Nakon strašnog starta u sezonu Giannisa Antetokounmpa dobri stari Los i Joe su me pozvali na Tribinu da malo porazgovaramo o budućim nositeljima lige. Točnije, o njenom ‘licu’.
NBA je od svojih početaka polako rasla u medijskim i marketinškim sferama, a s njenim napretkom pojavila se potreba da liga dobije svoje lice u vidu jednog igrača. Njegovo imenovanje nije bilo službeno, već se događalo prirodno. Uvijek su to bili top 5 igrači, nositelji svojih momčadi iz čijih je osmijeha isijavala karizma. Na početku su to bili Magic Johnson i Larry Bird koji, valja reći, nisu jedan igrač, ali u marketinškom smislu kao da su to bili, a njihovo yin i yang rivalstvo tijekom kojeg su se izmjenjivali na mjestu lica lige uvelo nas je u novu NBA eru. Na poziciju lica lige uskoro je došao Michael Jordan, njegovim odlaskom na nju se ustoličio Kobe Bryant, a onda ju je preuzeo LeBron James.
Kandidata za preuzimanje njegove pozicije ima napretek. LBJ je i dalje po mnogočemu lice lige, ali među ljudima je pomalo došlo do zasićenja. Ne osvaja više MVP nagrade, njegove ekipe imaju sve više i više problema u regularnoj sezoni, a i sam James već godinama odmara tijekom prve 82 utakmice kako bi očuvao svježinu za doigravanje. Dok smo razgovarali o mogućim nasljednicima, navodeći tipične sumnjivce poput Stepha Currya, Russa Westbrooka, Jamesa Hardena te one mlađe kao što su Giannis i Ben Simmons, spomenuo sam jedno ime, ali ono je s pravom odbijeno.
Anthony Davis ima dvije mane zbog kojih neće postati novo lice lige.
Prva je nedostatak one ubojite ili dječačke karizme koju su imali svi nositelji te uloge prije njega. Tu se nešto može promijeniti, iako to rijetko viđamo. Ova mana je spriječila Tima Duncana da skine Kobea, prvoklasnog alfa mužjaka i kompletnog karizmatika, sa svog trona tijekom 2000-ih. Druga je mana pozicija – igrači koji postaju lica lige obično igraju bekove ili niska krila jer se s njima prosječan član populacije lakše identificira nego s divovima koji dominiraju reketom. Međutim, sama Davisova igra nije ono što ga izbacuje iz ove priče, a to je za njega najvažnije.
Ono što je uistinu zastrašujuće u njegovoj priči? Anthonyju Davisu svega su 24 godine
Anthony Davis trenutno je najbolji igrač u NBA-u. Istina, to “trenutno” obuhvaća samo veljaču i vjerojatno neće potrajati do kraja sezone, ali ono što je Davis napravio kroz posljednjih mjesec dana samo je dodatni pokazatelj koliko talenta Unibrow još ima za razviti.
Njegov uzlet započeo je ozljedom DeMarcusa Cousinsa nakon koje je većina ljudi pomislila: “Ok, to je to od Pelicansa za ovu godinu”. Rijetko koja ekipa s ozbiljnim playoff aspiracijama, osobito u izjednačenoj utrci na Zapadu koja i ove sezone obuhvaća osam momčadi (samo su GSW i Houston u ovom trenutku sigurni), može pretrpjeti gubitak svog drugog najboljeg igrača, osobito momčad koja je tako loše posložena kao što je to New Orleans.
Davis je do Cousinsove ozljede igrao još jednu odličnu sezonu kakve igra praktički od svoje druge godine u ligi naovamo, bilježeći napredak u blagim inkrementima uz pokoju eksploziju. Njihova suradnja statistički je limitirala oba igrača, ali nema nikakve sumnje kako je odricanje od brojki bilo dobro za momčad. Njihova hi-lo igra u napadu uparena s visokim stupnjem realizacije pick ‘n’ rolla gurnula je Pelicanse na treće mjesto u ligi po postotku ubačaja iz igre i po broju postignutih poena, a – iako se u obrani nisu toliko dobro snašli – mora se priznati da su odlično zatvarali defenzivni skok i limitirali suparnike na niski broj pokušaja iz igre. Pelicansi su lagano počeli koketirati s prednošću domaćeg terena u playoffu, što je bilo fascinantno s obzirom na iščašen i na mnogim pozicijama redundantan roster.
Nakon Cousinsove ozljede činilo se da će još jedna sezona New Orleansa otići kvragu. Momčad je upisala pet poraza iz šest utakmica, uključujući 112-103 protiv disfunkcionalnih Clippersa i 114-103 protiv komatoznih Kingsa. Pogubljeni trener Alvin Gentry, koji muku muči sa slaganjem bilo kakvog sistema koji bi odgovarao igračima koje pod sobom ima, nije napravio ništa da promijeni stvari. Pelicansi su igrali istu igru kao i s Cousinsom, polako klizeći izvan top 8.
A onda je Anthony Davis eksplodirao.
U veljači je odigrao 11 utakmica. U četiri je zabio više od 40 poena i skupio 15 skokova, stavljajući čitavu momčad na svoja široka leđa. Prešao je na poziciju centra koju je igrao na koledžu i koja mu u small ball rotacijama ionako više odgovara (iako ju je izbjegavao kao Brooklyn Netsi dobar trejd). Postrožio je i poboljšao izbor šutova, nešto što nije mogao raditi s Cousinsom budući da su okupirali slična mjesta na terenu. U situacijama kada se nađe na nižem igraču nakon switchanja obrane tijekom screena ili handoffa, Davis više ne šutira dugačke dvojke znajući da ima otvoren šut nego ili traži Jruea Hollidaya i Rajona Ronda za svojevrsni dupli pas koji završava zakucavanjem na glavu suparničkog beka, ili metodički leđima dolazi na dva ili tri metra od koša nakon čega se okreće licem prema obruču i grana napad u nekoliko smjerova – horok na unutra ili van, ulazak u prsa suparniku koji ga ne može zaustaviti, skok-šut iz blizine, iznuđivanje faula, pa čak i spin prema osnovnoj crti.
Davis osim toga posjeduje i solidan vanjski šut (puca preko tri trice po utakmici, duplo više nego prije Cousinsove ozljede), a sposobnost poentiranja u gužvi nakon ofenzivnog skoka ostaje izrazito oružje, možda i najbolje koje smo vidjeli od zenita Dwighta Howarda u Orlandu. Njegove približavanje košu i nešto otvoreniji reket u situacijama kada su na terenu on i novopridošli Nikola Mirotić omogućili su mu da postane najbolji igrač lige prošlog mjeseca.
Istini za volju, ne možemo reći da Davis igra savršenu košarku, ali savršenstvo je ionako nedostižno, ili barem tako kažu. Visoka minutaža, nova pozicija i iznimno visok broj napada koji se kroz njega vrte usporili su ga u tranziciji koju istrčava sve rjeđe i rjeđe, a očiti umor najviše se manifestira na defenzivnoj strani terena. Unatoč tome što Davis bilježi više blokada, skokova i ukradenih lopti nego ikad tijekom ove sezone, te brojke nisu nužno plod poboljšanja igre koliko čekanja situacija u kojima može brzo reagirati. Unibrow često odmara na defenzivnoj strani terena te se nakon switcha pozicionira između nižeg igrača kojeg ostaje čuvati na trici i visokog na kojem bi trebao pomagati, ali jako rijetko zapravo odlazi pružiti pomoć te se najčešće odlučuje za alibi-potez guranja svojih nenormalno dugačkih ruku prema lopti bez ulaganja energije da do nje uistinu dođe.
Unatoč tome, rekao bih kako se u upravo na defenzivnoj strani terena najbolje vidi koliko je AD napredovao što se tiče košarkaškog IQ-a – u trenucima kada se utakmica lomi, u trenucima kada se igraju napete završnice uvijek podiže razinu energije i onda opet možemo gledati Davisa u svom punom sjaju kao jednog od deset najboljih help defendera lige na visokim pozicijama i sjajnog zatvarača reketa.
Davis je u veljači ostvario prosjeke od 35 poena i 13 skokova (3,4 u napadu) uz 2,2 blokade i 2,5 ukradenih lopti. To su Hakeemove brojke. To su Shaqove brojke. No najimpresivnija je brojka ona da su Pelicansi tijekom njegove eksplozije upisali osam uzastopnih pobjeda i popeli se do četvrtog mjesta Zapada. S obzirom na relativno lagan raspored do kraja sezone, Basketball Reference im daje 84 posto šanse da uđu u doigravanje, dok je FiveThirtyEight nešto stroži s 82 posto.
Davis još uvijek nije upisao niti jednu jedinu pobjedu u doigravanju. Za to ga ne možemo kriviti.
Jedini vrhunski potez kojeg je uprava Pelicansa napravila u zadnjih pet godina bilo je vraćanje imena Hornets u Charlotte. Ok, pretjerujem. Pametno su zgrabili Boogieja, trejd za Mirotića nije bio toliko loš, a i dolazak Rajona Ronda nije ih ugrizao za guzicu. Problem je u tome što je njihov roster daleko od savršenog. Čak i ako ne potpišu Cousinsa, imat će 94 milijuna dolara na capu za sljedeću sezonu što ih znatno ograničava u pokušajima da stvore kompetentnu ekipu koja može računati na kontinuitet playoff pojavljivanja i gradnju iznutra.
Pelicansi nemaju mlade igrače koji mogu napraviti iznenadni kvalitativni skok i na taj način pružiti pomoć AD-u. Jrue Holiday igra svoju najbolju sezonu od one posljednje u Philadelphiji, ali drastični pad u realizaciji vanjskog šuta i njegovo inzistiranje na ulazima koji rijetko rezultiraju drive and kickom samo zatvaraju reket za AD-a (i Cousinsa) te sigurno ne vrijede 26 milijuna dolara po sezoni – koliko će Jrue dobivati sljedeće četiri godine. Solomon Hill ih košta 12 milijuna po sezoni. To su pare bačene u vjetar.
Pelicansi moraju pripaziti da im se ne ponovi slučaj kakav su imali s Chrisom Paulom, još jednim top 5 igračem oko kojeg godinama nisu uspijevali izgraditi kvalitetnu ekipu i koji je na kraju zbrisao u Los Angeles. Broj momčadi koje njuškaju oko Davisa povećava se iz godine u godinu; premda je mladi krilni centar potpisan na dulji rok, valja uzeti u obzir kako smo posljednjih sezona često viđali nezadovoljne zvijezde kako prisiljavaju svoje momčadi na za njih nepovoljne trejdove.
Ove će sezone, ostane li zdrav, upisati svoje treće pojavljivanje u prvoj petorki lige. Ima već pet nastupa u All-Star utakmicama. Dvaput je bio najbolji skakač, dvaput najbolji bloker lige. Drugi je strijelac aktualne sezone i ono što je daleko, daleko najbitnije – on je prvi igrač kojeg biram kada započinjem fantasy draft u NBA 2k. Ne bi me čudilo kada bi na kraju godine bio drugi u MVP glasovima, odmah iza Jamesa Hardena.
Davis bi ove godine trebao dobiti priliku doći do svoje prve playoff pobjede. Svi ovi uspjesi i nagrade jasno pokazuju kako će jednog dana biti član Kuće slavnih. Ono što je uistinu zastrašujuće u njegovoj priči? Anthonyju Davisu svega su 24 godine. Možda nikada neće biti lice lige, ali mogao bi biti njen najbolji igrač.
