Čovjek koji je buljio u ekran

Uradi-sam Panini

Bračni par iz Walesa vlastoručno iscrtava cijeli album sa sličicama

Prije 50 godina, kompanija Panini iz Modene počela je s osmišljavanjem albuma za sličice posvećenog World Cupu 1970. Ono što su tada započeli, proširit će se cijelim svijetom i postati neizostavni dio odrastanja svake generacije i pretvoriti se u zasebnu strast u kojoj je trebalo sakupiti i polijepiti sve sličice igrača, stadiona i maskota u albumu. U doba bez interneta i kompjutera, albumi Panini bili su živopisan izvor informacija o egzotičnim reprezentacijama i igračima koje dotada nismo mogli vidjeti, ni upoznati. Razmjena i pronalaženje stickera postali su vještina sama za sebe, pa tako postoje mjesta na kojima ih možete mijenjati. Čak i doba tehnološke i informacijske revolucije nije naudilo sakupljačkoj strasti i ludilu koje nas obuzima svake dvije ili četiri godine.

Stoga, odlučili smo u vikend-retrovizoru podsjetiti na ovaj divan tekst o tom vječnom predmetu želja — maloj, samoljepljivoj sličici — s početka ljeta 2018. dok smo, sa duplićima u zadnjem džepu hlača, čekali World Cup u Rusiji.

– – – – –

Uvijek sam volio skupljati stvari. Priča je počela u ranom djetinjstvu, kada dobar dio priča i počinje, s autićima i jeftinim kineskim kopijama Mastersa te njihovim puno kvalitetnijim bastardima koje su roditelji donosili s putovanja iz duty free shopova. Nije to bilo pravo skupljanje jer nisam baš mogao utjecati na to što će mi starci kupiti i što ću dobiti od prijatelja za rođendan, ali trofeji su bili izloženi na polici, precizno složeni po veličini i tipu, dok je ostatak mog dijela sobe bio u totalnom rusvaju na kojem su roditelji zapravo morali biti zahvalni, kad malo bolje razmislite — ako ništa drugo, jasno je pokazivao da nemam OCD kojeg je pomno složena kolekcija igračaka prejudicirala.

Paralelno sa skupljačkim tendencijama rasla je i moja opsjednutost nogometom, pa stoga ne treba čuditi što sam potpunu nirvanu pronašao među Paninijevim sličicama koje su tako lijepo kombinirale te dvije strasti.

Skupio sam tri albuma prije nego sam krenuo u srednju školu i zaključio, kao i gomila mojih vršnjaka čijim su krvožilnim sustavima jurcali blesavi hormoni puberteta, kako je skupljanje sličica dječja rabota. Sličice su zamijenile kazete i CD-ovi te kasnije ploče, koje su uz kolekcionarstvo nudile i neke druge strasti kakve samo muzika sa sobom donosi, sve do ovog prvenstva kada sam opet otkrio čari skupljanja Paninijevih sličica. Otvaranje paketića, raspoređivanje po brojevima i lijepljenje u album koji je svakim danom postajao sve teži i deblji nisu sa sobom nosili samo nostalgiju za djetinjstvom, već i o njoj neovisan užitak kakvog i inače donosi kolekcionarstvo za nas nesretnike koji smo tom boljkom zaraženi.

No, dok sam skupljao sličice jedna stvar mi je bila jasna — da sam dijete, teško da bih se mogao baviti ovim hobijem. Sličice su postale preskupe u odnosu na moje dječačke dane kada je paketić koštao dvije kune te ste hobi mogli financirati jednostavnim rebalansom proračuna za školske marende; danas klinci slije mogu skupljati samo ako roditelji imaju dovoljno love da ih neprestano subvencioniraju. Kvragu, čak i odrasli ljudi s odraslim plaćama moraju dobro razmisliti i rasporediti budžete kako bi se otisnuli u avanturu skupljanja Panini sličica. Ne samo u Hrvatskoj, nego i vani.

“Jako smo otporni na promjene. Nacrtali smo 1.500 likova i svejedno smo užasni”

Nitko to ne zna bolje od Alexa i Sian Pratchett, bračnog para iz Walesa koji se prije četiri godine odlučio vratiti skupljanju sličica. Bolje reći, na to se odlučio Alex, koji je Panini skupljao 1994. i nikada ga nije popunio, pa je u svojim ranim tridesetima odlučio zadovoljiti dječačku želju, kao i mnogi poput njega. No, Sian je bila puno hladnije glave te mudro primijetila kako bi tu lovu mogli utući u nešto svrsishodnije. Pri tom je došla na sjajnu ideju: umjesto da kupuju sličice, mogu ih sami crtati na samoljepljivu foliju i onda ih lijepiti u album.

Tako je rođen jedan od najboljih umjetničkih projekata u povijesti umjetnosti: Panini Cheapskates.

Crtanje portreta vještina je koja se uči i brusi, koja uz prirodni talent zahtjeva i godine i godine truda i svakodnevnog rada kako bi osoba postala majstor svog zanata. Alex i Sian, srećom, nemaju nimalo talenta — a unatoč tome što ove godine crtaju svoj treći Panini album, razina njihove vještine ostala je na razini učenika osmog razreda koji peticu iz likovnog ima na račun toga što se trudi i ne radi sranja na satu. Okej, to je možda malo nepravedna kritika pošto Sian ima A-level iz likovne umjetnosti (što je nešto a la petica na višoj razini mature) baš kao i Rodney iz Mućki, ali Alex po vlastitom priznanju može nacrtati “samo dosta dobrog Homera Simpsona i apsolutno ništa drugo.”

Nedostatak talenta u ovom slučaju nije značio i nedostatak truda. Za Svjetsko u Brazilu nacrtali su 639 sličica u 32 dana što ih je umalo ubilo, dok su za Euro u Francuskoj odradili 800 slija u 30 dana, što je posao herkulijanskih razmjera. Za ovo prvenstvo morali su nacrtati 680 sličica u 32 dana, ali njihov posao dodatno je otežan, pošto se ovog puta moraju brinuti i za pridošlicu u obitelji. Ove su godine dobili bebu koja im oduzima vrijeme prijeko potrebno za crtanje.

“Jako smo otporni na promjene. Nacrtali smo oko 1.500 ovih likova i svejedno smo užasni”, izjavio je nedavno Alex, koji će ovim pothvatom uštedjeti oko 773.6 funti, koliko se procjenjuje da košta popunjavanje Paninijeva albuma u Velikoj Britaniji. Kako bi ušli u formu pred Svjetsko, Alex i Sian su odradili svoju vrstu priprema; ali za razliku od nogometaša koji su pičili s jedne prijateljske utakmice na drugu, oni su sjedili kod kuće i crtali legende poput veličanstvenog Carlosa Alberta Valderrame i markantnog Trifona Ivanova.

Mjesec dana SP-a predstavlja najfrenetičnije razdoblje za bilo kojeg nogometnog fana — toliko je utakmica nagurano u mali vremenski period, gotovo svaka je važna i samim time morate je gledati, akcije i golovi se nižu i nižu i Svjetsko vam preuzme čitav život, toliko da mnoge druge, naizgled važnije stvari poput prijateljstva i partnera, stavite postrance, spremni vratiti im se tek kada cirkus završi. Samim time nezamislivo je kako su Alex i Sian uspjeli još jednom doći na korak od cilja, istovremeno radeći ozbiljne odrasle poslove, brinući se za malo dijete i crtajući, crtajući, crtajući svakog slobodnog i neslobodnog trenutka, gledajući utakmice preko markera koji je nezgrapno ocrtavao crte lica Jordana Pickforda, Marouanea Fellainija, Kyliana Mbappea i Ivana Perišića, dok su njihove reprezentacije polako koračale prema polufinalu.

Unatoč enormnom trudu uloženom u ovaj projekt, bračni par iz Walesa nije tražio nikakvu financijsku pomoć od svoje publike koja na Twitteru broji nešto malo manje od 20.000 ljudi. Umjesto uobičajenih GoFundMe i Kickstarter projekata, oni su otvorili stranicu na kojoj obožavatelji mogu donirati novac u četiri različite dobrotvorne udruge — Nordoff-Robbins, koja pomaže ranjivim i izoliranim ljudima kroz terapiju muzikom; MacIntyre, koja pomaže oboljelima od autizma; Stonewall, koji promiče LGBT prava i Cancer Research UK, koja godišnje osigurava preko 500 milijuna funti za istraživanje raka i pronalaženja lijeka za taj zloćudni set bolesti i za koju Alex Prachett radi kada se ne bavi crtanjem smiješnih portreta nogometaša. Do sada su skupili nešto manje od 4.500 funti.

Vrijednost ovog projekta nije samo u dobrotvornom radu. Njegova vrijednost je i u sposobnosti da ljude poput mene vrati natrag u prošlost, u doba kad smo uništavali bijele listove likovnih mapa svojim škrabotinama, kada smo crtali neuspjele stripove po tekama bilježnica iz tehničkog, i kada smo lijepili sličice nogometaša u svoje albume, mijenjajući duple s prijateljima iz razreda i susjedstva u pauzama između dvije partije nogometa. Ovakve stvari oplemenjuju nogomet i potvrđuju njegovu važnost, pop-kulturnu i emocionalnu te mu olakšavaju da stvori još jače i još luđe poveznice sa svima nama.

Dok sam skupljao ovogodišnji Paninijev album, shvatio sam da sličice koje mi nedostaju prepoznajem samo po brojevima. Dok sam bio dijete, znao sam apsolutno svakog igrača koji mi je falio — ne samo po imenu i prezimenu, nego i po klubu za kojeg je igrao, a neke i po broju pogodaka za reprezentaciju. Ove godine to nije bio slučaj, što možemo pripisati tome da odrasli mozak radi drugačije od dječjeg i opterećeniji je drugim stvarima. Ali vjerujte mi, da su sličice nogometaša žive, sulude, nakazne i urnebesno smiješne kao one koje proizvodi bračni par Pratchett, sasvim sigurno bi ih zapamtio. Crtež Luke Modrića progonit će me godinama. I to je dobro.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.