koji je prošle sezone pogodio ONU tricu protiv Bostona i tako stavio šlag na tortu sezone u kojoj je napravio solidan napredak na oba kraja terena.

Anunoby je već sad defenzivna elita. Čovjek bez ikakvih problema pokriva tri pozicije, građen je poput NFL igrača i ima dovoljno snage zatvoriti viša krila, dok bekove pokriva lakoćom lateralnih pokreta i dugačkim gumi-gumi rukama koje su uvijek ili u očima suparnika ili oko lopte, neprestano u pokretu, poput kakvog iritantnog ventilatora koji vam isisava zrak iz napada. Anunoby ujedno ima i najniži stav u ligi; guzicu, što bi rekao Štulić, spušta nisko do poda, pa me u stavu podsjeća na odlaske na čučavce na Jadrolinijim trajektima u bivšoj državi. Upravo taj stav omogućuje mu da manevrira suparnikom, da ga usmjerava lijevo ili desno, ali nikako ne ravno — njegove izolacijske brojke u defenzivi lani su bile među najboljima u ligi.

Ne i u napadu, gdje Anunoby nije kreirao ama baš ništa s loptom te je većinu poena zabijao iz tranzicije, cutova i spot up šutova u kojima se znatno poboljšao, te je gađao 39 posto iza linije trice uz neloša 3,3 pokušaja po utakmici. Poveća li Anunoby volumen šutova sad kad nema Ibake koji je trošio dosta dalekometnih pokušaja i ostane li na istom prosjeku, odjednom će se iz komplementarnog igrača pretvoriti u čovjeka koji nije daleko od rubnog All-Stara. Ne polažem velike nade u to da će poboljšati svoju igru s loptom, ali obzirom na potrošače u ekipi to nije toliko važno; dapače, čak je možda i bolje da imaju pouzdanog tricaša kojem ne treba balun u rukama.

Njega, doduše, već imaju i u Mattu Thomasu, igraču koji je lani odigrao svega 440 minuta u svojoj rookie godini, ali je na trenutke izgledao kao čovjek koji zaslužuje igrati duplo više od svojih 10 minuta po utakmici. Thomas je igrač izuzetno brzog izbačaja, sposoban ispaliti tricu i kada protrčava kroz blokove i iz handoffa s visokim igračem, a Nurse je već osmislio nekoliko jako zanimljivih akcija kojima ga planira oslobađati iz dvoboja u dvoboj. Thomas bi tako mogao postati Torontov Duncan Robinson, elitni šuter koji možda klapa u defenzivi, ali dok gađa tricu 48 posto, koga briga? Raptorsi su ionako dovoljno jaki u obrani da pokriju njegove deficite, čak i bez Gasola kao sidraša na vrhu reketa.

Osim Anunobya i Thomasa kao mladu gardu kroz čiji će napredak Raptorsi osvježiti ekipu, valja izdvojiti i rookieja Malachija Flynna, koji je lani bio najbolji igrač i najbolji defenzivac konferencije Mountain West. Playmaker San Diego Statea ima dvije velike mane zbog kojih je potonuo na dno prve runde — čovjek ima nategnutih metar-osamdeset i star je 22 godine. No, morate li se kladiti na igrača krajem prve runde, uvijek je dobra stvar uzeti kvalitetnog juniora ili seniora na koledžu jer ga odmah u rookie godini možete ubaciti u sustav i računati na njega.

Flynn je izgledao sjajno tijekom dvije predsezonske utakmice za Toronto (13ppg, 3,5 apg, 1,5 stl, 57% FG, 42% 3p) i navijači u njemu vide istinsko pojačanje. S razlogom. Kad bismo ga trebali uspoređivati s jednim igračem u NBA-u, to bi bio Fred VanVleet: obojica su niski, obojica su ostala dugo na faksu, obojica su igrala za mid-major sveučilišta, obojica su bili vođe svojih ekipa koje su overachievale u NCAA-u.

Flynn je malkice prespor u lateralnom kretanju, što bi moglo uništitu njegov potencijal u obrani, te još treba vidjeti može li gađati NBA tricu uz solidne prosjeke, ali u njemu Raptorsi imaju plug-n-play beka koji će zatvoriti njihovu bekovsku rotaciju uz Normana Powella, VanVleeta i Lowryja — redom niske, srčane, pametne igrače — a da stvar bude bolja, tu je i Terence Davis, 23-godišnji bek koji je, gle čuda, em nizak da bude čisti bek, em jeben tricaš. Netko će morati tu popušiti minute, ili će Nurse (u suradnji s ozljedama) morati osmisliti nešto spektakularno kako bi svi dobili priliku koju zaslužuju.

Anunoby, Thomas i Flynn mogli bi postati ono što su Siakam, VanVleet i Powell bili u protekle dvije godine — mladi igrači koji su brzinski napredovali i postali u najgorem slučaju lokalne, a u najboljem nacionalne zvijezde. Siakam je to napravio preklani, VanVleet i Powell lani. Od njih se očekuje da ove sezone budu nositelji momčadi, pri čemu će Powell dobiti ulogu šestog igrača koji će u određenim matchupovima zatvarati utakmice, iako me malo strah tog super-small backcourta. No, ne možete ostati bez Powellove trice koju je lani trpao sa 39 posto uspješnosti; baš kao i VanVleet, koji osim trice donosi sposobnost organizacije igre u tranziciji, što će i ove sezone biti najjače oružje Raptorsa, te intenzitet po kojem je postao pobočnik Lowryju.

Taj intenzitet, to liderstvo je prijeko potrebno jer ga Siakam zapravo nema. Nominalno najbolji igrač Raptorsa lani je nestao u seriji protiv Kelta. Boston je pokazao da Siakam nema potrebnu brzinu, odrješitost i dribling da si kreira poene protiv iznadprosječnih krilnih igrača, pogotovo kada je shema kreirana kako bi ga zaustavila, i to bi na kraju mogao biti najveći problem Raptorsa. Nalete li u playoffu na Heat, Celticse, Sixerse, Netse i Buckse, u tim serijama neće imati najboljeg igrača na parketu i to predstavlja velik problem za ekipu.

U regularnoj sezoni tih problema neće biti. Siakam je predobar da ne bi eksploatirao slabe točke u suparničkim obranama, a Nurse je predobar trener da ne bi pronašao načina kako ga osloboditi, ali jednom kada krenu u seriju na četiri pobjede… Previše je to vremena za prilagodbu kod suparnika, a Siakam mi se, uz sav njegov napredak, ne čini dovoljno dobar da bude prva opcija, ili makar opcija 1a ozbiljne momčadi. Unatoč tome vjerujem da će biti bolji nego u Orlandu, gdje je tvrdio kako ga je igranje u bubbleu psihički ubilo u pojam — čak i ako ove sezone playoff završi u nekakvoj izoliranoj lokaciji (a iskreno se nadam da neće), Siakam će biti pripremljeniji.

On nije toliko veliko pitanje za ekipu. Pravo pitanje leži na centarskoj poziciji, na kojoj više nema dvojice Španjolaca.

Gasol je lani po mnogočemu bio najvažniji obrambeni igrač Raptorsa, čovjek koji je svojim pozicioniranjem i inteligencijom zatvarao suparnike čim bi ušli u svoje napadačke setove i čiji su outlet pasovi otvarali ubojitu tranziciju, najljepšu u ligi. Osim toga Gasol je uspijevao bar nešto kreirati u halfcourtu s vrha reketa te je bez njega puni napad ekipe bio još beznadniji. Ibaka je, s druge strane, bio pouzdan bloker pod košem i jako dobra stretch opcija u napadu, a njegovih 15 poena uz 39 posto šuta za tri bit će teško nadoknaditi.

Aron Baynes, kojeg su Raptorsi doveli iz Sunsa, trebao bi biti solidna pick ’n’ pop opcija, Alex Len će pomoći zatvoriti defenzivni skok, a ne bi me začudilo da u određenim matchupovima protiv ekipa koje vole igrati s niskim postavama starter bude Chris Boucher, koji je znatno napredovao u zadnje dvije godine prvenstveno kao jako dobar help defenzivac. Torontovi navijači koji od njega očekuju još jedan iskorak, pošto mu je ovo tek treća godina u ligi, zaboravljaju da Boucher u siječnju navršava 28, tako da je iluzorno (iako ne i nemoguće) očekivati da čovjek odjednom pronađe svilenkasti šut iza linije trice.

Baynes, Len i Boucher su bez ikakve sumnje kompetentni NBA igrači, ali nijedan nije elitni screener, nijedan nije elitni rim-runner, nijedan nije dovoljno dobra stretch opcija… Da bi izvukli najviše iz talenta koji imaju, Raptorsi bi tako trebali igrai hjustonovski, bez centra, s Anunobyem i Siakamom na visokim pozicijama i Powellom, VanVleetom i neizostavnim Lowryem na bekovima.

Koliko god Nurse volio isprobavati nove stvari, to se neće dogoditi. Lako je moguće da Raptorsi trejdaju nekog od svojih prekobrojnih bekova za još jednog visokog igrača.

To vrlo vjerojatno neće biti Kyle Lowry, osim ako stvari stvarno odu kvragu najbržom brzinom.

Otkako je stigao u Toronto iz Houstona, čovjek s najvećom guzicom lige postao je srce momčadi, njen daleko najvažniji igrač, play koji jasno dokazuje koliko obične brojke ponekad postaju potpuno besmislene. Njegov pregled igre, organizacija tranzicije, sposobnost da pronađe otvorenog suigrača, njegov konstantni pritisak u obrani, stvari su koje je i dalje teško prikazati brojkama. Lowryev najveći problem je taj što mu je trica skroz isparila u zadnje dvije sezone, a on i dalje troši jako puno lopti iza linije trice, ali s obzirom na niz suigrača koje ima iza linije, to nije toliki problem.

Puno veći je to što Lowry nema pravog partnera u pick igri, iako je on sam bio u 88 percentile po učinku kao ball-handler u picku. No, roll igrači su bili jako loši — od kvalificiranih je Boucher bio u 62 percentile, Anunoby u 56, Siakam u 53, a ostale ne vrijedi spominjati. Lowry je jedini igrač koji može efikasno vrtjeti p’n’r igru u Torontu — Siakam je bio poprilično loš u svojim pokušajima, dok je VanVleet poboljšao taj aspekt igre, ali ga efikasno koristi samo da bi se oslobodio kao šuter iza linije trice, dok je na ulazima bio jako loš – i to je jedan od razloga zašto je momčad bila u problemima u halfcourtu. Kada bi mu pronašli kvalitetnog partnera, napad Toronta dobio bi novu dimenziju, ali takvog igrača za sada nema na vidiku.

Svejedno, Lowry će unatoč tome i ove godine biti najbolji igrač Raptorsa. Da, bolji od Siakama. Pitanje je je li to dovoljno za ozbiljan rezultat.

Pritom valja uzeti u obzir da je Toronto jedina ekipa koja neće igrati doma nego u Tampi i treba vidjeti kako će to utjecati na igrače, pogotovo one kojima je obiteljsko okruženje iznimno bitno. Nismo imali takav slučaj još otkako su New Orleans Hornets proveli sezonu u Oklahoma Cityu zbog uragana Katrina, tako da je teško bilo što prognozirati, ali mogla bi ovo biti teška godina za Tampa Bay Raptorse po tom pitanju.

Iskreno, mislim da rezultat u ovom trenutku nije najvažniji. Toronto će biti dobar, bit će žilav, možda čak nadmaši očekivanja po stoti put. No, nema šanse da bude faktor u utrci za titulu, osim kao momčad koja će jednog od favorita dobro natamburati. Bit će lijepo gledati Raptorse, ali limit momčadi je trenutno postavljen. Sve čemu se mogu nadati je još jedna unutarnja eksplozija, još jedan razvoj već postojećeg talenta koji bi ih opet gurnuo među momčadi koje imaju tzv. punchers chance za osvajanje naslova.

Toronto tako nije ekipa sadašnjosti, već ekipa bliske budućnosti, momčad koja i dalje ima pravo slaviti svoj naslov dok polako skuplja snagu za pothvate sutrašnjice.