Čovjek koji je buljio u ekran

U slavu kickera

Pucati field goalove prokleto je teško. Justin Tucker je u tome najbolji

Nekoć davno igrao sam flag football. Za one koji ne znaju, to je nešto kao američkonogometni pandan malom nogometu. Ekipe se sastoje od pet igrača, nema blokiranja suparnika koji mogu blitzati samo sa sedam jardi udaljenosti, a umjesto obaranja igrača čupate im zastavice koje im vise zataknute za pojas oko struka. Možda zvuči glupo ovako na prvu, ali radi se o vrhunskoj zabavi koja će, nadam se, s rastom popularnosti footballa postati nešto rašireniji hobi nego što je sad. Iako zapravo i ne stoji loše, pošto se flagom u zemlji bavi osam klubova koji igraju svoju ligu još od 2008.

Moj klub Zagreb Capitals, inače prvi takav u zemlji, više ne postoji. Ostarjeli smo i otišli na svoje strane i klub se ugasio. Što je šteta, jer smo osvajali top 3 plasmane na turnirima u Trstu i Beču, ali još je veća šteta jer je klub zapravo bio pokriće za druženje grupe meni dragih ljudi, kao što je to slučaj s većinom amaterskih klubova u bilo kojem sportu. U takvim je zajednicama ono što se događa u svlačionici, u kombiju ili busu te za vrijeme ‘trećeg poluvremena’ obično puno važnije i dulje se pamti od stvari koje su se odigrale na terenu.

Neću vas daviti internim zajebancijama pošto one gube smisao izvan određenog kruga ljudi, iako bih mogao jer polako postajem sentimentalan, ali ću se prisjetiti trenutaka koji su zapravo trebali poslužiti kao kratki, a sad već rastegnuti uvod za ovu kolumnu. Naime, dok smo trenirali/igrali promijenili smo nekoliko lokacija, a jedna od prvih bio je ragbijaški teren Mladosti pokraj DIF-a koji smo koristili kad ragbijaša ne bi bilo. Pokošena trava, besplatnost — jako važna za studentski džep — i izostanak psećih govana koja su krasila ostale terene na kojima smo igrali bili su blagoslov za našu ekipu, a postojanje ragbijaških golova bio je solidan bonus. Nepotreban, jer u flagu ne postoje field goalovi, ali zabavan, pošto smo tu i tamo pokušavali smjestiti onu glupu jajastu loptu između vratnica.

I mogu vam reći jednu stvar — to je bilo prokleto teško. Smiješno je što se možda i najteži aspekt igranja američkog nogometa toliko često trivijalizira. Ispucavajući loptu na igralištu Mladosti osjećao sam se kao Charlie Brown, samo što mi nitko nije izmicao loptu. Sa samo 10 metara udaljenosti bilo je gotovo nemoguće prebaciti loptu između vratnica. Nogometnu okej, ragbijašku bez problema, ali ovo gotovo pa ispuhano smeće s glupim vezicama zahtijevalo je posebnu tehniku koju nitko od nas nije posjedovao. Garantiram da bi većina ljudi, da ih sada izvadite iz kreveta i stavite na teren, iz nekoliko pokušaja uspjela baciti savršeno spiralu 20 metara ili otrčati slant rutu i uhvatiti loptu u trku, ali pogoditi field goal? Teško.

Udarači nikad prije nisu bili toliko dobri i toliko precizni; ti momci su konstantno u sjeni, a zaslužuju da ih se slavi

U NFL-u ta se vještina čini gotovo pa automatskom, pogotovo unutar 35 jarda udaljenosti, ali u NFL-u igraju samo 32 kickera. Udaljite li se jednu stepenicu niže i bacite pogled na koledž football, stvari postaju poprilično drugačije. Gledati utakmice sveučilišnog nogometa znači ući u sasvim drugačiji svijet u kojemu taktiku prvenstveno određuju stvari koje vaši igrači ne mogu napraviti, a ne one koje mogu. U čitavom FBS-u koji ove sezone uključuje 130 škola trenutno ima svega 19 kickera koji nisu promašli field goal nakon samo četiri utakmice. Nisu tako rijetke situacije da treneri radije pokušavaju konvertirati četvrti pokušaj za osam jardi nego pucati FG od 35 jardi s istog mjesta. Ne jer su tvrdoglavi ili jer vjeruju svom napadu, nego zato što matematika kaže kako je to bolji potez i ima veću vjerojatnost da prođe.

Pucati field goalove prokleto je teško.

Jasno je zašto kickeri imaju status kakav imaju u svojim momčadima, de facto odsječeni od ostatka momčadi. Oni na teren izlaze periodično, par puta na utakmici, ne izlažu svoje tijelo udarcima kojih prime možda sedam ili osam kroz čitavu sezonu i nemaju nekakvih dodira sa suigračima. Sve što moraju je holderu reći kako da drži loptu, popuniti svoju liniju kod ispucavanja i pucati. Smiješno ih je gledati za vrijeme utakmice. Dok ostali igrači komentiraju taktiku i rezultat, dok razglabaju o opcijama sa svojim trenerima, kickeri stoje uz aut-liniju oboružani loptom i željezom koje je drži na mjestu te je ispucavaju u mrežu kako bi se zagrijali za svoje rijetke izlaske na teren.

Oni su poput jokera u kartama — ne zato što ih se može koristiti na razne načine, nego zato što njihova pojavljivanja na travnjaku sugeriraju ili da će se nešto dobro dogoditi ili se nešto dobro dogodilo; ili ste zabili touchdown, ili ćete pucati FG, ili ste upravo zabili i treba ispucati loptu. Unatoč tome, njihova uloga unutar momčadi je jako specifična.

Kaže se da nijedan čovjek nije otok. Kickeri su jako blizu tome, bar što se svoje uloge unutar momčadi tiče. Ja im se zbog toga divim. Biti toliko odsječen od ostatka ekipe, a toliko krucijalan za njen uspjeh izvodeći tehnički iznimno zahtjevan aspekt igre sigurno nije lako.

Prvenstva su se osvajala i gubila na račun kickera. Pitajte navijače Billsa kakve ih emocije peglaju kada se spomene Scott Norwood i fraza Wide Right? Čovjek je promašio FG sa 47 jardi osam sekundi prije kraja Super Bowla XXV i Giantsi su uzeli naslov s jednim poenom prednosti. Ili navijače Bearsa kada se spomene Cody Parkey i Double Doink. Ili navijače Patriotsa koji upadaju u totalnu ekstazu kada se sjete Adama Vinatierija i njegova FG-a s 48 jardi koji je franšizi donio prvi Super Bowl nakon 42 godine čekanja i koji su navijači izglasali za najbolji trenutak u povijesti kluba. Najbolji! Unatoč tome što su čitavu vječnost imali Toma Bradyja na rosteru. Kickeri su podcijenjeni ne samo zbog težine posla koji obavljaju, nego zbog raspona emocija koje mogu izazvati u navijačima: od potpunog dubinskog očaja do pobjedničkog ushićenja.

Unatoč tome kickeri nisu ljudi koji pune stadione i kojima se pišu panegirici. Osim kada donesu pobjedu u playoff utakmici. Ili kada sruše rekord.

Justin Tucker pogodio je field goal sa 66 jardi. Pogodio je za pobjedu u zadnjim trenucima utakmice protiv Lionsa, pet metara iza centra, taman s lavljeg repa koji krasi logo na terenu Ford Fielda. Njegov udarac ostavio je mnoge razjapljenih usta u nevjerici; prije svega Johna Harbaugha, trenera Ravensa koji mu je dao priliku da puca iz situacije u kojoj bi se 99 posto trenera odlučilo na Hail Mary bacanje. Tuckerov field goal je puno više od udarca za tri poena, on je ujedno i puno više od pobjedničkog poteza. Njega treba tretirati na sličan način na koji tretiramo rušenje rekorda u atletici — kao pomicanje granica mogućeg.

Tucker ih pomiče neprestano. Nakon 10 godina u ligi i dalje je snajperski precizan kao i kada je došao u nju. Prije četiri sezone postao je prvi igrač sa šest sezona u kojima je imao preko 30 pogođenih FG-ova te je na dobrom putu da ove sezone upiše i sedmu. Vodeći je čovjek u povijesti NFL-a po postotku pogođenih FG-ova te jedan od dvojice s preko 90 posto točnosti — drugi je kicker Chiefsa Harrison Butker, koji je odigrao upola manje sezona od Tuckera, tako da statistički uzorak treba uzeti u obzir. Njegov udarac sa 66 jardi samo ga gura korak bliže titule najboljeg u svojoj kategoriji.

Pitanje je samo: ima li Tucker ono što je potrebno da bi uzeo i titulu najvećeg? Promašeni field goalovi prošle sezone u playoff utakmici protiv Buffala u tome mu neće pomoći, premda je na utakmici puhao strašan vjetar. No, što mu to znači kada je Najveći pogađao udarce po snježnoj mećavi, a njegova kompilacija pogođenih udaraca u doigravanju traje preko osam minuta. Vinatieri možda nije bio precizan kao Tucker, ali je zabijao za važne pobjede te je prvi na vječnoj listi po postignutim poenima u NFL-u sa 301 pogođenim FG-om u karijeri, tri više od Tuckera. Vinatieri je igrao do prije dvije sezone kada je ušao u 48. godinu života i Tucker će morati dobrano povući, pogotovo u playoffu, da bi se mogao mjeriti s njegovom legendom. No, što se same kvalitete tiče? Po meni to nije pitanje. Tucker je najbolji, koliko god mu u tome pomagale moderne tehnike treninga.

Njegov poduhvat prošle nedjelje zaslužuje slavljenje, pa ne čudi što je proslavljen diljem NFL-a, u medijima i na presicama, sve po pe-esu. No, Tucker nije jedini kicker koji zaslužuje pozornost. Udarači nikad prije nisu bili toliko dobri i toliko precizni; ti momci su konstantno u sjeni, iako generalno postižu najviše poena po sezoni za svoje ekipe i zaslužuju da ih se slavi i mimo ovakvih trenutaka.

Lijepo od Tuckera što nas je na to podsjetio.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.