Kad u NFL utakmici vodite 18 razlike, očekujete da ćete na kraju priče s terena izići uzdignutih ruku, uz stisak ruke suparničkom treneru, utješno tapšanje po ramenu i trčanje u naručje svojim igračima. No, ako ste Kansas City Chiefs, momčad koja od 1994. nije pobijedila u utakmici doigravanja na domaćem terenu, znate da propast uvijek čega iza ugla, s toljagom u rukama da vas odalami kao u kakvom crtiću.
Chiefsi su ispustili 18 poena prednosti u okršaju protiv Tennessee Titansa, mediokritetske momčadi koja se probila do doigravanja zahvaljujući izrazito osrednjem izdanju čitave AFC konferencije koja je ove godine izrodila svega dvije ozbiljne ekipe. To je peta najveća rezultatska prednost koju je neka momčad ispustila u doigravanju, te drugi put da se Chiefsi nalaze na toj neslavnoj listi – njihov poraz 45-44 od Indianapolis Coltsa iz 2013., tijekom kojeg su prosuli 28 bodova, nalazi se na drugom mjestu.*
* Prva momčad su Houston Oilers (koji su se 1998. premjestili u Nashville i postali Tennessee Titans), koji su prosuli 32 poena protiv Buffalo Billsa 1993. u okršaju koji i dan danas nosi ime The Comeback.
Postoje brojni razlozi koji su kumovali bolnom porazu Chiefsa i koji su posljednjih dana detaljno analizirani kako u medijima, tako i u nešto neformalnijim okruženjima poput navijačkih foruma.
Potres mozga tight enda Travisa Kelcea, koji je do tada imao četiri hvatanja iz četiri pokušaja i kojeg nitko od Titansa nije mogao čuvati, definitivno je najviše kumovao katastrofi Chiefsa, jer su nakon odlaska svog najboljeg hvatača morali kompletno restrukturirati svoj napad, koji se tijekom godine oslanjao na savršen balans probijačke igre i hvatačke jedinice u kojoj je Kelce otvarao prostor za druge igrače. Neki su apostrofirali brojne sudačke previde Jeffa Triplettea i njegove družine sudačkih zebri, koji su bili toliko veliki da se čovjek odlučio umiroviti nakon utakmice. Glavni trener Andy Reid i ofenzivni koordinator Matt Nagy (koji je nakon poraza postao glavni trener Chicago Bearsa) također su bili razapeti na križ zbog nesposobnosti da se prilagode situaciji bez Kelcea i da vrate balans u napad momčadi. Na NFL Golgoti pribijen je, po dobrom starom običaju, i quarterback Alex Smith koji je vjerojatno okončao svoju karijeru u Kansas Cityju, čiji se navijači nadaju da bi na mjesto pod centrom uskoro mogao stati mladi Patrick Mahomes. Nema veze što je Smith ove godine srušio rekord po broju bačenih dodavanja bez presječene lopte u playoffu U POVIJESTI NFL-a, i što su njegovi hvatači ispustili čak pet čistih lopti, neke od njih u kritičnim situacijama.
LeBeau je pod sobom imao hrpu legendi, ali svi su oni postali legende djelomično zahvaljujući tom čovjeku koji i dan-danas neprestano stvara igrače
Drugi su pak dio slave predali i Titansima, koji su nakon poluvremena izašli u nešto drugačijoj napadačkoj formaciji. Slavljeni su i probijač Derrick Henry koji je odigrao besprijekornu utakmicu sa 156 osvojenih jardi po zemlji, baš kao i Marcus Mariotta koji je izluđivao Chiefse svojim pravovremenim odlukama o tome hoće li trčati ili bacati te je zaslužan za jedan od najzabavnijih trenutaka doigravanja, klasično dodavanje samom sebi koje je i započelo povratak Titansa u utakmicu.
NFL utakmice, kao što prethodnih nekoliko paragrafa pokazuje, ponekad izgledaju kao komplicirani detektivski trileri u kojoj jedna stvar povlači drugu i onda se kotrljaju poput lavine. No, pri analizi neshvatljivog poraza Chiefsa malo tko uzima u obzir da su preko puta Alexa Smitha i Kareema Hunta ipak stajali neki igrači u nekakvoj defenzivnoj shemi koje je vodio nekakav defenzivni koordinator. Kansas City nije zabio poena nakon poluvremena.
Jedan od uzročnika takvog debakla Chiefsa bio je Dick LeBeau.
Defenzivni koordinator Titansa je čovjek o kojem se u NFL-u govori s poštovanjem rezerviranim za osobe čije statue krase parkove i čija imena nose ulice. LeBeau je ove godine ušao u svoju 59. sezonu u NFL-u, u kojem je ostavio kosti – prvo kao talentirani cornerback Detroit Lionsa u kojima je presjekao 62 lopte (deseti na listi svih vremena) i zaigrao u tri Pro Bowla, a nakon toga kao trener na raznim funkcijama. Unatoč svojoj igračkoj Hall of Fame karijeri, LeBeau je poštovanje i obožavanje zaradio primarno kao čovjek koji je svoje momke vodio kroz brojne defenzivne bitke. Ostati tako dugo u ligi koja baš i ne prašta pogreške* dokaz je LeBeauove kvalitete ne samo kao trenera, nego i kao čovjeka.
* Osim ako se ne zovete Marvin Lewis. Koji valjda ima snimke svojih nadređenih u krvavim, bestijalnim orgijama, jer drugog razloga za njegov ostanak na čelu Bengalsa baš i nema.
On je trener kojeg igrači vole. Ne na način na koji se suigrači i treneri vole i poštuju, ujedinjeni specifičnim poslom koji obavljaju. Iskreno ga vole, kao člana familije. LeBeau u Titansima nosi nadimak Coach Dad, nadimak kojeg je zaslužio kroz 45 godina poštovanja drugih, godina tijekom kojih je svoje igrače oblikovao ne samo kao sportaše, nego i kao osobe. Osim dubokih očinskih osjećaja koje budi u svojim igračima, LeBeau u njima izaziva i divljenje, neovisno o onome što je postigao na terenu. Čovjek je u karijeri bio blizak prijatelj Motown muzičara tijekom najveće ekspanzije glazbene scene u Detroitu, glumio je stunt dublera Michaela Cainea u filmu Too Late The Hero, svladao slavnog golfera Arnolda Palmera na njegovom terenu u Latrobeu, a tijekom jednog jedinog tjedna je čak tri puta pogodio hole-in-one.
“Igrati za trenera LeBeaua je nešto posebno“, rekao je Joey Porter nakon što je postao trener linebackera Pittsburgh Steelersa pod Lebeauom. „Zato je on ono što jest, i kada momci kažu da ga vole nije da se samo razbacuju riječima. Oni imaju istinske osjećaje za trenera LeBeaua zbog načina na koji nas je tretirao kao igrače i zbog toga kakav je trener”.
Koliko je čovjek omiljen najbolje je pokazao James Harrison, opaki James Harrison, divlji James Harrison, igrač kojeg bi se najlakše moglo opisati frazom tough son of a bitch, igrač koji je rekao da će igrati kroz najveće bolove samo da osigura financijsku budućnost svojoj djeci, kada je na pitanje Jona Grudena kako je to bilo igrati za LeBeaua dok su se na ekranu vrtjele snimke starog trenera ostao bez riječi, a onda kroz suze samo rekao “Fali mi.”
Upravo je u Pittsburgh Steelersima LeBeau izgradio glavninu svoje ostavštine. Kao defenzivni koordinator dvaput je osvajao Super Bowl te je čak pet puta na teren slao najbolju obranu lige. Pittsburgh je tijekom godina postao momčad koja je popularizirala shemu 3-4, a LeBeau je kroz nju ovjekovječio svoj najveći izum – Zone Blitz.
Kada govorimo o velikim trenerskim inovacijama u američkom sportu Zone Blitz spada među najveće i najpoznatije, rame uz rame s Air Coryellom – vertikalnim napadom Dona Coryella – obranom Tampa 2 Tonya Dungyja i Montea Kiffina ili Triangle offenseom Texa Wintera, koji je donio šest naslova Bullsima. Premda Dick LeBeau nije izumio Zone Blitz – ta čast pripada Billu Arspangeru koji ga je 1971. stavio u defanzivni playbook Miami Dolphinsa ali i koji je jako brzo iz njega ispario – on ga je modernizirao i prilagodio te oblikovao u shemu kakvu danas poznajemo.
LeBeauova obrana Zone Blitz bazira se na principima čitanja suparničkog napada i napadanja njegovih slabih točaka. To je obrana koja stvara velik pritisak na quarterbacka tako da šalje blitzere s pozicija koje nisu na defenzivnoj liniji, dok istovremeno spušta defenzivne linijaše u pokrivanje zonskog prostora ili ih šalje da igraju flastera na running backu u slučaju screen dodavanja, koje je postalo iznimno popularno otkako je Bill Walsh svojim West Coast napadom, baziranom na horizontalnom dodavanju osvojio tri naslova s 49ersima.
Steelersi su bili savršena momčad za implementaciju LeBeauovih taktičkih zamisli zbog pametnog draftiranja igrača koji su ponekad bili deficitarni talentom, ali ih se dalo oblikovati u sjajne specijaliste. James Harrison je savršen primjer LeBeauovog rada. Nedraftirani rookie smatran je prelaganim da igra na defenzivnoj liniji i preniskim da igra na poziciji linebackera. Usto je imao i usijanu glavu i često nije slušao svoje nadređene. Nakon par godina lutanja vratio se u Steelerse i kroz rad s LeBeauom izrastao u čovjeka koji bi se trebao naći u Hall of Fameu samo zato jer ga je njegov trener pretvorio u ljudski metak, u čovjeka koji se zabija u srce suparničkog napada i ondje sije strah s pozicije koja mu ne bi bila dostupna ni u jednoj drugoj shemi osim u Zone Blitzu.
Gledati LeBeaua ranih 2000-ih bilo je kao da gledate šahista koji savršeno gospodari pločom od početka do kraja meča. Ako je Harrison u toj konfiguraciji bio lovac, onda je Troy Polamalu bio kraljica. Kosati safety Steelersa bio je epitom Zone Blitza i njegove fleksibilnosti i polivalentnosti – čas bi čekao na LOS-u i bacao se za probijačima, čas bi blitzao s dubokih pozicija i rušio quarterbacka, čas bi se spuštao duboko u pokrivanje i presijecao lopte.
Kada ste izlazili na teren protiv Steelersa, znali ste da ste najebali. James Farrior, Ike Taylor, Larry Foote, Brett Keisel, LaMarr Woodley, Ryan Clark, Lawrence Timmons, Joey Porter… LeBeau je pod sobom imao hrpu legendi, ali svi su oni postali legende djelomično zahvaljujući tom čovjeku koji i dan-danas neprestano stvara igrače.
Danas mu je 80 i svake sezone potpisuje novi, jednogodišnji ugovor. Utakmica protiv Chiefsa mogla je biti posljednja u njegovoj karijeri. Nije. Obrana Titansa odigrala je besprijekorno drugo poluvrijeme zahvaljujući prilagodbama koje je LeBeau napravio tijekom poluvremena. Znate kako je to s trenerima koji izmisle nekakav sustav – oni ga često siluju čak i kada igrači koje imaju ne odgovaraju tom sistemu. LeBeau je znao biti takav, osobito pri kraju njegove karijere u Steelersima. No, ove je godine napravio drastične prilagodbe.
U 80. godini života prilagodio se igračima koje ima u Titansima i orijentirao se prije svega na zaustavljanje probijanja u kojem je Tennessee bio među pet najboljih čitave lige u regularnoj sezoni, miješajući to sa čestim blitzevima koji su izrodili sezonu sa 42 sacka. Upravo ta kvaliteta koju su Titansi imali u rovovima izbacila je Chiefse iz ravnoteže i učinila njihova probijača Kareema Hunta neučinkovitim, zbog čega su Chiefsi više počeli bacati loptu unatoč tome što su vodili, što ih je u konačnici pokopalo.
LeBeau je u drugom poluvremenu u potpunosti odustao od Zone Blitza te je odlučio duplirati najboljeg hvatača Chiefsa Tyreeka Hilla, zalijepivši na njega talentiranog rookie CB-a Adoree’a Jacksona, koji je konstantno imao podršku safetyja, dok je ostatak momčadi poslao u man-to-man obranu. Kansas City se raspao. Istina, takva obrana bila bi nemoguća da Travis Kelce nije pretrpio potres mozga, ali LeBeau se savršeno prilagodio novoj realnosti na terenu. Chiefsi nisu.
Dick LeBeau trenirat će najmanje još jednu utakmicu u svojoj velikoj karijeri i to protiv svog najljućeg suparnika. Tom Brady je jedini quarterback koji je svih ovih godina šamarao LeBeauove obrane. Legendarni Patriot kroz godine je skupio omjer 6-2 protiv LeBauovih momčadi uz 19 touchdowna i tri presječene lopte te 2.496 jardi sa 68 posto uspješnih dodavanja. LeBeau je gubio od Bradyja i kod kuće i u gostima, u regularnoj sezoni i u doigravanju, i na čelu obrane Steelersa i na čelu obrane Titansa.
Tennessee ima malo šansi proći moćne Patse.
Kladionice daju 14 poena prednosti New Englandu koji je bolji od Titansa na gotovo svim pozicijama. Da stvar bude bolja, Brady je majstor upravo u okršajima protiv ekipa koje igraju zonsku obranu zahvaljujući brzom izbačaju i fantastičnom čitanju suparničkih tendencija. LeBeau je u prošlosti protiv Bradyja najčešće igrao zonu i tako gurao vodu na mlin svog suparnika. No, ako je drugo poluvrijeme protiv Chiefsa nešto pokazalo, to je da je 80-godišnjak pod stare dane naučio kako se prilagođavati. Odluči li LeBeau duplirati Roba Gronkowskog* i ostatak momčadi gurnuti u man-to-man sistem, Brady bi mogao imati puno više problema od očekivanog.
*Linebackeri Titansa su najslabije mjesto u njihovoj momčadi te su posljednji u coverageu protiv RB-ova i 24. protiv tight endova, zbog čega ih je Kelce uništavao i zbog čega će ih Gronk požderati ako ne smisle nešto novo.
Naravno, čak i ako se to dogodi, Patriotsi bi trebali pobijediti i proći u finale konferencije. To bi mogao značiti kraj karijere velikog Dicka LeBeaua. Bez obzira kako se odigralo sljedeće kolo doigravanja, bez obzira vrati li se nagodinu ili ne, jedna stvar je jasna – Coach Dad je jedan od najvećih trenera u povijesti footballa. Premda je proveo svega dvije godine kao glavni trener. Respekt koji njegovi igrači imaju prema njemu je trofej kakvog niti jedna liga čovjeku ne može dodijeliti.
