Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Čovjek koji je buljio u ekran

Velemajstor krumpira

Jokara opet ubija, ali Denver još nije mnogo više od one-man teama

Zvali smo ih “krumpiri”. Znate, oni šutevi kad igrate jedan na jedan na školskom i suparnik vas zaustavi blizu obruča, natjera vas da uzmete loptu u ruke i nemate kamo. Ne možete driblati da vam ne zove duple. Ne možete se dići na šut jer je lik 10 cenata viši, a vi ste, budala, ionako leđima okrenuti košu i majstor vam ne da da se okrenete licem. Pa onda nekako izmigoljite iz čitave priče, više bacite loptu prema obruču nego što pucate, tip vas pri tom udari po rukama ali ne zovete ništa jer ne želite ispasti pizda, a lopta udari tablu, udari obruč, pa još jednom udari obruč, pa nevoljko klizne kroz rasparanu mrežicu. “Krumpir!”, viknuo bi suparnik u tom slučaju i bio bi u pravu. U šutu nije bilo vještine, nije bilo mašte, samo puke sreće.

Nikola Jokić je velemajstor krumpira.

Samo što u njegovom slučaju sreća ne igra ulogu kakvu igra u dvobojima običnih smrtnika. Samo što u njegovu slučaju šutevi s poda uz hrpu kontakta, šutevi koji izgledaju ugušeni i zatvoreni, šutevi koji izgledaju očajnički zapravo to i nisu.

Poentiranje kroz kontakt jedna je od vještina koje je jako teško svladati. Jedan od ciljeva napadača je kreirati otvoreni šut, odnosno eskivirati kontakt. Postoje mnogi načini na koji igrači to rade — stepbackovi, turnaround jumperi, ulazi na drugi obruč, pull-up šutevi nakon picka — a sve s ciljem da vas suparnik ne omete u trenutku kada šaljete loptu prema obruču, jer svako pomjeranje ravnoteže u pravilu smanjuje postotak ubačaja. No, neki igrači su majstori finiširanja kroz kontakt. Jabari Parker je bio takav dok se nije ozlijedio. Russell Westbrook je na ovoj sposobnosti, uparenoj s brutalnom brzinom, izgradio karijeru. LeBronu Jamesu je ona bila osnovno oružje prije nego ga je nadogradio vanjskim šutom.

Za razliku od spomenutih koji su koristili svoj atleticizam da dođu do obruča, koji su se zabijali u meso obrane kao plotuni i akrobatski završavali svoje poene, Jokićeva sposobnost završavanja kroz kontakt izgleda nezgrapno, sporo, krumpirasto. U stvarnosti, ona je sve osim toga. Njegova sposobnost manipulacije prostorom kojom suparnike dovodi u pozicije iz kojih ga više ne mogu efikasno braniti, ta mogućnost lansiranja lopte iz čudnih kuteva bez ikakvog podizanja s poda jedna je od vještina koje Jokića čine unikatnim u NBA ligi. Lani je zabio dva pobjednička šuta koristeći krumpir-tehniku: jedan protiv Bama Adebayoa, drugi protiv Marca Gasola, dok je sezonu prije toga napravio nešto slično protiv Toronto Raptorsa S TRICE, samo što mu koš nije priznat, pa je zadovoljštinu morao pronaći na liniji slobodnih bacanja.

Jokić je toliko dobar da nosi franšizu. No, Jokiću treba pomoć. Na kraju dana, ne možete živjeti samo od krumpira

Sposobnost poentiranja iz nemogućih situacija kroz kontakt učinila je Jokića brutalno opasnim igračem u prijelomnim trenucima utakmica. Ove sezone samo je Chris Paul imao bolji true shooting postotak u clutchu (pet minuta do kraja, do pet poena razlike) za igrače koji su ispalili više od 50 šuteva u takvim situacijama. Čak i ako ne vjerujete u brojke, Jokić je potvrdio svoju kvalitetu u clutchu riješivši tri pobjednička šuta — zabio je dugu dvojku kontra Sixersa, polukrumpir kontra Mavsa, i nowitzkijevski stepback protiv Rudyja Goberta u najboljoj utakmici sezone u kojoj je nadmašio vrhunskog defenzivca i postao tek deveti igrač u povijesti sa 30-20-10 triple doubleom.*

*Dosta zanimljiva skupina ostvarila je to dostignuće. Wilt je, naravno, čak 16 puta imao takav triple-double, a uz njega i Jokića u ekipi se nalaze Kareem, Elgin Baylor, Billy Cunningham, George McGinnis, Oscar Robertson, Boogie Cousins te besmrtni David Lee, koji je to napravio, ima 10 godina, u dresu Knicksa. Što je nakon Linsanityja i Amareove polusezone vjerojatno najbolja stvar koja se Knicksima dogodila u zadnjih 10 godina.

Upravo je ta utakmica protiv Jazza — u kojoj su Nuggetsi igrali sa sedmoricom igrača zbog ozljeda i tradeova, i to samo dan nakon što su natamburali Blazerse 28 razlike — bila sjajan pokazatelj Jokićeve sposobnosti da poentira s poda, kroz kontakt, pokraj 1A ili 1B rim protectora lige, ovisno o tome s koje strane demarkacijske linije se nalazite u ratu Rudy Gobert vs Anthony Davis. Jokić je na silu odvukao svoju ekipu do pobjede, a nekoliko dana kasnije nešto slično je napravio protiv Spursa u dvoboju u kojem je San Antonio vodio na poluvremenu 14 razlike, trpajući tricu za tricom, samo da bi Jokić i Jamal Murray okrenuli utakmicu. Murray kroz egzekuciju, Jokić kroz asistencije.

Jer jednom kada zaustavite krumpire, kada zaustavite post-up, kada spriječite šuteve s elbowa, kada duplirate primanje lopte nakon screen’n’rolla, Jokić će vas rastrančirati preciznim pasovima kroz ušicu igle. Kada je u formi, Jokić je nenadmašan.

Nije bio u formi kroz prva dva mjeseca sezone. Karađorđeve šnicle, fiš-paprikaši, prženi smuđevi… tko bi odolio vojvođanskim specijalitetima? Jokić je stigao s ljetne stanke u Somboru s nešto kila viška i činilo se kako mu dodatna težina smeta. Njegov atleticizam nikad se nije očitovao u eksplozivnosti, skočnosti i brzini već u čistoj fizičkoj snazi, ali preko ekrana se činilo da ga je težina još usporila i učinila ne samo tromijim, nego i umornijim. Tamo negdje oko Nove godine konačno je ušao u formu i iz top 20 igrača lige transformirao se u top 10 igračinu kakvu smo gledali kroz lanjsku sezonu.

Jokić je opet onaj stari. Briljantan napadač koji praktički igra kao plej, prenosi loptu preko linije centra, inicira akcije, čita obrane, samo da bi se za čas transformirao u klasičnog centra koji te može unakaziti kroz screen’n’roll, kao sekundarni plej s vrha reketa, ili kroz post-up ili face-up drive protiv fizički inferiornijih suparnika. Njegova statistika u siječnju? 23,4 poena, 10,3 skoka, 6,5 asistencija uz 51 posto FG, 61 posto TS i 118 oRTG. Njegova statistika u veljači? Znam, samo je pet utakmica odigrao u drugom mjesecu ali: 28 poena, 12,2 skoka, 9,8 asista, 62 posto FG, 68 posto TS, 135 oRTG.

Jebote.

Led.

To su MVP brojke. I što je najgore, gledajući Jokaru kako levati suparničke centre, kako ubacuje krumpire, kako pogađa stepbackove, ne samo da mi se čini kako bi mogao zadržati slične brojke kroz dulji vremenski period, nego mi se čini da bi ih mogao i podići, pošto mu je trica malo štekala u spomenutom periodu.

Njegov najveći igrački minus i dalje je obrana. Poboljšao se kada treba čuvati igrače jedan-na-jedan u reketu — jadni LaMarcus Aldridge pokušao je u par navrata ići na ulaz kontra Jokare i svaki put se odbijao od njega kao jedna od onih čarobnih gumi loptica iz aparata u šoping centrima. No, čuvati stretch igrače mu i dalje predstavlja ogroman problem, pa prečesto odustaje od trke za njima te se povlači u reket kako bi osigurao skok. Igranje help defensea mu ne ide lako, jer nema brzinu da se izrotira i pokrije suparnika. Jednom kada ga stave u pick’n’roll, a bek ne uspije ostati na svom suparniku, priča je uglavnom gotova — switchati Jokića na beka ili krilo na vrhu trice znači ostaviti koridor toliko širok da bi njime mogla prodefilirati manja vojna parada.

Srećom pa Jokić dio tih minusa kompenzira sjajnim pozicioniranjem, inteligencijom i brzim rukama koje prisiljavaju suparnike na izgubljene lopte, zbog čega Nuggetsi dopuštaju 4,4 poena manje kada je na terenu nego kada nije i zbog čega uspijevaju ostati top 10 obrana lige po broju dopuštenih poena na 100 posjeda (odnosno top 4 obrana lige po broju dopuštenih poena). Problem je u tome što ga neke momčadi mogu eksploatirati, a kada se to dogodi u završnicama tijesnih utakmica, one rezultiraju porazom.

Nuggetsi igraju jako puno tijesnih utakmica. Čak 10 od svojih 38 dobili su s pet ili manje razlike, a njihova koš razlika od +3,9 ne ukazuje na to da se radi o momčadi koja je spremna za šampionske dosege. Ni u jednom trenutku nisu imali super-turbo-mega impresivan period tijekom kojeg su gazili suparnike, a njihov najdulji pobjednički niz iznosio je svega sedam utakmica u prosincu kada su demolirali Lakerse, na knap dobili Thunder i Blazerse i svladali četiri komatozne momčadi. Istina, ni Clippersi nisu uspijeli imati dulji niz pobjeda, ali oni, za razliku od Denvera, svako malo odmaraju svoje najbolje igrače — Kawhi je odigrao 40, George je zbog ozljede odigrao samo 32 od 53 mogućih utakmica — te imaju koš razliku +6,3, što ih ipak gura u red ozbiljnih izazivača.

Denver jednostavno nema individualnu kvalitetu da bude ozbiljan contender.

Jasno, na novom, preuređenom Zapadu sve ekipe koje uđu u playoff imat će šansu izaći iz konferencije, jer će pobjede prije svega ovisiti o matchupovima. Sve ekipe imaju falinge, sve ekipe imaju rupe koje se daju eksploatirati i lako se može dogoditi da Denver naleti na tri momčadi s kojima se ili može nositi, ili jednostavno ima odgovor na njhovu igru. No, bez obzira na taj tzv. punchers chance, isto tako se može dogoditi da izleti u prvom krugu playoffa.

Jamal Murray je igrač koji je vrlo komplementaran Jokiću, ali i dalje ima problem da tri utakmice odigra dobro i onda je jednu nevidljiv. Nedostatak pouzdanog vanjskog šuta je ogromni minus, kao i ne baš impresivna obrana, iako ga valja pohvaliti zato što je zadržao dobar omjer asista i izgubljenih lopti. Pick’n’roll s Jokićem u večerima kada ga ide jedno je od najmoćnijih oružja lige, ali Kanađanin još uvijek nije dovoljno konzistentan da može igrati ulogu Robina. On je više Alfred, ili Batgirl, ili Azrael, ili tko već. Jasno, tek je u svojoj četvrtoj sezoni i ima prostora za napredak te je pokazao da zaslužuje strpljenje, ali još uvijek treba pričekati na njegov razvoj.

Čekalo se i Garryja Harrisa koji je trebao biti član moćnog terceta, ali je totalno propao. Harris je na 40 posto šuta, na 30 posto trice i na 90 posto nerazumljivih košarkaških odluka. Njegov minus nije samo loša realizacija, nego i forsiranje i igranje izvan sistema čime je toliko srezao svoju trade vrijednost da nije imalo smisla zamijeniti ga tijekom ovog prijelaznog roka, pošto se za nj moglo dobiti malo i ništa. Vidjet ćemo može li se Harrisa spasiti u budućnosti, ali nisam optimističan.

Ostatak ekipe nema sposobnost nositi igru. Paul Millsap je postao sjajna stretch četvorka i čovjek koji pokriva puno minusa u obrani, ali godine ga polako stižu i pitanje je hoće li ostati zdrav za playoff. Mason Plumlee je također ozlijeđen i mogao bi propustiti mjesec dana zbog ozljede stopala. Jerami Grant je fin komplementaran igrač, osobito dok gađa tricu preko 39 posto, baš kao i Will Barton III, koji se nakon slabašne lanjske sezone vratio na razinu iz 2017./2018., ali koji ima sve više problema s koljenima.

Monte Morris je pouzdan rezervni plej, a još treba vidjeti što mogu napraviti PJ Dozier koji se čini kao jako dobar defenzivni specijalac, i Jordan McRae za kojeg su trejdali prije nekoliko dana te će ga vjerojatno koristiti kao spot up tricaša. Kada bi spojili ovu dvojicu s Torreyjem Craigom, dobili bi taman idealnog igrača za petorku — no, koliko sam čuo, frankenštajnovski eksperimenti krše Ženevsku konvenciju, tako da ništa od toga.

Nuggetsi su se riješili Malika Beasleya budući da bi ga morali platiti sljedeće sezone i ne krivim ih; ako išta, Beasley je od podcijenjenog postao precijenjen igrač i tražio bi previše para, a Keita Bates-Diop, kojeg su dobili u zamjenu i koji ima jeftin team option za sljedeću godinu, mogao bi se razviti u solidnog igrača u rotaciji na krilnim pozicijama.

Na kraju, čini mi se da budućnost Nuggetsa ovisi o jednom faktoru: može li Michael Porter Jr. doći na makar 90 posto onoga što se očekivalo od njega prije nego što se ozlijedio na koledžu i postati spoj Granta Hilla i Kevina Duranta kakvim ga se opisivalo.

U nekoliko navrata pokazao je da može. Svileni šut, klizeće kretnje, dribling, spot up. Porter ima napadački arsenal. No, problem je što ga baš i ne vidimo. I dalje igra svega 14 minuta u prosjeku unatoč tome što je jako dobar i u napadu i u obrani. Nuggetsi imaju puno bolji uvid u njegov zdravstveni karton, ali ako u tom kartonu ne piše “leđa sjebanija od tinejdžerskih emocija — ne smije igrati više od 14,1 minute po utakmici”, Denver ga mora gurnuti na parket. Michael Malone ga mora gurnuti na parket. To je jedini način da Nuggetsi od one-man ekipe postanu ozbiljna momčad koja može napasti Jazz, Lakerse, Clipperse ili onoga tko im se već nađe na putu.

Ne samo ove sezone, nego i dugoročno. Denver će skinuti hrpetinu para sa capa budući da ističu ugovori Millsapu i Plumleeju teški 44 milje dolara, ali čak i kad njih skinu s platne liste, ostat će im svega 10 milja ispod capa sa samo devetoricom na rosteru. Will Barton ih košta 13,7 milja, a Garry Harris 19,1 milju i to ih sprječava da poduzmu išta ozbiljnije u free agencyju.

Nuggetsi će koncem sezone, ovisno o rezultatu, morati odlučiti hoće li zadržati ovu jezgru još dvije sezone dok ovoj dvojici ne isteknu ugovori i uzdati se u Jokićevu briljantnost i potencijal Murraya i Portera, ili će pokušati dovući zvijezdu poput Bradleya Beala, pri čemu će morati trejdati Portera, čiji je potencijal i dalje dovoljno primamljiv ekipama koje moraju u rebuilding. Ostali su bez svog picka koji će na kraju sezone pripasti Thunderu, ali su zato dobili pick od Rocketsa, dok su pick druge runde poslali u Netse. Šanse za nadogradnju nisu velike.

Dok ne pronađu načina za produbiti momčad, ovo će i dalje biti one-man, ili u najboljem slučaju one-and-a-half-man team. Jokić je toliko dobar da nosi franšizu. Jokić je toliko dobar da trenutno igra kao top 8 igrač lige. No, Jokiću treba pomoć. Na kraju dana, ne možete živjeti samo od krumpira. Nuggetsi zaslužuju više i nadam se kako će Jokara dobiti prijeko potrebnu pomoć jer igrač koji dvije sezone igra ovako impresivnu košarku zaslužuje šansu da se bori za naslov.