Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Čovjek koji je buljio u ekran

Tragedija Stevea Kerra

Možda se ne čini tako, ali trener je krucijalan za uspjeh Warriorsa

Ozljede određuju NBA sezone. Povreda velike zvijezde ili ključnog sistemskog igrača poremetit će rezultate čak i najtalentiranijih ekipa u sportu u kojem je razlika između sjajnog i vrlo dobrog zapravo ogromna i u kojem se samo pet ljudi istovremeno nalazi na terenu. Vidjeli smo to ove sezone kada se ozlijedio Kevin Durant, a čak i talentom prekrcanim Warriorsima je trebalo nekoliko utakmica da se polove. Dubsi, apsolutno prvi favoriti za osvajanje naslova, opet imaju problema s ozljedom, ali ovaj puta ne radi se o jednom od dvojice njihovih najboljih igrača.

Radi se o njihovu treneru.

Steve Kerr je najavio kako postoji velika vjerojatnost da će propustiti ostatak doigravanja. Trener Golden Statea operirao je leđa prije dvije godine, pri čemu mu je oštećena membrana oko leđne moždine i to je rezultiralo curenjem spinalne tekućine iz te opne što je, da ne ulazimo u prevođenje medicinske literature s engleskog i pojednostavimo stvari, uzrokovalo užasne bolove i iscrpljujuće glavobolje.

Kerr se nosio s posljedicama operacije te ih je pokušao sanirati. Ponovio je operaciju. Vježbao je jogu. Gutao je tablete protiv bolova kao grunge zvijezda iz 1990-ih i palio baklje kao da mu je prvo ime Snoop, a ne Steve. Medicina, vježbe za leđa, meditacija, ništa nije pomoglo. Propustio je polovicu lanjske sezone kada ga je sjajno zamijenio Luke Walton, a simptomi su ove godine pred doigravanje opet dobili na intenzitetu. Krugovi oko Kerra šapuću kako bi njegova karijera NBA trenera uskoro mogla završiti, te kako bi već napustio klub da nema ogromno poštovanje prema talentu kojeg Dubsi svake večeri šalju na parket i da ne gaji prijateljstvo s generalnim menadžerom franšize Bobom Meyersom.

Okonča li Kerr svoju trenersku karijeru zasvagda zbog ove ozljede, bit će to ogromni gubitak za NBA ligu.

Početak njegove karijere bio je nevjerojatan – osvajanje naslova, dva finala, rušenje rekorda po broju pobjeda i prekrasna igra s obje strane terena. Može se reći kako je Kerru bilo lako doći do uspjeha kada mu je u krilo pala momčad prekrcana nevjerojatnim talentom – Stephom Curryem, koji će karijeru završiti kao najbolji tricaš ikad; Draymondom Greenom, koji je svake godine u konkurenciji za najboljeg defenzivnog igrača lige; Klayom Thompsonom, koji je jedan od najsvestranijih bekova šutera u ligi u kojoj su dvojke i dalje u velikom deficitu; Andreom Iguodalom, koji je nekoć nosio vlastitu franšizu, a sada je savršeni šesti igrač te sada Kevinom Durantom, koji bi na kraju karijere mogao biti top 20 igrač svih vremena. No, većinu tih igrača imao je i Mark Jackson, pa iz njih nije bio sposoban izvući maksimum, nego se klao s upravom kluba i nekim igračima zbog čega je na kraju šupiran.

Teško je izvući maksimum iz talentiranih ekipa. Povijest NBA lige posuta je momčadima koje nisu dosegle svoj vrhunac iz niza razloga, a jedan od najčešćih su loši treneri. Zapravo, neadekvatni treneri. Mark Jackson nije bio grozan trener; o napadu možda nije znao puno, ali je složio sjajnu obranu i unio stabilnost franšizi koja ju je trebala, ali nije bio adekvatan za roster kakav su Warriorsi imali. Steve Kerr jest.

Tragedije će uobličiti bilo kojeg čovjeka. Kerr je po vlastitom priznanju uobličen prvo prisustvom, a nakon toga i smrću svog oca

Kad biste me pitali tko je najbolji mladi – ili, bolje rečeno, relativno neiskusni – NBA trener, odgovor bi bio samo jedan: Brad Stevens. Trener Celticsa je 11 godina mlađi od Kerra, ali već se nametnuo kao vođa momčadi koje konstantno ostvaruju bolje rezultate nego što njihov talent na parket sugerira. Stevens je taktičar, inovator i izuzetan analitičar, koji jako dobro secira suparnike, unosi oštre promjene i živi za košarku. On je lifer poput Toma Thibodeaua, svećenik košarke koji je vidi kao poziv, kao nešto čemu si u potpunosti prepušten. Nije čudo što je maleni Butler, mid-major sveučilište koje do njega nije imalo nikakav značajan uspjeh, odveo do dva Final Foura, uključujući i nezaboravno finale protiv Dukea u kojem su umalo pobijedili. Ove je sezone napravio velik uspjeh sa limitiranim rosterom Celticsa, odvevši ga do prvog mjesta na Istoku. Stevens je fantastičan trener, ali to što je košarkaški fanatik bi mu na kraju moglo odmoći, jednom kada oko sebe sastavi momčad koja je puna istinskih zvijezda.

To je ono što razdvaja trenere poput Kerra od ostatka košarkaškog svijeta. Steve nije samo trener.

On nije briljantni taktički inovator niti čita suparnike kao otvorenu knjigu. Ono što zna je prepoznati što njegovoj ekipi treba i maksimalizirati talent. Chicago Bullsi nisu kliknuli dok na klupu nije sjeo Phil Jackson. Spursi bi bez Gregga Popovicha imali bar dva naslova manje. Talent tih ekipa bio je golem, ali ga je trebalo uobličiti. Steve Kerr igrao je za obojicu. Naučio je sve trikove.

Ono što povezuje Jacksona i Popovicha, a posljedično i Kerra, to je što nisu košarkaški liferi. Što imaju i drugih zanimacija, što imaju uvid u druge aspekte ljudskog postojanja, što znaju komunicirati, pa čak i ponekad manipulirati svojim igračima. Sva tri trenera odudaraju od šablone NBA kormilara po svom nastupu, po sarkastičnom šarmu, po zagonetnom smiješku koji novinarima uvijek poručuje “ja znam nešto što vi ne znate.”

Tko god je pratio košarku 1990-ih i 2000-ih o Jacksonu zna sve. Čovjek kojeg su zvali Zen Master, koji je igračima poklanjao knjige i na taj način učio o njima, zbunjivao ih, ali i uvijek uspijevao podrediti ih kolektivu. O Popovichu također ne treba puno trošiti riječi, on je trener koji je pažljivo birao svoje igrače i uvijek razmišljao o njima kao osobama, a ne samo kao o skupini vještina na parketu. Obojica su bila vješta u primjećivanju trendova u ligi, njihovom brzom prihvaćanju i prilagođavanju; ne u izmišljanju taktika već u njihovoj implementaciji, te u savršenom menadžiranju veličina i ega.

Kerr je izliven iz istog kalupa.

U Warriorsima je zblendao praktički tri playbooka i tako dobio vrhunski košarkaški smoothie – našao se tu Jacksonov trokut (bolje reći trokut Texa Wintera, koji ga je izmislio godinama prije nego što ga je Jackson zaposlio kao pomoćnog trenera u Bullsima), Popovicheva Europom inspirirana spacing igra i malo run ‘n’ guna koji su Sunsi znali vrtjeti dok im je Kerr bio generalni menadžer.

Ništa revolucionarno, ali funkcioniralo je. Funkcioniralo je jer su svi igrači prihvatili njegove ideje bez pogovora, inspirirani trenerom koji je gajio zajebanciju, sarkazam, ljudske odnose i razgovor sa smiješkom, ali i istovremeno tražio savršenstvo.

“On od nas traži perfekciju, a mi je ne možemo ostvariti”, objasnio je Draymond Green nakon što je Kerr nekarakteristično razbio ploču za crtanje akcija na utakmici protiv Knicksa, koju je njegova ekipa nonšalantno duvala. Mnoge je iznenadila reakcija uvijek smirenog, šaljivog, pametnog i blagog trenera, ali kada se sjetite da je ovaj dragi momak započeo svoju karijeru u Chicagu trash talkanjem i posljedičnom tučom protiv Michaela Jordana, takve reakcije ne trebaju čuditi. Kerr je tijekom godina pokazao da je atipična NBA persona, čovjek koji stvari radi na svoj način koji odskače od uobičajene sportske kulture, a opet ga svi prihvaćaju i vole. Uključujući i Jordana koji mu je na kraju toliko vjerovao da mu je proslijedio šut za osvajanje naslova. “Pomislio sam eto, opet moram vaditi Michaela iz problema”, našalio se na pobjedničkoj paradi.

To je suština Stevea Kerra. On ima tu nevjerojatnu osobinu koju posjeduju samo rijetki – on kupuje ljude samim sobom.

“Steve voli život i slaže se sa svima. On uključuje ljude i sudjeluje. Osjeća se komotno u svojoj koži. Smije se. Može se smijati sam sebi. Ima tu osobinu da se ruga sam sebi koja je jako privlačna. On je poseban tip”, lamentirao je njegov bivši trener Gregg Popovich kada su ga pitali o uspjehu svog bivšeg učenika u Warriorsima. “Nisam uopće razmišljao (pri dovođenju Kerra u Spurse). Postoje ljudi u momčadi koji imaju intuitivni osjećaj za košarku. Oni su također prirodni vođe i dobri ljudi. Dobro komuniciraju, imaju radnu etiku i visok stupanj inteligencije. On je imao to sve, to je bilo očito”, objasnio je Popovich.

Legendarni trener San Antonija jedan je od ljudi koji su uvijek koristili košarku da bi govorili o širim problemima u društvu – o nasilju, nošenju oružja i rasizmu, između ostalog. Steve Kerr je slijedio primjer svog trenera, pa je iskoristio NBA platformu kako bi, na elokventan i eruditski način, progovorio o Donaldu Trumpu i zabrani imigracije ili o regulaciji oružja. Mnogi su mu to zamjerili, jer navijači od sportaša najčešće traže da zadrže svoje političke stavove za sebe i samo igraju. No, nemogućnost da šuti o takvim stvarima čini Kerra onime što jest, i samim tim ga čini boljim trenerom, baš kao i Popovicha i Jacksona.

Tu potrebu da koristi sport kao platformu kako bi pričao o većim i važnijim stvarima ipak nije naslijedio od najboljeg trenera u povijesti NBA košarke, već od puno intimnije i tragičnije figure – svog oca.

Kerr je elokventniji i obrazovaniji od većine NBA trenera jer dolazi iz takve obitelji. Njegovi majka i otac bili su profesori na UCLA-u, sveučilištu koje se možda ne može mjeriti sa Berkeleyem i Stanfordom po količini akademskog uspjeha u Kaliforniji, ali koje je dalo 14 nobelovaca. Dalo je bogme i 11 naslova NCAA prvaka u basketu, najviše u povijesti sveučilišne košarke, a Kerrovi su imali sezonske ulaznice za utakmice Bruinsa, s kojima se mlađahni Steve zaljubio u košarku. Malcolm Kerr je dobio profesuru na katedri političkih znanosti, s vremenom je postao dekan Odsjeka za društvene znanosti, ali život ga je uvijek vukao na Bliski istok, za koji je bio stručnjak. Ništa čudno, pošto se Malcolm rodio u Beirutu još prije Drugog svjetskog rata, kada je glavni grad Libanona, kao i mnoge druge arapske zemlje, gajio multikulturalni liberalni svjetonazor. Kerrova ljubav prema Bliskom istoku na kraju ga je odvela u smrt.

Steve je bio u posjetu ocu kada je utekao iz Beiruta, praćen eksplozijama u gradu uhvaćenom u vihoru građanskog rata. Pobjegao je autom preko planina do Damaska, pa iz Damaska do Jordana, pa od Jordana do sunčane Kalifornije. Njegov otac, koji je u međuvremenu postao predsjednik Američkog sveučilišta u Beirutu, ostao je u Libanonu. Par mjeseci kasnije smaknut je sa dva hica u potiljak. Ubojice Malcolma Kerra i njihovi motivi ni dan danas nisu poznati, iako su islamski džihadisti preuzeli odgovornost za atentat (Kerrova obitelj danas za napad sumnjiči Hezbollah).

Par godina kasnije Steve Kerr je igrao za svoje sveučilište Arizona protiv velikih rivala iz Arizona Statea. Navijači Sun Devilsa su prije utakmice počeli skandirati “PLO, PLO” (iako Organizacija za oslobođenje Palestine baš i nije imala veze sa sranjem koje se događalo u Libanonu, ali prosječnom Zapadnjaku svaki sukob na Bliskom istoku zvuči isto) i vrijeđati Kerra. Steve je odgovorio utrpavši 6 trica u prvom poluvremenu.

Tragedije će uobličiti bilo kojeg čovjeka. Kerr je po vlastitom priznanju uobličen prvo prisustvom, a nakon toga i smrću svog oca. Usadilo mu je to radnu etiku koja ga je pretvorila u tricaša s najvišim postotkom ubačaja u povijesti. Usadilo mu je bijes potreban da se izbori za svoje mjesto pod suncem. Usadilo mu je ljubav prema knjigama, društvenu svijest i empatiju. Usadilo mu je sposobnost da se poveže s ljudima s kojima ne dijeli kulturnu, socijalnu ni financijsku pozadinu. Ne mogu zamisliti bol koju je, kao čovjek koji tek postaje odrasla osoba, pretrpio očevim ubojstvom. Ne želim je zamišljati. Ali ona je, Kerr priznaje, dio njega.

Bol koja proizlazi iz svijeta košarke, kakva god bila, ne može se mjeriti s tom. No, stvari koje se događaju u sadašnjosti puno intenzivnije doživljavamo od onih koje su se dogodile prije 35 godina. Kerra sasvim sigurno ubija što mora napustiti momčad u pohodu na drugi NBA prsten pod njegovim vodstvom.

Prošle je sezone ostavio ekipu u rukama Lukea Waltona, ali ovaj put je preuzima puno iskusniji i puno nesposobniji trener. Mike Brown je tijekom svoje karijere više puta dokazao da je briljantan defenzivni stručnjak, ali mu nedostaje jako puno da bi bio glavni trener (o tome koliko je napadački nesposoban govori ovaj strip iz njegovog perioda na čelu Cavaliersa).

Warriorsi imaju dovoljno talenta da sada, kada su uobličeni u momčad kroz sezonu, samo na račun nadahnuća i sposobnosti osvoje prsten. Pomeli su Blazerse bez pol muke, Durant se polako integrira u momčad i stvari izgledaju dobro za Dubse. No, krene li nešto po zlu, trebat će im dirigent koji će ih vratiti natrag u ritam. Stevea Kerra neće biti na klupi. Možda se ne čini tako, ali ovaj je čovjek u posljednje vrijeme krucijalan za uspjeh Warriorsa. Glavninu posla je obavio, ali njegov izostanak mogao bi na kraju koštati Dubse naslova.

U NBA-u ozljeda može uništiti čitavu sezonu. Čak i kad je to ozljeda trenera.