Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Čovjek koji je buljio u ekran

Utah: Slijedi li raspad?

Jazzeri su napredovali, ali nakon restarta će im biti teško

Ništa još nije službeno. Neslužbeno — NBA liga se vraća u srpnju.

Mjesto radnje biti će Orlando kao što smo pisali, ali svi planovi o nekakvim alternativnim verzijama natjecanja pali su u vodu. Po onome što se priča po kuloarima, plan broj 1 je da u Orlando doputuju 22 momčadi, da se odigra nekakva verzija završetka regularne sezone koji će okončati play-in turnirom i da se onda odradi klasični playoff, sve kako bi se sezoni dao nekakav legitimitet i kako bi se spriječilo postavljanje asteriska pokraj imena prvaka. Prijedlog lige bit će izglasan u četvrtak, a Adam Silver očekuje jednoglasnu podršku, unatoč protivljenjima nekih vlasnika ekipa s malih tržišta. Interesi lige u ovom trenutku moraju biti iznad interesa pojedinačnih franšiza obzirom na nestabilnu financijsku budućnost u sljedeće dvije-tri godine.

Ekipe na rubu ulaska u doigravanje tako će ući u taj neregularni regularni dio sezone s najviše motiva. Ekipe kojima će mjesto u doigravanju biti zagarantirano iskoristit će taj uvodni dio nastavka sezone za uigravanje i ulazak u formu, uz veliku dozu opreza kako bi se izbjegle uobičajene ozljede nakon perioda neaktivnosti, poput istegnuća zadnje lože i povrede listova. No, na Zapadu čak ni ekipe koje su matematički unutra neće moći tako lako popustiti. Nema momčadi koja neće zapeti da se makne od sedmog mjesta koje drži Dallas jer ono, ako se nešto izvanredno ne dogodi, garantira okršaj s Clippersima u prvoj rundi. Mavsi, Rocketsi, Thunder i Jazz se nalaze unutar dvije pobjede.

S obzirom na trenutno stanje momčadi, rekao bih da je u navedenoj grupi Utah prvi kandidat da potone. Što je prava šteta jer su Jazzeri ove godine igrali zanimljivu košarku te su, ovisno o matchupu, mogli napraviti velik nered na Zapadu. Dapače, rekao bih da su samo tri ekipe bile pozicionirane da svladaju Utah u seriji na sedam utakmica – Lakersi, Clippersi te Rocketsi, koji im nikako ne leže i koje bi čak i teže svladali nego ekipe iz Los Angelesa.

Mitchell je uvjeren da ga je Gobert svojim glupostima ugrozio te postoji puno zle krvi između ove dvojice. Takav sukob miriše na katastrofu

Jazz se nakon četiri godine lutanja u sezoni 2016./17. vratio natrag u playoff zahvaljujući uvelike kombinaciji kompleksnog sistema trenera Quina Snydera i širini momčadi koja se, unatoč odlasku prvog igrača ekipe Gordona Haywarda, idućih sezona još povećala. Jazz je tako opet postao konzistentna ekipa, momčad koja je od 1983. do danas samo osam puta propustila doigravanje, prolazeći kroz tri važne inkarnacije — onu s Karlom Maloneom i Johnom Stocktonom, onu s Deronom Williamsom i današnju. Istina, današnja ekipa nema playoff uspjeha kao ove dvije prijašnje, ali činilo se kako bi ga ove godine mogla imati. Ove sezone je pobijedila u 64 posto svojih utakmica, što obično upućuje na ekipu koja ima legitimne šanse ući u finale konferencije, a raznolikost i kvaliteta rostera predstavljala je problem za većinu ekipa lige.

Ovaj Jazz je zapravo jako podsjećao na Jazz otprije desetak godina, kada je nedavno preminuli Jerry Sloan po posljednji put sastavio ozbiljnu ekipu koja je u četiri sezone dvaput igrala u polufinalu i jednom u finalu konferencije. Te 2007. svladali su Jazzeri Yao Minga i Tracyja McGradya, dobili su We Believe Warriorse i onda ispali od ekipe Spursa koja je osvojila naslov. Bila je to momčad u kojoj su čak i 10., 11. i 12. opcija bili ozbiljni NBA igrači.

Deron Williams, Andrei Kiriljenko, Carlos Boozer, Memo Okur, Gordan Giriček, C.J. Miles, Ronnie Brewer, Paul Milsap, Derek Fisher, Matt Harpring, Kyle Korver, Al Jefferson, Wes Matthews, Derick Favours, Raja Bell, Earl Watson, Brevin Knight, Ronnie Price i Kosta Koufos samo su neki od igrača koji su prošli kroz momčad u te četiri sezone koliko su bili relevantni prije nego što je Sloan u veljači 2011. dao ostavku, navodeći nedostatak motiva za daljnji rad — što nije imalo pretjerano smisla pošto je momčad bila na omjeru 31–23. Kuloari su pričali kako je Sloan bio u velikom sukobu s Deronom Williamsom te je to bio glavni okidač za njegov odlazak. Bilo kako bilo, ekipu je preuzeo Tyrone Corbin, u ostatku sezone upisala je osam pobjeda i 20 poraza te propustila playoff, a nakon dvije godine počela se osipati dok se nije dezintegrirala.

Nešto slično moglo bi se dogoditi i današnjem Jazzu.

I to je prava šteta jer se činilo da je ekipa ove godine napravila još jedan korak naprijed. Podigla je obranu na viši nivo (četvrta u ligi), dodatno je usporila napad i povećala efikasnost (četvrta u ligi po postotku ubačaja), te je uz Miami postala najopasnija šuterska ekipa lige uzmemo li u obzir postotak šuta (prva) i volumen (12.). Dva su razloga napretka: jedan je dubina i sinergija unutar momčadi, zbog koje je Utah izgledala bolje kao kolektiv nego što bi se to reklo po samim pojedincima, a drugi sustav trenera Snydera.

Snyder me fizički podsjeća na kombinaciju našeg znanstvenika Ivana Đikića iBlixe Bargelda, pjevača Einstürzende Neubautena i dugogodišnjeg gitarista Bad Seedsa. Što je samo po sebi potpuno nebitno, ali meni je zanimljivo zato što Snyder u svojoj košarci ujedinjuje znanstveno i primalno više nego bilo koji trener u modernom NBA-u. Njegova košarka je metodična, kompleksna i bazirana na eksploataciji suparničkih tendencija, ali istovremeno je puna intenziteta koji najbolje utjelovljuje sam Snyder dok stoji pokraj terena, obliven znojem, s pramenom valovite kose u izbuljenim očima dok odbacuje dosadašnji plan igre i mijenja ga u letu pogonjen instinktom. Njegov sistem trenerski kolege opisuju kao daleko najkompleksniji u ligi.

Snyder je od svojih trenerskih početaka kao pomoćnik u Clippersima i na Dukeu te kasnije kao Missourijev trener slovio za ofenzivnog inovatora, čovjeka s tisuću akcija koji je na treninge donosio nove ideje kako napasti suparnika. Njegov napad nije samo bogat, već je i dobro maskiran — dok druge ekipe uglavnom koriste klasičnu terminologiju, Snyder koristi alternativne izraze — switch u njegovom rječniku tako postaje black, dok je ICE po njegovoj terminologiji blue. Nije da druge ekipe ne rade slične prilagodbe kako bi zavarali suparnike, ali Jazz to radi za gotovo svaki termin koji postoji, zbog čega igrači imaju velikih problema kada dođu u momčad pa ne čudi što Utah svake godine pod Snyderom ima bolji skor nakon All-Star pauze kada svi skuže što se od njih traži.

Može se to vidjeti na primjeru Mikea Conleya, koji je ušao u sezonu kao sjena samog sebe te je u prva četiri mjeseca sezone šutirao ispod 38 posto iz igre uz 12 poena po susretu, da bi u veljači i ožujku gađao 46 posto iz igre i 44 posto iza linije za tri uz gotovo 17 poena po utakmici. Istini za volju, Conleyev uzorak u tim mjesecima je malen, ali nema sumnje da je podigao igru u odnosu na raniji period godine te se vratio na 70-80 posto onoga što je bio u Memphisu s tendencijom rasta. Jednom kada je prokužio Snyderovu nomenklaturu i svu kompleksnost njegova sustava 4-1, stvari su počele sjedati na mjesto.

Naravno, od takvog sustava ne bi bilo ništa da Snyder nema momčad koja ga može sprovoditi u djelo.

Iako u ekipi nema pravog superstara, dvojica igrača koja dolaze najbliže tom terminu su ujedno i dvojica najvažnijih za njegove planove. Prvi je Donovan Mitchell, koji u mojim očima ne može biti prava zvijezda dok ne podigne efikasnost na bar pristojnu razinu, ali on je praktički jedini igrač u ekipi koji može stvarati višak igrom jedan-na-jedan i tjerati suparničke obrane na prilagodbe penetracijom prve linije obrane. Drugi je Rudy Gobert, kojem za status zvijezde nedostaje napadačke raznovrstnosti ali koji je unatoč tome ključni Jazzov igrač u napadu.

Većina Jazzovih akcija događa se mimo lopte, a Gobert je ključan u tom segmentu igre radeći blokove za nisku vrsnih tricaša u momčadi. Osim toga, njegovo prisustvo pod obručem mijenja način na koji obrane igraju help defense jer se boje njegovih ofenzivnih skokova (četvrti u ligi) i visokog postotka realizacije (drugi u ligi). Conley bi u budućnosti trebao preuzeti dio Mitchellovih dužnosti i tako ga učiniti još boljim egzekutorom, ali to se još uvijek nije počelo događati, unatoč povremenim bljeskovima.

Sustav je omogućio Bojanu Bogdanoviću da pokaže koliko ubojit egzekutor može biti.

Babo je odradio svoju najbolju NBA sezonu koja je po brojkama bila gotovo na All-Star razini s 20 poena, četiri skoka, dva asista i sjajnim postotkom i volumenom šuta za tri. Bojan se sjajno snašao kao catch-and-shoot krilo koje povremeno može riješiti sporijeg suparnika iz driblinga (4,4 slobodna po utakmici), a Snyderov sistem koji je Babo nazvao “europskim” konstantno ga stavlja u pozicije iz kojih ima otvorene ili poluotvorene šutove.

Isto vrijedi i za Joea Inglesa, koji uz ulogu šutera odrađuje i puno prljavog posla za ekipu, baš kao i Royce O’Neal koji ima potencijal razviti se u Jazzovu verziju Freda VanVleeta i koji bi trebao dobijati puno više lopti nego ih dobiva. Razlog za njegovu slabašnu potrošnju je taj što dobar dio lopti odlazi na Conleya te Jordana Clarksona, koji je stigao iz Clevelanda kako bi revitalizirao svoju karijeru i u tome brzinski uspio. Još da malo bolje gađa tricu i igra obranu… Ne treba zaboraviti ni Emmanuela Mudiaya koji je drastično poboljšao svoju selekciju šuta te je bio koristan igrač u smanjenoj minutaži, Georgesa Nianga koji ima potencijal postati okej stretch četvorka te Tonyja Bradleya koji energijom i selekcijom šuta može bar malo odmijeniti Goberta kada Francuz sjedne na klupu.

Radi se redom o igračima koji nisu elita, koji variraju od drugog do trećeg igrača ozbiljne momčadi do igrača uloge, ali koji uklopljeni u kvalitetan sistem sjajnog trenera uspijevaju igrati iznad osobnih limita. Što je, uostalom, i ljepota košarke, da tim ponekad može zasjeniti pojedinca.

Utah je regularnu sezonu prekinula s pet pobjeda u zadnjih šest utakmica, uključujući i trijumf u Bostonu protiv Celticsa, te se nadala da će protiv Oklahome nastaviti niz kada je Gobert zaustavio ligu. Njegov test na koronu bio je pozitivan — a da stvar bude gora, centar se nekoliko dana zajebavao s mogućnošću epidemije, pipkajući mikrofone na presici i izvodeći scene u svlačionici. Gobert se svakako ponio djetinjasto te je na sebe navukao bijes javnosti, ali puno gora stvar za Jazz je ta što je na sebe navukao bijes Mitchella, samoprozvanog mizofoba koji je i sam imao pozitivni test na Covid-19. Iako se ne može odrediti tko je koga zarazio, Mitchell je uvjeren da ga je Gobert svojim glupostima ugrozio te postoji puno zle krvi između ove dvojice, ako je vjerovati insajderima iz svlačionice.

U momčadi poput Jazza, koja toliko ovisi o međuigri dvojice igrača, takav sukob miriše na katastrofu. No, tu nije kraj problemima.

Ingles je krajem travnja jasno i glasno rekao kako mu je sve teže pronaći motivaciju za rad, te je prisnažio kako ne vidi mogućnost da se na dva ili tri mjeseca odvoji od svoje djece kako bi igrao basket na zatvorenoj lokaciji. Postoje glasine kako će NBA omogućiti igračima da presele obitelj u Orlando za vrijeme trajanja playoffa, ali to sa sobom vuče brojne probleme i takva opcija ne čini se pretjerano realnom, bar ne do drugog kruga playoffa kada će se broj momčadi drastično prorijediti. Nemotivirani i ljutiti igrači nisu baš kamen temeljac playoff uspjeha. Tu je i Bogdanović, drugi strijelac momčadi, koji je završio svoju sezonu nakon što je operirao zapešće koje ga je dugo mučilo.

Umjesto koraka naprijed — ako već ne u rezultatskom smislu, pošto je uz snagu dviju ekipa iz Los Angelesa gotovo nemoguće upasti u finale Zapada, a onda svakako u igračkom — Utah je predodređena za korak natrag jednom kada se sezona restarta. Pad sa treće na sedmu poziciju nije samo moguć, nego i visoko izgledan, kao i glatka eliminacija u prvom krugu doigravanja. Snyder će morati upotrijebiti i svoju znanstvenu i svoju umjetničku stranu kako bi osmislio koncept u kojem ekipa može funkcionirati, a morat će i upregnuti sve svoje vještine komuniciranja kako bi izmirio Mitchella i Goberta.

Ne napravi li to, Utah će ne samo ekspresno izletjeti iz doigravanja nego će i uprskati sve ono što je izgrađeno kroz prethodne tri sezone. Za momčad koja ne može računati na akviziciju zvijezda u free agencyju već ekipu gradi isključivo kroz trejdove i draft, odlazak igrača poput Goberta može predstavljati smrtnu kaznu.